Bleki – Pauk među ribizlima

 

Znaš li malena

mnogo toga ti ne znaš

okolo tama vreba

lebdeće cvijetove nalik tebi

rijetki meni jedinom

što se s tvojim igram

ko pauk među ribizlima

Znaš li malena

mnogo toga ne kažem

da te ne uplašim

ne znam da li bolji od tame bivam

mrežu pletem

da sapletem plamen u srcu tvome

i upletem ljubav tvoju

žrtvu istkanoj duši mojoj

Bleki – Tuga

I kad ne znam šta

i kada se ne sjećam kako

ništa više ne razumijem

a će riječi kliziti

po ovom oceanu tuge

nošene starim bolima

daleko od tebe

mila moja

tako

ponekad tuga nenajavljena

bane ko sjena

ko valovi

što prijete da ruše sve

i osjetiš da tek kap krhka si

koja samo sni

i uspomene navru

tuga ih nosi

od mene do tebe

 

Sjećanja su tako prelijepa

bliska

milostiva

ljubavi moja

samo pate kroz vrijeme

a bol nepodnošljiva

nikad ne prestaje

oprosti mi

sjeno duše moje

molim te

ako nekad vidiš

kapljicu koja suzom miriše

na licu mom

nikad je ne briši

voljena

jer se u njoj

u toj suzi violetnoj

rađa novi san

dok ležiš kraj mene

i dušu mi miluješ

dobrotom

čiste ljubavi

Jutro sa Blekijem – Nismo se odavno čuli prijatelju moj

 

Nismo se odavno čuli prijatelju moj

Nemam ti ništa za reći da to ne znaš

Na zapadu ništa novo još uvijek ubijaju

Na istoku još manje tamo krvare

Na sjeveru nikog briga imaju dolare

Na jugu ljudi i dalje umiru od gladi

 

Svijet i se dalje oglušuje na krike očaja.

Svijet i dalje nevinost blati.

Svijet i dalje ne zna tajne i moć tanga.

Svijet i dalje ne zna ljubavnu čežnju a je nosi Tišina i sni.

 

Znam , prijatelju moj poručuješ mi

Nije bitno sanjaru moj

Svijet je pun grlica kojima pomoć treba

Svijet je pun ljubavi koje ubijaju

Svijet je čarobni vrtuljak ljubavi

u kome sanjari prvi ispadaju

ali uzmeš stih, sliku ili gitaru

naše oružje kojim ljubav kujemo

i pjevaš gitaro moja …

a pjesma u nama nova se budi , a srce boli

a srce boli

 

Prijaterlj i sanjar zajedno:

Zajedno smo , pjevali i snili o ljubavi

Zajedno smo Pjevali Sarajevo (Grade čednosti) ljubavi moje

Zajedno smo šaputali riječi milosne lepršavim Grlicama milim

i nije nas bilo sram

a ne mogu oni ubiti koliko mi možemo voljeti i sanjati.

Zajedno smo voljeli

ljubav snili

do neba do zvijezda i

još dalje do Milostivog Jedinog

 

Bleki – San

 

Veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,

na nekom malom splavu,

što se sa obale nadvio nad nju.

Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.

Zvjezdice su stidljivo žmirkale.

Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.

Bila je tako teška, da je splav počeo tonuti u vodu,

ha sam legao na  drvenu postelju.

 

Ni zrikavci se nisu glasali.

Samo su se s vremena na vrijeme uzdisali ,

jedan po jedam.

Jedan.Duboka tišina.

Drugi .Duboka tišine.

Teći.Samo tišina.

Samo njih osam se oglasilo te noći.

Osam zrikavaca za svaku godinu mojih snova.

Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke

pokušavali su da mi  mi nešto kažu.

 

Čini mi se da sam ih razumio.

Dolazila si na isti taj slap ,

vrlo često

znala si slikati  krajolike tvoje modre rijeke

Malog Princa dozivati.

O majci razmišljati,

od oca,maćehe bježati ,

bijele dvore sanjati.

Zelene modrina i  zeleno bijeli žumor su te tješili.

To me umirilo.

Znao sam da si imala moćne zaštitnike.

Aleju i modro zelenu rijeku.

Nekako,ne znam zašto,

tu sam smireno zaspao i usnio.

Nježan san.

 

U snu

ti na splavu sjediš i

krajolik bojiš.

Osunčana zracima sunca ,

što se vješto kroz platane probijaju,

rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .

Vidim oči ti još uvijek iste.

Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.

Ja te posmatram i šutim,

ne želim da te preplašim.

Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak,

tek iskrica tuge.

Ti se predala slici.

Ne želim odvojiti pogled od tebe

da te ne izgubim.

Ti mi tako često,prečesto bježiš.

I uvijek ostaješ čista,

Tvoja veselost,

zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove

modro-zelenkastih tonova.

Na slici: šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti)

nastavak kompozicije,

mladić  naslonjen na ogradu mosta,

gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.

Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost

što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.

Punoća iznijansiranih boja koja,

nadomješta nihilističku prazninu

govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.

Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

 

A onda pozornije pogledam

vidim da to nisu patke

to  su galebovi.

Odjednom čujem galebova let i krik.

I osjetim  ono jako sunce ,

osam godina mlađe,

kako nas miluje i grli.

Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.

To je Princ Mali i to sam ja,

zamišljeni smo i tužni,

to nam djevojčica nedostaje.

Slikarku kosne ta tuga

ona se uranja u krajolik.

Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.

Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,

zahvalno gleda ka suncu i suze teku.

Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

 

Djevojčica me ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,

sve će biti u redu.

Evo držim te mili moj,

nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim u  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.

Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*

 

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.

Ničega i nikoga nema.

Ni galebova.

Samo mi oči vlažne

Mislim ,oni galebovi

ovo vrelo avgustovsko sunce

krivi su za sve.

 

Bleki – Oči crne oči lažne

 

Meki ralasi jutra nadoolaze

nježno dodiruju obale svijesti

otvarajući sedefaste obale sna

po ko zna koji put treba ustati

ostavljajući za sobom dveri

noćnih putova kroz ljubav

koloplet mirisnih snova koji nestaju

u bespuću šarenih iskrica svjetlosti

koje bolne probijaju kroz proreze jave

poput hiljada blještavih maglica

najavljujući ponovno rađanje života

Žena okupana mirisom jasmina

Zamislite

vrućina je

godišnje doba nije bitno

gorite

u vama vrelina,

ništa ne pomaže

ni lubenica

ni improvizirani hladnjak

ili dječiji tuš

ni hladni voćni kup sa kockicama leda

i razlivenim šlagom

obojen čežnjom jasmina

 

A onda

niotkud

stvori se prelijepa Ona

Žena

okupana mirisom jasmina

a Djevojčica

Krhka ruža

a Princeza

odjednom rajski mir i tišina

ime jasno

miriše na cvijet

nevin i bijel

ne smiješ ga izgovoriti

nebo da ne naljutiš

 

Njen

Ocean dubok kao iskon

uzburka nježnost

Nadu

Imate osjećaj da vam ispod nogu teku rijeke

vjerovatno modre

bosanske

i balkanske

pogled u nježne oči

srce obuzme milost

blagost ganuća do suza

sve žestine nestanu

ostaje samo jedna pomisao

uzvišena ljubav

Tišina i sni

i talasanje

pitam se kome pripadam

 

Samo sam zurio

 

 

 

Otišao sam pred tvoju kuću

trošno posivjelo zadanje

sunce je od njega skretalo sjaj

činilo se da nikog u njemu ni

u lijevom uglu jedao okno

razbijen zvjezdanim otiskom

tužan i neopran

poderana zavjesa visi i leprša

njiše se tuguje i tiho poji

vrati se mila domu svom

 

stajao sam satima i zurio

prišao je jedan policajajc

rekao da se sklonim

izazivam sablazan

još samo minut

molio sam ja

tuga nekad i zakon gane

 

ostao sam do večeri i zurio

ostao sam do ponoći i zurio

ostao sam do jutra i zirio

ostao bih do vječnosti i zurio

i zurio u kam bih se pretvorio

 

ali

prilazili su policajci

jedan po jedna dva po dva

govorili izazivam sablazan

još samo minut

molio sam ja

tuga nekad i zakon gane

 

zurio sam petnaest dana i noći

samo sam zurio

upijao svaku prašku na slomljenom prozoru

znao sam to su praške tvoje slomljene mladosti

samo sam zurio

upijao svaki pokret i vapaj poderane zavjese

znao sam to je zavjesa tvoja poderane mladosti

 

samo sam zurio i

upijao lepršave zvuke što ih zavjesa jauče

samo sam zurio

ostao bih do vječnosti i zurio

klanjajući se sobi djetinjstva tvoga

moleći se krhotinama zvjezdanog otiska

i dalje zureći samo sam poželio

vrati mi se jedina moja

 

nisi se vratila

ja još uvijek zurim

i samo zurim

policajcima je postalo dosadno

više ne izazivam sablazan

i samo zurim

okamenjena gromada zuri

u razbijene prozore moga srca

tražim zvjezdani otisak poslijednjeg plesa

ali tamo još uvijek stanuješ ti ljubavi moja.

 

Iza maglica

 

Iskričava noć Djevojčica sa lutkama Pleši u mojoj duši Mila

Iza Maglica

 

Maglice usred kape nebeske

su zasjele na svoja mjesta

joj mati moja koliko boja

vidim kožu kako mi treperi

nikako da ih se nagledam

moram smiriti srce da ne poludi

i danju ih sanjam

ne bojeći se noći punog mjeseca

dok u zimzelenu titraju kreature čudne

ma ne

nemoj se plašiti

radosno srce moje

to su samo sjene

purpurnog neba

što miluje moj Grad čednosti

koji sa mnom tišinu snova spije

molitva je dušu čvor smotala

malo dalje iza zviježđa

vizije naše Neko milostivo prima

Bleki – Kasno je

 

 

Jednog dana krenuh

drugog zastadoh

pođoh napred

vrnuh se

 

kenuh nazad

ništa

dođoh do stabla

života

 

tamo te nađoh

kasno bješe mila

ti stajaše

na mom odru

 

uplakana

ne znam zašto

sa violetnim cvijetovima

svetlije boje

u kosi

u srcu

tišina i sni