Oni jašu Mojsije harmoniku baca / VI Epizoda / Drugi dio

 

Noć ribizli i rozaklija

Drugi dio

Ona je čestito dijete, blažena žena, neće milostinju, on hoće ljubav i snove. Ona je dašak vjetra koji još uvijek ne prihvata bol i usamljenost. Ona je lebdeća tuga koja jeca i koja shvata da vrijeme njenih ljubičice nevinosti i nevinih snova neumitno vene . Njena dječija i velika duša se očajnički bori da njen dragi, kojeg napušta bude sretan i neokaljan. Ona će se već nekako izboriti sa bolom. Bitno je da ljubav opstane.

Kako je pjesma odmicala Dobri je sve više snježio. Glas ga ledio, vrisak ga bolio, nježnost mu dušu drmala, sjeta mozak ubijala. On hoće da vrisne ja nisam bekrija, ali ne može, valjda ga glas izdao.

A stvarno nije bio bekrija; njega su obijedili, njemu su to nametnuli. On je bio samo Mali usamljeni Princ koji je htio jedino da voli.

Ona se na njega oslonila da bi opet molbe poslala. Opet je u bunilu,zašto…Dobri bekrijo. Da; ona mijenja i ime i čini se da ovo ime bolje pristaje, jer ima lik i stas, i neku dobrotu koja Miti nedostaje. Nije to, tamo neka , opsjena iz pjesme.

Sada kad je pronašla ime i identifikovala tog nedolaznika, koji neće da dođe i kući je vodi, oslobađa glas. On postaje još bolniji, pjesma ubjedljivija.

Molba se ponavlja, refren bruji.

Muzika postaje tek sjena lahorca; koji pjevačicu sili da se iz petnih žila, ali vrlo tiho pobrine da plima elegije dospije do njegovog srca. Bol se uvlači u srce njenog dragana, njenog dobrog bekrije. Ona vidi da to nije ona uvijek prisutna dječija tuga. To je nova, plemenitija tuga utkana u njenu bol, bol žene što gubi.

Zbog toga ona ovdje pjesmu naglo prekida. Muzika je zatečena i još malo titra pa se uz jauk gasi. Niko nije zatečen.

Krasotica svoju dušu u prekrasni đerdan nanizala, pa ga skršila i bisere blještave po đardinu prosula. Svima je mnogo toga poklonila. Više nije se imalo više ništa reći. Ona je svoje isplakala.

Nije joj bilo lakše. Nosiće ovo breme cijeli svoj život. Ali i sanjati sve ove noći i radosti koje su joj poklonjene ili koje je krala.

Vremenom će oprostite sebi? Možda? Drugima nije ništa zamjerala i oni su bili skoro djeca, osim onih koji su bili zvijeri.

Dobrog ništa neće moći oprati. Slagao je one večeri kad se slamala, kad je svoj usud proklinjala. Slagao je i opet bi. Vrijedilo je. Frka mu je svu djetinju ljubav poklonila.

I zato se ovo drugima piše, iako mu je Frka od srca oprostila. Njena velikodušna duša je dal mig da i njeno skršeno srce bude milostivo.

A, on? On se već naučio kako da ljubav sanja i voljenu u snove doziva. Njemu je lako; on svoje ljubavi na papir baci pa ih ubija, da bi ih ponovo rodio i opet ubio. Samo je poslije svakog ubijanja slijedila jača bol i jači sni.

Snovima žao malene princeze i malog princa što ne mogu da se vrate u one dane, kada bi jedno pred drugo mogli stati čisti i nevini. Oni to i sada jesu, možda sasvim malo zaprljani. To malo je njima veliko i ne mogu ga oprati. Nisu to oni htjeli , to su im drugi učinili. Noć je odmakla. Još mnogo ima do sabah zore.

Frka ga još jednom očajnički ljubi, on je grli i ona mu kaže :

– Dragi vreme je da se spije.

Oni su bili samo djeca koju su ranjavali i koje hoće svoju djetinjost da vrate. Sada ne žele drugima da se svide.

Nisu se obazirali na Lelu Jelu Jelenu, i Zlatu; na Mojsija i Hercu još manje.

Ostaviše ih same.

Četiri sjene uđoše u kuću.

Frka uze ibrik, sapun i peškir u ruku, frkičasto povede Dobrog do šadrvana .

Odrvrnu česmu, inatno , onu prvu razrooku desnu. Malo se česma nakrivila. Skide anteriju, bez imalo stida,  onako kako to djevojčice rade,  jer to je sasvim jednostavno, dječije,  dodade anteriju Dobrom. Ispred njegovih očiju ostade samo uzbibana bjelokosna ljepota

Podiže kosu , pa je u punđu zamotava. Slavuji budni, poznati poj ih probudio, znatiželjno gledaju prekrasnu bjelinu i ne okreću glavu. Što bi ptice rekle, to je sasvim prirodno.

Malom ručicom, dječijom šakicom , vode zagrabila, ko grlica srknula, jednom pa još jednom. Plaknu se, ne , jako  se isprska , zali vodom, istrlja. Od žudnje gorila , od tuge sagorila, bol ispirala. Tijelo je  rosila, pa se mila umorila.

Dobri sa  zamišljeno pogledava maglice. Neko bi reko gleda da vidi jesu li im zvijezde naklonjenjene. I bez toga je znao da njima dvoma pomoći nema.

Trznu se, razbistri oči pa sa druge strane šadrvana, zaklonjenom od pogleda sa prozora, anteriju polaže na šadrvan. Košulju , pantale, cipele i čarape skida , hoće da se pere i umiva. Frka se već oprala, dodaje sapun, bliže, jako blizu mu prišla, pa ga mazno bokovima gurka. Grudi jedre, djevojačke, rukama njegovim prinosi. On se  njenom nestašluku smije i gurka je od sebe.

Ona natoči ibrik hladne vode, pa ga proli i ponovo natoči. Dade mu da vodu proba, on je proba pa joj klimnu glavom. Dobra je. Uze ona ibrik i pljusnu ga cijelom sadržinom.

Kaže:

– Kad ti je dobra , evo ti je. Ispod mokrih gaća pripijenih uz tijelo pokvašeni slavuj se uspravlja i glasa, cvrkuće.

Gola  Frka Dobrog  oko struka zagrlila, pa se pribija. On je za ramena drži, ljubi je u lice, usne,  kosu, međ mirisna ramena usne uvlači; ona drhti  i jače se pribija. On joj pruža anteriju ona je navlači. Dosta je golotinje, svijetlosti ima, pa je  do ležaja vodi.

Zagrljeni, polako se vrate do otmana. Nigdje im se ne žuri. Ovo je njihova prva mladalačka noć, ništa ne može po zlu poć.

Kako da ne! Ceri se sudba s visina.

Otoman raširen, dva tri čaršafa razastrto, blještavilo vezenih jastuka i pokrivač od plavoga brokata.  Pored njega bijeli  peškun.

Na peškunu : dvije kristalne čaše na niskim nogama, između njih u simetriji,  nestašno strči flaša kurvoasiera, malo ustranu gitanes cigarete bez filtera, sedaminpedeset pored i kristalna pepeljara.

Ispred zdjela i u njoj grozd rozaklije, u grozdu dvadeset pet zrna ,  jedna smokvica,  rumena breskvica , poveća tulumba između malene baklavice i nijansu veće ružice. Preko puta courvasiea  mala zdjelica crvenih ribizli na kojima pupaju bijele ljubičice.

Frka gleda u Dobrog , raznježena i dirnuta , ali njena veselost samo što ne prsne u smijeh, on je ozbiljan, svečan i kaže.

-Ne broj , nema potrebe, dvadeset četiri ribizle su tu.

Oboje rukama prikrivaju i prigušuju smijeh. To ih obijesna  Zlatica , rubinova mladica , Mojsijevog bolera leptirica ,  malo gosti i puno  takari. Damare im namješta. Svega se dosjetila i presjetila. Još im kasetofon pristavila.  Ne trebaju ni to pogađati. Ima u njemu jedna divna Meri Cetinić. Samo pritisneš dugme i ona  nabraja njihova četiri stađuna. Ovo je bilo suvišno. Ne miriše na dobro. Dobri to sasvim izvjesno zna,  ali ništa ne govori.

To je bilo ono što su oboje voljeli i snivali i to je samo  njihovo , zajedničko bilo.

Na  prozora  dvije anterije, rubinova i safirove ,  ruke jedna drugoj stišći i grle se . Malo prije su gledale i maglice i molile se svaka na svoj način.  U molitvama  zaželjele da nebo podari sreću onom  djetetu u bijeloj anteriji. Možda su pogriješile što i onom drugom djetetu nisu sreću poželjele. One još malo žele da gledaju kako se đul bašta  natkrilila, svojim mirisima ispunila ležaj. Ptice su se već prije povukle, pjesme su ih dirnule i umirile. Sreća se  nikad  niže, nije zemlji  na dohvat tako približila..

Dvije sjene male sa prozora, hoće da se okrenu i prizor što nije za njihove oči zatome, kad čuju Frke Frkice krik.

I vide ona trči i vrišti , i bjesomučno lupa na vrata , i vrišti. Trese ih, razvaljuje, vrišti  i uleće. One trče sa sprata. Čuju Frka grčevito plače , ne plače riče i rida ,  ona je histerija , bol je u stomaku presjekla i ona jeca:

Joj, mamo mamice. Joj, seje sejice.

Gubi svijest i  klone na mramorni pod jevrejske kuće.

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca Šesta epizoda

 

 Noć ribizli i rozajklije

 

Mi ne tugujemo,mi slavimo ljubav i kada nas smrt nečija mori.

Poslije onoga mi Frku zvali kad Debu, Omu i  Lenjog nismo zvali.   ulogu inače ne bi  .Jedino bi tako došla. Mojsiju oprostila- Zna kriva je. Skrnavila mu cvijeće. Treću najveću ljubav.

Srdačno bi se poljubila sa  drugama. Zlata i Lela Jela Jelena bi je za ruke krhke  uzele u kuću uvele.

Iz nekog inata bi dolazila u odjeći maržoretkinja. Imala ih plavih i bijelih i kombinacija  i bijelih plavih. Pa onda bijelo i bijelo i plavo i plavo.Ponekad i ljubičasto sa roze.Pa  kombinacija sa  suknjicama  i vrućim pantalonice.Imala i pantalone bijele i plave,ali oni sakrivali ljepot noge Afrodite , mrven manje.

Mogla je meržoretkinja raditi šta je htjela sa odjećom , jet jje tijelo njeno , Fidija uzimao kao urnek , dok je Grčke božice stvarao.

Bijelu bi joj anterju obukle. Prema duši miloj. U kosu , na ruke i noge mnoge zlatne okove svezale. One bi se slično uresile. Zlata rubin, Lela Jela Jelena  safir anterije. Sada njih tri imaju tri čovjeka, tri princa po njihovim anterijama skrojena.

One blentovije su malo skrajnuli. No , vratiće se oni. Još blentaviji.

Ljepota mila, okupana bjelinom, orošena tugom, sjela bi sa strane, kao dijete koje se plaši nepoznatog društva. Pokunjeno bi spuštala glavu kao da se nečeg stidi. Najiskrenije se sramila svojih pogrešnih odluka. Odsutno pogledom po cvijeći šarala i malo drhtala kao djevojčica pred prvi poljubac.

Da li je o onoj noći mislila , bilo je teško dokučiti. Jeste. Ponekad bi joj pogled  bljesnuo kad bi prepoznala koju žućkastu ružu, kadificu i jagorčevinu.Od bijelih djevičanskih ljubičica pogled odmicala, ugledala bi modre pa  se smirila.

Kada bi čitav đardin pregledala i više nije imala gdje pogled kriti , Dobri bi joj  prišao, uvijek kadifastom odijelu, bijeloj košilji i plišanoj leptir mašni boje ljubičice. Naklonio bi joj se i  onaj dio čela,  pri samoj kosi ,dašak pojljubcem orosio.

Ona bi se na tren ozarila, pa ukočila. Desnom rukom bi je blago zagrlio. Uzeo njenu desnu ruku u svoju lijevu, vrške prstiju nježno usnama dotakao i malo stisnuo. Zatim bi joj nešto šapnuo, ona bi se nasmijala , ponekad bi jecaj cvijeću poslala. Nikad to ”nešto” nismo razabrali niti čuli.

Mislili smo, znajući Dobrog, moglo je biti nešto poput:

-Dobroto moja ,dobro mi došla … mila moja, evo mene ništa se ne brini sve će biti u redu …malena moja čini mi se da te malkice volim i  da se zaljubljujem u tebe.

Ili samo jedno :

-Glumi milo dijete moje, od nas se večeras ljubav i snovi očekuju.

Ne da Mojsije , ne popušta. Neće Frki i Dobrom niko ukrasti ovu noć. Još se nije iskupio, niti će ikad.

Navalio na Mitu bekriju i Zilhu Silvanu, zvanu  rane moje nesrećnicu. Vrti se ukrug,  improvizira, bolero ubacuje i doziva, rukom strogo ušutkava neku drugu nevoljnicu koja gori i hoće da vatru glasom zaljeva.

Lelujaju umilni akordi, usporeni , ali reski i blagi. Cvijeće treperi, mjesec se smiješi, zvijezdice žmirkaju, maglice su u zasjedi, sve iščekuje.  .

Zatim bi Frka i Dobri udahnuli duboko i grčevito, pa izahnuli joj dublje, grčevitije. Kao da bi im lakše bilo, kao da im je nervoza prvog kontakta popustila. Ništa nisu pričali, samo bi se pogledavali. Iz početka , kao stidljivo i krišom, ispod oka, pa sve češće, dok im se pogledi ne bi susreli i čvorom svezali. Tada bi se smješili, ona bi glavu na njegove grudi naslonila i zaplakala.

Uvijek, baš uvijek bi zaplakala. To je dobro, bol izbaci Frko mila .Bilo ga je toliko mnogo da ga   nikad, za života,  nije stigla izbaciti.Bol se gomilala, jer je nova u talasima nadolazila. I čini se nikad nije stala nadolaziti.

Za večerašnje  suze je  krivac bio Mojsije. Njegova te muzika natjera da osjetiš prostranstvo i ljepotu neba i savršenu ,neuslovljenu ljubav što ka zemlji i ljudima hita. Dok te ta ljubav i milost Božanska opija i uznaša ; osjetiš se tako sitno i bespomočno, u grudima te nešto probada i stišće i pomoći nema i ne želiš je :suze same liju. Samo nebo, jedno jedino,neponovljivo takve molitve prima. Stvoritelj se zato pobrinuo.

Mojsije zna da je milo dijete bolje, dušu je malo olakšalo. On dodaje novi potrebni  nož-valer boli u ovu noć, u ovaj prelijepi đardin.Okupan svježinom sarajevske noći , šadrvan šumi i kupa se u mirisima đula i probuđenih djevojčica.One sakrivaju svoje suze koje im izgledaju blijede i sitne , jer se  pored njih  ispklakala Kraljica vrišteće boli.

Vraća se Mito bekrija,  kojeg niko nije mogao pjevati kao ona; možda njena najstarija sestra.

Ona je mudraca naučila; podučila,  kako harmonika u ovoj pjesmi treba da titra i jeca.Nema tu jakih  i glasnih uvoda koji odskaču od krhkog glasa.

Nema ni bučnih i bombastičnih prelaza koji su u disharmoniji sa elegičnim tonalitetom koji pjesmu uznosi do boli, jecaja i krikova očajnice, koja je svesna da svog dragana nikad neće imati.

Ona je lavica, borac koja svoje krhko čedo, ljubav, ne da. Ne odustaje;  jer ako odustane to nije ljubav, to je samo još jedna zaluđenost. Zbog toga su ovakve elegije tužne i tragične. Zbog toga im  treba vjerovati i ne oduzimati izvornu poetiku i patos..

Mojsijev Mito je uvijek bio  sevdah posvećen Frki i Dobrom. Oni su oboljeli od   neizliječive bolesti ljubavi. Umirali i umrijeće od nje i zbog nje. Sve će to Mojsije doživjeti i boljeće ga. Dva male djeteta prerano gurnuta u okrutni santa svijet, gdje se ljubav nemilosrdno siluje i ubija.

Ovaj đardin je umirujući.Tako je pun neba i ljubavi.

Sada su , ona i on , samo dva sićušna bića koja svoju ljubav grade prema snovima nadahnutim od putanja i maglica.

Usud, ljubomorni usud ili neki ožalošćeni anđeo naklonjen drugom bolnom i ustreptalom biću, je  napravio sićušni pomak u rasporedu zvijezda.

Njihove ljubavi su se okrznule i mimišle  u udaljenosti molekula vazduha. Oni to još ne znaju. Tako se čini . Zaboliće ih kad saznaju, da sve su osjećali.

Univezumu je to, sve  tako blisko i tako daleko i uvijek mora postojati harmonija i red. Nekad bi se njihove molekule za tren pomiješale, ali univerzum traži sve u parovima.

Troje već  nije par, to je nerazum

Mojsije ustaje, melodija stane ,okreće se usamljenoj djeci, jer iako nisu sami, oni su dva najusamljenija bića na ovom dunjaluku. Ruku na usta pa na čelo stavlja,još jednom ruka na usta pa na čelo, i poklanja se djetinjoj  ljubavi.

Sedefaste klavijature klize, tek jedan dva basa se uključuju. Prelijeva se dašak vjetra u muziku, muzika vuče mali potoćić.  Ovaj stidljivo kreće na put, nejakih, nesigurnih koraka traži pomoć, maestro ga podržava. Akord  dva  nijansu snažnija se glasaju pa ih vraća nazad,hoće da potočić sam ojača. Potok klizi, do bijele anterije dolazi , izmiče se  i oko ljubavi obilazi i puni krug pravi.

Potok je zarobio ljubav i ona nema uzmaka, ovo je njena pjesma.

Ona pogledava u Dobrog , on joj se osmehuje stišće joj ruku , ona više nije nesigurna jer zna da se njemu njen glas sviđa. Ona još ne ustaje , glas treperavo, neodlučno a tako bolno počinje i objavljuje:

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – V Epizoda -VI dio

Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala.

Dobri , kad  htjede da je spusti samo  odleprša.  Svjetlucavi trag za sobom ostavila.

Svi je zadivljeno, čutke pogledom do neba pratili, pogled vratiše , pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše.

Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.

Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.

Dobri prst na usta stavlja. Prilazi Frki, nježno najnježnije, i još nježnije, bestežinski je, toliko je krhka bila , na ruke je diže . Ona se meškolji i oko vrata mu ruke stavlja i svija se uz njega. Osjeća da sigurna je. Niko je više ne može povrijediti. Aha.

On odi do ljuljačke koja se sama njiše i zaustavlja kad joj njih dvoje prilaze. On pokretom blagim, ona zagrljajem mazinim. Dobri sjeda, Frka baš ko malo dijete mu se u krilu meškolji, stišće ga i još jednom,   čvršće , najčvršće. Boji se djevojčica da snovi ne odlepršaju i sve nešto isprekidano diše i uzdiše, kao da jecaje i vrisak stišava.

On joj kosu miriše i ljubi,  i misli  ,  još uvijek miriše na  bebu.

Ljuljačka  se polako njiše i njiše.  Njih dvoje se miluju i miluju. I miruju i miruju. On joj nešto šapuće. I spavaju i spavaju.  On joj još uvijek nešto šapuće. I sanjaju i sanjaju. On prestaje da šapuće. I umiru i umiru.

Bože mili da li to djeca umiru?

Tišina i tajac.

Svi utihnuli i gledaju u djecu što spiju.

Utihnuli i očekuju da Deba pita :

-Hoće li ta milja.

On ih nimalo ne  iznenađuje kad razočarano kaže:

-Da nije zaspala, on bi je garant zvekno.

Mojsije polako zaklopi neotvorenu harmoniku,  stegnu je već stegnutim kaišićima;  prvo gornjim zakopčanim,  pa onda donjim zakopčanim. Još uvijek mu neodsvirani arkadi  mokre krvave ruke, a stid krvari oči..

Harmonika poludjela, spengana ,a  plače. Ustade prebaci harmoniku preko desnog ramena, polako hodi kraticom niz livadu, preko plota do sokaka. Pređe sokak, dođe do kraja. Daljina ga čini sjenom na hamala sličnom, sa sepetom na leđima.

Sjena još tamnijom posta, do ivice jedneka dođe. Tu se tama sa svjetlom hiljadu džamija,  što ih odslikava maglica, spaja. Sjena mala na vrhu brijega , trznu desnim ramenom uvis, pa ga naglo spusti. Odleti harmonika safir plava niz strmu kaldrmu u dubinu. Više osjetiše nego čuše, dubok je jendek bio, razbi se ona na sto dvadeset basova svojih.

Iz dubine dugo se odjek umirućih basova čuo.

Mojsije se bez riječi, nimalo zadihan, vrati na svoje mjesto pored štoka. Još uvijek mu čelo krv rosi. Heknu čelenkom još jednom , onako mahalski, iz sve snage po sred štoka. Štok uzmeknu.

Mojsije sjeda,  cigar pali, podiže čokanjče, otpi meraklijski gutljaj šljive. Možda loze. Pljesnu Zlatu po sjedlici. Suzne mu oči. Ponovo drka onu obrve desnu,  crvenu, iznad oka desnog krvavog. Zatim iz đepa nešto krvlju sljepljeno vadi i mirno u Najdebljeg gleda i blago, pokroviteljski mu reče:

-Evo ti milja, uuhhH zaslužio si je, majku li ti tvoju blesavu ne natakarim.

 

 

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Peta epizoda / V dio

Da zna Deba šta se desilo reko bi:

–  Eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.

Mojsija kavonoz  boli, poplavio i vas otekao. On je  derviš u behutu, ništa ne osjeća i polako kroz kapidžik na ulicu, brzo ga sustiže taksi i ode i još brže se vrati. Bijesno za ruku vodi Zlatu, Lela Jela Jelena i Hrco za njima hode, za ruke se drže i ljube. I Kosu negdje našo, ona put srne stidljivo i krotko, uplašenim očima u Frku pogledava. U rukama mu safir plava harmonika od šest registara i sto dva'eset  basa.

Gdje nađe harmoniku od šest basa zamislio se Deba. Imo čovjek dar opažanja sad pa sad. Sebi uvrtio u blentaru da ima percepciju preglednu ko prašuma Perućice i još gušću. Čuo on da za tu našu Peručicu kažu mu da je poslijednja u Evropi, pa mu oko srca toplo. Samo ne anlaiše što to niko za nju ne zna, a konta i bolje je . Ako sazna vanjski svijet za nju ,mogli bi joj šta nauditi. Samo jednu napalmušu ispustiti i nema Perućice.

Dok razmišlja o prašumi nešto ga bocka i on pogledava.Svi su tu  ukočeni i kao uhabljeni meiti stoje i ni mukajet. Uši ih bole , ali ih ne pokrivaju. Taj krik je valjalo upamtiti, on se  nikad ne događa. Znaju  takav vrisak jednom u život iznenada bane i ostane u ušima.

Frka još vrišti i vrišti i tuče Dobroga. On se ne brani,  samo je  u vrh čela ljubi i govori.

-Plači djetešce, plači djetešce, ja sam tu,  ne brini. Samo mi se vrati i daj isplači se milo djetence.

Papaga'j načisto posto, nema druge neko od prisutnih zaključi i pita:

– Hoće  ta milja.

Svi stoje u sred bašte kao ukopani i balegom ofureni,  slušaju kraljicu vrišteće boli, samo Debe gleda u Mojsija i treći put pita ga:

– Hoće  ta milja.

Frka se odjednom više ne uvija i grči, prestaje da se tuče i nekako drugačije vrišti. Kao dijete koje se rađa. Dobri je za ruku prima, diže je i na stepenice sjeda. U ruke je ljubi.

Odjednom ispod trešnjinog stabla, na ljuljački što se sama od sebe njiše zasja gitara rubinove boje.

Dobri je često u nedoumici bio. Tada bi zastao, zamislio se , desnom rukom kosu iznad lijevog uha počešao i uvijek bi se nečega dosjetio. Tako i ovaj put. Klimne potvrdno glavom , odlazi do trešnje, uzima gitaru , vraća se do Frke i nježno, sasvim lagano , njenu malenu  dječiju ruku u svoju primi, primakne usne i srednji prst samo očeše i orosi.

Vrišti dijete,  a on je mirno, kao da se ništa ne dešava u prstić ljubi. Ona ručicu ne otima i više ga ne tuče.

Jeza da se gledaocu javi.

Nijemim pokretom moli dame da sjednu; za muškarce ga nikad nije bila briga.

Zatim se Frki naklanja, ona prestaje da vrišti ne shvata šta mu to sve znači, ne čini joj se da bajaco postaje on. Sad je u drugoj vrsti šoka. U nevjerici , odakle gitara i šta će ona u njegovoj ruci, on ne zna da svira,  niti da pjeva. Ipak nekako mu ko salivena stoji.

On je večaras prvi put u životu  obukao crnu odjeću. Crna košulja, crne pantalone, crne čarape i crne cipele. To je ona crnina što mjesečini svjetluca.

Taj put je obukao crninu i crno, i nikad više. Kaže nije to više za njega; odrastao je.

A nije. Samo to niko nije znao. Skoro. Poput Malog  tugujućeg princa  je blagi i zamišljeni lik imao. Samo što se nije smješkao.

Dobri ne zna šta će sa gitarom. Samo osjeća,  da je njemu  na tren darovana. On se spusti se na koljeno. Uh, neugodan položaj. Prevario se, početnička greška. Traži bolji stav i onda sjedne  na dno Frkinih nogu, malo lijevo bočno, ali sasvim prema njoj , da je u srce i oči može gledati.

U oči je gleda, pogledom blagim miluje .  Ona vidi, on lijevom rukom hvata gitaru za uski dio, desnu ruku diže. Znači dešnjak je misle svi, i nevoljno je preko žica položi jednom, drugi pa, treći put. Zvuk sličan katedralskom zvonu javi se,  kao da otkucava treću uru.

Deba gleda na sat i konta baš se uskladiše Dobri i katedrala. Joj,  natakarenih budala.  Istovremeno, Isusovo srce zaigra tri puta.

Kao neki virtuoz zaplete prste sa žicama , tonovi nejaki ko potoćić srca što krvari, počeše da klize, i malo po malo jačaju.

Muzika je bila poklon neba, znali su to. Blaga, tiha , nježna , a tužna. Ta muzika čak nema gitare zvuk. To se dvije harfe susreću i prelivaju tonove,  jedna  preko druge,  da se u sred svakog akorda susretnu. Jedna violina uleće među njih.

Sa neba maglice nešumno bruje i titraju poput  tisuće orgulja. Kada se susretnu sa harfama  i violinom , prepliću se i osjeti se da to akordi neki čudesni tango ; mrven zemaljski više nebeski; plešu.

Čuda se večeras dešavaju. Znaju, večeras je blagoslovljena noć. Noć nad noćima kada se meleki spuštaju, pomno motre  i sve želje uslišavaju.

Dobri počinje da pjevuši, više recituje. Glas malo promukao, duvanski i ljubavnički, sjetan i pomalo začuđen, kao da se pita ; otkad jeto on propojio.

 

Dođi i plači malena moja

ništa se ne brini

ja sam tu kraj tebe

dok spiješ snove

jednom ću ti doći

sunčice moja

pokloniti ljubav svoju.

ispod mostova  duge

na ležaj bola i tuge

pod glavu stavi

jastuk od snova.

Djevojčice malena

kraj mene tužnoga

 

djetešce je zaspalo

u morno čedo slomljeno.

ležeći spojkojno mirom

snove  će pronaći

 

pokrila se tamom

pokrivačem neba.

kose joj prelijeva mjesečeva sjena.

dok odmaraš bolne snove

 

ja ću se prikrasti

zaći u njih jad odagnati.

skršena grlice moja.

da obradujem srce tvoje

 

spij morno dijete  spij

milo moje je usnilo.

možda je na tren umrlo

to nije važno

 

ona mirisna polja

djevičanskih ljubičica sanja.

ne čuje pjesnika

što pjeva i tuguje

 

tiho,tiše moli ljude

što stupaju i  struje.

iz umorne duge

o suzo iskre tuge

 

Dijete je zaspalo

i možda umrlo

 

ne dam te maleno moje

ne dam da te biju i čereče

ti ljudi zvijeri i neljudi

tek procvali pupoljak neba

 

u baštama ljepšim od đula sijaju

zaspala djeca i o ljubavi snivaju

za ruke male se drže cjelove biju

bolom i tugom što pomalo vriju.

 

Gitara

piano

milo moje spije

san o ljubavi snije

 

i spavaju i  spavaju i miruju

dok  ljubav daruju i miluju

i spavaju i miruju i spavaju

i snivaju ljubičice snivaju

 

i miluju snove miluju

i  snivaju ljubav snivaju

umorna miruju i miruju.

djeca ljubavi zamiru.

 

nježno lagano umiru

 

Harfe

pianissimo.

srce moje maleno spije

 

poljubci sijevaju i sjevaju

 

Suze lijevaju i lijevaju

i miluju i miluju

i miruju i miruju

i spavaju i spavaju

 

i sanjaju i sanjaju

iumiru i umiru

Bože mili

ta djeca umiru

 

Orgulje.

pianissimo immpossibile

duša moja malena mrije

ne dam je nek sa mojom snije.

 

Ljubav moja spije

bešumno diše

dok   snove sniš

ja ću ti doći

 

u san ljetne  noći

bez bola

sa ljubavlju

Sunčice moja malena.

 

Utihnu gitara koja nikad više nije zasvirala.

Dobri , kad  htjede da je spusti , samo je odlepršala, svjetlucavi trag za sobom ostavila.

Svi je pogledom do neba pratili, pogled vratiše pa u Frku pogledaše,  zamalo ne vrisnuše.

Umorno djete se na ogradu naslonilo i usnilo. Mirno spava anđelu nalik i pjesnikove ljubičice nevinosti sanja.

Ukočena, sleđena je, mrtva se čini.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – V Epizoda – Četvrti dio

 

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri je gleda u oči :

-Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

 

Ne  sjeća da li je to izgovorio ili mislio da govori.

Nevinost na jauk , to histeriji vodi. Dobri to zna, prilazi joj, zagrli je blago, zaštitnički. Polako je vodi u sobu, ne vidi  upitnike, u prolazu tiho Mojsiju šapće:

-Ako iko zna, ti znaš , ubiti nevino dijete  ka’ da si ubio čitav svijet. Gdje će ti duša Mojsije?

Prelaze sobu; oni su jedno čini se, na verandi se na zid kuće se naslanjaju. Vazduh je svjež i prozračan, mirisav. Kako ne bi bio; ljeto je. Noć je predivna, bagremi mirišu i cvatu , samo bulbul neki ,tamo negdje  daleko, u noći ,   tuguje.

Dolje u korlini  rasula se žmirkajuća  svjetla tisuću džamija ,  kao odraz  maglica što žmirkaju sa  neba. Dobri saginje glavu,  u vrh čela je ljubi, tamo gdje se sa vranom kosom spaja, dašak vjetra joj rosuom kosu miluje , dok  se violetna tmina zaštitnićki uvlači u njih dvoje. Povlađuje im.

Gore , nebo se pripremilo za njih dvoje. Ono  sve zna. Prigušilo je zvukove, samo putanje nečujno šume. Mjesec i zvijezde su pojačali sjaj, trebaće im svjetlost, da njene suze sjaje poput bisera i da se  tuga  nesmetano popenje do maglica i prospe velove krikova po njima. Od suza djetinjih i ženskih , maglice sjaje i žive.

Dobri ne želi da poremeti ovu  Blagoslovljenu noć, ali mora. Osjeća da  je vrijeme da prošapće:

-Dođi i plači djetešce , ja sam tu, dođi i plači malena moja, sve će biti u redi.

To nije bio plač , to nije bio jauk , to je bila vrišteća bol ,što ledi um; što snagu  tijelu  otima. Frka na drveni pod obeznanjena  pada. Uvija se i grči  i plače. A onda , krik djeteta kome razdiru utrobicu , trgaju nesazreli pupoljčić , koga deru, koga ubijaju, kome srce kidaju , kome dušu čupaju, čiju nevinost na konfete sjeckaju i u ledene gromade bucaju.

Grči se dijete, uvija, vrišti i doziva:

-Boli Bože Mili, kako to samo boli, Bože Mili, pomozi mi. Pomozite molim vas, skinite čudovište sa mene. Joj mamo, mamice mila ,dođi pomozi mi,boli me majko moja, šta mi to radi. Ja sam samo dijete,  hoće li iko da mi pomogne.

Dobri se nježno spusti pored nje. Leže i čvrsto je grli, sada su njih dvoje samo ranjiva  djeca , u fetalnom položaju. On suza nema, ona ih ima za dvoje , za petoro, za devetoro, za svu nevinu djecu kojima utrobe deru i kidaju, kojima monstrumi pilama motornim nevinosti na komadiće sjeckaju.

Frka kroz suze grlicu traži, nje više nema da je spašava. Sada je sama i prepuštena sebi utonala u mračni bezdan bola i sve dublje tone.Mrak je privlači, djeluje smirujuće iako zna da zlo joj sprema.

On je samo čvršće stisne  i još tiše  ponavlja:

-Plači dijetešce, ja sam tu, plači maleno moje, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj plači djevojčice mala.

Ona ne prestaje vrištati, odguruje ga i po grudima, pomahnitalo iz sve snage ga šakama bije i udara i  tuče; kao da je on onaj što joj utrobicu rastura, maleni pupoljčić kolcem dere i razara, čudovišnu  bol zadaje, srce na komade sjecka.

Dobri  se ne brani , samo joj šapće :

-Plači dijete, plači maleno moja djetešce, nebo te gleda i piše, samo dođi i plači djevojčice, ja sam tu.

No, čini se da ona nikad prestat neće, samo vrišti i vrišti i Dobrog tuče i tuče. Ne prestaje da vrišti i da ga bije.

-Šta mi to radite ljudi dobri, ja sam samo malo sleđeno dijete, što hoće da se svidi i da voli.

Ništa je ne zaustavlja, ništa je ne smiruje , ipak Dobri samo ponavlja i ponavlja:

-Dođi i plači dijete, plači maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu, samo mi dođi i daj , isplači  se djetešce malo.

-Šta mi to radite dobri neljudi, ja se u sve vas zaljubila , a vi me ubijati. Ja sam samo mala djevojčica koja vas je zavoljela. Ništa vam ja ne znam , niko me ničemu nije naučio. Moje su djetinje srce ubili, i na križ  kam kamasti razapeli. Ništa vam je ne znam , samo znam da  neku ljubav hoću , snove hoću, bolero hoću; sve bih za vas dala; a vi mi srce kidate, dušu  lomite, u duboko blato me gurate.

I nastavlja da vrišti , ali se nešto manje grči i uvija , kao da joj bol utrobe popušta.Vrisak leprša ka nebu da bi ga ovo primilo i jekom jačim vratilo.Pa klizi niz Sedernik do Bjelava i mahala. Stiže do čaršije, tu krug oko Vječnice pravi, pa se uz Bjelave vraća u tužni vrt na Sederniku.

Hana ćuti , suze joj niz lice idu, grize nokte i nikad ih neće prestati gristi. Zna kriva je, mogla je pomoći: ali i ona  sama je,  koliko juče, bila dijete. Mislila je da se ono dvoje, smo malo  luđe, oko brizli, što se prže , igraju. Pomisli, da im je htjela pažnju skrenut na tavu, da brizle ne izgore. Ipak , osjeća da znala je šta se dešava i da se podsvjesno svetila.

Lenji jeca i u zemlju gleda.

Deba ništa ne ajnlaiše, pita se šta je  mahnitulji  i kaže Mojsiju

-Dođeš mi milju i kusur, ali meni dosta milja.

Mojsije ga ne čuje lupa glavom u doksat, onako kako to on zna, svojski i ljudski. Hek čelenkom u štok. Pa opet i opet, hek i hek, sve jače i jače. Lupa se i sam sa sebom , psovkom razgovara:

-Konju jedan, pas mater konjsku , ko si ti jebote,  da jedno dijete blatiš i ubijaš ?Gdje ti je pamet odrtino morička bila?

I vrti se i ljulja kao derviša ples, kada se zaluđuju, kada im se vrti u glavi, a u njoj sve manje krvi, a oni sve bješnji i huđi i luđi i blijeđi, okreću se i okreću, i ne prestaju da se okreću dok se baildišu i u krug ne popadaju. Kažu ekstazu dožive. Jok bolan, to se njima samo jako zamnta. A šta će derviš učiniti kad mu se zamanta. Složi se ko pokošene brizle.

I samo ponavlja o konju,  psu i pameti nikad  ne došo. Šta će, starac ima dvadeset godina,te zime napunio.Kad mu krv procuri, iz arkada šiknu i bijeli patos što ga jutros Frka sa ljubavlju, za druge i drugare čistila i bjelila i pjevala ;  ej, crven fesić u dragana moga , ej mamo mamice.

Da zna Deba šta se desilo reko bi:

–  Eto joj ga sad, hoće ona pjevati i belaj zazivati.

Oni jašu Mojsije harmonike baca – V Epizoda / Treći dio

-Zatim jel’ capin čekić, jeste. Ima li dva kraja,ima. Jedan oštri i jedan tupi. Jel’ tupom stranom   zakucavaš, jest, zakucavaš. Kjolko ćeš bolan u životu zakucavat,  to niko živi izbrojiti ne može. U Bosni se to sigurno ne može izbrojati. Jel’ oštrom stranom čeprkaš i odvaljuješ, jes čeprkaš i odvaljuješ. A koliko ćeš za života odvaljivati , ako si pametan ti mi reci. Ako ti ne čeprkaš , neki će drugi ćeprekat.

Žao mi onih ljudi, što profuliše bosanski grb pri rođenju. Nem're im otac Bosne, majke ne smiju pisnut. I eto ti njih čitav život ko puhovi i dole i u glavi. Jel capin veći od bosanskog grba, skoro da jest. Nije bitno , bolan , na šta je nešto nalik, bitno je na šta on ukazuje, šta podrazumjeva,šta je pisac htio kazat. Oni pametni, takozvani peta.

A ti se k'o pametan praviš, riječima barataš, pa slušaj  i ovu enigmu:

Capin pet slova ima. Dva parna, plus dva i jedno neparno. Ono neparno izbaci, ova dva para šatro složi i šta ti ostane.

Ostane ti , bolan,  ona hevina: haremski cvijet, ako ćemo pravo i lotos haremski, đula đulbašte, bagrem razigrani, jorgovan mirisni, boliglava vatrena, kadifica svilenkasta, ljubićica blažena, karanfil rumeni.

Ostade ti, jaro , onaj sedefasti , aponekad i bedasti brežuljćić, lugasti bregić, cvijetni đardin, vlažna dolinica, dulbašta srca tvoga, izvor sevdaha, nježna balada, ples bolero, muzika harmonike; svaka čast Mojsije lave; tango duše, opjevana i raspjevana rodnica i nevoljnica, stidnica i opajdara, ali uvijek  jedna jedina, neponovljiva, anamo ona, bez stida i taštine ,  ljubav naša.

Može ona nekad biti i kaharli i tuknuta, može i jad, čemer i bol nostiti, može se i anamo ona zvati, al bez nje ti života ne m're biti. Ni u pravo ni u krivo, a komo'li u sridu. Kako bi bolan bez nje žena jecala i majku dozivala:

-Joj , mamo,mamice,

a njen bleso cvilio i brundao uh,uh i uh, ko hajvan u tjeranju.

Joj , samo kad pomislim na nju ja poludim, hoće mozak da mi pukne, duša da uzleti. Od silnog bola i želje neka milina, punoća me obuzme i hoću da se raspuknem i raznesem u toj milini.

Vas butum da se urušim u toj ljubavi  slatkoj milosnoci.

Slušaj ovo; i dobro pamti ove riječi o ukusima nje blažene:

Slatka krofnica (dofati se Deba klope nije bilo druge), drhtava ko đigerica, pihtijasta k'o mozak, a bome i reš brizle (moro Deba  malo mezetiti, ogladnio), sočna ko zvrk bureka, drhtava ko sogan dolma , mirisna ko japrak, sarma ili fil paprika, ljutica ko neki pikanto papričice umak, slojevita ko baklavica, slatka ko ružica, ukusna  mljac kadaif sa grožđicama i sjeckanim orasima, pjenasta i podatna ko tufahija (Debinim mozgom bajramska sofra se kotrlja), pahuljasta ko krem pita i šampita.Uh ne idem dalje pregladniću i neću od Mojsija lovu skrajnut. A sevap bi bilo čifu po džepu klepit, to ga najviše boli.

Kad sve razdvojiš i složiš ostane bi bolan sevdah duše, srce treperavo, mozak raspomamljeni, bubreg razigrani, brizle uzdrhtale, jetra krvava,bijeli bubrezi  hrskavi…nabraja i ponavlja ponešto Deba , ne možeš ga zaustaviti, pjesnik u njemu proradio ali i debelo ogladnio, očito je.Čujemo, crijeva mu tarabukuju.

-Stani bilmezu usra ljepotu i ogadi nam mezu.

Mojsije se sveti.

-cjepati, cjepkati,nemoj mi upadati:objašnjenje dajem :jel  takariti,tandarati,jebati  isto što i jebuckati? Garant nije!  (moro Deba je i be sastaviti bez kaznenih para ) , pa onda čerečiti…

-Ti k'o biva nalik mesarima Raši i Raletu, samo da ti je klat i čerečiti. Kakve  veze  čerečenjem i deranje imaju?“

Mojsije baksuzira i lecnu se kao  pastrmka na suhom, što bi mi na to Oma  pritalambačio i učinio. Obojica ko neki proroci bili. Mojsije onaj umjereni i pravdeniji. Oma onaj zlogukiji i baksuzniji.

-Imaju i te kako imaju, ja po abecedi išo pa čerečiti prije deranja došlo. A znaš ti onu kako Mojsije međeda dere i za ribom ruke pere.- dodvorava se Deba i nastavlja

-Prvo uhvatiš hajvana , samo pogančerima ide ruka na insana. Dohvatiš recimo kurbana, položiš ga na stranu , zakolješ,    pa ga o drvo objesiš, ako nema na pod ga položiš, pa ga onda čerečiš. E tako se žena povali i čereči. Ko bekanku. Normalno ne satarom nego nečim tupljim i nježnijim, ko da je od baršuna.

-Nastavi dalje , mani sad kurbana, ja takr riječi plaćam.

Nadglasava ga Mojsije,osjeća , ako se Deba navadi na onu nježnu tupost , nigdje do zore neće prispjeti.

Debati, derati , dubiti, dumdumirati ,dušečiti, điđi-miđi, hercati, irgetiti, jahati, jastučiti, karati, karinđati, kerisati, kitariti, kotirati, kraterisati, lengerovati, logorovati, logoriti…

-Stop ne mrdaj kakve veze ima logos sa meračenjem i magarčenjem- vrati se ponosni bjelavski barba živ i zdrav iz ćenife.

Dobrom nešto šuveli Lenji se nešto dugo zadržao u kuhinji. Kaže Hani; idi vidi treba li šta pomoći . Ona ne bi , zinula u nabrajalicu. Uhvati je za ruku čvrsto, i nježno je diže:

-Idi kad ti lijepo kažem.

Da ga je ko vidio reko bi ovaj nešto ojačo, a nikad prema ženskoj sila nije. Ode ona, pa se vrati. Ništa sjede i pričaju.

-Idi na vrata, otvori ih  i pripazi, ako nešto ne bude u redu samo migni. Uvrijeđena šiparica ode, brzo se okrenu i isplazi mu jezik, uze malu šćemlijicu, ali pazi kako sjeda. Pristojnost ova njena,  dobi jedan poen. Što ti je dijeta, nasmija se dobri. Jezik plazi , al čestitost ne da.

Deba prokonto osmijeh, pa tiho komnetariše:

-Što ti je dijete… ha,ha,ha… Jes'ti to neka finta, a moro si je natakarit. Nisam brojo , ali bilo hejbet puta.Tri dana pečila noge.

-Marš pogančeru ,ni jene, nijr tvoja briga koga Dobri takari i koliko puta.

Šutka ga novopečeni ćenifar. Ono , ko fol brani Dobrog.

-I nije nauka,mada ime veze sa naukom sa onim kada te neko uči.

Logorovati, kampirati u šumi šumici, gaju, đardinu. Pa se čovjek uznese, zanese,  kampira danima, iz šimice na proplanak, pa u šunicu, uz brdicu, niz brdicu, gore ,dole. Ha, nešto ti poznato?

-lenjati,magarčiti, meračiti, mesariti, minderlučiti, Mojsijati, nabadati,  nabijati, nadoštiklati,

-Kakva štikla te sad spopala,otfikarili ti neku stvar.

-Znaše koji trač žene vole;kolika je muškima anamo onaj.Pa valiki pa mali,pa debeo, pa kratak, pa kvrgav,pa kriv,sa kapuljačom i bez nje.

 

(ne da Deba da ga tupan smete o tupanu). Kad čo'ek čuje take stvari , svaki se upinje i nadoštiklava tupsona da bude veći, pa opet nadoštiklava,nadoštiklava dok se be obarabati.

-nafikariti, naguziti,nakalemiti, naroštiljati, našteliti,natakariti, navigacija (navigavati), pobucati,  poderati, povaliti, prčiti, pricrvljiti, pritusnuti, razvaliti, rasturiti, rokati, roštiljati.

– Hajd ti meni reci kako ćeš objasniti to roštiljanje kao seksanje.

.Tu se nema šta objašnjavati .Evo ti se roštiljaš kad ne takariš. A kad takariš nju roštiiljaš,jel tako. Eto kad pripremiš janje za klanje, pardon za roštiljanje, jer ga moraš odozdu na mitiku natandariti. Moraš. Jel onda janje vrtiš i vrtiš , a ono crvrči i cvrči. Sve što ga više nabijaš i obrćeš, ono se nadima i nadima. I onda šta biva? Ha , reci mi. Posao završen, sve se svršilo na najbolji mogući način.

-seksati,  slitiniti, strugati, stucati ,suknuti, ševiti, šiltetiti, štancati, šteliti, štelovati, štukati, takariti, tamtamovati, tandara mandara, tandarati, tapacirati, tapetirati, taptapirati, taslačiti, tucati, ulogovati,

-Stan’  malo , ulogovati ne mreš triput brojit u upucavanje.

-mogu, prvo je logorovati, za logorovanje, ovo ulogoriti je za kompjetersko ili brend logo.

Kakav si ti takarli insan kad ne znaš da je brend glavni u takaru. A opet, ad se uloguješ u kompu pa naletiš na recimo Silvanu ,Meri, Ljiljanu, Konđičku, Ismetu,  Vasiliju, Brenu  , Jasminku Mujkanović, i hejbet drugih, ne bi čovjek do zore prestao ulogavati se, upucati, zabalčakovati,  zabiberiti, zabijati, zakantati, zakucavati, zornjačiti.

Deba završio još nije, kaže. Ne može sebi pripisati one što ih Dobri rabi:

-bolerisati, tangovati, baildisaiti, cjelovati, elegirati, delfinisati, dobrisati, divaniti, finisati, sevdisati, natenanisati, eglembeglerisati, ljubav dijeliti, ljubav sniti, ljubav voditi i slična i druga manir i estetli , ptice umiru pjevajući , poentiranja, iako mu sve to dođe isto ko takariti ili tandarati.

Hana više ne obraća pažnju na kuhinjuu,oči ko krofne,  lice ko mak, rukom ispred lica maše ko lepezom. Dobri konta vruće je , blizu je kuhinje, zove je , ona odamahuje, ko stražu čuva. Pogleda prema kuhinji i ddjednom sa šćemlije pade, Hana heknu na dupe. Ništa se otkri ispod minjaka, jer ga  je nekako rukama stisnula.

Poleti Dobri, preskoči preko nje, uleće u kuhinju. Ima šta vidjeti.Lenji misionarski pricrvljio Fraku.Vidi se nije savim dobrovoljno, ona plaće, ali čuti.

Tamo Deba nastavlja:

-Ne brojim ni one ružne  pederske analiti, analne igre, alkariti, čmariti, govnariti, guziti, naguziti, izguziti, stražnjičiti, svinjariti, zadnjičiti ,homovati, gejovati, lizati, trljati,  rukati, nogati, picikariti, cvajtovati, brljaviti, pogančiti, kenjatisati mi ne pada na pamet da mislim o njima kamo li šta drugo. Sve bi ja to inkvizicijski rješavo, ili barem u Potokatapetl  puštao da leti.

U zanosu trtlja i nabada riječi

Dobri ni sekundu ne razmišlja. Iz sve snage odgurnu Lenjeg sa Frke. Ovaj pade međ šerpe i lonce, viseći ormarić  pade i poklopi Lenjog.

Frka bježi iza vrata , gačice diže , namješta , prilazi fijakeru , uzima tiganj sa brizlama  , nebiberenim, koje cvrće i prosipa ih na Lenjog. Srećom ili nesrećom Lenji nikad brži u životu nije bio, rukom je lice zaklonio, ali masnoća po rukama zacvrćala , on po muški uh,uh i ne prestaje uhkati; toliko ga peče i boli.

Frka gleda Dobrog  u očima joj očaj , ovaj nju ne gleda. U Lenjog se upiljio, šta da se radi. Pruža ruku Lenjom , ovaj zna da je to loš znak, ne smije  je odbiti,  u Dobrog sav silni bijes ovih mahala se skupio. Konta noga u bijele bubrege mu ne gine. Međutim ništa se ne dešava. To je samo ruka koja ga uspravlja i pokušava da pomogne.

Dobri uzima krpu, nered sa njega skida i pokušava da ga uljudi i šapće mu tiho, jezovito tiše, da Frka ne čuje:

„Ovaj put i nikad više , ni njoj niti bilo kojoj , jasno ili ima da te nema. I ni jedne , ni da pomisliš, kamo li progovoriš . Ili ima da te ni zuca ni mezar nikad ne susretnu. A onom poganu što se mudrac pravi , reci da se ništa nije desilo, ali da  plaho ljutnje imam. A možda bi bilo bolje da te ne vidim kada se vratim.“

Lenji je bio deset centi viši od Dobrog , ali ovog momenta se snuždio da se čini deset centi nižim. I shvatio , tek sada , debelo shvatio šta je učinio i stid ga obuzeo. Obuzeo i nikad ga više nije popustio. Koliko god se u životu prao ili kupao, uvijek se osjećao prljavim i usranim.

Nije on  Lenji mogao biti lenj  , koliko će ga stid još više ulenjiti.

Ljudi obraćali pozornost na njegovu lenjost , tako da nisu primjećivali stid koji je iz njega plakao i na uši izbijao.Tada je imao sedamnaest godina.Poslije je očvrsnuo; nije se džaba rodio u rudarskoj korpi.

Čovjek koji nije čovjek i dijete koje nije dijete stoje i šute. U pod gledaju , riječi nemaju jer ih ne može biti. Vrlo je neugodno; toliko neugodno da postaje bolno. Toliko je bolno da postaje plačno. U plaču su riječi:

– Dobri, ništa se nije desilo. Ništa se strašno nije desilo. Idi molim te , Dobri; nevinosti ti moje.

-Znam ništa se nije desila, mila moja.

Riječi plač snaže. Plač snaži , jauk ga stiže.

On šuti i tužan je, shvata da večerašnja noć nema veze sa plačom, jaukom i nevinošću. Možda malo sa nekom oduzetom nevinošću druženja.

Ne zna on mnogo toga, samo što se zamomčio, i ostao dijete veliko. Najveće i tužno. Zazivanje i zaklinjanje i nevinost je tek rupica na cepelinu napunjenom vodom, a zrek mu zbijen.

Tužan je Dobri da tužniji ne može biti. Toliko tužan da ga djetinja duša kida.Toliko hud da bi sve suze isplakao. Kad bi ih imao i kad bi svu tu bol imao negdje unijeti. Njegove su suze ubijane polako, sustavno stađun za stađunom. Njegova je bol rasla, san za nečijim uvijenim snom,  dan za danom.

Te neisplakene suze i ta bol nisu se odnosile na njega. Jok bolan. On je svoj bol  i svoje suze prigrlio i navikao se na njih. Njegove boli i suze  više nisu važne, a i sleđene su. Njegova bol je istovjetna  ovoj koju osjeća u ovom djetetu i onoj drugoj djeci,  što su bila i što će biti ubijana.

Sebe je posmatrao onako uzgred, kao kolateralnu neku štetu. On svoje suze može neisplakati. Žao mu tuđih, što ih ne može isplakati. On svoj bol ne želi odbolovati  Konta kad bi insanu pomogao da se zajedno i brže isplače, lakše bi bilo. I ne bi !

More biti da bi zastidio bol  grlice mile i ona bi se prestala plakati. A najgore i najbolnije što se insanu desiti je  ubiti suzu i neplakati. Kad ćovjek prestane plakati, onda se bol skuplja i skljuplja i čovjek više ne može disati. Čovjek ne diše a mora živjeti. Čovjeka boli, a on ne može plakati. A onda kažu iznenada presvisno.

Šta znaju ljudi šta je presvisnuti. Malo je njih koji to znaju. To znaju samo oni koji su presvisnuli.

– Dobri ništa se nije desilo , nevinosti mi moje neisplakane, molim te idi i ostavi me malo samu.

Dobri je gleda u oči :

Šta mi to tajiš grlice mila?  Koji ti jadi crne dušu i kidaju, milo moje? Šta su ti to zvijeri uradili malena moja?

 

Kraj trećeg dijela

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / V Epizoda / Drugi dio

Dobri ih izradio. Ne voli on . da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo ovu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica, rukavi ala Kemo M. do navrh noktiju .Minjake počela nositi. Jes da joj stoje,  ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . I previše se otkriva, pa je ponekad i vulgarno i dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno. U disku može proći.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena  da se nose i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Debi drago oko srca, što mu drugari dolaze. Naložio da se iće i meza spremi, obavezno brizle i bijeli bubrezi. Normalno u talu su Mojsije, Lenji i Dobri. Frka sa povrćem, voćem i mliječnim proizvodima iz bašte i štale, sofru začinila. Ne sjedi se vanka.Puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda, jako duva.

Deba se uvijek hvalio da niko od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje, tandaranje i taslačenje.

-Nabroj ta tvoja tatlačenje,  bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete ,dobijaš deset dinara.– iznebuha će Mojsije Debi.

Tada se za deset dinara moglo kupiti:

Natur šnicle    2  puta 3 din   jednako      6   din.

Davida /piva   4 puta  o,50 din jednako   2   din

Kafe                2 puta  o,5 din  jednako    1   din

Kiselu niste imali 1 puta o,5  jednako     o,5 din

Bakšiš             1,o  puta 1,o  jednako         1,5 din

Ukupno   :                             11 , 5 dinara.

Ti se crveniš,nemaš onih o,5 din što te konobar pali,a od sramote ne mreš žensku pitat za posudbu.Možda nju osramotiš jer obično ne nose lovu kad su sa nama.Na brzinu odletiš u toalet i od Ibre Piljka žene uzmeš marku .

Konobaru platiš dvanaest  maraka ko hadžija. Konoibarska posla.

Muškarac obavezno plaćao, žensko samo trebalo ponijeti sebe i cigare. Može i bez cigara, dragi će kupiti , refundacija u naturi.

Poče poker.

-Malo je to, može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije,dajem četiri.

„Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be  petodinarka.Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža, pruža ruku a ne sanja  da se opačina sprema,znao je Deba uzvratiti.No Mojsije će uzvratit i to kako.

Debeli hraknu u svoju ruku.Biljeg ko nov novcata  petodinarka.Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci.Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade.Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog,kišu,maglu i pužev trag povraćao.Deba obrisa ruku o stolnjak,ni briga ga za Mojsija; k'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja,

-kaže Deba i odmah počinje.

“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“

„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenifa,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju,ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba , da prostite.

„Još si živ, čuješ znači, lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke , kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš. Može dalje i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gamiti,amaliti,anabazirati,baildisati,baždariti…

-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.

Brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići. Da li se nekad promjeni? Zna se promjeniti i te kako, naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab. Da li se desi pa ti neka kaže: nisam dobro, boli me glava ili danas sam poremećena, nakrivo nasađena, nešto mi fali il’ nešto slično? Stalno se dešava. I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa, ama baš ništa. Al’  ima da te nema! Moraš bolan instrument u ruke uzet, mjeriti, podešavati i ukrivo, i upravo, o  udesno i ulijevo, i gore i dole, i u sridu. I onda , jopet , udri Mujo jače i još jače. I  nanovo , pa ponovo i do dvadeset ćet'ri puta. A vidiš li da opet neštima ,a ti opet štimaj ili štemaj, na volju ti. A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča, sam sebi pitanja i odgovore daje.Tako je on . Svijet za sebe.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom, kada se  ovi kači za astrologiju, a i mogo bi mu nešto loše izgatat. Srećom te večeri nije bilo Ome. Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije pješke vrne.

Mojsije u pauzi između dva djeljenje duše:

-Pusti Debu neka nabraja. a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat, molim te ko hodža, ko rabin za sadaku.Hem zna što zna, hem zna i ono što ne zna, hem svaku Debinu fintu zna, hem ga uvijek brani. Koliko je tu hemova a i ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit, idi Germanu pa se njemu moli. Ali pošljen. Nego, sada idi svojim i mojim poslom, zovi Frku .Dobri, Deba i ja ćemo se riječima zabaviti,ti i onako nemaš šta naučiti. Što si naučio naučio, dosta ti bilo i previše. Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti. Ova , bivša , niko tako nek sluša i nek uči.

Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema iznebuha sluti Dobri.

Ode Lenji Frku tražit, Mojsije dođe, ublijedio ko rahmetlija na tabut tahti , ispred meit taša:

-Joj rahatluku,nigdje kraja nema. Od one večeri, kad nestade sto dvadeset basova, nešto me muči, ždere, evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo. Poslije mi bi žao hladnjaka, grehota onu divotu ogrebat. A i đule i kadifice prežalit ne mogu. Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati. Sve se bolan skupilo. Ne možeš distati ni u halu ići. Hoće gore na usta pa neće, pa opet gore pa se vrati. I tako danima. Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe, samo on, Dobri i Mojsije sjede. Ne konta Na Hanu-Anu. Ona je nova, pojma nema šta je ovdje po srijeti. Takaru se tek priučila, ali će brzo gradibo savladati. Jel to žensko ili nije? Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife, koji te ljudi spopali , gdje  ti vidiš čo'eka, samo ti ja i Dobri ovdje sjedimo, koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju, ko fazan fićfirića. Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze, radi posao, nastavi i malo uspori, nije čoek gujavica. A ti Dobri pazi malo, i malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop,ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega, sve čisto, kristalno jasno, ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba, kupuje ga, debelo plaća.

„Šta je sad? -pita Deba, od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku , capin je neki planinarski čekić. Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem, ali capin sa njima veze nikakve neme.“

Dobri nabraja riječi, gomila ih iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen. Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi carin otvoren bio. Kako je Deba znao, da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše. Pogledao, buljave oči zašiljio , pogled satima nije dizao. Čitao i čitao, i opet čitao, i opet i opet. Tačno dvadeset četiri puta. Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše. Sve napamet naučio.

Moijsije se smijuri , a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura,koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako.O tom bi da imam škole diplomski dobar napiso.

Capin može ko metal tvrd biti , i kad je od metala. Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta guma. Onda je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti. A neka je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, drvo ne valja , očas ga polomiti. Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage. I onaj metalni možeš baciti, ni on nije planinarski skoro ničemu ne može poslužiti, osim geolozima. A ako zapadne kiša može te munja ili grom  strefiti. Dakle ako si planinar, ti ona gumeni od ebanovine ili tojagu od sajle insanske,  primi i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Jel capin planinski čekić,jeste. I sam, malo prije reče. Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadhenut za uho, za pojas, na grudi, ispod pojasa, na pantale, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’  zakači  il’ ubacit. Pa kad stigneš na kotu ili logu možeš sasvim slobodno njime logirat. Pa kad se kući vraćaš,opet isto. Minimum dvadeset čertri puta za vikend. Ako se ženska prije puritanka bila, eto ti belaja, mora se i više.“

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča, konta Deba.

Šta  je, šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u ekspozeu prekida, hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

„Može, kakvo je to pitanje , pusti me , bona, idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran sto posto.

-Dvjesto posto i dvaput ako treba.

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Peta epizoda

 

Frkin usud

 

Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav  k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić., najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi  ko girica, prgavi ko’ kokotić,   bi tada poludio.

Njegova sreća spasio ga   Mojsije, dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio,  jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao da kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro, sabah in the early morning zorom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno  razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali. Zaista su to bila prelijepa , radosna vremena,  joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno  lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva  bjelavska nisu ga mogli mašiti.

Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti, a narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neki bleso nalik slikarima kojima je impresija život.

 

Došli do pod hrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja.To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.

Dobri zino, gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće bez riječi i nosi konjima.Njima to zrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto,  pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje  i po leđima potapše.

Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan ,ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim  čovom, vidi se da nije sa ovih mahalskih  meridijana, klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i lenji vidjeli da je Dobri u hipu neke penezi brki proturio.

Četiri mladića sa Bjelave spustiše se ka kućama. Jedan zaostaje. Po harmonici koju jedva tegarai, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad,ili najčešće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.

Oni nesretni vukli su preznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I  opet bi, sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom.

Niko  živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije, sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i  pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego   onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje, đule,snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,k adifica,

bijela janjad male , djevojčice i nježne žene, ibrici  i kahve. A najviše đardini. Da, i ovi, i oni.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi  i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe.Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i kiseljak.Kasnije je došla klipača.

 

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešćbili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana . I ona mila Grlica sa svojim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo – Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije,  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola.

Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Aha,bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika hekati. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja,već Deba i Frka.

 

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  im išlo od ruke,  u tu su se svojski dogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica  koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

 

Kraj prvog dijela

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Četvrta epizoda ( Osmi dio)

Grlica  kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 

Dobri moj,

 

Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.

Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio.Uvijek je među nama titralo,ono neko , veliko nešto.

Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti , vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepotu  neku  koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.

Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao.

Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Ona druga djevojčica  je u tvoje srce ušla, ne i u dušu ,to sam znala.

Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 

Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju  poštovala.

U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca,  više nisam  dolazila.  Do onih dana kada smo pokušali oživjeti nešto što je bilo nemoguće oživjeti. Naši vjetrovi bjehu prohujali.

Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga plavetnog  djeteta, Luce malene . Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.

”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu manje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi,  ranu neprebolnu , Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

Dogodilo se to što se dogodilo. Za neke stvari sam kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

Samo mi žao , koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli. Ti si je htio primiti, ne dozvoliše nam.

I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka naših noći  još uvijek čuvaš. I naše jecaje i strasti  u noćima dugim listaš.

Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život  podnošljiviji bude.

Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.

Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

Htjela sam da se sjećaš  one Frke Frkice , one malene tvoje djevojčice ,  kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

Mili moj

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

Zauvijek  tvoja  jedina   Frka Frkica

 

P.S.

 

Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj  usud vraća ono što je meni oteo.

Ako želiš i bajke tvoje mi čitaj , neće me više boljeti.

 

****

 

Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono u srcu mome  usnilo.

Ova naša noć rastanka  je bila trptaj sna i ljubavi.

Dijete je samo to od života htjelo.

Ljubav i ništa više.

 

Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama. Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji.  To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta nebu šalje.

Dunjaluk  osjeća da se nešto veliko događa.

Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

Odleti  grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice. Znam , tamo ćekaće me . Odleti i dio moje duše sa njom.

 

Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te.

Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.

 

Tajac.Tišina.

Tišina i tajac.

 

Samo pitanja.

Kako, šta i zašto? To će poslije doći.

 

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to, predobra.

 

Prelijep i sunčan je dan bio.

****

In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Četvrta Epizoda ( Sedmi dio )

 

Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:

„ Sve je to lijepo, pjesnički sročeno . Nema zamjerke osim jedne . A krupna je. Ne reče nam, jesi li ti tu junfericu natakario?“

Niko ni riječi. Svi oboriše poglede.

Samo je Hana uzdahnula,  pogledala u Dobrog . On je i dalje čeznutljivo gleda  i ne diše. Ona pomišlja to uzdahe krije, milina joj oko srca, misli joj odoše na malopređašnje dodire i kao da sluti ono poslije. Zarumeni se i pogled spusti, ne želi da  joj čitaju misli.

Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku. Konta, skroz naskroz je nova novcata. Nije vrijedno Debine debilnosti. A ovdje u ovom đardinu nema visine. Sve neki bagremi , jorgovani i trešnje. Nema tu visine sa koje bi čovjek mogo pošteno heknuti harmoniku.

Uzima harmoniku, svi u nekom iščekivanju.

„E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom.“-cijedi Mojsije i otpuhuje. Nevoljno sa Zlate ruku skida.

Prihvata se harmonike , miluje je onako, nježno  kao  ženu. Ispred sebe je stavlja. Otkopčava je polako, kao da je svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra , kao po bjelini , lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi,  kao da desnoj  čeznutljivoj dojki nešto podilazi i počinje polako da prebire.

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.

Prvo Frka, zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

 

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka skora davanja i buduća tanga. I svašta nešto.A bolkoja će poslije doći.

Hana naslonjena na Dobrog , prima ga za ruku i počinje da uči.

Frka tužno gleda u njih, njeni   snovi su  ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti. Život joj po ko zna koji put nije fer. Jedna suza joj kliznu. Zlata je zagrli , poljubi joj suzu i šapnu:

-Oprosti mi Mila. U svojoj sebičnosti ,tvoje sam  jade zaboravila. Nije Dobri kriv, ne bi on.  Znam da te voli.   Ja ga zmolila da mi pizdunku skine s vrata. Znaš ti njega, ništa nam ne može odbiti. Srediće se to nekako.

I jeste. Nekako.

 

Vrijeme buduće…

Ni harmonike nema, ali muzika neka mi šapuće znane riječi :

-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.

 

Nježno , najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.

Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače.

Penđer  se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

Dugo pogledom grlicu pratim  i ona mene; dvoumi se. Pogledava me , a i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.

U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam.  Želim da mi svjedoči tome.

Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.