Oni jašu a Mojsije harmonike baca – Epizoda dvanaest ( Drugi dio )

Oda Đardinu oliti Đul bašči

( Vagina ili venerin brijeg )

 

Vide zagorjelići mlađani nema ništa od liječenja svrabeža ako ne smisle plan.

I Pametnica ga  smisli . Nikad ne pitasmo Debu koja od njih dvije. Dogovor i zakletve pale. Suze radosnice samo što ne potekoše.

Isto veče, Deba na rame merdevine vatrogasnog društva Bjelave na rame i pred penđere neminovnice ih natakari. Nema veze što su basamci sto pedeset kila nettom  teški. Kad đardin zamiriše i dvjesto kila je banka germe. Pitajte cigane. Dobro poneki fasuju kilu. Pa,šta? Sitnica u ime ljubavi!

Sreća drugi sprat bio, jer  Deba se bojo visine,više nego njegov Noj roštilja. Natandario Deba stepenice i čeka da mu Pametnica bijeli rupčić baci. To im bio znak slobodnog prilaza đardinu. Nešto ko bijela zastava. Đardin se predaje.

Za inat , tu veče otac Nevoljnice u bešiku ko malo dijete kasnio. Spavalo se njemu. Žena ga svako malo na bračni krevet slala i dozivala. On svako malo   saću ja, pa zakunjo. Ko fol u fotelji spavo.

Imo čovjek ponos. Nekad njegov najbolji jaran, u ovi beterni vakat ga uveliko počeo izdavat. Sto posto okrenuo leđa jaranstvu. Ni da trzne kad ga žena pomilki. Eh, nekada konta on! Žena me po kosi  pomilki a moj me jaro u prsa busa. Sada mi žena jaru miluje  ,meni se kosa na glavi diže. A jaro se snuždi , samo što u zemlju ne  propadne od sramote.

Žena vidi nema fajde, ode na spavanje. Domaćin zaspa, jaro odahnuo,večeras nema blamaže, Deba izvisio. Smrzo se ko anamo ona, kad se na ledini žubori , a vanka minus četeres tri stepena, haman ko na Igmanu četeres druge . Mrazište pravo.

I drugu veće ,  ista meta , isto odstojanje. Konta Deba,  ako ovaj takar ovako nastavi , moraće hodži ići da mu kaki zapis  zapiše ili stravu slije. Ili u tuberkuloznu bolnicu , da mu ljudi tuberoze na poklon nose.

Nije trebo ići hodži . Otac Pametnice  a  Nevoljnice  po baksuzluku , nekom po rahatluku , slomio obadvije ruke i obadvoje noge.  Glavama mu ništa nije bilo. Ona veće , bosanska je i tvrda ka anamo onaj u naponu snage. Ona druga, manja, bez mozga i  meka ko duša, ništa joj ne mre biti.

A kako se nezgodanje desila?

Virno nesretni otac da vidi koliki će minusi to jutro biti. A kad vanka pod  komšinicinom banjskim prozorom vatrogasne merdevine neko pristavio. Konta on zašto vatrogasne  stepenice . Nigdje dim da osjeti , a i kona u banji na sav glas vrišti onu pjesmu o  crvenom fesiću.

Radoznalost prije svega i on namah izleće vanka , pa  se pope na basamke , sve do trećeg sprata.  Proviri kroz prozor. Kad ono , kukala mu majka , imo   šta vidjeti. Ibro Piljak , higijenski tehničar naših ulica Ciganski buljubaša i prorok , a  i naš drug , isuko jatagan , i bez imalo srama, do balčaka ga, iz sve snage  suče komšinici, a ona pjeva či pjeva , više svrkuće : crven fesić u dragana moga , joj mamo , mamice.

Komšinica okreće glavu ka prozoru ,  čini joj se da je neko sa prozora gleda,ali nikog ne vidi. Komšija što je gledo, gledo. Ovaj put i nikad  više neće. Hekno sa merdevina i slomio se ko sepet ispod valjka.

Isto veče leži jado na bračnom krevtu i čuje iz ćerine sobe crven fesić se glasa, sa naglaskom na  joj, mamo,mamice. I to već treći put.

Uđe mu žena nosi čaj od kamilice da očajava.

On je pita:
-Jel nam to kona kod ćere došla?

-Kakva te kona spopala, ko da bi ja tu uspaljenicu pustila da  se druži sa mojom curicom.

-Onda idi bona , vidi šta joj je , sve te zaziva.

-Nemem šta gledati. Da sam ja kake sreće i ja bi, evo ovog trena mamicu zazivala. Ne brini se, dobro je ona da ne može bolje biti.

-Nemoj tako, čuješ bona dere se ko da je neko na kolac nabija. Idi , umiri je, pomisliće komšiluk da je neko, nedo mi belaj mira, da prostiš takari.

-Ne boj se, ako hoćeš idi ti pa provjeri. Meni se ne ide u njenog slavuja gledati.

-Otkad ona opet  ima slavuja, zar nije lani crkno.

-Taj  iz kaveza je crko, ali ovaj je drukčiji . Ako crkne opet oživi i zato je ona radosna i cvrkuće joj,mamo mamice.

-Ženo mila, jesi li ti šta popila, ja te večeras ništa ne frštuljim. I molim te počeši me ,ovdje na vrh lumbalnog  gipsa sa abdomenalne strane , aman do anamo onog.

-Ne pada mi napamet .I mene odavno svrbi , da lijeka ne mogu naći, a ti ni mukajet, ni da me počeškaš bar jedared.

Izađe ona, prije toga heknu vratima ko on stepenicama o ledinu i prvac uspaljenici na kafe konzultacije. Možda je uputi na lijek za svrabež .

Sve ovo se desilo one zime kada je Deba prestao mrziti zimu.

Ali prije toga, kada je zimi spavao zimski san, Deba  često i po tri dana nije oči otvarao. I tako on usni jedan san , koji je trajajo još jedan dan. Tako je Deba postao unikom koji je iz čista mira prespavo četiri dana.

Nama je najinteresantniji ovaj četvrti dan , kada je počela basna o đardinu.

Ne znajuć kako  Deba se našo negdje u nekom ogromnom, bjelkasto plavičaston vrtu, vrlo ugodne svježine , punom rijeka i potoka  , cvijeća , behara i bulbula , a bome i hejbet voćki i povrćki. Nagledo se on đardina i đardina, vako i nako , ali ovakvu ljepotu nikad nije vidio. Zino Deba , zaprepastio se.

Čuj molim te , on Deba , zino i zaprepastio se. Ne mre to biti. Tu se nešto ogromno dešava.

Odjednom niotkud , neki ljudi u u plavo bijelim mantilima, sa izvezenim zlatnim ljiljanima na leđima i sa dva ,tri , četiri i više krila mašu , hladovinu prave i pitaju ga:

-Gdje si ti , docniš ? Ne možemo glavnu ekspertizu bez tebe započet. Sve možemo, ali o njoj sud ne možemo donijeti bez zemaljskog mahera za njena pitanja.

Deba odmah skonto gdje se nalazi i htjede da pita…

-Nisi još , a kada ćeš to ne znamo jer još uvijek ne postojiš.

E ,  jesu mi ovi anđeli baš pametni . Čuj molim te! Nisam se ni rodio , a oni ne mogu bez mene započeti , to što trebaju započeti.

I tako je započela Netipična basna o Veneri.

Valja je i nastaviti.

Tačka tri: Poz…

-Čekaj malo!

Ubaci se Deba konziliskom čelniku u riječ:

-Imali ovdje kakva me'ana da se havlja , ja prigladnio, oduljilo se . Meni se prisnili bijeli bubrezi i brizle . Mogu i janjeća rebarca reš pečena. A valjala bi i koja klipača.

-Žao nam ovdje toga još nema. A neće ga ni biti . Idi , uberi koju voćku i napij se mlijeka sa onog potoka ili meda sa onog drugog. Na onaj treći se ne zaleći, od medenog je vina koje ne opija . nNećeš se moći odvojiti od njega , znači neš se ni roditi.

-Vi to ozbiljno? I ja bih trebo čitavu vječnost samo to žmariti.

-Ne znamo šta ćeš ti žmariti ili havljati , jer ne znamo šta si sebi odredio.

-Ja sebi odredim oku brizli ili bijelih bubrega,može po po oke mješano , pa onda po oke janjećeg buta, sahan sogandolme , jedan zvrk bureka , po kile ašlama , dvi tri oke karpuze ,tepsiju baklavica i ružica , zalijem kojom … Ono što uz to ide ovdje ne smijem pominjati. Kažu grijeh. A ja kažem grijeh ne ide iz usta nego iz mozga o usta , a i preko usta.

-Šuti čovječe dok nisi ograjiso. Bolje ti je da se prihvatiš voćki i meda , nego da te zapadne plod zekuma.

-A šta vam je taj zekum. Da nije keki zec na ražnju .

-Zekum  je gorki kaktus , od kojeg se ne možeš najesti i  žeđa a vode nema.

Skonto Deba sve i zamislio se. Kaže im:

-Nisam više gladan . Idemo nastaviti posao.

Šef nastavlja ko da nije bilo Debine upadice:

Pozvan je insanski rod da u redovima, po vrstama , podvrstama i bez zastoja dolaze pred konzilij radi utvrđivanja činjeničnog stanja.

– Konzilij jednoglasno konstatuje da je došlo do nesporazuma na relaciji konzilij – insani , konkretnije insanke. Nakon detaljne analize je utvrdio slijedeće:

Oni jašu a Mojsije harmonike baca – Epizoda dvanaest

 

 

Oda Đardinu oliti Đul bašči

/ Vagina oliti venerin brijeg /

 

Ova basna je zabilježena u osvit rađanja matrijarhata. Govoriće se o malenoj predivnoj i nestašnoj zvjerčici. Zvjerčica ima nebrojene, prelijepe osobine i samo par onih, nažalost neophodnih i ne tako najpozitivnijih  karakterizacija.

Ispredaju se bajke o prelijepim đardinima i đul baštama. Svaka bajka ljepša od ljepše, poneka i nije. U onim lijepim i prelijepim sve je savršeno, dosta čedno i pomalo nestvarno. Tako i treba biti.

Ipak moramo biti realni i reći ,da je ono što đardini i đul bašte pružaju, može biti i prelijepo i savršeno i čedno i pomalo nestvarno; ali ponekad i nije.

Da se ljepota sagleda u pravom svjetlu moramo početi priču ispočetka.

Stvarali se životi i prvi parovi, Adami i Eve biljnog , hajvanskog i insanskog roda. Na kontrolni pregled svi prozvani dođeše. Pregleda ih glavni hećim među anđelima ; notaru diktira, polazimo od nižih ka višim oblicima živoga  života (!?):

Tačka jedan:

-Pozvan je biljni svijet da u redovima, po vrstama, podvrstama i bez zastoja dolaze pred konzilij radi utvrđivanja činjeničnog stanja.

Konzilij jednoglasno konstatuje da je biljni svijet pregledan i utvrđuje se da mahane nema. Zapisano je da je mnogobrojan, raznovrtsan i prelijep, milijarde boja, mirisa  i nijansi ima.To im je dato zbog njihovog hendikepa, nemogućnosti kretanja. Da bi se insani i hajvani  nesvjesno zaljubljivali u te ljepote i pomagale im u takarli ,odnosno oplodnoj priči..

Ali sve svoju svrhu i cijenu ima. Razum im je nižeg nivoa,kaže hećim i ispod oka u konzilij gleda i tiho , ko za sebe ,  dodaje: možda. U ljepoti i svršenstvu svome plodit će se i razmnožavat, kako je to kome uputama dato, određeno i zapisano.

Svaka biljčica, travčica, cvjetić ili drveće visoko, čak i amebe i protozoe,  plodit će i razmnožavati o svom vaktu i sredini kako se to zapovjeda. Pošto su mahom nepokretne hajvanima i insanima je naređeno,  da im zaradi lakšeg života svu potrebnu pomoć pruže.

Prigovora biljni svijet nije imao.

Biljni svijet može krenuti ka izlazu broj tri ,  prema stazi broj tri koja vodi u raj. Bez prtljaga ,molimo. Tamo imate sve što vam treba.

Tačka dva:

-Pozvan je životinjski svijet da u redovima, po vrstama , podvrstama i bez zastoja dolaze pred konzilij radi utvrđivanja činjeničnog stanja.

– Konzilij jednoglasno konstatuje da je životinjski svijet pregledan utvrđuje da mahane nema. Hajvani su malobrojniji od zelenjave, raznovrsni i sasvim pristojno lijepi. Zbog svojih zadataka, potreba i pokretljivosti nije mu se mogla dati ljepote i boje biljnog svijeta. Ali skoro da su tu negdje.

U ljepoti i savršenstvu svome plodit će se i razmnožavati, kako je to kome u posebnim uputama dato i zapisano. Data im je snaga, brzina, prilagodljivost i veći stepen razumu od onog biljnog, kaže hećim i ispod oka u konzilij gleda i tiho , kao za sebe , dodaje: možda, možda. U ljepoti i savršenstvu svome plodit će se i razmnožavat, kako je to kome uputama dato, određeno i zapisano.

Svaka životinjica, zvijerčica i grdosija plodit će se o svom vaktu, u jednom odabranom vaktu ili već kako je to zapisano; ali samo u jednom mjesecu godišnje. Svaka iznimka se strogo genetski kažnjava. Hajvani će biljnom svijetu pomagati, a njima insani zarad ugodnijeg života svih u ovom predivnom kolu života.

Neko iz konzilija dobacuje: Nema takara međ’ vrstama.

Glavni hećim se unezgodio zbog upadice koja ne pripada okruženju pa zaboravio aminovati,misleći da se podrazumjeva.

Prigovora životinje nisu imale.

Hajvani, mogu krenuti prema izlazu broj dva odnosno prema stazi broj dva koja vodi u raj.

Vi sigurno pomislili da je ovo neka narodna basna.

Jok,boni  morali smo je tako započet. Da smo rekli da je Deba sanjo,vi bi pomislili sada će pa sad , on neke svoje takarli bisere nizati  ili barem neki ekspoze za desetku proturat , pa bi možda počeli štajk nečitanja. Ovako nemate kud jer ste započeli čitanje. Što se započne mora se završiti i svršiti , a i ponoviti ako treba i opet i opet, ako se fulalo.

Mi sada ne mislimo na čitanje, jer nam u međuvremenu pao pogled na jedan đardin. Ide on blistav i cvijetan, miris se mahalom širi u mozak načisto buba. Joj kako su te žene čarobna , raskošna , jedinstvena i neponovljiva bića .

Bilo je to jedne kaharli zime. Snijeg zapo do za vrata, pa presto. Pa zahladnilo. Pa ope zapado i zapo do preko glave. Zaledilo tako da su Bjelavski mraz i onaj  iz Sibira postali mrazna braća.

Ako je Deba išta mrzio te godine, onda je to bila zima. Nije je mrzio kao stađun. Nikako, nije mu to bilo ni na kraj malog mozga. Ova ga zima  naopako zatvorila u kuću, a njemu đardini u glavi. Kako ne bi, jako mu je devetnaest mubarek godinica. Skoro ni punoljetan nije.

Zima ga zatvorila u kuću sa materom koja mu ronda:

-Šta ćeš ti sa životom svojim? Školu nisi završio, posao ne tražiš , samo ti se neke stvari , bezbeli nevalajste , po toj pupa havi od  mozga vijaju.

Majka ronda, njemu miris đardina u očima, otac šuti, u plafon zuri. Vidi Deba i njemu se baš te iste   stvari po sijedoj blentari motaju. Pubertetska kriza onih godina pred prdekanu i veliki post. Nisam zloban, kaže Deba sam sebi, ali tako to ide. Otac pred penzijom, sin ide zanate kaliti. Što više šegrtluka ,  to bolji majstor života. A ova zima ne da zanat kovat i nauk primati.

Kako mu dosadno bilo ,on bi u hodniku klekno na koljena i  pušto i brojao vjetrove. Sestra bi ga u prolazu heknula nogom u sjedalicu i rekla mu:

-Nosi taj smrad iz kuće.

On bi jaknu nagrnuo, pa u najbliži poznati đardin. Tuga ga sahavata. Đardin bijel i gologuz , haman ko anamo ona u osamdesetgodišnje kokare. Poneka grančica ružinog grma strši i skuplja se ko smrznuta kokoš u zamrzivaču.

Ode ti on do drugog halvata, pa do trećeg , gdje god kreneš tamo te dočeka  ista hladnoća i gologuzavost. Do četvrtog đardina nije trebo ići. Znao je da je svugdje isto, a i anamo onaj mu se smrzo , ko vanjska  šteka na minus četeres četiri.

Pokušo on jednom majci u kuću djevojku prošvercovat. Majka na vrata i pita djevojku:

-Imaš li ti papir  da nemaš svrab i da  takar možeš rabiti.

Djevojka iz fine porodice bila, pa ne razumije riječ takar. Deba joj šapće  ,da mu mater ne čuje, da je to anamo ono.

Djevojka jasno  nema papir i Debina mater joj reče:

-Popi tu kafu i sikter. Kad nabaviš čage, mereš se rješavati svrabeža do mile volje.

Donese Debina izabranica papir da nema svrabež.  Debina mater će ga hladno odbiti .

-Imala ti svrabež, il’ nemala u mojoj kući se nećeš češljugariti. Vodi ga svojoj materešini. U mene se bez pravog papira   nećeš svrabinjati.

Dobri je Debi, preko neke mazne sestrice, nabavio neki  papir sa potpisom i muhurom doktora Živanovića,   na kome piše da je dotična zrela za takara i da se on zdušno preporučuje češljuganje ili medicinski:

-Dg.Takarus neminovnus et neophodus zagarantus.

Neminovnica i Deba u radosnom behutu, trk kod njegove matere i papir joj pod nos poture.

-Nije bona to niki papir. Doturu Živanoviću odavno ne vjerujem. Njemu iz očiju takar viri , a bulbul mu  sve pjevucka i gleda ima li koji đardin u blizini. A jopet, doktorski papir kod mene ne igra niku igru, samo oni sa muhurom vlasti. A ni taj vam ne vrijedi dok se ova moja blentovija ,barem, ne zaposli. Osim toga za takar vam ne treba nikakav papir, jal ga bude , jal ga ne bude. Na cedulju vam zapisano, a ja je zagubila. Nego ako joj se toliko primeračilo, pametnica će smislit nešto.

Oni jašu , a Mojsije harmonike baca / Nepovezana medicinska epizoda – Placebo efekat i mahalaši

Jednom će Lenji Debi , nako jaranski , iznebuha:

-Baš si glupko!

-Što?

-Pušiš , eto što.

-Pušiš i ti.

-Jašta ću drugo raditi nego pušti.

-Zar onda i ti nisi glup?

-Jok ja!

-Kako to?

-Ja se pravim da sam glup i onda cigarete ne djeluju na mene.

-A kako znaš da  djeluju na mene?

-Eto , na priliku , da ne pušiš sada bi imo barem devedeset godina, garant

-Kako znaš?

-Rekli naučnici da cigarete smanjuju insanski vijek?

-I ti im vjeruješ?

-Naravski da im ni slučajno ne vjerujem, nisam frajer?

– E onda im ni ja neću vjerovati.

-Kasno Lenji druže moj.

-Zašto ?

-Placebo efekat?

-Ma nešto mi tu neštima!

-Šta to?

-Ako ne bih pušio i ako bih imao devedeset godina , kako bih znao da je na mene djelovao taj tvoj takarli placebo.

-Šta te briga. Kad imaš devedeset godina i onako nemaš pojma o životu , koji je protutnjao i koji se mora u tvojim nogama , ali ne i u umu i u bijelim bubrezima zakopitit.

-Misliš tada ni placebo ne pomaže da se digne!?

-Šta da se digne?

Ko ovdje ima devedeset godina i placebo efekat ; ja ili ti?

*

A jopet , neki drugi put Deba će Lenjem  :

-Baš si glup!

-Opet?

-Piješ ,eto što.

-Dobro da si mi reko. Sad mi je već lakše. Dobro je biti informisan.

-Ti ni jene, ni muhabera. E baš si glup. Ja bi se zabrino.

-Zašto?

-Naučnici dokazali da piće smanjuje insanski vijek do krepaštine.

-Ni ti se ne brineš!

-Za mene to ne vrijedi.

-Kako znaš?

-Mara gatara mi gledala u međunožje i izmudrovila ;  dokle god piješ živjećeš. Kad prerstaneš piti riknućeš.

-Zašto ti je gledala u međunožje?

-Baš si glup. Neće mi valjda gledati u laktove ili pete. A sem toga pasulj nam skuvala za ručak. Natakarila ga , do poslijednjeg zrna.

Mnogo godina poslije Deba rikno , a nije presto piti.

Misli Lenji:

-Nije moro ići svako malo kod Mare ili neke druge gatare. Sve samo upaljeno , prevrtljivo  ( ono : vole se prevrtati , da ne bi bilo zabune ) žensko čeljade. Znao sam da će riknuti  ako ne prestane piti.

-Kako si  znao?

Prepade Lenjeg  poznati glas , ali koji više nije sa ovog dunjaluka.

-Rekla mi Mara gatara da te slagala. U oni vakat joj  bilo teško naći dobrog zagonđiju, kojem po vazdan moš gatalinkom kreketat u međunožje i gatat ,  i pride  da  vjeruje u ljubav i budućnost . I nako usput  jošten voli popit.

Narovoučenije:

-Što ti je Placebo efekat?

-Isto što i insan.

-Čas ga ima , čas ga nema!

Osmjehuje  se natakareni Deba  sa onoga svijeta i mnije:

-Vala baš je ona Mara gatara prava veštica,  Sve potrefila –  Doklen god  sam živio , ja sam pio , nikad nisam prekido.  Ha, sam umro ja sam prekino piti. Što ti je placebo efekat? Đavoljska finta.

Dok su anđeli vagali na koju će stranu Deba , terezija im se nešto nije mogla naštimat. Nikako da se imiri onaj osjetljivi vršak za tačnu mjeru, kao da ga sjeverni pol privlači, a južni odvlači .

Deba se u čekanju često smijao ko da ga nije briga šta će kantar kasti. Jednom  od onih koji su zbog debe morali čekati mjerenja, bilo čudno što se ovaj stalno od srca smije.  Samo da bi ga pito sjaranio se sa Debom. Deba se epravio da ga ne poznaje . Bio je to Cakam M.Č. njihova mala raja.  Glupko je  načisto odletio u zrak uadnjeg dana rata 95.

-Zašto se ba toliko cepaš od smijeha , ko šifonske gaće poderane na koljenima.

-Ma kako neću , bolan. Eto,  ja rikno zato što nikad nisam presto piti . A čim sam rikno presto sam piti.

-I tebi to smiješno?

-Donekle , Al ne smijem se ja tome , smijem se Lenjem.

-Onoj lenjoj mrcini ? Zašto?

-Moj najveći zemaljski haver ne mere biti mrcina. Zato se nas dvojica nismo mirisali dok si bio na dunjaluku. Moro si vazda muhur na istinu tačirati. a to je gore od trača. Boli ljude. Koja li smo mi sita prevrnuli i izbušili , ne mere ih ni abakus posabrat.

-I vama smiješno što ste sita bušili.

-Ma i  to , jer sita koja smo mi bušili su postala bušna sita tek poslije naših bušenja. al ne smijem se tome , jer je tako moralo biti, već se smijem Lenjem.

-A zbog radi čega?

-Zato što će prestat piti i haman , na mah će crknuti.

-Kakve to veze ima, osim ako nije notorac.

-Ma nije notorni , al sam ga ja prije ,  samo što nije  po vijeka nadošlo , jaranski natakario.

-Kako ćeš ba jarana natakariti?

-Fino jaranski.  A kako drugačije. Ha ,  se  razveo od prve žene i upozno jenu van taku i namah se nameračio ženit. U meni ljubomora proradila , jer se još ni jenom nisam zabračio i napravio mu mućku. Sad mi krivo , nisam znao da će ga proganjati haman četeres i pride kuka.

-Šta mu uradi crni Deba.?

-Ma , skoro ništa. Zamolio Maru Daskaru  da da mu gata u tahtu , i da mu nešto pametno izgata.

-Zar Mara Gatara nije bila glavna vidjelica , koja je predvidjela svu ovu ujudurmu oko Međugorja?

-Jes, ali njoj Lenji ne bi vjerovao jer bi mislio da sam je nagovorio. A i  bila je plaho zauzeta . Davala je upute , smjernice i savjete Međugorskim vidjelicama , kako gatanje bezbolno  plasirati kao istinu  u lakovjernu  javnost.

-I šta mu izhata Mara Daskara?

-Ako se oženi , ona nova  će ga natjerati da batali piće . A ako batali piće  skroz na skroz je rikaverla.

-I on joj vjerovao?

-Normalno da jest , jer mu je danima , i heftama gatala u međunožje. Kaže da utvrdi gradivo , jer take goleme stvari i predviđanja se ne rade tek tako. A ko je on da ne povjeruje vidjelici, ako čitav dunjaluk , manje više , prihvatio i prhvata vidjelištvo sa svih strana svijeta.

-I nije onu oženio?

-Normalno da nije . Placebo efekat. A i ona njegova sanjala da mu Mara maskara butum međunožje izgatala. Iako je i za nju ostalo, poljuljali se međuljudski odnosi, i eto četiri decenije i kusur Lenji i ta njegova sređuju te međuljudske odnose. Skoro svaki dan ; ponekad i više puta na dan.

-I šta je tu smiješno?

-Tu nije ništa smiješno , ali uskoro će biti jako smiješno.

-Kako znaš?

-Pa vidiš li bolan da se po vazdan smijem . Gledam Lenjeg odozgo ko neki vehti tajni agent i vidim  on posustaje u sređivanju međuljudskih odnosa. Ona njegova jal zbog toga ili joj došo vakat  pomalo poboljeva. Kako je ko sve komunjare naprasno postala vjernica, ne ide joj se gore sa poganštinom na duši i među skutima. Nagovara ga da je ženi, da bi časno i pošteno kao udata žena mogla ispustiti grešnu dušu.

Na ovo se Debin novi  a stari ahbab Cakan zakocjeni od šege. Jedva do daha dolazi:

-Baš je napeta i do kragne  komičlna situacija. Jadan on . Ali ne mora je oženiti.

-Jes , jadan li je Lenji. Prvi put u životu se ivalio u belaj. Ni kriv ni dužan. U svakom slučaju rikavela. Ako je oženi moraće  prestati piti , jer njoj vjera zabranjuje da se uda za pjanu. Tada će Mara biti u pravu : rikavela. A ako je ne oženi , ona njegova žena mu rekla da će mu ona suditi i nikad više ni jedne neće popiti. Tu mu ni nebo , ni jaran Deba u predsoblju  neba ne mre pomoći.

-U pravu si. Baš je ovi život jako smiješan. Kako god okreneš rikneš. Sa ili bez gatanja , pa čak ni placebo tu ništa  ne pomaže.

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Epizoda jedanaest/ Deba ( Četvrti dio)

Dobro je ,ona mu jedina prava ljubav i blentavom životu bila. Normalno,poslije njega samog i one o kojoj nikad nije pričao. Čemu. Ništa se ne može vrnuti.  To je  skoro djetinja ljubav bila. Prvih jutroklik dana njegove mladosti. Onih nezgodnih dana , kada bi se i po blatu valjao samo da dokažeš koliko voliš.

I nije mu Ankica  srce slomila.Smrt One  mu je dušu zaledila i srce na ledene komadiće isjeckala.Mi mislimo da nije,ali nećemo sudije biti,nije naše da sudimo,prestali smo od one noći pamet prosipati.

On otišo u vojsku,u Šabac.Njemu drago srce mu ko tenećka.Međ’ Ibrine,međ’ naše, međ’ svoje ,međ cigane došo, one  čivijaše šabačke. Prije tog veselja , on tri godine Ankicu učio šta je sledovanje i fasung, capin i bosanski grb, jastuk i šilte . Domaću radinost i sitne vezove  joj u najljepšem svjetlu prikazivao, aman o svemu, onako svojski, mahalski, haman Bjelavski.

Ona pojma o tom svemu nije znala. Jako u Sarajevu došla. Otac vojno lice,kapetan iz onog pravog, a ne našeg latinluka. Naš se Latinluk  posevdisao, pa ga pravi nije begenisao.

Otišo Deba    u vojsku i ona ga prevarila.

Čekala bi ga ona,vjerna bi mu bila,ali čula prevario je sa nekom cigančicom,vatrom živom.Nije se Deba nikako mogao opravdati. Poslao nekom „drugu“  haber, kako se provodi i na sitnu knjigu sve stavio.Drug nedrug ispo ,  pokazo ćitab  Ankici, mislio se ovajdisati, znao kako je Ankica ljubomorna bila. Ona ni mukajet, nit komentarisala, nit haberliju pogledala.

Samo se okrenula , vrata mu ispred nosa heknula i u kuću ušla.

Danima i danima plakala,život na koncu nosila,zamalo izvisila.Ipak dijete u noj nije se dalo.Ne , nije trudna bila, što bi neki zluradi odmah pomislili. Bez obzira na nauk ona je devetnaestogodišnje  dijete bila.

Dobro razmislila i prevarila ga . Preporučeno mu pismo sa slikom poslala.Nikad više Debu ni čula ni vidjela, pisma njegova ljubavna u smeće bacala. Bolilo je srce, bolio je Deba , a    je navjerstvo je najviše zabolilo.

Na slici ona i novi zagonđija,neka hablečina vidi se.Podficirski sin.Natandario na se , šinjel očev. Jel’ to svoj klitorčić u vodnika samoproglasio, ne zna se.

Udala se Ankica vrlo brzo za njega.Nije to trajalo ni godinu dana. Džab’  džabe ti, nauk je nauk, ne m'reš  bez nauka.Razvela se i  nakon dvi-tri godine za pravog se udala,troje djece izrodila,sa ratom se iz Sarajeva iselila.

Mnogo se dobrih i nevinih ljudi za rata iselilo.Sve pamtimo. Glava boli, što kaže Mojsije.

Tuga je to. Rodiš se živiš, škole učiš, zaljubiš se, voliš ko konj, ovce te ko delfina vole.Ti uvijek u nekim svojim đulistanima  i stađunima, tisuć puta bolerao, balada, ktomu,  srce pjevalo slamalo i skršeno bilo. A opet od te  ljepote se umire, kontaš i ako rikneš  samo te odatle u đardinstan mogu prebaciti i sve opet ponoviti.

Jok ne dadoše maloumnici, velikog uma nikad nisu imali, ni nemali do vijeka.

Fijuu, njiha,gruha,beee.Donese nam rat genocidna Sanu sorta.Il’ nas nestaše il nas protjeraše ili pobiše. Malo dobrih i nevinih na dunjaluku osta.

Deba neosjetljiv kakav je bio, haber i sliku primio znanju.Ni jedne , kažu nije reko.Isti dan organizovao  feštu u šabačkoj jatagan mali,sa onom svojom cigančicom i njenim.

Tri dana ga nije bilo u kasarni.Biriko se sa garavušom ko da mu je poslijednja u životu.Cigančica samo cvrči: joj mamo mamice. Čitavu jatagan malu uzbunila i drugi se posla prihvatiše. Vrišti ulica Cicvarića uzduš i poprijeko. Ne m're Šabac spavati . Sve se živo pobunilo.

Došla narodska vlast u patrolnim da ispita bunu.Ne vrnuše se.

Vlast drugu patrolu.Ne vrenuše se .

Kad nesta i treća  patrola, poslaše vojsku.

Vojska se vrati zdrava i čitava.Podnijeli raport:

-Patrole se zapile i baildisale.Mislile se ovajditi.( U zagradi dodato:Jes ko da čigančice šljive plavce.).Nema nikakve bune,samo se ženski svijet pomamio i kuka i leleče :

-Joj,mamo mamice.Nema potrebe za uredovanjem

.

Četvrtog dana Deba ,vadi šlajpek ,izvlači sve penezi i reče svojoj garavuši:

-Kupi sebi neku veselu haljiku sa tisuću ruža,nek plešu sa tobom,mila. da te na me ,baluju bjelavskog  podsjećaju

-A što ćeš ti?Vidim da si mi svu gengu dao.

-Meni neće trebati.

Ni završio nije , namah ,  hek , bajonet u đigerica. Direkt. Po sred sride. Dobro mu došla đardinska praksa.

Bajonet je Deba u đigericu hekno, pa ga pricrvljio, kako je to on znao i govorio. Svojski . Ni jekno nije.Kažu carski rez na pogrešnom mjestu izveo. Jadnik, a ni trudan nije bio. Čak  mu ovaj puta nije palo na um da se prejede.

Kažu ni jekno nije. Samo je šapto:
Nek boli , samo nek boli…

Hoće on;dvoje se jednom našlo,pa se nije našlo.I ovo njegovo je tako bilo.Dvoje,jetra i  bajonet se jednom našlo,male se pricrvljili,pa se više nisu našli.

Valja ova Lenji? Volio Lenji pomalo rendeto Debu. A i Ciganima nije mane. Nije se Deba ni dušom rasto , oni mu zapjevaše.

Joj majko moja,bolji,kako to bolji,ajlele,ajlele,

Joj sele moja boli,kako silno bolji,ajlele,ajlele

Što je iz kasarnu nama moro doći,ajlele,ajlele

To su  prave jebade ciganske noći,ajlele,ajlele

Konji umorno stoje i neće da radu

Jerbo more ih žeđu i gladu

Djeca bele kokoši kradu

Debi nožekan za đigeru dadu

to je ciganska noć.

Hop,hop,hop

Šta mu bi kuku lele

I jopet ajlele,ajlele

I op,op,op ,hek-hek-hek

opalllaa. Heeek.

Otpjevaše cigani pjesmu do kraja.Ne metnuše mu zlatnike na oči. Kontaju ne bi ga izvadili kod lađara. Ovakve ne primaju ni sa vrećom dukata. Ko im kriv što naletiše na svoju ruku sa bajonetom. Jazuk bacat zlatnike. Žao im Debe ko da je njihov. Ipak zlatnici učiniše svoje i skontaše da nije njihov.

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Epizoda jedanaest ( Treći dio)

I bolje što se sam hekno. Inače bi ga oni nestali. Samo ga jednog dana ne bi bilo. Osililo se to momče vo Bjelave. Počelo mjerkat cigančicu , koja je tek prvu bindu na ma'alu izbacila. Da je po mirisu prepoznaju. Pazite se stiže nova koka  .

A bila je tek kokica.A i ona mu se sama od sebe ,   oko skuta počela uvijati.
-oće ti peva , oće ti igra, oće ti meša ,  sve za banku , mahalašu sarajevski…oće , oće da ti meša i džabe ako treba…

Za banku se tada mogo kupiti def, a kokica ga još nije bila zaradila. Niko ne da banku tek tako. Deba je htio.Imao je banki na pretek, za mnogo defova.

Ali?

Više mu nije mu zamješala. Ni zapjevala ni zaplesala. Ni džab džaba , ni za banku. Nije ni zaplakala. Nije imala vremena. Mješala drugome i plakala , za ljubav.

Krv se ne vidi. Ublijedio Deba,mrtav hladan, nije ga briga za đigeru.Čo'ek bi reko meit. I tek kada je krv prestala curiti i krug oko Cicvarića sokaka napravila , zovnuše pomoć sa srvenim krstom na bijelom autu.

Neko bi reko Ciganska posla. A nisu . To su najciganskija posla. Morali ga prvo protrkeljati.

Nađoše samo prazan takulin.Nigdje one njegove garavuse. Sjetiše se , Deba joj se zakleo na vjernost  do groba. A cigančice nikad ne idu na groblje. Osim o Đurđevdanu. A njihov je bajoneta odnijela.

Debi ništa  nije bilo. Jedva sebi došo. Unutrašnje krvarenje obilno nastupilo.  Prava  poplava u trbušnoj duplji, kažu hećimi .

Dvadeset devet šavova imo. Jedan falio do trideset. Vala mogli su  je još  malčice recnuti da zaokruže na paran broj.  Rečeno sve je u parovima. Nešto ovo nije u redu.

Ponovo zavirimo u Debinu jetru i vidimo , trideseti šav se sam od sebe pristavio. Sve nam jasno. Frka je onaj trideseti, parni , najsvjetliji, najkrvaviji šav. Lenji bi da nešto  lane , o sve se  vraća – nju pišemo. Nama se ne da,  dosadno je to.A i podrazumjeva se, u svačijem životu i misli.

Ibretili se doktori, vako nešto nema ni enciklopediji bratanica.  Lijevom i desnom se nogom po čelenki, po šabački desnom i lijevom, do pupka , krstili. Gazom nafajtali pet litri krvi , a ona i dalje kulja. Kažu bilo krvi ko sa dva zaklana kurbana.

Deba poslije pričao da je tu krv za dva kurbana nanijetio za Onu i Frku. Za onu jer je nije mogo spasiti. Za Frku jer ga ona nije mogla spasiti. Tante za tante. To se Deba za njih dvije htio iskrvariti  i iskupiti. A za Ankicu život dati. Sasvim realne opcije. Ali ispade, Ankica nije zaslužila njegov život, a Ona i Frka jesu njegovu krv. Kada bolje razmisli , to mu se čini najpravednije .

Sada je ostalo samo jedno pitanje . Kome pokloniti dvadeset devet šalova?   Onaj jedan ne da nikome. Malo je umoran. Neće sad o tome razmišljati. Nešto je umoran, a nije mu jasno zbog čega.

U komi, kom si kom sa; dva dana se Deba komiro. Sanjo Onu i Frku, Ankicu nije. Nikad nam nije ispričao kakav je  san o Onoj usnio. Nikad nam nije ispričo ni ko Ona , ni šta ni kako , ni zašto.

Dobro je što Deba nije tada  rikno. Vako nije tajnu o Onoj ponio u grob. Možda nam je jednom ispriča. Mada nas ta priča nikad nije interesovala. Jedino  ako Ona nije Ona. E, u tom sličaju svi bi smo se pretvotrili u uho.

A Frka mu u snu , drugačija , sva nekako  magličasta. I nema ni jednog đuguma. Blista i svjetluca: nježna, umiljate i prelijepa. U bijeloj anteriji sjaji , kao anđelak neki. I bolero pleše kad god je sanja.

Njen  glas mu govorio:

-Nemoj bolan sada mandrknut , bolje ti je. Pržun te garant  čeka, vrati se, načini koje dobro , možda hajruješ hladovinu.

Poslije tog sna se Deba probudio. Valjda jetra od života već očvrsla bila. Od silnog lokanja se  u formaldehid  fermentanisala.

Poslije vojske je samo Frku tražio. Nije je našao. Išo joj kući nema je.  Išo joj u štali, nema je. Vidio ljuljačka na jendom užetu visi. Valjda se niko zbog toga ne ljulja. Išo u Vranje , nikad čuli za nju. Kaže:

– Frka Mitina čerka.

-Nema ovdje ni jednog živog Mite. A o  mrtvima sve najbolje . Čak i kad ubiju dijete. Nije bitno, njihovo ili kukavičije. Maksumče je maksumče. Grehota na djecu ruku dizat. I na žensko čeljade.

Otišo kod Dobrog, ovaj mu reče .
-Da si ti živ i zdrav Frka se udala , ha  si sa Ankicom pošo. Eno je ima dvoje djece. Ne prilazi joj , zlo ćeš proći.

Jednom sreo Ankicinu najbolju drugaricu.

Ista Frka, ni tetka joj, pokoj njezinoj duši, nije toliko nalikovala.Bijaše to jedno ubavo djevojče vo Maćedonije.

Zemljotres proživjela, osam godina imala.

Mrkli mrak, nigdje zgrade, ni 85 posto drugih , totalka i nema ih više. Ona na petom spratu, na krevetu sa sestrom malom  se probudila. Četiri sata i 17 minuta bilo, tako joj rekoše. Tada nije znala gledati vrijeme na zvijezde.

Roditelji dva metra od njih vise, za lift se drže. Nigdje maknut nisu mogli, niti žele. Smrti i mokraće na sve strane.

Vlast reče preko hiljadu mrtvuh, dvjesta iljada duša bez doma ostalo. Dobra im procjena; Nešto više od od hiljadu mrtvih.To je 25.9o9 je manje kako vojskinog proračuna , nezvaničnog. I u pravu je vlast,broj poginulij je bio preko hiljadu. Dvije,  tri, desetina iljada manje ili više, gore – dole, koga briga.

Vrištanje,  jauci, lede djetetu krv u žilama. Sat-dva poslije dođoše crvena kola.  Jedva ih nekako spustiše. Zgrada zadrhti, stepenice nazad i sve tako. Dva sata ih spuštali. Kada su su ih spustili , ostatak zgrade se samo skljoko.

Tada prvi put oficirama dozvolili da mogu sami prekomandu birati  .Tako ubava dođe u Sarajeve,koju godinu poslije upozna poderanog jetronima.Uzeše se i još uvije žive nisu imali dijeci,abortirala ubava moma prije nego se uzeše.

Deba sreo Mirjanu Petrović u Skoplju, godinu dana poslije šabačkog , jetrenog karambola,ali poznavao je prije vojske.    Što ti je život. Deba moro otić u Šabac , zboksat se bajunetom u džigeru , bez veze zalutati u Skoplje  i tamo sresti ženu života sa kojom je plesu u Trasi i nije je zarezivo ni 0,5 posto.

Taki vam je život. Kao kružnni tok. I onda oni tvrde da zemlja nije okrugla. Jes kako nije . Možda je okrugla pa malo načoše, ali to  nismo ispitivali. Odakle nam vrijeme frajeri.ba. Uvijek smo imali preča posla. Đardin i tako to.

I Ona.  Nikad ne saznasmo jel naša Ona ona Debina Ona. Tajnu sa sobom u grob ponio. Mnogo, mnogo kasnije , ali prije mnogih od nas. Među prvima.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – XI dio nastavka

Deba nastavak

 

Mnogo se dobrih i nevinih ljudi iselilo.Sve do jednog insana pamtimo.Grlice mile posebice.

Glava boli, što kaže Mojsije.Tuga je to.

Rodiš se živiš,škole učiš,zaljubiš se,voliš ko konj,ovce te ko delfina vole.Ti uvijek u nekim svojim đulistanima  i stađunima,tisuć puta bolerao, baladao,ktomu  srce ko slavuj pjeva ,od ljepote se umire.Kontaš samo te odatle u neki drugi , trajni đardinstan mogu prebaciti i sve opet ponoviti.

Jok ,ne dadoše maloumnici,velikog uma nikad nisu imali.Ni nemali do vijeka.Nemojte kleti.Nećemo samo ovi put.

Fijuu, njiha, gruha ,beee. Donese nam rat genocidna Sanu sorta.Il’ nas nestaše il nas protjeraše ili pobiše.Malo dobrih i nevinih na dunjaluku ovom osta.

Deba neosjetljiv kakav je bio, haber i sliku primio znanju.Ni jedne ,kažu nije reko.Isti dan organizovao  feštu u Šabačkoj jatagan mali, sa onom svojom Cigančicom i njeniom čergom.

Tri dana ga nije bilo u kasarni.Biriko se sa Garavušom, ko da mu je poslijednja u životu. Ispade za bocu da je potrefio.Ona samo cvrči:joj mamo mamice.Čitavu Jatagan malu uzbunila i drugi se posla prihvatiše.Vrišti ulica Cicvarića uzduš i poprijeko.

Došla narodska vlast u patrolnim,da ispita bunu.Ne vrnuše se.Vlast posla drugu patrolu.Ne vrnuše se Šilju patrolu za patrolom ,sve zaglavinjale.Kad nesta patrola,poslaše vojsku.Vojska se vrati zdrava i čitava,malo oblokana ,ali šta se mere,vojska je to.To im ko neka zanimacija dođe.

Raport podnešen,malo krviduan i dvoslikičan:

Patrole se zapile i baildisale.Mislile se ovajditi.( U zagradi dodato:Jes, ko da Cigančice šljive grmalje u plavom ,što umjesto za anamo onog se  za vaspitnu palicu hvataju .) Nema nikakve bune,samo se ženski svijet pomamio i kuka:joj,mamo mamice,prava epidemija.Karantena izlišna,jatagan male su vijekovima izolovane u geta .Nema potrebe za uredovanje,situacije se smiruje.

Četvrtog dana Deba ,vadi šlajpek ,izvlači sve penezi i reče svojoj garavuši:

-Kupi sebi neku čipkanu bluzu i veselu haljinku sa tisuću ruža,nek plešu sa tobom,mila grlice. I nedaj nikom da ti otme proljeće tvoje.

-A što ćeš ti?Vidim da si mi svu gengu dao.

-Meni neće trebati.

I hek bajonet u đigerica. Direkt.

Bajonet je Deba u đigericu hekno,pa ga pricrvljio.Onako krvnički, kako je to on znao . Sigurno je sigurno , kod Debe je osigurano na Siguro.

Garavuša ne vrišti, Garavuša ne plače,ne maše rukama i ne jauče.Počeše se lijevom rukom iuza desnog uha.Dosjeti se.Sa zida skida gitaru rubinove boje što se kao ljuljačka njiše.Primiče se Debi u ranu ,u bajonet ga ljubi.Nježno sasvim nježno da ga ne povrijedi.

I zapjeva:

Ej Konjino,vranče Sarajesko milo

mogli smo se bar još jedared mamicati

ja joj mamo mamice a ti uh  uhkati

joj mamo mamice nije mi se snilo

Aj lele aj lele aj lela

bajunet hek hek hek

 

Ljeto je i avgustovski  mjesec sja

cigani plešu jadu se i životu raduju

šta sa mnom da mi snovi samuju

šta ti srce mili preda mnom taji

aj lele aj lele aj lele

bajuneta hek hek hek

 

nemoj mi tu sada mrijeti mili moj

život samo jedan i mene  imadeš

nemoj smurti da mi ljubav kradeš

nemoj molim te crniti život moj.

Aj lele aj lele aj lele

bajuneta hek hek hek

 

diž se mori mango sarajeska mila

hebeš štuke hebes žene hladne

sve su one tebe mojega gladne

ali ne dam garavuša ja ne bila

aj lele aj lele aj lele

bajuneta hek hek hek

Završi moma garava pjesmu .Leže pored Debe, zagrli ga i poljubi ga u oči umorne.Ništa mu ne govori,pjesmom je rekla sve. Odjednom krik joj se otme iz grudi,prihvati se gitare i Debu iz sve snage po blentari heknu.I očaj mu virišti :

-Možda ćeš sada pameti doći, blentovija mila,Dvorjanine moj.

I poče da plače i poče  da vrišti  i  bježi preko praga, kroz Cicvarića male ,do na kraj grada i još dalje do Mišara. Leže na humku neznanog junaka ,sva u ljubučicama i plačući moli:

– Djede, mili, pomagaj molim te . Onaj tvoj blesavi unuk se zabajunetiro, posred đigere. Pomagaj nesuđeni rode, život mu o koncu visi.

Reče to i usni. U snu joj se javi sjedokosa starina neka.

-Dobro,poslušaću te. Samo u životu je sve dar za dar.  Bježi sada gdje znaš. Nije on tvoja sreća, već nesreća.  Ako ga tvoje oči bilo kad vide ,ograjisaćete oboje  i ti i on.On malo više , jer je ruku digo na sebe. Ti malo manje, jer čistu dušu imaš.

Doturi kažu carski rez na pogrešnom mjestu izveo. Jadnik, misle mahalaši, a ni trudan nije bio. Čak  mu ovaj puta nije palo na um ni da se prejede. Valjda je želio da uredan ode.

Hoće on svako malo; dvoje se jednom našlo, pa se nije našlo. E pa neka mu!  I ovo njegovo je tako bilo. Dvoje,jetra i  bajonet se jednom našli, male se pricrvljili, pa se više nisu našli.

Valja ova Lenji?

Volio Lenji pomalo rendeto Debu.

A i Ciganima nije mane:

 

Joj majko moja bolji kako to Debu bolji

aj lele  aj lele  aj lele,

 

Joj sele moja boli kako silno Debu bolji

aj lele hek hek hek

 

Što je iz kasarnu nama moro doći

aj lele aj lele aj lele

 

To su  prave jebade ciganske noći

aj lele hek hek hek

 

Konji umorno stoje i neće da radu

Jerbo more ih žeđu i gladu

 

Djeca bjele tice kokoši kradu

Debi nožekan za đigeru dadu

 

to je ciganska noć

nikad neće proć

 

Hop,hop,hop

Šta mu bre bi kuku lele

 

I jopet aj lele aj lele aj lele

hebeš štike hebeš mange

 

I op,op,op ,hek-hek-hek

opalija, samo jednom heeek

 

aj lele aj lele aj lele

hebeš štike hebeš mange

 

Otpjevaše cigani pjesmu do kraja, zasjedoše oko Debe i gledaju ga.

Bajonet do balčaka usukan u trbuh. Koji je to očaj morao biti , da se tupo željezo sa oštrim vrhom  zarije toliko duboko? Krv se ne vidi. Ublijedio Deba, mrtav hladan , ko da ga nije  briga za đigeru. Samo se blesavo ceri, htio bi da vrisne:

Ankiuce, grlice moja mila ,  evo,  hrlim tebi.

Ne može, glasa nema , a i krvnički ga boli. Da je znao da ovako bili , sjeo bi na fotelju i razmislio bi:

-Šta mi je činit.

Čo'ek bi reko meit, koji krklja.

Pogledašu mu takulin.Ne zbog dokumenata. Znali ga u dekiku, u damar, koliko se udomačio. Bara prazna. Jebo ga pas.Tek tada zovnuše vojsku i crvenu pomoć.

Neuki bi rekli, ciganska posla.

Ništa mu nije bilo. Jedva sebi došo. Unutrašnje krvarenje obilno nastupilo. Prava  poplava u trbušnoj duplji, kažu hećimi. Dvadeset devet šavova imo. Jedan falio do trideset. Vala mogo je još  malčice recnuti , kontamo mi, da zaokruži na paran broj. Zna on da je rečeno;  u parovima sve je.

Nešto ovdje nije u redu. Ponovo zavirimo u Debinu jetru i vidimo,trideseti šav se sam od sebe pristavio. Sve nam jasno. Mika je onaj trideseti, parni , najsvjetliji, najkrvaviji šav. Dva šava, ona j srcu i u duši radi Frke  ne brojimo. Ti šavovi nikad neće zacijeliti.

Lenji bi, da nešto  o onom sve se  vraća, pišemo. Nama se ne da, dosadno je to. Ima mnogo ljepših i tužnijih stvari na ovom dunjaluku.

Ibretili se doktori, lijevom i desnom nogom po čelenki, po šabački desno i lijevo, do pupka, se  krstili. Gazom nafajtali pet litri krvi ,a ona i dalje kulja. Kažu ,bilo krvi ko sa dva zaklana kurbana, devičija.

Deba poslije pričao, da je tu krv za dva kurbana nanijetio za Miku i Frku. To se Deba za njih dvije htio iskupiti, iskrvariti, ko kurbana sebe prinio. Nije uspio , a mahalaši ga nisu prozvali Jetrunima, jer nisu voljeli stranjska imena, a i ime je ženskog roda.

U komi, kom si kom sa; dva dana se Deba komiro. Sanjo Konzilij   i Frku, Ankicu nije . Nikad nam nije ispričao kakav je  san o Maci i Dijani usnio. Samo kratko komentariso:

-Rekli mu anđelli mili ,da Frki prenesem da se čuva trešanja.

A Frka mu u snu , sva nekako  magličasta, lepršava. Blista i svjetluca: nježna,umiljate i prelijepa. U bijelo anteriji sjaji , kao vila neka. Ali tužna, toliko tužna da su mu suze navirale ko potoci rajski. Toliko tužna da ga boljelo toliko , da bi ga , da je u snu   imo bajonet, još jednom   hekno. Ali ne u đigaru već u srce, direkt.

Njen  glas mu govorio:

-Nemoj , mamlaze,  sada mandrknut, bolje ti je. Pržun te garant  čeka, vrati se. Trebaš nam ovdje, da budalešeš i da se junačiš. Možda se iskupiš za neki drugi put.

Poslije tog sna se Deba probudio.Valjda jetra od akšamlučkog života već očvrsla bila, a nije joj se umiralo. Gdje će one silno iće  i piće ostaviti onim temo zveknutim bjelavskim jalijašima. E vala neće niko njegov tal popiti i meziti.

Deba nam pričao da je sanjao djeda koji mu je poručio:

– Ne traži Garavušu, ograjisaćeš.

Poslije četrdeset dana došo sebi. Nabavi električna invalidska kolica. Jedino se tako mogo kretati i pravac Cicvarića kvart.

Tamo ga niko ne poznaje.Kažu njima ljudi sa eletrikom izazivaju strah.

Ne pomaže ni:

-Romalen, čavalen to sam ja Deba vaš drug, Garavušin dragi.

Vrata se za vratima zatvarala,čak su se na prozorima kapidžici daskama zaklamfali. Jatagan mala zanijemila.

Tek na uglu ,u cvijetnjaku ,jedan  bijeli starac na koljenima kleči  i Bogu se moli.

Gleda ga Deba i ne može sebi doći. Isti on i u kolicima ručnim doduše . Za razliku od njega samo bijelu bradu ima , pola mu lijeve noge fali i moli se. A on se ne zna moliti. Ma naučio bi on , i htio je ,  al odakle mu vrijeme.

Zove ga Starina , pokazuje mu da se parkira pored njega, pa mu stade besjediti.

-Sinak moj, što je bilo bilo je i ne mre se izbrisati. Prenesi  Dobrom Dijanu smo uzeli , jer je čekao toliko turoban i bolan život , a on joj ne bi mogao pomoći. To je tolika ljepota i nevinost Božija bila da bi se sav dunjaluk nakačio na nju. I dobrim i zlim. Jednostavnije je bilo stvar okončati na dragonski način, nego pustiti da je kolju čitav život. Frku su slomili zvijeri i dobri ljudi kao ti. Nevinost je ponekad slijepa , pa se daje kome treba i ne treba. I zbog vas je uprljala svoju čestitost. Da bi je oprala, mora patiti i to debelo. Tako će ona misliti. Treba samo voljeti. Garavušu smo poslali sa čergom da malo luta i da te zaboravi. Unesrećio bi je kao i Frku i Ankicu. Više ne hodi tim putima. I ne griješi. Rode moj, nisi ti loš, ima još dobrote i ljubavi u tebe. Idi sad i pozdravi mi mi moje dvore, moje Sarajevo Grad Čednosti ..

Deba bi htio da plače, a ne može, progledao je. Htio bi da pita, a  ne može. Starac je nestao. Vidio Deba kako se sa neba spustile električne,pokretne stepenice i starac se polako u drvenim kolicima uzdigao u plavet. Okreće se okolo i htio bi da nekog pita:

-A šta sada mili moji? Kud ću ja?

Tišina i tajac. Muk i tišina. Samo zvrče električna kolica.

Poslije vojske je samo Frku tražio, nije je našao.

Jednom sreo Ankicinu najbolju drugaricu.

Ista Frka, ni tetka joj, pokoj njezinoj duši, nije toliko nalikovala. Ista Garavuša , ni cvijeće joj u kosi nije toliko nalikovalo. Bijaše to jedno ubavo djevojče, vo Maćedonije.

Zemljotres proživjela, kad je osam godina imala.

Zdrmalo na Skopljato po sred mrkli mrak, nigdje njene  zgrade, ni 85 posto drugih , totalka i nema ih više. Ona na petom spratu, na krevetu sa sestrom malom probudila.Četiri sata i 17 minuta bilo, kad je heknulo ;tako joj rekoše.

Roditelji dva metra od njih vise,za užad lifta se drže.Nigdje maknut nisu mogli, niti žele. Smrti i mokraće na sve strane.

Vlast reče preko hiljadu mrtvuh, oride dvjesta iljada duša bez doma ostalo. Dobra im procjena: Nešto više od od hiljadu mrtvih. To je za 25.9o9  manje kako je vojska izračunala, ono nezvanično. I u pravu je vlast, broj poginulih je zaista bio preko iljade. Dvije,  tri, desetina iljada insana manj ili više,vlast nije briga. Mrtvi su mrtvi, a na živima svijet ostaje.

Vrištanje, jauci,lede djetetu krv u žilama.Sat-dva poslije svanuća dođoše crvena kola. Jedva ih nekako spustiše.Zgrada zadrhti,stepenice nazad i sve tako.Dva sata ih spuštali.A njihove misli  ostale ostale na sedmom spratu zgrade,ni na nebu ni na zemlji.

Tada prvi put oficirama dozvolili da mogu sami prekomandu birati mogu   prekomandu.Tako ubava dođe u Sarajeve,koju godinu poslije upozna poderanog jetruonima.Uzeše se i još uvijek žive zajedno . I poslije dunjaluka.Nisu imali djece. Aferimi ! Abortirala ubava moma prije nego se uzeše.

Deba sreo Mirjanu P. vo Skopljato, godinu dana poslije šabačkog ,jetrenog karambola,ali poznavao je prije vojske,jedva da je zamjećivao.

Takav je život.Jedna se vrata zatvore, ukažu  se ona koja su čitavo vrijeme dobrodošlicom  bila odškrinuta.


												

Oni jašu Mojsije Harmoniku baca – X Epizoda – Deba -Treći dio

 

Debu ožalostilo što su skontali da je oni Dobri sretan čojk , pa mu danima  bilo jako dosadno, tako da je , nemajući kud odlučio dumati. Kako je u to vrijeme postavljao linoleum u vajatu  , palo mu na pamet da je možda bilo bolje da se odlučio  za lim . Jer je trajniji i jeftiniji , pogotovu ako se o ponoćki klepi sa minareta kakve džamije. Hem je  njegovom  omiljenom  bojom  ofarban a i  mnogim ezanima  posvećen.

No odusto , znao je da nikako ne bi  mogo  ženu nagovoriti da se popne na minaret i  ukrade pleh za predsoblje. Nije se ona bojala visina , ni vakih ni nakih , već bi se zaglavila na uskim basamkama. A neke džamije nemaju ni basamaka., ni prolaza do mjesta kuisanja na vrhu munare . Mnogo je minareta slijepo crijevo , da  lijeni hodža mere imat opravdanje zašto pušta ezan sa neljudski preglasnih ahtung-ahtung megafona koji straše narod ko birvaktile Njemci.

Imo on jarana Lenjeg, a ovaj ženu Eminu . Emina imala plahu metlu , nisu njoj ni basamke trebale, , a nije se normalno bojala visina ko ni jedna mahaluša . Od malena ih uče kako se leti od Jajca do Visokog , i natraške od Visokog na Jajce. Nisu je usopjeli nagovoriti . Bojala se da bi joj hođe sihru mogle  nabacit što im ljenost metlom  telali . A njoj eto , se nešto nešto plaho omeračila ta vožnja na relaciji Jajce – Visoko i obrnuto.

deba seplaho  ražalostio  , ali ubrzo  skonto da  u svakom zlu ima neko zrnce dobra. Razmišljanje  o jeftinijjem izboru podloške za kretanje tananih bakandžastih  nožica njegove drage , uvališe ga u veliku dilemu o mogućnosti uvođenja limarenja kao sinonim  takarenje. Razmišljao i razmišljao I opet dumo i dumo ,  ali je  ipak na kraju  odusto.

Kaže lim i takarenje nikako ne idu pod ruku. Gdje si u tanježa vidio poentu takarenja.

Žao nam zbog odustajanja , jer to Debi u pravilu  ne pristoji. Napose u izvjesnim pozicijama. A toliko se mučio i razmišljao, kao pozicija koja postane opozicija. Čak se ni sa Njegošem u to vrijeme nije tamanio.; a ni kokare po Điđikovcu saleto. Milicija ga odavno prestala pendrecima i apsanom imobilizirati. Skontali , ne moš ti budale nadjačat i pameti dohavizat. Čak su i ludnice pred njim kapijale vrata.

Takođe nam je uskratio mogućnosti ubacivanja jedne nenadmašne blic filozofije u neke riječnike ili enciklopedije , da bi smo bili tužni kad bi znali kako se to radi.

Mudrost je bila toliko kompresivna ,izvaljana i istucana emocijama i strastima da bi sigurno bila dostojna  mnogih antologija, jal’ književnosti, jal filozofije, ili u najmanju ruku astronomije i kamasutre.

Ako nije prevazišao Aristotela i Nostradamusa, Debina poetika je sasvim sigurno vjerodostojnija od gluposti Dantea,  Getea,  Šekspira, Njegoša, Borhesa i drugih prvenstveno zapadnjačkih ubleha.

Dobro ; oni su bili hadumi ili hadumice pa nije teško biti umniji i poetičniji od njih.Kada se u hadumica i ubleha našlo ljudskosti ili poetike ?  Nikad ! Očit prijer su pape, oliti prije će da bidnu Papise.

Limarenje  ima one minimum  tri i po najpoželjnije karateristike za takarenje: prešanje, kompresija,  valjanje i tucanje. Ima tu još mogućih opcija ,  ali tri i po bi bile sasvim dovoljno. Ali ovo nismo još muhurali ,jer nismo pitali ni Jelene ni ostale ženske članove konzilija. Ipak se ovdje najviše o prešanje, kompresija,  valjanje i tucanju njihovih uzvišenih  svila i kadifa radi.

Poslije višemjesečne nesanice i prerispitivanja Deba je  ipak  odustao i limarenje prekrižio iz popisa istoznačnica  takarenja. Nismo bili sigurni da latentna  ljutnja , što mu se žena nije mogla provući do na vrh munare i otkinuti i klepnuti komad pleha , nije imala udjela u odustajanju

Kaže tandaro , ti tucao, valjo ili prešovao ne mereš ti njoj percetaa odbiti , a kamo l’ je stanjiti. Ona ti ko skoči guma ili neki perpetum mobile po dunjaluku sa ponosom hodi i među zvježđem se ko najsjanija zvjezdica kofrči.

Što  više naliježeš na nju.  pa joj opisane radnje opetuješ i opetuješ;  ona jača i raste sve više i više, i ne prestaje  dok ne implodira ili eksplodira. Šta ti Deba zna kako mu to funkcionira? Nije ni miner, ni inženjer; ponajmanje Ajnštajn ili neki stručnjak za fisiju.

Ni naučnicima  nije baš  jasno kako nešto može i implodirati i eksplodirati . I to skoro u isto vrijeme.Maksimum par desetaka sekundi razlike; ali samo u onim ekstremnim slučajevima kad prešanje,kompresija,valjanje i tucanje pomahnita i postane neodoljivo raznostrano.Ili kad je zagorelica u pitanju.Tu ni mešugorjeske vidjelice ne pomažu , aman da ih je π puta više. .

Deba, to implodiranje i eksplodiranje svako malo osjeti na svojoj štavljenoj koži. Kad implodira, njemu se  neki biljezi pojave , ko ubrane šljive pred kazan za rakiju. Kad ekaplodira isto ko da ga dva put po pet gelera grebu po leđima i ostave krvave pruge.

Reko bi čovjek obeznanila se žena, pa ne zna šta radi. Normalno neki neuki čovo. A takih je pun dunjaluk. Da ih pitaš šta je implozije ni beknut ne bi znali. Eksploziju bi i tako i tako , il nikako znali objasniti , al isključivo kao ljudsku tragiku , nikako kao dar sa neba.

Naprotiv što joj to više radiš radiš te limarske radnje , ona jača i raste sve više dok ne implodira ili eksplodira; ća mu ga on zna kako mu to funkcionira.   Što bi oni jetim od  Kundere pripovida , nepodnošljiva lakoća postojanja. So tom lakoćom  postojanja Debi , anamo ona vazda neke  mozgovne smicalice pravila. Baš prave pravcate mozgalice i da nije mio mahalski blentovija , nikad on tu rebuskinju ne bi skonto.

Taki je svaki pametan insan. Postane hajvan.Žena ga smota i smunta, pa se on, htio ne hotio limarstvom bavi. Često mu njena rabota i na obraz ,iz čista mira, zasjedne. Šta sve insan mora pretrpjeti da oluk popravi i u žlijeb uglavi?

Za nevjerovati, za riplija je, kako se  ljepotica kao ptica feniks, eksplozijom ili implozijom svejedno je; ponovo  rađa .I   još milija, ljepša, bolja,  toplija i slasnija bivstuje. Onda takva  slatkica po mozgu; kojeg hablečina zagubi, rovari i vlada.

Deba ,kakav  je nedokazan, sve  nešto misli,  kako mu ta neka, za valjanje  od rođenja zrela lakoća mozgovne smicalice pravila. Nije mu jasno kako je njegova glavurda, više neki oveći cocin bubanj, mogla izaći iz onog grmića malog majušnog.  Prvi miris u životu koji čovjek udahne je miris majčinog đardina , što no bi u mahali rekli . anamo one. , I taj ga opijum kao apsint  za života prati. Nema veze što je majčin. I onda se neuki  čude oklen edipov kompleks.

Natakarim ja đardin. Pored tolikih lijepih narodskih imena za paplicu malu, a nezasitu , Dobri izabro da je bašćom zove i to malo većom.A opet ,sve nekako ko da ima pravo. Moraću,kaže Deba sam sebi, malo više razmislit o imenima anamo one ,  slatkice moje.

Kasnije , kad mu se glavurda izbalansirala sa onim bezmozgašem, on se ibretio kad onaj dole nešto radi , a mozak mu u isto vrijeme eksplodira kad onaj implodira. To mu nije imalo nikakve logike. Ne te neke implozije i eksplozije, to vremenom uhavizo, iako nije baš najbolje galaktički  razumio.Nego kako neki tako  malen stvorić može u kosmičkom smislu remetiti logičke principe. Nelogičnica jedna mila.

Skonto on da mu anamo njeno implodiranje i eksplodiranje  ko struje  dejstvo tisuću watu  dođe. Gdje god te struje strefi svog te potrese. Eto taj naučni princip elektriciteta i prvodnika i gromobrana shvata.

Zato on zabode svoj gromobran u prizemljenje in misli da je siguran. Viđu vraga, njega opet nešto hek posred mozga i sve mu vijuge poremeti. Normalno posred malog,jer veliki ode  lakoćom postojanja na daleke pute,ha se on đardina prihvati. E sad jek nu+iskio na mozak ili nešto drugo teško je bilo prokužit.

On usporen i uporan, kakav je bio, stalno sve ponavlja, opet i opet i više od dvadeset puta, obnoć. Ili obdan ,njemu  vrijeme , dan – noć , nije bilo važno Ono uvijek isti rezultat:

Ex capito, ex astris ex nihilo riknuta scientia poetica. Što će reći takari lud zbunjenog. Tobe jarabi, kako insan lahko pogriješi!

Fizički nikad problema nije imao to smo pročitali. Ali da skonta i shvati milu  pogančerku nikad nije mogo. Ko će je skontat, il’ shvatiti od čega je sazdana kad funkcionira na antigalaktičkom principu?! I zato je po spoznaji namah  prozvo antigalaktika . Poetike radi. Sve je u parovima : antilogika – antigalaktika , antilogićnica – antigalaktica . Sbe nešto anti , a uvijek je za . Deba se sad keseri , zna da se dunjaluk uadevero sa otim za.

Nema struje, a drma ko tri puta po trista osamdeset volti i tisuću sto wati,pride  devedeset devet ampera.Ti je valjaš, kompresuješ, tucaš, bubaš, takariš, tandaraš (sada bi Deba nabrojao i objašnjavao njemu 130 znanih sinonima i još namjerno ispušteni koji pride), ali vremena se za to nema, pa ga skratismo.

Daj ba Deba skrati malo , ufuni više , daj neku biserli  pouku; kad već o basnama pričaš.

On ni habera, već nastavlja.

Ti sve činiš da joj se umiliš ,a ružica te strujom mlati. Nisam nikad čuo da šećer ima veze sa strujom. Nije ova baklavica slatko ili pekmez da  joj se  onaj naš slunto umiljava.

On se tamo kofrči ,maltene te buba u prsa junačka, a ona ga samo tresne i on  objene hekne  u bandak. Mora mu se hitna zvati i vještaćko usta na usta davat. Nekad ni to, pa ni sajle dizaličke ne pomažu.

Jes da je blesav ko da mozga nema; ali kako će u bandak pasti kad vidi tu rosnu antigalakticu. Umjesto da se ukruti i počasnu stražu antigalaktičici  živahnoj i raspjevanoj, joj mamo mamice, daje i daje, ako treba danima, on svako po sata-sat  meita se igra. Ja vala i bila bilesim je prava , pravcata nepotkupljiva antilogičnica.

I kakvu bi pouku izvoljevali kad se bezmogovni gromobran i antilogičnica i antigalaktica  u limarenju naduravat stanu.Tu pameti nikakve nema ,a opet mišterija i nauka živa.

Ukoliko smo se mimoišli u mišljenju  onda vi dajte pouku u ovoj našoj mozgalici. Možda ste vi zeru  pametniji;nikad se ne zna,završava svoju priču Deba.

„Ko je jebe ? „-junačio se Deba.

Niko nije znao na koga misli.

„Neko se našo da mi to kaže,a makovli sa njima bio.“ –odbrusio  Lenji Debi jednom prilikom,nedefinisano ko Debina psovka.

Oma pričo, da će Deba  jal’ zbog  Frke , jal’ Ankice,  kasnije najebat u životu i armiji  ko žuti.Mojsije potvrdio,bio spreman i zamuhurat.Njih dvojica se nisu mogli za godinu dogovoriti.Oma kaže za tri i po godine,a Mojsije ko stariji kaže to će biti četri i po godina poslije.

Nije ni jedan pogodio.To se desilo tačno za tri godine  . Dostatno da zamalo posumnjasmo u njihove proročke sposobnosti.

Deba  toliko zaljubljen u Ankicu bio , da bez nje mogao disati nije.I ona njega voljela,što jest ,jest.Bila to velika ljubav. Ni nalik Frkinoj. Ljubav zbog seksa i zabave. Zbog nje je raju zanemario.

I dobro je . a i nije.

Dobro je, …

Oni jašu a Mojsije harmonike baca / X Epizoda -Dio prvi

Deba i Njegoš ,ali i posredni muhabet o bjelavskim mahalašima

Malo one poslije one noći , Dobri joj objašnjavo konzilijum.

Malo ga mazno, jednu – dvije više od one uibiičajene dvije tri , još više od sreće, malo ga ja, Luca i moje lucice ošamutile, a i nešto mu se u srcu stislo i otvorilo ga , ne može ga stišati,već ono progovara :

-Dobri su oni i uglavnom fini , ali ludi ko struja. Sto gradi svaki u blentari ima, poneki i više. Ne zna se kjoji je luđi  i huđi, i mrtviji. Ni za koga , osim za sebe i svoje dragane ne mare.  Pusti ih, prođi ih se i ne barkći ; to nikako, jazuk je .Il'je belaj ili noga trans , al’ je zijan garant.

Svi ih se odrekli i iznevjerili , još od djetinjstva ulici i samoći prepustili.Tak'a vremena bila.Takve im i druge, sa njima postale, poneka i prije,a poneka i nije.

Očevi i matere kažu borba za opstanak. Evolucija i socijalizam zlatne kašike traži. Treba irgetiti. I nema više ženama po minderlucima plaziti i kafu ispijati,sistem olajavati.

Iznevjerilo ih i obdanište u koje nisu išli.Ono kaže nisu nam za vas plaćali.Škole ih se odricale ,jer za njih još pismene nisu izumili.Voljeli oni havu ,k'o da su luften proleteri ili seljaci bezemljaši,a ne rođena gospoda.

Od djetinjih dana mahala im i đardini Bjelavski  kuće spasa bila. Dom iz kojeg su nasumice letjeli i izletali.I opet  letjeli, čini se ko muhe bez glave, neki od dna do vrha. Jedan pokušao obratno , od vrha ka dnu i taj nije  nigdje prispio.Oni se sa gravitacijom od tog dana nisu više zajebavali.

Osim Debe.On je volio da u snu leti ,jer je znao da će svakako heknuti.  Let bi počinjao pri dnu Bjelava.Tamo gdje se u nju ulivaju boje Romana Petrovića. Zatrčao bi se.U početku lagano,pa malo dodavao gas i kad bi stigo do Čekalaše bio bi u punom uzgonu da počne let sa Vrha Džidžikovca.

Ne znamo zašto je let uvijek započinjao sa dna Bjelava i vrha Džidžikovca,mada tu ima neke mahalske ali  kajakovske simbolike.Bjelave su vam jedan brežuljak.Dno svakog bražuljka je i mirisavo i tužno.Mirisavo jer odiše krasotom i čarima.Tužno je ako samo korak više napraviš,ti ga napuštaš i ko zna da li ćeš mu se ikad vratiti ili zateći u istom raspoloženju u kojeg si ga ostavio.

Joj,mamo mamice.Sve se vrti oko toga.I u dobru i u zlu,konta Deba.

A Džidžikovac koji je u samom dnu brežuljka,ma kako se on zvao,Debu uvijek podsjećao na njemu najdražu igru džidži-midži. Uvijek bi mu srce zatreperilo ko ženski crvuljak u grlu, prije krika joj mamo mamice.Koliko mi znamo postoji samo jednan crvuljak za glasanje, Deba samo strogo klimata glavom i kaže:

-Pitajte Omu,on će vam reći šta liči na lići piklić u grlu.Nije za džab-džaba, od Mojsija posuđivo avlijsku bateriju i razgledo anamo onu.

Džidži midži je ona zimska igra. Za Debu nije postojalo ni vremensko ,ni prstorno ograničenje.On se liguro,odnosno džidži-midžiro vas cijele godine,u bilo koje doba dana i noći i bilo kojeg stađuna.

Isprva bi  bio malo nesiguran. U  tom letu ima toliko bezvremenog i poetskog ,da bi sav strah nestao.Uvijek mu bilo žao što niko sa njim ne leti. Njihova izvlakuša je  ono čuveno:

-Odakle nam vrijeme ,frajeru.

Istina  je bila ,da su se bojali , da će ih Deba u nečemu i nekako natakariti.Nema veze što je to san.Kod Debe su san i java imali isti tretman.Kad su s njim,  oni nisu nikad bili načisto ,da li je to san ili zbilja.Tako da su im dani i životi  proletjali u bunilu.Nisu bili ni za ovaj,jaš manje za onaj dunjaluk.

Dok lebdi osjećaj lakoće i straha se isprepliće,ali duša se uznosi i zanos postaje sve veći.Letač postaje poeta, koji poje divotama koje vidi i srce mu raste i raste. Naraste toliko da insan postane pretežak k'o stećak  i samo hekne.

Razbije se  Deba svaki put ko Mojsijeva harmonika, kad je sa Jekavca baci.Deba nikad nije krivio naraslo srce za pad.Njemu je srce bilo zaleđeno i nije moglo rasti.Njemu bi se uvijek neki insan pristavio i skreno mu pažnju sa leta.Jednom ga onaj hadum natakario.

Svaka noć  Debina savjest navrati pa odleprša , tužna i zamišljena .Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku.Svake večeri sve veća bol pristiže.Previše boli pritišće ovaj svijet.Ne može se to više podnijeti.Ljudi zaboravljaju da je Plava planeta nakrhkija  zvjezdica u Univerzumu.I jedinstvena ,kao i svaka druga.

Bilo je veče kada se Frka skršila.

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana šapuće da usnulu djecu na ljuljašci ne probudi.

Deba  se naslonio na krvavi dovratak , usnio utvrdo i  sanja.

Lagan je ko perce, i još lakši. Nadvio se nad Bjelavama ko kobac i gleda koke kako guzovima landaraju,grudi im se uzbibale,kosa zalepršala,jure na posao.Neke vala i sa posla.Kako koja i kako kojeg.

I tako leti on  ,došo do na po Điđikovca ,pred kapiju Velikog parka. Ustremio se na jednu plahu kokaru, bogdica mu fali da je spiči i  jami .Pomišlja ,samo što ne leti perje, kad jedan glas odnekud sa visine prozbori:

-Deba , najdeblji molim te ne penji se na konja ili na cigančicu najebo si ko žuti. Ko bi gori sad bi doli. Ko bi doli gori pristaje.

Deba konta ,otkad se to Njegoš njemu javlja, njih dvojica smrtni neprijateli , još od vakta kad ga je ovi  istraživa,a nije mu mogo dohakati.Ni rodu njegovom.

A on, evo dva vijeka poslije,leti po Bjelavam živ i zdrav i pomalo ili po puno takari, što onaj jado nije znao ni umio. Nikad onu stvar probo nije, a ni okusio. Kod njega žene, u onom vaktu tuknule, nisu se podugo kupale.Ali nije zbog toga.Malo stisneš nos i tuti-fruti.Debin recept.Njegoša nisu interesovale žene.Hadum bio.

Jedna baba Vidna ,Baška Bašinih otaca pralja i izmećarka , pod stare išla na Ribnicu prtljačom mlatit haljinke, a bome i ponjave. Mlati i olajava, a nebo kažnjava. Jedan krš joj se izmakne ispod nogu i ona zarovi u plićak na leđa i poče zapomagati; kuku lele poturčih se. Nisam se u životu okupala i sada pred smrt da postanem muslimanka. Joj jadi moji, kuku meni ljudi pomagajte. Zov'te popu da mi pomast da.

Jedna Lepava Mušović, ništa u rodu bosanskim Mušovićima, otišla u ameriku na turneju. Tamo naglo zahladilo, zove Lepu zabrinuta majka rano jedne subotu ujutro. -Ćero nemoj da bi se ku'pala u ovi mrzli vakat. Lepa joj odgovor šilje: -Neću majko ,nisam luda. Će se kupam u drugu surbotu. Ovo objavljeno u minimaxu. Ima ljudi i neljudi,Tako je uvije bilo.I majki i nemajki.I očeva i neočeva.Takav je svijet.

Deba se osvrno na Njegoša. Zaboravio da sanja i namah zaboravio da leti.Normalno , kazna za glupost je jedno bolno  hek o asfalt. Zaboljelo ga heknuće kod da ga valjak gazi..

Ono o suRboti ćemo  namah,malo pošljen,dok ispratimo ono Debino hek. Mučko i ničim izazvano hek. Mislimo da je tu  djelovala čista ljubomora .

O tome kako je Deba Hekno i šta je bilo poslije ćemo neki drugi put.Otegnuta priča i  Deba samo što  nije otegnuo papke.

Deba malo zašo u godine , pa razmišlja da ništa nije kao prije.Evo moro se dogovoriti sa Mikom,da se takar mere desiti samo danima u mojima obitava slovo r .Ono  fonetički „er“, Debi je sada bilo  sasvim bez smisla.Sa er se završava riječ Lipcaner,što je  on ko biva posto. Jer tri puta hevtično nije kakav takar za njega .Nekad bio.Danas,šta je tu je.

Eh ,nekada. Sa er počinje ergela. On pastuh Lipicaner,jedan jedini. A pun i ubitačan ko ergela pastuha.Joj,šta se tada moglo…I dok mu   kroz blentoviju proljeću iskre nekadašnjih džidži- midži đardina ,on osjeti da buja i zove Mirjanu:

-Dušo jel danas suRbota.

-Jeste ,Lipcanere moj Lipicanerski. Čak mislim da je suRRRRRbota.Sutra će biti nedRRRRRelja,pa ponedeRRRRRljak.Pa onda idu naši dani,pa petRRRRRak i opet suRRRRRbota.Sve dok nam se ne zamanta.Nego hajmo to sve dušo obaviti i zakukuljiti u današnju surrrbotu.Ko zna šta može sutra biti.Mo'š ti jal slučajno ,jal namjerno roštilj razbaciti, pa ti se anamo onaj na njega nalaktiti i eto belajaod crknuća-

Ne ulazimo mu detaljisanja koliko se rRRRRazbijanja desilo i roštilja na bacilo.To je već intima.A intima je svetinja.

Deba bi zaboravio da leti i razbio bi se toliko  bi  ga bol u bubrezima svaki put probudio.I boli ga toliko ,da neizostavno  mora ne pješačku turu, pjevcu vodu pustit.Ali to nije kolonjska,već krvava rijeka bubrežnih kamenaca pokupljenih sa džidžikovačke kaldrme.Moro jadnik uvijek na zdravo nešto operisati.Jednom slijepo crijevo,drugi put papilome lingve.Jedanom sam sebi pokušo uraditi carski rez,ali nije uspio.Morali mu jetru,ni krivu ni dužnu sa dvadeset devet,plus jedan šav krupnim štepom štiklati.

Ali čestiti su, samo jednom nisu bili i ograjisali za čitav život. Niko te ne može kazniti ko čovjek sam sebe. A nebo samo prihvati kaznu, inače najčešće oprašta. Šta će , pred svršen ga čin ljudi ostavljaju. Kaže kad ti tako hoćeš, neka ti bude, mi želje ispunjevamo. Samo odredimo  budi i ono bude.

Nikad  tuđe, to nisu naučili i ne umiju, ali ljubama sve što imaju poklanjaju. One tuđe samo  uslovno prihvataju, ako im se neka djeva samo pokloni ili da ih neka ažbaha ugnjetava. Uglavnom bježe od  deverli veza ; belajli je to. A i pogano je.

 I sebe i svaki djelić sebe , još ljubav, muziku i snove pride poklanjaju svakoj ljepoti koju susretaju..

Znam mnogo će ženskinjama zlo učiniti, kasnije za godinu, dvije tri.Ništa namjerno tako to biva.Jedan blento od njih ima izreku i opravdanje:

-Dvoje se jednom nađe pa se onda ne nađe.

Nema tu neke pameti,ali to je sva filozofija svake prave ljubavi.Osim onih koje nisu prave. One koje nisu prave vremenom će postati,pa će zaboljeti.

Neke će se žene pohasiti  pa će otići. Te nagrabuse.

One druge krhkije nježnije i ljubeznije ostanu dok ih oni ili  ponos ne otjeraju, ali i one ne prođu najbolje.  

Ne otjeraju ih oni, nego se odjednom u sebe povuku k'o da im je neka nešto učinila, uglavnom i jeste. Namjerno ili nenamjerno.

Ali ih povrijede da zaboli do neba. Te još lošije prođu.

Misliš isto su prošle. Nisi u pravu. One  koje su se pohasile  samo su život   primirisale. Nisu nauk do kraja naučile. Ne znaju šta dalje pa ili propadnu i usidjelice postanu ili se za bezveznjakovića injženjera ili pravnika udaju. Čitav život prožive , djecu izrode, a da ne znaju rašta su se rodile.

One koje su otjerali sa sobom tugu i bol ponesu. I ljubav mnogo ljubavi. I snova, mnogo snova, muzike, anterija i velova.

To je toliko bogatstva ,da se ta sehara za života ne može potrošiti. Jedan dan tuga i bol, dva dana peri i trljaj, ribaj rane. Pa opet ljubav i muzika, pa peri i ribaj, ne možeš ni uprljati ni oprati. Sve sjajno i blještavo i nepreglednom ljubavlju posuto.  .

Oni su mislili da sinonim znači sinulo onim.I toga se držali.Za sve pojmove su imali svoje inačice.

Riječi poput prostitutka nisu postojala u njihovom riječniku;naime isuviše su voljeli i poštovali žene.Obično su govorili da su to zalutale ovce ili sirotice koje koru hljeba tijelom prose.

Nećemo griješiti dušu,bilo je i onih koje su manje poštovali,ali su bez izuzetka sve voljeli.

Nasuprot tome riječi – odrednice kao:političar, papak, šupak, krkan, pederčina, homić, hablečina, šlepađija ,papa,fratar m reis , hodža, pop , bitno su odredili njihov odnos prema muškarcima.Te riječi se nisu smjele izgovarati. Jazuk! Ako ih izgovoriš isto ko da si zle sihire na asvalt, među časne ljude zvekno.

Očito je da nisu voljeli muškarce, zbog toga se možda javila pomisao da nemaju ništa zajdeničko sa njima,osim ako moraju sa očevima. Ili sa braćom.Samo su Mojsije i Dobri imali braću.Ostali su bili jedinci u muškom rodu  i svaki je imao sestru.One su bile princeze a oni mahalaši.

Neke su muškarce tolerisali,uglavnom po obiteljskim vezama:ponajviše sebe: Ali voljeli ne, to nisu nikako. Smatrali su da muški svijet nosi svo zlo ovoga svijeta i pederluk . Sasvim logično.

A oni su samo željeli da žive u miru , da ih puste na miru , i da uživaju u blagodatima koje život nudi.

Pošto su im samo muškarci stajali na putu ka tim htjenjima,onda je i sasvim shvatljiv njihov odnos prema karakterizaciji muškog svijeta, koji čini zlo i smutnje.

Taj svijet zla su ignorisali i odbacivali.

Bili su anarhisti.Učinili bi sve da unište svaki nečudoredni muški ego, koji im je stajao na putu;naravno svaki osim svoga.Ali ponekad bi sami sebe potkačili.To im bio glavni cirkus. Da su bili pametni nabavili bi cirkusko platno,dva tri roštilja,koju gajbu piva ,jednu gajbu kurvoazije ,minimum petnaest godina star,natandarili  bi Lenjog na vrata,i cirkus bi mogao početi cirkuzati.

Ali nisu.Inače bi postali očevi onog humora sa nogu.A upravo to ih je odbacilo od cirkusa. Ništa nisu voljeli raditi stoječki.Čak ni sjedečki.Samo su gledali da se prihvate kakvog minderluika ,šilteta , dušeka ili jastuka.Kad se zašiltetiš ili zajastučiš,ne treba ti ništa više. Joj meraka,ljudi dobri. I rahatluku nigdje kraja nema.

Smatrali su da je vika i galama znak slabog odgoja, neuravnoteženosti, neobuzdane naravi i ludila. Zato su svoja šilteta i jastuke uvijek sa sobom nosili.Iako su svi  stanovali u krugu od cirka ba. pedeset metara polumjera , nikad nisu grupno išli u đardine svoje , ka đardinkama svojim.To se nekad zvalo okole kere pa na mala vrata.Oliti diskrecija.

Sada toga nema.Hajvan ti ,drito , natovari žensku na leđa da čitav svijet vidi da frajer  komad ima. Žvalji se i bali k'o vo u preživanju  ili doga u javnom zelenilu na istresanju gazdine kulture.To se uvijek zvalo neodgoj.

Tragali su za nečim.Da  ih je neko pitao šta traže,oni kao  ne bi znali odgovor. Samo bi Lenji i Deba mogli odgovoriti. Jes,kad bi bili levati.Lenji bi samo rekao; A-a-a  pa vi kontajte šta je to. Deba bi se prije hekno nožekanom i bajunetom posrid jetre,prije nego što bi išta lanuo.

A kada budu  zaista  saznali koja im daska fali, i šta traže,  biće kasno za njih.Eno i Mara Daskara čitav život daske tegari i preslaže i još uvijek ne zna koja joj daska fali i šta ispod njih traži. I niko se ne piza kako to Mara gatara sebi nikad ne izugata sudbu.

Ali  sve u svemu biće  jako zadovoljni i ispašće dobro.Osim jednom ili dva-tri puta.Onaj drugi put će se svi đematile natakariti,ali ti sada o tom ne smijem pričati.A ni brige te.

Shvtaju oni,svojim ganglijama,koje ih kao strujno kolo, kanališu samo u jednom pravcu da je život uprkos svemu ,samo jedan i veoma lijep.Samo ga drugi ,muškarci napose,učinkovito kvare, ugrožavaju i uništavaju.

Politika je ono najprljavije,najodvratnije,najnemoralnije što se čovjeku može desiti.Oni su to znali i zbog toga su se nje uvijek klonili.Da je bilo ko od njih bio gutav po leđima,počešali bi ga po leđima i rekli:

-Nalet ih bilo.

Nisu se bavili filozofijom ,jer su bili filozofi ili barem propovjednici. Propovijedali su jednakost međi ljudima i ženama,posebno između njih samih i žena.

Bilo je to sasvim  logično , zato što je u njihovim postupcima bilo malo toga logičnog. Iz nelogike samo se probijala svjetlost ljubavi i onih željenih krikova.

Nikad nisu tražili uzroke bilo čega,a za posljedice ih je jednostavno bolio čošak.A i inače ih je bolio čošak za bilo šta; osim za njihove ljube ili za njih same .

Bili su čoškasti i ludi;ne samo ludi, već i opičeni i otkačeni i blesavi preko svake mjere.I još malo preko te mjere.

Ali nikad ,ama baš nikad nisu bili sjebani ili deprimirani.Osim po jednom u vaskolikom njihovom životu.Ne , to im se nije moglo pripisati.Općenito nisu ni znali šta   to znači.  .A jednostavno nisu ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru u ovim takarli stađunima.

Ponekad su bili zamišljeni. To da.

Kada bi ste ih slučajno pitali šta je to dobro u čovjeku,oni bi se samo zacrvenili,oborili pogled i šutjeli.

A onda mnogo godina kasnije,kada im niko neće ni pamtiti  lica,kada   godine prekriju buku i budu se navukle tišinu,  još uvijek će se pričati   o njihovim ludostima i ludovanjima

Blentovije će tada shvatiti  da ih je samo to i nijedno drugo pitanje moglo natjerati u crvenilo i šutnju,jer vremenom su shvatili shvatili : zašto.

Oni su bili,ne ljudi,nego ljudine,sušta dobrota,bez obzira na njihovu bahatost,nestašluke do bezobrazluka ili čak surovosti.

Ta surovost im je govorila da treba pobrisati šljam sa ulica:dilere, narkomane, lopove, ubice, silovatelje, homoseksualce, političare,religijske oligarhe, bogataške krvopije. To kiša ne može učiniti. Kako nisu bili grubijani oni će to radili na svoj način. Slaće ih u muriju uz tvoju pomoć, moja malena, a ponekad i na ortopediju bez tvoje pomoći.

Njih nikad nije intresovalo šta drugi misle o njima.Njima je bila bitna samo njihova religija.Pucao njima prsluk jesu li oni hrišćani, luteranci, protestanti, evanđelisti, metodisti , ortodoksni ili  katolici,ili pak muslimani, muhamedanci, isusovci, mojsijevci, abrahamovci, sufisti i sofisti, antisti ,kapucini, drekaci, derviši.,židovi ,cionisti, budisti, hindusi, selefije, muhađedini, pa čak i Siki, Pigmeji ili Aboriđani. Da su bili crni bilo bi im svejedno da li su Kunta Kinte ili Haile Selasije ili Muhamed Ali ili Prisli ,uz dužno izvinjenju dijelu nabrojanih,pogotovu poslijednjih.

Ipak ,niko nije mogao znati koja je njihova religija , osim da je ista i da je se oni čvrsto drže.Na sva nastojanja dobijali su se  neodređeni odgovori.

Uvijek to bilo: HUh,ili uh-uh ili uh-uh- uh ili malo različito auh.

Najlenji uh.

Najdeblji uh – uh.

Dobri  Malena ili mila moja.

Propovjednik Gr-u-uh.

Herco Joj lelo Jelo jelena.

Oma bi samo palio bateriju ispod ćebeta i pravio se da je duh.  .

Baška Baša uh,uh-uh.Ono tri puta je za sreću.

Voljeli su žene,ljubav,snove,muziku i Boga Jedinog ,Oprosnika, nadajući se oprostu. Bili su veliki grešnici.

Imena su im bila neodređena kao i oni.Takva imena roditelji  nisu davali. Rodtielji su im davali normalna malograđanska  imena.

Njih je mahala odgajala i davala im imena.I bili su sto posto nalik mahalskim imenima.Poneko je načuo njihove nadimke koji su bili sasvim obični: Dedo,Medo,Deba, Gaćo, Baša,Bleki, Frka,Zlata,Lela,Pizdunka,pođeđe Pizdunčica,Hevina,Nevina,Nina,Mina, Daskara,Nana, Baka, Caka, Koka,Gatara ,Koko, Brko, Cakan , Cakana …Neko je imao i drugo ime.Lenjog su zvali i Munja.Naravno zbog obrnute  proporcionalnosti. Debu Fićfirić zbog garda. Dedu Mojsije zbog harmonike

Kad ideš ženi ponesi bič – govorio je Niče nigdje ne nalazeći čovjeka..

Gluposti rekli bi mahalaši i zato nisu volljeli Ničea,Kafku , Sartra , Dantea, Borhesa i  njihov mrak. Nek idu živjeti sa svojim nadljudima,vatrom, miševima i žoharima.

Ženama smo uvijek nosili bukete cvijeća u mislima,ljubav u duši i sebe u kompletu sa roštiljem.

Kad odrastu njihovo shvatanje morala je postati veoma fleksibilno i opravdano.Kada   ih budu pitali zašto se vole švalerisati,jednostavno su odgovarali:

-Đes se ba vidio švalerat svojom  djevojkom ili  vlastitom ženom.

Na tako čist,nevin i argumentovan odgovor svi će zašutjeti i vidjeće im se u očima da su očarani i nekako osviješćeni tim saznanjem. Kao da su progledali novim očima.

Nije se tako činilo,ali bili su sanjari koji su svoje snove dijelili besplatno – isključivo ženama,koje su hodile njihove đardistane.

Da im Bog dušu ‘prosti za njih je Bosna kovanica anagram  riječi Božiji San.

Lokativ je izvedenica od glagola lokati.

Laksativ izvedenica od glagola laskati,

Nikad ne  drže ruke u zraku jer  to nije dobro.Nisu znali zašto,samo su znali da to nije dobro.Uostalom ,nisu ih ni mogli držati u havi.Uvijek u jednoj ruci piće,čaša li pribor za jelo,a u drugoj zna se šta već ,ako se  ne zna  naučiće se ,moja malena.Nikad nije kasno. A neki nikad ne nauče. Ko im kriv, propuste  sve životne vozove.

I eto ti ljube moja zašto su predodređeni za vječnost ili barem za epopeju.

Modiljani , Đejn i Blentovije / Iz serijala Oni jašu a Mojsije harmonike baca – XI Epizoda , IV dio

(Oni još uvijek jašu , a Mojsije harmonike baca, ono kad ih mere bitima , a pođahkad i ograišu.)

Dugo se mahalom o Jahačima i Mojsiju  prepričavalo svašta nešto.

Ponešto zapišemo, ali samo ako ima vjerodostojnih svjedoka koji su svojom nazočnošu i  takarli damarom mogli muhurat istinitost.

I dan danas , na sam pomen konzilija ,   poneka ženska suza zaiskri, srce zatitra a tijelo se uskomeša i preplavi se dobro poznatim trncima . 

Priču koja slijedi je  jednom ispričao Mojsije , najvjerodostojni hroničar i prorok njihovog  belajli vakta .

Kome ćemo vjerovati , ako nećemo mahalašu sa takim časnim imenom, koji još uvijek nosi  lakovane čizme, đah ljeti,đah zimi. A mošte misliti i u proljeće i jesen.A redovno tegari ramunjik od 120 basa, ono da se bolje glasa. Nije bio rasist tako da mu boja harmonike i nije bila osobito važna. Samo je pazio da se uklopi u enterijer tog i tog đardina , a mere biti i Zlatinog ponajviše.

Jošte je i slikar, ali odavno ne slika , prevarila ga umjetnost, pride , kao što pretpostavljate  svira harmoniku i nije imo vremena za boje i tuševe. Uglavnom majstor u prebiranju. Po dirkama, i dugmićima . Jakako. A najviše volio podešavati one dugmiće nalik dugmićima onih birvaktile Teslinih ili Portorož radija. Obrni okreni dok ne ufaćaš pravu frenkvenciju . A tada ;  joj miline i harmonije ljudi mili!

Mojsije  volio pričati priče iznebuha.Ništa uvod,ništa poetika ,ništa stilizacija , ništa nagovještaji , diskurs . Čak i bez ikakvog  motivacijskog prosedea , po staromahalski , drito u čelenku.

“Reče Dobrom , jedna prelijepa Dama , koja je tada bila sama:

-Podsjećate me na nekog slikara , ali ne znam kojeg.

Dobri ,  pas ga ne takario, kao uvijek ko zapeta puška na usluzi žemskom rodu, od šesnest do šezdeset, ono radi zakona, a kažu nije mu bilo  mane i koju jedva dozrelu razdeliju po mahalskim đardinima skupljati i brati. Pripovida , šteta ih ostaviti , mogu pasti neubrane  , a more se i kaki neuki zalećet u zabranjeno , jedva dozrelo voće i eto jazuka.

-Ah, vi vjerovatno mislite na Modiljanija!?

Ona oduševljeno:

-Kako znate?

-Pretpostavio sam, jer sam slično ludi a i rod smo.

-Pa to je divno! Sada mi je ta sličnost jasnija.Kakav ste rod?

-Moja baba i njegova majka pod istim nebom, sličnim  štipaljkama, na lanenu špagu veš sterale. A bome i sušile i ćumurušom peglale. Joj , što su voljele i što su se naprale plahti i posteljina,  i pratljačom ih klepale i bubale ko da su im one krive za svaki nesuđeni takar . A bome i za neki nakrivo suđeni.

-Baš je to lijepo , a tako ste mi vi ,ljepotom i bojama  i srcu prirasli.

-Pa i jesmo vrlo slični ,a i nismo nimalo nalik.

-???

-Jesmo , jer ljepoti ženskoj ne možemo odoljeti,a slikamo mimo akademskih zakona i nije nas briga šta ko misli o našim slikama. Malo ih ko frštulji. Nama bitno je da su nježne , prelijepe, raskošne i nalik djevojčicama koje snimo , koje nam aktove poklanjaju ,  i da se ženama sviđaju. Lijepi smo i pametni ,i nije nam mrsko, što nas ljepote vole , a muškarci mrze. I on i ja smo počeli kao skluptori, ali nismo ludi umarati se  tucajući kamen. Zamorno , a ne baš učinkovito i plaho žuljevito, ma koliko kamen i mramoran i sedefast bio. Nismo ludi kamen tucati ,  kada možemo bez napora i sa uživanjem vajati najljepši nebeski dar.

Volimo  akšamluke, jer čitav život je niz neprekinutih akšamluka. A akšamluk bez žene, tog anđeoskog cvijeta je samo prazno maglovito ništa i nesuvisla pijanka . I volimo se belsirati, iako nismo blentovije.

-U čemu ste različiti?

-Ma to je malo nezgodno za izgovoriti , a i ne mere se tek tako objasniti. Pogotovo ne riječima . Nismo toliko bliski da bih vam se,sada vako , prektički  na brzinu povjerio ili pokušao nešto riječima bez dodira. Samo ću reći da sam malo sporiji od njega, u …

Zašuti Dobri i zagleda se u njene oči.

Nakon nekog vremena , par akšama ili par osvita on joj otvori dušu.

-Vidiš mila, Modiljani je  glupan bio i umro sa  trideset pet  , a meni naka izgatala sedamdeset  i koji stađun pride.

-I ti joj vjeruješ?

-Normalno da vjerujem. Bila je malo luckasta pa… recimo uz ostalo , uzela je samo jednu sliku  za … sve noći gatanja i uspomenu. Takva joj sudbina!

-Ista ko i Modiljaniju? Šta je on tu mogo?

-Pa što je nije prevario ili podmitio?

-Kako?

-Pravio se da je ne primjećuje ili joj poklonio  portret.

-Ti vjeruješ da Suđaja ima lice .

-Jok, ti imaš, da prostiš!

-Ovo je bilo bolno i ružno.

-Nije mila moja,to je bilo nježno i prelijepo.Svaki anđeo ima predivni lik, pa tako sasvim normalno imaš i ti.

-To je već bolje; izvukao si se.Po čemu se još razlikujete?

-On je volio sutonom, a ja osvitom slikati, a u intermecu…eh, znaš već.

-Ah, znam već i  zato te nisam nikad vidjela da slikaš’

-Kako ćeš vidjeti , spavalice jedna?

-Ti si kriv.

-Uglavnom. A Modiljani se još verao po krovovima , da tamo boji i travu  i zelenu vilu ljušti. Ja jok.  Štoš se penjat po krovovima , u lakovanim cipelama , sa travama il zelenim vilama , kad imaš pravu vilu na šiltetu , jal dušeku, kad…uh, ma , znaš već.

-Da, znam već, naučila sam.

-Nisam glup sudbinu izazivati i propuštati svilene dodire. A i na kraju krajeva, poslije je čednije slikati i zadovoljnu nagu žensku ljepotu pogledima milovati. A šta misliš ,ako  se  sudbi neka moja slika ne bi svidjela,  da li bi mi išta  pomoglo osim da pomislim :
-I pad je let.

-Ne sluti zlo, bleso mila.

-Ma ne slutim ja ništa, a mnogi su ničim izazvani zazvali takvo nešto.

-Šta to?

-I pad je let, a nisu bili anđeli, ko ti il ja, pa da krila imaju .

-Baš si mi plaho pametan.Da te ne znam pomislila bih da si uobraženi idiot.

-Ma nisam nepametan, ili nisam ko Modiljani, iako još nikad nisam poletio.

-Kako to?

-Njemu jedna ljepota bila dostatna za dvadeset šest  portreta.

-Pa?

-Meni je dvadeset šest krasota jedva dovoljno za jedan portret.

Tajac.

On čeka.

Tišina.

On je u oči uporno gleda , ona muči.

Suza joj u oku klacka.

-Šta je malena, nešto upalo u oko ili ti se sunce zaplelo među trepavice.

-Nije ništa slično?

-Nego?

-Tužna sam  što neću imati svoj portret.

-Kako znaš?

-Pa reče maloprije , dvadeset šest žena za jedna portret.

-I ti mi vjeruješ?

-Normalno da ti vjerujem,nikad me nisi slagao.

-Ne brini se ,  ti vrijediš za još dvadeset šest  žena  , jer ti si najređa krhka ruža i ime ti je Đejn, iako ja nikada nisam bio Tarzan, već samo Srećo , čim te život u moje odaje poslao. Imaćeš ti dvadeset šest slika i jedan portret , ha  nakupimo dovoljan broj osvita. “

Mojsije klima glavom i zaključuje priču:

Da bi je odvukao na dušek Modiljani je svojoj Žani rekao :

“-Kada ti budem znao dušu, nacrtaću ti oči .”

-A Dobri ?

-Šta Dobri ?

-Šta je on rekao svojoj Žani?

-Kad ti upoznam tijelo , poljubiću te u oči i naslikati dušu.

-I jel je natakario ?- zabrinut je Deba.

-Što mene pitaš. Nisam ti ja biro za izgubljene informacije. Pitaj njega.

-Ih nisam levat da ga to pitam. Znaš da je ko meit taš po tom beglenu.  A i nisam glupko , jer  glupaci  kažu pogled u žemske oči je pogled u njenu dušu. Aha, kako ne. Pogled u njene oči te vodi u rajske đardine ili pržun. A ponekad se i poleti. Jer i pad je let . Nego ne reče nam ; šta bi dalje?

-Nakupio se dovoljan broj osvita.-lakonski će Mojsije.

Deba:

-Jel ženska dobila svih dvaset sedam slika?

-Jesi glup,kako to moš pitat. Znaš Dobrog,  nikad ne laže, a kad ljubi glavu gubi,valja ova.

Lenji će:

-Ti ko da si u lakovanim cipelama , i  to je sve?

-Vidiš li da sam u lakovanim čizmama , konju jedan. Šta im fali?

-Ništa , samo se ne moš se u njima verati po planini i skidati snijeg sa krova; eto što im fali.

-A što bi se ja to vero po planinama u lakovanim cipelama. Il skido snijeg u njima.

-Ne znam , možda bude neke preše?

-Kake preše konju jedan konjcki?

-Možda neka Žana zakuka – upomoć zino vuk .

-I ti misliš da će žensko zvrištati zino vuk   i da će baš mene pozvati u pomoć.

-Nikad se ne zna , a ja bih te pozvo.

-Šta imaš ti mene  pozivati upomoć, konju lipcanerski jedan, nisi peder.

-Mislim , moš se okliznuti i strmeknuti niz kaku liticu il s krova da Deba i ja kontamo na koji si način presvisno; jal si crko , jal si krepo, jal si rikno , jal lipso, mandrkno  ili si samo vrat slomio.

-A šta se vas dvojicu debila tiče kako ću ja skončati?

-Normalno da nas se tiče , jaran si nam.

Deba:
-Dobar mu ovi izraz skončati, ko da ga je Dobri nacifrao.

-Jes, al ima jednu falinku.

-Koju?

-Neće neupućeni  čojk znati kako je Mojsije skončo.

-A vi ćete ,ko biva znati mahlukati blesavi.

-Jašta ćemo nego znati.

-Kako?

-Fino , Dobri će naslikati mjesto zločina i onda ćemo ocijeniti kako si skončo.

-Dobri, i ti'š me naslikati ako se strmeknem?

-Hoću ako išta od tebe ostane i ako me njih dvojica nagovore da prije slikanja skinem lakovane čizme, da se i ja  ne strmeknem.

-Kako misliš , ako šta od mene ostane i čije čizme.Moje ili tvoje.

-Zavisi  kako si zamislio – i pad je let. Ako je predugačak , na belaju si, ništa ne ostaje. Jok moje il Debine.

-Što njegove, kad ih nikad lakovane pele nije obuo. A i tolikačke  brojeve od laka ne prave.

-Nagovoriće ga Lenji da obuče lakovane čizme , makar i tri broja manje ne bi li se i Deba strmekno.

-Zašto bi se on strmekno?

-Pa jesi li mu jaran ili nisi?

-Deba jesam li ti ja jaran.

-Normalno da nisi.

-Zašto?

-Kako ćeš mi biti jaran ,ako u lakovanim cipelama poletiš spasavati neku Dobričinu hanumu,ha ona poviče  zino vuk, pa se strmekneš ,prije nego vidiš koji je to vuk zino. Taki levati mi nisu nikad bili jarani.

-Joj, kad vuk zine to je belaj.Nikad nahraniti.

-I ti bi hranio vuka?

-Normalno da ne bih, nisam lud.

-A vučicu?

-E to je već nešto …

Dobri se smješka;taki su oni .

Umjetnici u presipanju šupljeg u prazno i obrtanju pameti u nepamet , sve jedna od druge imaginarnija i životnija, a bome i dobre pouke nose.

Zapravo ponekad su tako životinjski živopisni  da razmišljaju da izdaju zbirku basni. Normalne ne o njima. , nego o drugim hajvanima.

Nećemo sad o poukama , misle mahalaši, nekad ih možda zapišemo i prosvijetlimo neuke prepisivače..

A Mojsije cvjeta , blentovije nisu ni primjetile da nije završio priču o Modiljaniju i našem mazalu. A možda i jesu . Nisu oni baš tolike neosjetljive odrtine i idioti kako se čini. A i znaju kraj priče o suprotnostima njihka dvojice.

Modiljani umro od tuberkuloze , iako prepisivači kažu da je umro od upale pluća.  Dobrom gatalica i vidjelica rekla da da će umrijeti od starosti. To je onaj ljepši dio priče .

Tužniji dio kaže da je dan nakon Modiljanovije smrti , njegova žena , trudna Žana Ebitern  počinila “i pad je let ” skočivši iz stana svojih roditelja na petom katu.  Valjda nije voljela izraz “dok nas smrt ne rastavi”!? Pokopali su ih zajedno.

A sve ljubavi našeg blentovije su nestajale mlade , a on se sa mahalaškim ponosom nije udostojio da ga pokopaju sa bilo kojom. Čak je toliko sebičan postao , da je poslijednju svoju ljubav , koje li koincidencije  Žanu ,  iz sebičnosti pustio da ode od njega . Ne zna se zbog čega ( Da li baš? ) !









Oni jašu a Mojsije harmonike baca – XI Epizoda – Treći dio (Deba )

 

Deba i mržnje oliti fobije

Imamo jednog vrlog prijatelja. Zovu ga Deba.
Možda ga znate? Ako ne , propuštate mnogo .Najviše blentovluka spoznaje o mahalskom nihilizmu i makijavelizmu. A napose o takarizmu.

Vi mislite deb'o čovjek. Jok , nikako, mršav je ko girica.
Onda pomislite da je debil.
Ma jok , odebljo mu mozak od nesuvislih misli.

Dobar je on , jalijaš  i mahalaš , a to mu na istu deređu dođe.
Blesav ko jednosmjerna struja izmješana u tri faze i opičen k'o konj kad naganja zebru, a ispod oka mjerka lavicu.
Znači misli u crno bijelom , jednoličnom , a  vijugavo sivom  koloru, sa zlaćanim pogledom na sumnjivu sutrašnjicu.

Išli mi onako , raspojasano a gospodski , znači mahalski jednom ulicom. Žemskom.
Pitate kako znamo da je žesnka ili otkad se to ulice djele na muške i ženske.
Ako se ulica zove Rave  J. ili  Lepe Da'De, šta vi mislite je li to muška ili žemska ulica?
I nemojte da bi sad nešto implicirali.  U smislu i mi volimo curvoasier, jer sigurno niste mavikli na žesticu , a ni zavirili na Pigal.

Volio se  Deba plaho zagledati u izloge. Ni jedan ne mere mašit. Ha vidi izlog , natandari se ispred izloga i krevelji se. On misli da se osmjehuje , ali odraz mu uzvraća kreveljenjem. Onaj majmunski osmjeh kad zavuče ruku u džep. E sad , nemojteojte biti maliciozni pa pitati oklen majmunu džep. Mi to radi estetike , moralne podobnosti i diskrecije natandarili majmunu haljinku sa nogavicama da se ne vidi gdje mu je ruka. Tako ne merete vidjeti da se svako malo prifaća majmuna.

Dakle , Deba pred izlogom , zatrese glavom i zatrza onaj nemarni čuperak koji je ovlažio šećernom vodom. Joj , jeste dosadni. Oklen i zašto mu šerbe na glavi? Vi mislite da je u Debinoj mladosti , u Titinoooj jugi bilo gelova i svih tih raznih antifrizova za kosu. Jok boni!

Dok je bio jetim , mater mu pljuvačkom zalijepi nestašni pramen kose ili izglenca blato na licu. Kad je odrastao , bježao je od matere ko od krsta , da ga ne bi urezilila. Nosila mu mater dimije . To bilo normalno u jendoj zaostaloj sredini kaka je bila mahala.

Nemojte misliti da je mahala bila zaostala u smislu retardiranog insana , ili kako se danas medin+cinski slovka , osoba sa posebnim potrebama. Čuj molim te . A kakva je Deba osoba ? Normalna , kao svaka normalna osoba sa posebnim potrebama.

Njegove posebne potrebe su se isključivo odnosile na ženski rod. Eto zbog toga je mahala bila zaostala. Ostala u onim lijepim starim vremenima kad su žene bile hanume, gospođe , hadžinice , done…a poneka i gospođica, oliti junferica. Mora se priznati da je u mahali bilo manjak junferica , zbog prostog pravila trojnog.

Tu su bili iznadprosječno napredni. Kako bi mahalaši kazali u mahali je takar stvar navike.. Takari te vlast jer si nazadan. Ne moš biti direktor i lopov jer nisi komunista. A ne moš bit komunista jer si nazadan. Vrlo jednostavan rezon.

A onda i to prosto pravilo trojno oko junferluka , mahali nije išlo naruku, odnosno da se nisu krili mnogi bi u pržun zaglavili. Ha se žemsko prifati šteke , nešto je zasvrbi i mora je insan počeđati. To su one godine koje su u romanima opisane. Eno prvine Helena trojanska , pa Romeo i Julija, Ivana Orleanska , Kleopatra , Teodora , Mesalina , Marija Antoaneta, ma hejbet njih. Trebo bi nam roman da ih sve pobrojimo , a jopet ih ne bi moglki sve pobrojati.

Sada su ter godine ounačene da žensko nije svjesno svojih postupaka. Joj , jes im to pametno. Kad anamo ona zasvrbi , ma, nijedno žensko od devet do devedeset nije svjesno šta im bi. A odgovor je sasvim jednostavan. Češljugar ! Treba im dobar češljugar da se dozovou tobe i da im se pamet vrne.

A vi hudi kakvi već jeste , namah skontali da se radi o ptici češljugaru . Joj jeste levati . Ko se rodi blećak uvijek ostane blećak. Tako ba mahaluše tepaju anamo onom da se vlast ne dosjeti o čemu se to radi. Jer većina žena se isčešljugari prije zakonske polne podobnosti .

Eto zašto nazadna mahala uvijek prednjači u tihim revolucijama. Ni kala nije ostala dužna . Šjore , oliti šjorine i frajlice , aman sve dalmatinke tepaju svom češljugaru:

-Mia mama kaki mi je lipi grdelin većeras u konobu zaluta, i to priko nekolik puta. .

I kako će vlast skontat ćemu služi grdelin pored takog grdnog imena. A za češljugara je ta ista vlast mislila da je to grabulja za leđa , kad se čovik ne mere kako triba po leđima počešat.

Drugo pravilo trojno u mahali koje je pošast za junferluk je jutroklik. To je valjda poveznica sa češljugarom. To je ona ptičija balega koja hekne insana nenadano iz čista mira , oliti prazne aree i svog ga obarabati. E taka balega se kod muškinja u pomenutim godinama na lice pristavi. Ne zna se jal je to jutroklik , jal to dlake izrastaju.

Hajro , tu nepoznanicu vrijeme otkloni. Nekom i ne otkloni , pa vas goli čitav život nije ni momak , ni muško, već jutroklik po licu tegari. Ali dok jutroklik buja , mozga zailađa , ko da je u zemlju propo , ko da da ga je češljugar iskljucao. Muški insan na sve starne se lomata traži obeznanjene insanke sa simptomima Lat. Scabies dibidus garantus .

E, pazite sad ! Natupa sveopšte pravilo trojno !

Kada insanku safata svrabež Lat. sin. Scabies dibidus garantus , a insana pupa hava jutroklik (Lat. sin. inanis cerebrum yutroklikus ) , nema te vlasti koja će zabraniti i spriječiti anamo ono. A vi ako ste nadobudni skontajte koje je to anamo. Nastaje opšti takeraj.

A mahala ka mahala. Nazdna i napredna u isti mah. anamo onoj sa svrabežom tepaju maja takarenka , a njega takarenka nagrdili imenom grdelin. Svašta u dunjalučkoj bašti.

E zbog tog pravila trojnogormalno Deba djevojci nije mogo dati da da mu sređuje blentavi heri pramen , jer joj svu pljuvačku izmuze učeći se kako ljubiti i grdeliniti.. Ponekad se toliko zaboravi da jezikom ispituje stupanj gnojnosti angine na krajnicima.

I tako , malo pomalo vrnusmo Debu pred izlog i na zagledanje .Vi kaki jeste , mislite hoće nešto da kupi. Ma jok, boni.
Uglavnom je frontalni kokuz , odnosno dekintiran. Sve što zaradi , čak i malo više od toga , ni on ne zna oklen mu to više , potroši na grlice .
I da znate nije na one čaršijske što se lomataju oko šadrvana  , mošćanice i drine i od insana  se plaho grebu , i ponekom uvale scabies originale , već na prave prvacate  đardinske grlice.

On se zagleda u staklo da vidi koliko je lijep i ima li koja pametna da mu niče  iz čela . A ružan ko glista kad je zgazi auto  i nikad ni jene pametne za vas cijeli život nije procuclo ili nešto  nalik na filozofiju , onu vehtu zapadnjačku beglemiso . Nikad mu na pamet nije palo da promuhabeti bilo kaku , ako se nije u mahali zažagala .

A izgleda veoma pametno. Ko Rodenov mislilac ili dijete sa hemeroidima na tuti.

Odjednom , došavši do nakog velikog izloga sa ogromnim plakatima koji priječe da se zagleda i licka pramen ,skoro zakuka, ko sinja kukavica kad je uhavte na djelu:
-Oni me mrze!

-Izlozi !

-Što bi me oni mrzjeli?

-Ne oslikavaju tvoju ljepotu na realističan način, već u njima izgledaš ko avet na godišnjem odmoru.

-Jeste mi mnogo pametni! Razumite u estetiku ko ko naka u oni naki krivi. Al nije to , nego oni me zaista mrze.
-Ko to bolan?
-Evo ovi. Natandarili veliki plakat u izlog i jasno i glasno samo što se ne deru kažu : Deba mi te mrzimo.

Neka američka dobrotvorna organizacija. Jes kako nije odlučila obznaniti nekog mahalaša mrzi. Vidimo, zaista jesu, Natandarili plakat.  Čitamo:

” If you are Racist,
Seksist,
Homophobics or an Asshole
Don't Come in “

-Kako znaš da baš  tebe mrze.
-Znam sigurno, evo piše plavo na crveno , sa hejbet zvjezdica zamuhurano!

-Ma hajde bolan ,  to se tebi samo čini.

– Nije me'ščini , već sam siguran. Idem rješiti problem. Ne volim da me iko mrzi.
-Nemoj bolan belaja. Šta te briga da te taki mrze? Bitno je da ti misliš da si u pravu.

Namah uđe. Mi nemamo kud,  i mi , čoporativno  za njim.

Kultura prije svega.
S vrata : Selam alejkum.
Mrak dama, ne po tenu, njih ne zapošljavaju američki “humanitarci”. Već po fizici  . Diše po metra ispred sebe i trepće nebeski plavetnim očima i plućima nadoštiklanim haman do po pjegavog  nosa. To nam govori i da je arijevska plavuša.

-Izvolite, šta ste trebali?

Deba se zableno i  unezgodio. Znamo šta mu  se mota po moždanoj šupljini; pravilo trojno.

A opet ,  anglosaksonski naglasak  južnog zapada sjevernoameričkog potkontinenta , mu nekako ne miriše na dobro. Kju – klux – klan je tamo još uvijek glavna zakletva , bez obzira na “najdemokratskiji ” pogled na svijetu. Koliko on zna. A on ,  ako nešto zna , onda ga beli zna.

-Mi ništa, ali našeg druga mrzite , ko da je crnjo. A vidite da nije. On je samo jedan bijeli  mahalaš oriđinale


-Zašto misli da ga mrzimo?

– Hajd’ Deba pričaj , pusti sad pravilo trojno !

-Evo ja sam rasist. Volim žene svih rasa. I seksist  sam jer se volim seksati oliti takariti sa njima, bez obzira na rasu , vjeru , politička opredjeljenja  i uzrast
-Ma nije to rasizam i seksizam , dapače to je veoma pohvalno sa vaše strane.
-I ja mislim da veoma povalno sa naše strane. I hvala vam i  što me vi povaljujete, ako Bog da.
– A dalje?
– Mislio da ćemo se zaustaviti kod povaljivanja, ali idemo dalje. Nisam  homofob jer mrzim pederčine,  ali  volim lezibejke. One mi milina,  valja se mnogo pomučiti , a tanka fajda. A to se dvoje neutrališe pedere mrzim , a oko lezibejki se trudim da ih prevedem na krišćanstvo. Ne na religiju nego , nego , ma znaš već šta , bonićka , na takar oliti pravu vjeru .
-E to je veoma nezgodno, jer homofobiju ne opravdava vaginofilija . Mislim da se  jedno drugim ne može izbrisati. .
-Pa i ja sama istog mišljenja. Đe ćeš pogan porediti sa miomirisnim đardinima. Evo ,  molim te reci ti meni ,šta bi ti radila kada bi ti se kojim slučajem jedan peško počeo motati oko sjedalice.
-Molim vas nemojte biti tako lični. Hekunla bih ga stolicom posred glave. Ili pištoljem , taka – taka u čelenku. Tako se kod nas na južnom  zapadu  radi.
– Ti si prava. Vidim  Dalassko , ti si za brisanje sodomlija i gomorlija sa mape zemaljske. Kako neću biti ličan bona. Vidiš kakva je ta stolica. Vrtoglava, a ja ljubomoran na nju. Sami pliš i kadifa se u nju zavalio. Ne može da diše.
– A ovo zadnje dobri moj čovječe. Šta sa njim?
-Nisam ja baš dobar, nikako nisam. Ali to je malo duža priča , a i za ovo zadnje nisam siguran šta ste mislili?  Morali bi to uz neki zalogaj i vince protabiriti, okano moje. Rodi čiko okice rasne i lijepe.

I protabirili su. Debelo.  Taki je Deba. Kad se nečeg privati ne pušča. Bilo je tu mamicanja. Hejbet. Možda ga zato zovu kako zovu. Ali nije dugo trajala . Mamicaljka se vrnula na djedovska kjuklusklanovska pamučna polja. Tamo još uvijek sumer time i crni robovi na demokratski način beru pamuk. Imati mehanizaciju nije isto što iamti i obojene robove. Pitanje statusa , elegancije i nazora. Mašina kad se pokvari debelo plaćaš. Rob kada se pokvari , jel ga izbičuješ , a u slučaju težeg kvara jednostavno ga upucaš i nikom ništa.. Lak je i oni čovo što ga upucaše radi ko fol ukinuća ropstva bio robovlasnik. Doduše demokratski. U njegovoj familiji robovi su imali pravo da krate jedni druge, ako im se naredi. Od tuda izraz demokratija , oliti demos krati.

Poslije devet mjeseci ona Debina kjukluksklanovka iz Dallassa , sjedi gologuza, samo u čizmama sa velikim ostrugama i bičem u ruci , na verandi ,  u sebi se  smješka i privija  drugom rukom malog mahalaša na grudi. Pljunuti Deba. Samo bi dojkio. Ne miče sise iz ustiju. Vidi se da mu je žao što nema dvoje usta. Ha mu makneš ljepoticu iz usta njišti i reve ko konj , koji ima samo jednu kobilu.

-Joj levata majko mila.  Kako bih u Americi  zatrudnila , a da budem sto posto  sigurna da će mi dijete skroz naskroz biti bijelo. Ne vjerujem ja u genetiku ni rođenog muža.

A  Deba?

Ne pitajte! Prosvijetlilo mu se i skonto fol. Nikad neće ženiti Amerikanke sa američkog južnog zapada. Čak i nakratke staze intimisanje belaj živi . Jazuk ! I kad jašu mamuze ne skidaju. Ludnica.