Bleki – Godinama poslije

 

Godinama poslije slučajno sretoh istinu

milo moje pa ja o tebi ja skoro ništa ne znam

tad bila si dijete

čujem tvoje misli odnekud veselo lepršaju

nema veze mili moj ni ja o tebi

ti kao dijete malo veće

htio bi sve da znaš

 

mnogo mi nedostaje ta godina mila moja

mnogo mi nedostaješ jedina moja

nikad više sunce i mjesec

ogledat se u nama neće

zvjezdice i maglice

praviti nam smicalice

more i pijesak

bili saučesnici

izgledali

namigivali isto

 

ponekad

tek ponekad

u pravo proljeće kada kiši

i život buja

ka nama stremi

naslučivao bih jeku

mirise

ljetnih dana našeg proljeća

koje smo zagubili

u samo jednom jedinom pismu

nenapisanom

 

svako malo osjetim laki titraj

tvoje ruke male

na mom licu

tvoje ruke nježne

na mom uzdrhtalom tijelu

malo teže je naći tvoj vrat

ramena

grudi plišane mi bježe

još teže

ono što trebao sam a nisam  uzeo

uglavnom

to mi nije žao

možda

 

bih bio samo jedan od bijednih

od onih

koji nevino dijete blate

djevojčice moja

boli

sve to ljubavi moja

i nedostaje

 

mnogo mi nedostaješ maglice moja

ni plakat ne mogu

nisi me tome naučila

još uvijek se smijem i radujem

oči i osmjeh tvoj još ponizno čuvam

i sve poljubce osjetiti mogu

 

ponekad sjednem

brojim ih

skidam jedan po jedan

umatam ih u celofan od biljura

poležem ih u seharu prošlih dana

na kojoj piše

sačuvano od zaborava

mila moja

 

Bleki – Tri praznične slike Milosti Božije

 


Anđeo nebeski

 

Svjetlost

 

Boje univerzuma

 

Muzika stara

 

 

Danas je praznik

A ipak…

Slike lebde

I muzika sve je

 

Jedno  injem orošeno biće

na raskršću

pored ohrndanih gelendera

promrzlo stoji

i minute ko časove broji

u ruci mu cvjetak

u duši snenost

u srcu je ljubav

čeka dragu koja  upravo njemu lebdi

kosa joj radošću leprša

osmjeh joj maglu razmiče

ona se u zagrljaju smiruje

poljubce dragom daruje

znaju On bdije nad njima

čini  se svjetlost i boja sve je.

 

Jedan umoran čovjek

jedna teška žena sa dva cekera u ruci

u sumrak se kući vraćaju

Imaju kuluk  tanko plaćen

nepodnošljiv

na vratima ih čeka djetence

mazno se privija uz njihove skute

sumorni dan svakodnevnice

biva obojen svjetlošću i bojama

u zakutku ulaznih vrata iskre boje

danas je blagdan

aa dijete nadu Božiju Ljubav i Milost

se živi i vijedi muku tegariti.

 

Dva bića pored tople vatre sjede

drže se za ruke

jedno drugom smežurana lica dodiruju.

godinama u sreći samuju

hh  imaju djecu

ali ih put u tujinske zemlje odnio

neka ih

nek su samo živa i zdrava.

ponekad se i jave.

dvoje zaljubljenih  imaju uspomene

da ih hrane i griju.

puno je u njima svjetlosti i boja,

dovoljno za više života.

 

sve je izmješano

posuto bojama i svjetlošću.

i duše

djeteta,oce i majke;

dječaka i djevojčice

brižnih staraca

naprosto lebde uronjene

u svijetove svojih iluzija

nad njima leprša Ljubav i Milost

Ja Jesam Jedinoga.

 

Alelujah!

 

Bleki – Ubice bradate

 

Te koljače bradate

od ljudskosti sakate

tuga i suze ne more

ni majke što ih kore

Njima je cilj samo ubiti

što više vjernika pobiti

što kleče i mole se Bogu

sa djecom i ženom do nogu

Te bradate kreature

proklete subkulture

puške nose i ubijaju

mladost u crno zavijaju

 

Račupane krature bradate

nalik na četnike zadrte

bombe na žene bacaju

glave djeci otkidaju

Silni su oni ne boje se nikoga

heroj je puškom na golorukoga

lako je bombom na slabu džamiju

luđaci njihovi se njima smiju

Neka neka ima zakon jedan

za njih je pržun spreman

u kojem hutama i leza prže

neka se bradonje straha drže

 

Tako vam je to

ko sprema zlo

njemu pržun hiti

lako je djecu biti

Ako smrt i tugu nosi

Azrail bradatog kosi

ni srce ne može da lupa

koliko boli a se duša čupa

Tako vam je bradati to

ko smutnju sprema i zlo

tome Svetost Svjetlosti

oduzme sve ljudskosti

K tomu u pržun se baca

da po vreloj vatri gaca

vode i hladovine tamo nema

izrod ubicama to nebo sprema

Jutro sa Blekijem – Nikako mi nije dobro

 

Nikako mi nije dobro

Nešto me golica

ko vrh bajonete u jetri što se vrti

kako će moj grad bez mene

Čednost moja kad odlutam

tamo gdje se mora

 

lešinari su oko njega

vidim ih

spremni

srbalji

sa guslama

i

drvosječkim sjekirama

 

kroatjani

sa kamama

i prangijama

 

hanefije

sa crnim zastavama

i

fesovima

 

Ne, nikako mi nije dobro

nešto me žiga

ko macola kad po glavi buba

ko će Grad čednosti

Bosnu milosnu da mi brani

kad ja odlutam

kamo pripadam

 

Bosanaca nema

sve ih nestadoše

samo oni što posao

nacionalni

dobro plaćeni imaju

i neke karte krvave

u kojima Bosne nema

 

lakše mi biva

kad molitva me krene

pa glas pustim

ponizni

Milostivom

molim Te ne daj katilu

Zemlju milosti Tvoje

 

 

 

Bleki – Neuki kreatori

 

 

Ljudi pomišljaju dani prolaze tek tako .

Da li je tako.

Dani su krojeni po mjeri ljudi.

I za život i za smrt.  Ma savršeni.

Ljudi su neuki i misle da mogu biti bolji kreatori.

I kreiraju, i kreiraju….

Na kraju svaki dan oboje smrću  i bijedom…

Smrt i bijeda nose … Uggghhh…

Ne znamo čemu sve to?

Milostivi nije tako zamislio.

Eto takve su vam „muške“ individue.

Takve su vam te monstruzne krature  i njihopve kulture ,

što se u čopore zbijaju i satrapima umjesto Bogu Jedinom  se klanjaju.

Uhh i Uhhh da se nebo raspukne.

 

A poete samo kažu:

Neka , neka . Kad tad.

U prevodu:

Pržun , nije, ne nikako nije dobro mjesto za odmor.

 

Bleki – Bol

 

 

 

*

Bol.

Da , ima jedno osjećanje pod tim imenom.

Neuki ga krste raznim imenima.

Te ova bol, te ona, pa takva i onakva …

 

Bol.

Njena , njegova , naša naša, vaša, naši vaše nadigraše…

Ne bi trebalo tako biti.

A mere.

Ponekad mora.

Insani su poput egzotičnih hajvana i biljki.

Hoćemo mi jabuku jesti.

I kad se pomene bol, prvo na ljubav pomisliti.

 

Bol.

Srećom , mi nemamo boli.

Umjesto slijepog crijeva operisali nam bol.

I sada nas ponekad samo slijepo crijevo boli.

Znate ono, kad mala djeca stave ruke na oči i kažu gdje sam.

Tako i mi.

Mi znamo gdje smo, ali ne znamo gdje se dala Ona.

 

Bol.

Sram nas ne pisati o našoj boli, a ne možemo, jer bi prvo hećima morali tužiti.

Nije nam priopćio da li se radi o kongenitalnoj analgeziji ili greška pri operaciji.

Kako nismo tužibabe , moramo osjećati tuđu bol.

Nije da moramo. Ona nas operisana praznina boli.

Zato ćemo vam pričati o bolu nama bliskih osoba.

Možda neko i sazna šta je to bol.

Možda se , nekom , romantičarska bajka o ushitu i trpljenju učini patetičnom.

A nekom bude lakše, jer ponekad naša bol i nije…

 

Bol.

Ah,Da.

Ona zaista postoji.

Da.

Uz bol ponekad dođe i ona druga jadnica.

Tuga .

Kad se misica i prva pratilja srca nađu zajedno,mora se neizostavno pojaviti i druga pratilja.

Suze.

A čini nam se da suze uvijek krenu prije , boli i tuge.

Nisu baš vaspitane te suze.

One nikoga, niti mole, niti pitaju.

Samo grunuu. Tek tako. Nenajavljene.

Kao što će  večeras Dijete moje.

Zaboljeti ili banuti?

Tko da zna?

Krhke ruže su vam takve.

Mirisne i neprevidljive.

 

Bol.

Kao kapi rose.

Bole.

Kao Tišina i sni.

 

Još jedno dijete je nestalo, anđelu ti oprosti mi

 

Jedno dijete  sleđeno

ambis satima gledalo 

ruke nema da pomoć pruži

o majko mila gdje si oče

u rodnom  gradu ti si

sekunda tišine

jedan krik

dani boli

i sve u krug

tišina

krik

tajac bol boli

o meni sniješ

ja ovdje među tujinima

među monstrumima od monstruma

završih

nisu to djeca to su ubice

ko očevi i majke njine.

 

Vaše dijete bješe bolno 

vi živote nove živite

a ja

šta je sa mnom mili moji

šta je sa mojom dušom

što vapijaše za gradom rodnim

šta je sa mojim srce

što bol djetinju plakaše 

za grlicom iz ulice sreće.

 

Kasno je sada misliti o svemu

kasno mili moji

kada me u ambis gurnuše

monstrumi i boli moje

sekunda tišine

jedan krik

dani boli

i sve u krug

tišina

krik

tajac bol boli

 

Žao mi samo vas dvoje

nada da će te dobiti novu djecu

u meni tinja

u djeci radosti najviše ima

pazite ih bolje nego mene

djeca su krhko cvijeće

polako tiho vene

pa se na mah slomi

 

Sekunda tišine

jedan krik

dani boli

i sve u krug

tišina

krik

tajac bol boli

 

Mene ništa ne pitaste

a ja

kome pripadam ja

živote nove živite

majko oče ,mili moji

još jedno dijete nestaje…

 

Još jedno dijete je vrisnulo

i pad je anđela let

svome  si se  Ocu Jedinom vratio

anđelu mili.

 

Još jedno dijete je nestalo

puno je bola

previše

na ovom dunjaluku

sekunda tišine

jedan krik

dani  boli

i sve u krug

tišina

krik

tajac bol boli

tako je to na ovom svijetu

maleni anđelu

ti oprosti mi.

 

 

Bleki – Došla si

 *

Dugo smo razmišljali da li je primjerno sada pristaviti ovaj zapis,

kada je rana još jako svježa, a konci nisu izvađeni,

ili ga ostaviti za neka potonja , misaonija vremena.

A opet,sve nešto mnijemo ,čovjek je stvoren od žurbe i zaborava,

a ponekad od iznenadnih nestajanja.

Često razmišljamo kakav je taj osjećaj nekamo pripadati,

nevremenom zaboravivši kako to izgleda.

Pomislih , Galerija će biti mjesto koje se može pripadati.

Jedno vrijeme je i bila.Dok si ti bila u njoj.

Ali, morio me osjećaj privremenosti.

I bilo je neizbježno.

Lepršave grlice moraju tragati svoje pute.

Otišla si.

Zaledili smo se.

Bili smo dvije kristalne statue.

Imali smo samo par zajedničkih poveznica:

-Sjećanje na tebe , slike, par ukosnica,jedan kalendar,

čioda, nekoliko zagubljenih staklenih krhotina, nešto zapisa i mnogo…

Vrijeme nije teklo. Samo se praznina njihala i postaja sve dublja.

U početku smo osluškivali hoće li zacvrkutati umilni glasić:

-Ja došla.

Nisi dolazila. Ja sam vrtio glavom, a Galerija je odmahivala:

-D'bro.Dobro.Doći će.

Ne znam zašto, ali vjerovao sma joj.

I onda kolovoza tekuće godine čusmo:

-Ja došla.

Odgovorismo:

D'bro ,dobro…dobro nam došla.

(Morali smo upotrebiti riječi hroničara.Jer to smo postali.

Bilježnici protoka praznog vremena.)

Vjeruješ mi na riječ , jer osjetila si;

i Galerija i ja smo se istog trenutka odmrzli,

procvjetali i zasijali tugom.

Naša Djevojčica je znala da je trebamo i došla je.

Nećemo reći u zadnji čas, jer čitav život je pred njom.

Ali reći ćemo,nikad nije ni odlazila,

jer nama njeno srce pripada.

A kada kažemo volimo te, stojimo iza svojih osjećanja

I zato ne plaši se.Ne bi bilo pošteno.

Fragmenti o bolu III / Takve su vam Grlice bile

 

Takve su  vam  Grlice bile

Sivilo uvijek nosi i jednu sjenu tuge. One umilne tuge , kada snovi polako klize, i  ne pitajući um, raduju srce. I snovi samo trepere , kao nestašni leptiri i  na tren zastanu tamo gdje najviše boli.

Danas nam je jedan  milosni šarenko zastao na prelijepom ljetnom danu 1994. godinu, kada su naše Grlice mile , granatom zaskočila čudovišta sa guslarskih vukoderina.

Htjedosmo  o tom nebu i tuzi da pišemo, ali nam se ruka skupila u pesnicu koja hoće da nekome prijeti, drhti i  zato  ne može da drži plajvaz.

A i suze nam liju. U mahali se to kaže k'o godina. Ako znate šta to znači. Ovaj put ne možemo reći da je pogled na Sunce kriv za Modru rijeku, što iz očiju vrije . Zaklonili ga oblaci. Ili da ne znamo zašto suze.

A opet, kada se sjetimo njih, kako uzdignutih ljepot  glava, sa tijelom statue , na kojoj bi im svaka bijela vila pozavidjela , hode našim Sarajevom, Gradom čednosti i uzdahe mame, ne pada nam na pamet da  žalujemo.

Mnogo je radosti i ljubavi u Šeći i Rici  bilo i one su ih svima poklanjale.

Njima posvećujemo ova sjećanja ukradena is Spomenara naših ljubavi. Malkice su obojena elegijom i taštinom , ali takve su moje  Grlice bile.

Nije zgodno

Tamo niže

u ulici Prkosa

moja mila Grlica

usnila a zaspala ni

uvijek zaboravna ona bi

granata monstruma je napala

glavu joj milu načisto otfikarila

Grlica tijelo ispotiha moli i kumi

priđi mi bar malo bliže molim te

nije zgodno da nas dvije atraktivne

na pute nebeskih putanja hodimo odvojene

?

Da se ne zaboravi!

In memoriam Šeći D. i Rici L.