Category Archives: Poezija k'o fol

djetinje tvoje velove bijele

nježnog proljeća dah

u dubini oceana

sanjam i tragam

a sanji moji mira nemaju

jer mi bježiš

snena kao mudrost

stidljiva kao rumen tvoga lica

kao duša u neprolaznim riječima

u samoću tuge svoje

Pjesma za dobro jutro

Zastani

pogledaj odsjaj

dukata modrozelenih

što mojom rijekom

tebi plove

ne kasni

ne bježi više

puti neće nestati

ako tragove svoje

kada čarolijom čuješ

pominjanje tvoga imena

dovedeš u zagrljaj

snovima našim

Dobar veče

djevoljčice mile,

Život je lijep

jedno milo dijete

je večeras tužno.

Ova tužna pjesma

podsjeća

da velike ljubavi

nose boli

ali i ljepotu snova.

A onda sve biva lakše

velika ljubav znači da se živjelo.

Laku noć i ne tugujte.

Sutra je novi dan.

Novi dan nosi novi san.

Vjenčanicu u sehari držiš

Obećo je da će doći

Laganu dušu tiho pržiš

Možda čak i ove noći.

On je rano zorom pošo

Ponio je čak i cvijeće

Teni nikad nije došo

Nije tebi bilo sreće.

Vukovi ga safataše

na po puta

safataše pa preklaše

rano ljuta.

Vukovi a insani

Gusala krvavih poj

Veliki su jarani

Sinjih kukavica soj.

Vjenčanicu naftalin sada krasi

Negdje gore miris sa tavana

Dok ti hodiš svud po trasi

Skupljaš kosti svog milog drgana.

Tužiš pjevaš i uzdišeš

Da ga ne srete kamo sreće

Sve se više baildišeš

U crkvi za te gore svijeće.

Vjenačnica bijela nenošena

Jezeru si tuge darovala

Tvoja ruka isprošena

Zalijevana suzama uvenula.

Kuda sada djevo mila

Ni od ovog ni od onoga

Svijeta više nisi krila

Ljubav svoga jedinoga.

Samo malo luče malo

Sunce se nestašno smiješi

Nije ti sve darovalo

Šalje nekog da te tješi.

Ti nemaš nikakve vjenčanice

Kako ćeš pred dragog novog

Nič ne brini krhka djevojčice

Bitno je da je sa svijeta ovog.

Vjenčanica lebdi nova

U duši je muzika stara

Samo trepti puna snova

Od nebeskog milodara.

Veče sam proveo sa tvojom modrom rijekom,

na nekom malom splavu,

što se sa obale nadvio nad nju.

Mjesec je bio bojažljiv i šutljiv.

Zvjezdice su stidljivo žmirkale.

Ni on, ni one, nisu mogli slušati moju tugu.

Bila je tako teška, da je splav počeo tonuti u vodu,

ha sam legao na  drvenu postelju.

Ni zrikavci se nisu glasali.

Samo su se s vremena na vrijeme uzdisali ,

jedan po jedam.

Jedan.Duboka tišina.

Drugi .Duboka tišine.

Teći.Samo tišina.

Samo njih osam se oglasilo te noći.

Osam zrikavaca za svaku godinu mojih snova.

Jedino su se oglasili šum lišća i žumor modre zelene rijeke

pokušavali su da mi  mi nešto kažu.

Čini mi se da sam ih razumio.

Dolazila si na isti taj slap ,

vrlo često

znala si slikati  krajolike tvoje modre rijeke

Malog Princa dozivati.

O majci razmišljati,

od oca,maćehe bježati ,

bijele dvore sanjati.

Zelene modrina i  zeleno bijeli žumor su te tješili.

To me umirilo.

Znao sam da si imala moćne zaštitnike.

Aleju i modro zelenu rijeku.

Nekako,ne znam zašto,

tu sam smireno zaspao i usnio.

Nježan san.

U snu

ti na splavu sjediš i

krajolik bojiš.

Osunčana zracima sunca ,

što se vješto kroz platane probijaju,

rubin boje iskre i plešu u tvojoj kosi .

Vidim oči ti još uvijek iste.

Zaljubljene i čiste kao onaj moj Izvor.

Ja te posmatram i šutim,

ne želim da te preplašim.

Ti se praviš da me ne vidiš.

U očima onaj  nestašni smiješak,

tek iskrica tuge.

Ti se predala slici.

Ne želim odvojiti pogled od tebe

da te ne izgubim.

Ti mi tako često,prečesto bježiš.

I uvijek ostaješ čista,

Tvoja veselost,

zaljubljenost me tjera da skrenem pogled na platno.

Slika je podsjećala na neke sezanove radove

modro-zelenkastih tonova.

Na slici: šuma u zaleđu,most-splav  (ovaj isti)

nastavak kompozicije,

mladić  naslonjen na ogradu mosta,

gornji dio tijela okamenjeni Rodenov mislilac.

Ispred njega se prostrla zeleno-modra svetlucavost

što upija Sunce i snove jedinog ljudskog bića na slici.

Punoća iznijansiranih boja koja,

nadomješta nihilističku prazninu

govori o nekoj dilemi koja mori mlado biće.

Par patki pliva na svjetlucavoj modrini rijeke.

A onda pozornije pogledam

vidim da to nisu patke

to  su galebovi.

Odjednom čujem galebova let i krik.

I osjetim  ono jako sunce ,

osam godina mlađe,

kako nas miluje i grli.

Onaj mladić u krajoliku ima poznat lik.

To je Princ Mali i to sam ja,

zamišljeni smo i tužni,

to nam djevojčica nedostaje.

Slikarku kosne ta tuga

ona se uranja u krajolik.

Prilazi okamenjenoj tuzi i poljubac mu daje.

Okamenjena tuga se prelijeva u svjetlost radosti,

zahvalno gleda ka suncu i suze teku.

Hoće to,ponekad ne treba gledati u sunce.

Djevojčica me ljubi u suzne oči i šapuće:

„Ništa se ne brini,jedini moj,

sve će biti u redu.

Evo držim te mili moj,

nigdje pobjeći neću.“

Ja je nježno ljubim u  orošene oči i smiješim se:

Ne brinem se ,jedina moja,sigurno da hoće.

Nisi luda mila moja,izgubiti mene,sreću svoju.*

Tada me galebova krik probudi.

Gledam oko sebe.

Ničega i nikoga nema.

Ni galebova.

Samo mi oči vlažne

Mislim ,oni galebovi

ovo vrelo avgustovsko sunce

krivi su za sve.