Ponoć je odavno prošla
čovjek je sam
sjedi
plajvaz u ruci
arak prazni
švrlja
o ljubavi pjeva
na serdžadi obeznanjen žmirka
kandilo i tisuću dušeka njemu je drug
zato ne vidi
da ni slova više nema
sve je otišlo kao sjena
sa jubilarnom Princezom
Tišina mi večeras smeta
ni zvuka ni eha
bojim se da riječi ne pogreše
poprime zvuk koji nemaju
samo me gurnu u ponor
a sve se raspline
i zato ne daj me
Labudice moja
da me druge dotiču
nestvarna Jesen je
radost u meni stanuje
tebe ljubavlju miluje
jer svaki pogled tvoj
ljeto je
poljubac proljeće
a zima ne smeta
igraju se dva djeteta
Na Bjelavama tri džamije
jedna vrhu malih dživ – dživkavca stremi
gdje dragana čekala nedočekala dragog
druga pri vrhu Bjelava
gdje mahala nekad završavala
i počinjala izletišta
vino piju nano age Sarajlije
treća najumilnija bočno lijevo
od dna bjelasanja
prema baštama višanja
džamija je od onih drvenih
o Bjelavama se mogu romani pisati
slike krasiti
i pišu i boje
od Isaka do Romana
pa i dalje
čista tragika
rosna poetika
radovanjem orošeni
umiveni bjelinom i milinom
prostorna muzika
uhapšena ludim humorom
mahalskih blentovija
tek okavir ženi đradinki
što ljepotu ne štedi
kako će kad se živi
Ruža života moga
u vinogradima jorgovane brala
visove srca svoga
jesenje cvijeće meni poklanjala.
Zima je nenadano došla
sunčanim valima nošena
centofilija je moja otišla
mrakom večeri pokošena.
Vulkan bješe u nama
nestalo je proljeće ono
moja je mila sada sama
i ono vrelo ljeto sretno.
Sunce naše tiho more miluje
Potok nad oblacima samuje
ranjeni đardin bol tuguje
umrlo je milo dijete moje.
Bjelina je nad ružama
Moje ljubavi umiru
praznina je u sjenama
svake nade zamiru.
Ne mogu više plakati
sve jubavi mile me lagano satiru
ne mogu više sanjati
grlice malene jedna za drugom umiru
Podmeću mi mržnju
dok srećan odim putima
kojim kraj se nazire
i ne branim se ni kajanja nemam
Priznajem u osvit svilenih plahti
počesto mrzitelj sam
žene koja tijelom svojim prije
nije bojila ruke moje
Ne poričem dobrom dušom svojom
mrzim anđelu
što mi bjelokosnim grudima čitav život
lice milovala nije
Zaljubljenim srcem odajem se
mrzim djetinju nevinost
koja mi skutima neljubljenim
za vakta ljubav poklanjala nije
Sluđenim nerazumom vrije mi
da najviše mrzim
onu ženu koju još nisam sreo
a rečeno će joj biti voljena si
a opet sve nešto mislim
te ljepote i dražesti učile me
od mržnje do ljubavi
samo nas dašak poljubca dijeli
i zato oprost molim
mila djevo ne zmajeri
svakoj iskupiću se
ljubavlju iskrenom svojom
Bože Mili
Aman Aman
podari joj sreću
Aman Aman
Avaj , Aman Aman
bolno dijete tugom hodi
ljudi neuki i ružni zlo joj nose
prokletnici Aman Aman
Gospode Aman Aman
Sunčicu nevinu dobrotu
Svojom Milošću obasjaj
Aman Zeman
Jedno dijete sleđeno
ambis satima gledalo
ruke nema da pomoć pruži
o majko mila gdje si oče
u rodnom gradu ti si
sekunda tišine
jedan krik
dani boli
i sve u krug
tišina
krik
tajac bol boli
o meni sniješ
ja ovdje među tujinima
među monstrumima od monstruma
završih
nisu to djeca to su ubice
ko očevi i majke njine.
Vaše dijete bješe bolno
vi živote nove živite
a ja
šta je sa mnom mili moji
šta je sa mojom dušom
što vapijaše za gradom rodnim
šta je sa mojim srcem
što bol djetinju plakaše
za grlicom iz ulice sreće
Kasno je sada misliti o svemu
kasno mili moji
kada me u ambis gurnuše
monstrumi i boli moje
sekunda tišine
jedan krik
dani boli
i sve u krug
tišina
krik
tajac bol boli
Žao mi samo vas dvoje
nada da ćete dobiti novu djecu
u meni tinja
u djeci radosti najviše ima
pazite ih bolje nego mene
djeca su krhko cvijeće
polako tiho venu
pa se na mah slome
sekunda tišine
jedan krik
dani boli
i sve u krug
tišina
krik
tajac bol boli
Mene ništa ne pitaste
a ja
kome pripadam ja
živote nove živite
majko oče ,mili moji
još jedno dijete nestaje…
Još jedno dijete je vrisnulo
i pad je Anđela let
svome si se Ocu Jedinom vratio
Anđelu mili
Još jedno dijete je nestalo
puno je boli
previše
na ovom dunjaluku
sekunda tišine
jedan krik
dani boli
i sve u krug
tišina
krik
tajac bol boli
tako je to na ovom svijetu maleni Anđelu
ti oprosti mi
Na vrhu ulice strme
odmah tu cantar grada
podrumski stan memljiv
sto mušema ohrndala
na stolu flaša
izvrnuta
vinograd popijen
pijan je čovjek
prazno gleda
ukočeno u vrata zuri
u ruci mu cigar gori
čeka ženu
koja bi trebala doći
Na dnu ulice strme
odmah tu u centru grada
veliki park smrada
popločan bjelosvjetskim šljamom
novcem sirotinje potkoženi
prljave ljubavi željni
sleđena je žena
nezainteresovano se podaje
u ruci joj cigareta gori
muž je čeka
htjela bi kući
Iznad ulice strme
odmah tu u centru grada
oronola kuća
dječije samoće
krevet prekriven
čaršaf poderan
tijelo malo drhtulji
uplakano u zid bulji
gladno je
ukočeni pijani otac
majka sleđena što ne dolazi
njihove slike u očima gore
nada se korici hljeba
Veselite se bogati reče
večeras je badnje veče
Hristos iz Nazareta se rodi
da svijet siromašnih vodi
zalupi vrata ispred nosa
djeci što zimi hode bosa.
Eh dobri Serjoža
ubilo te zlo
one kojoj si na kraju
i život dao
zlo revolucije
Kao dijete zavoljeh tvoj stih
i onaj koji ti nisi spoznao
Da l’ će doći vreme, pa da mogu
Sve da volim i ništa ne tražim?
Čitav život sam volio
i davao se
i bez namjere
ponekad sam netraženjem
srećković nešto dobijao
osmjeh čednih očiju
zagrljaj nježnih ruku
toplinu djevojčkih skuta
ljubav ničim osim ljubavlju darovanu
Počeh milovati djevojčicu
koja boli mene
jer dođe vrijeme
naučih da ih sve volim
i ništa ne tražim
A opet i u ne traženju
isti dodiri lepršaju
milujući uspomene
za čitav djetinji život.
Tako ti to ide Serjoža
al već sve znaš
oprstio si onoj majčici
koja jede svoju djecu