Bleki – Tri praznične slike Milosti Božije

 


 

Anđeo nebeski

 

Svjetlost

 

Boje univerzuma

 

Muzika stara

 

 

Danas je praznik

A ipak…

Slike lebde

I muzika sve je

 

Jedno  injem orošeno biće

na raskršću

pored ohrndanih gelendera

promrzlo stoji

i minute ko časove broji

u ruci mu cvjetak

u duši snenost

u srcu je ljubav

čeka dragu koja  upravo njemu lebdi

kosa joj radošću leprša

osmjeh joj maglu razmiče

ona se u zagrljaju smiruje

poljubce dragom daruje

znaju On bdije nad njima

čini  se svjetlost i boja sve je.

 

Jedan umoran čovjek

jedna teška žena sa dva cekera u ruci

u sumrak se kući vraćaju

Imaju kuluk  tanko plaćen

nepodnošljiv

na vratima ih čeka djetence

mazno se privija uz njihove skute

sumorni dan svakodnevnice

biva obojen svjetlošću i bojama

u zakutku ulaznih vrata iskre boje

danas je blagdan

aa dijete nadu Božiju Ljubav i Milost

se živi i vijedi muku tegariti.

 

Dva bića pored tople vatre sjede

drže se za ruke

jedno drugom smežurana lica dodiruju.

godinama u sreći samuju

hh  imaju djecu

ali ih put u tujinske zemlje odnio

neka ih

nek su samo živa i zdrava.

ponekad se i jave.

dvoje zaljubljenih  imaju uspomene

da ih hrane i griju.

puno je u njima svjetlosti i boja,

dovoljno za više života.

 

sve je izmješano

posuto bojama i svjetlošću.

i duše

djeteta,oce i majke;

dječaka i djevojčice

brižnih staraca

naprosto lebde uronjene

u svijetove svojih iluzija

nad njima leprša Ljubav i Milost

Ja Jesam Jedinoga.

 

Alelujah!

 

Mirjani P.L.

 Znam da još nije vrijeme

da pričam o tebi

mila moja

Mirjana

 

i neću

ali moram

barem o boli tvojoj

ona te na kraju balade ubi

 

o baladama sam previše rekao

vrijeme toliko brzo leti

da čovjek ne zna kada će otpasti

sa vrteške života

 

moja udova ti se nećeš ljutiti

prošlo je šest godina

od kada postade udova

 

usnila si

čvrsti sanak

zlo ti je utrobu pojelo

moja grlice mila

 

nećemo reći ništa više

ni da si udova postala

još deset godina prije

kada si časno svoju ljubav ubila

 

puno si toga predeverala sa onim dembelom

i sa nama

i praštala

i voljela

pa opet praštala

pa se neizmjerno davala

 

toliko si praštala da te ne mogu nazvati praštalicom

već sretnicom

bila si voljena

koliko ljubavi i davanja je bilo

to ponekad ubija

snovi već manje

 

nisam ni bio svjestan

ljubavi

skoro

nosila si

i jednu bol koju svi zaboraviše

i tvoj blesan

 

dijete ti ubiše roditelji

zar da pukovnik ima vanbračnog unuka

od šesnaestogodišnje miljenice

ne nikako ne

ne ide to tako

 

čast tri uokvirene zvjezice to neće trpjeti

sastrugaše ti dijete

u šestom mjesecu

toliko si dugo tajnu krila

dok ona nije postala očigledna

 

godinama poslije

si osjećala malu glavicu

kako stomak ti miluje i lupa

često si to mjesto milovala

i uspavanke joj pjevala

do smrti

 

druge djece nisi imala

znam plašila si se

ubiće ga neko ko mu možda i nije rod

uvijek si bila zagledana u prošlost

i tužna

a puna dobrote i milosti

 

kada bi te pitali zašto si tužna

slegnula bi ramenima

djecu ubijaju na svakom koraku nije im toga nikad dosta

nerođene a žive

noževima i bajonetima stružu

iz majčinog stomaka

 

ašovom lopataju

joj,jebote i jebote, i joj

samo bi promrmljala

i to bi bilo sve

 

volio bih da sam te mogao barem jednom zagrliti

u naručje stisnuti

možda poljubac na kapke

na usne

na mjesto bolno prisloniti

 

reći tiho polako da niko ne čuje

isplači mi svoju bol mila

biće ti lakše

evo ja te za ruku držim

 

tvoja je ruka u mojoj

moja u tvojoj

u dvoje je sve lakše

 

nisam to mogao učiniti

ženi prijatelja mog

mila

ti si to znala

i ponekad ničim izazvana bi kriknula

 

takve su ti mila

grlice majke

žene ljubavnice

snene djevojčice

 

oprosti mila

ne mogu dalje

srce plače

ranu su još svježe

 

Mirjani Miri V.

 

 

Imam i sjećanja

i osjećanja

godinama ne blijede

ljubav

zahvalnost jaču nose

 

bilo je jedno ljeto

osamdeset i neke

a se pretvorilo

godinama jeseni

sedamdeset i neke

 

sjećanja lebde

u trošnom stanu

Budakovića dana

kad sretni smo

plesali kraj modre

naše rijeke

 

Mila Mirajana

Velika Miro V.

oprosti ljubavi

oprosti

mahalašu krhkom tvome

 

uvijek je morao

tragati za bolima svojim

tamo iza slijedećeg brda

vraćao sam ti se

malena velika ljubavi moja

 

i tužan i slomljen

a ti dobrotom

ljubavlju liječala

bolna

slomljena krila moja

 

tada mi te

umornu od čekanja

i samoće

jesen devedeset i neke

uze

 

volim jesen

ljubavi boja plam

dana tih me ipak tuga svlada

 

više ne šetam

kraj rijeke

klečim kraj izvora

molitve izgovaram

da Nebo prosti grijehe

sretniku ovom

 

Sanji Š. za rođendan

Sanji Š./ Sjećam se dana kada se moja djevojčica udavala

  Sanjino lepršavo srce

 

Svijet korala Čudesna plavet Mostovi povjerenja

 

Mjesec i Modra rijeka Vizija sanjine budućnosti Britkost uma Čeda mog

 

Milo dijete moje,

Bebice moja

i ti danas odlaziš.

Znaš da sam te ja rodio.

pričali su ti

mater te samo nosila.

nije bila od dvoje djece.

 

Život sam isplakao ,

moleći se Bogu Milostivom

dušu sam slomljenu

ponovo lomio

da mi podari tebe.

 

upamti milo dijete,

Bog je moj Dobar reče mi

neka joj Sanja bude ime

sedam godina je sanjaš

Gospoda svoga moliš.

 

kad On reče budi

ono biva.

danas ruku tvoju dajem

moram radostan biti

a boli

mila moja.

 

boli a ja ću sa zaljubljenim pogledom

sa tobom plesati naš oproštajni tango

i praviti se

život je igra

svavšeni krug.

 

ti ćeš stajati u bijelom

putevima tvojim oditi

očeva Grlica svija svoj dom

a njemu se srce kida.

 

Mila moja

ako vidiš suze u oku mom

pomisli da sam u sunce predugo gledao

ili me grize dim cigarete koje nema

ili neku Grlicu

moju Tišinu snim

da mi bude lakši odlazak tvoj

ili rastanaka naš

to već svejedno je.

 

Malena moja

sretno ti bilo

ne misli da se ja ovo opraštam od tebe

imam još malo nekog posla

ovdje

još riječi

nježnih i milosnih

ima u duši mojoj

onih što sam tebi pjevao

a ti se smijala

i nježila

riječi su čudne

samo klize

Miloj djevojčici

da ih čednošću svojom

oplemeni

 

Kovitlac snova

 

Sanjino drvo živopta Ona Noć Makova

Ugodnu i lepršavu noć svima želim.

P.S.

Mila

Pjesme

koje ti poklanjam su slike života moga.

Ti odaberi najljepše i nosi ih dušom tvojom.

Testament

 

 

Nedostaješ

Prošlo je neko vrijeme

Proćiće još neko vrijeme

I odjednom ja više neću imati vremena

 

Ne znam kada je to vrijeme?

Nije baš daleko

 

Bojim se da ne ostane neispričana

poslijednja stranica moje ljubavi

 

A testament nije oporuka ako nema uvod

 

****

Priča je o nekim prelijepim vrmenima

koji se neće desiti

 

Priča je o dvoje stvarnih

svjetlosnih bića koji se nikad neće susresti

 

Ne mogu i ne smiju

Vjerovatno jedno od njih

ono zaljubljenije

nema ni previše vremena

 

Priča je veoma lijepa

i skoro da čovjek poželi da se desi

Ali to je nemoguće

Jedno krhko čedno dijete bi bilo povrijeđeno

 

Mila priča je toliko lijepa

da je trebaš zaboraviti

da te ne boli

kao mene dok je živim i pišem

 

Ali prije toga prepiši je

sakrij u neku seharu koju ćeš otključati

tak kada ti čerka

ili unuka

počnu postavljati pitanja o ljubavi

 

Tada joj reci:

 

Bio jednom jedan čovjek

Bio dobar i pisao je lijepe bajke

Mnoge je meni poklanjao

da ih sačuvam za tebe

Da naučiš mila šta je ljubav

i da cijeniš život i sne

 

Ostalo će joj testament reći

 

Bajku završi riječima

 

I kao u svakoj bajci Princeza je živjela sretno

do kraja života

 

Ako te bude upitala

A šta je bilo sa Dobrim čovjekom

 

Reci joj

 

Dobri  je takođe bio sretan

jer mu je jedna Djevojčica zvana Krhka ruža

sa mirisom proljeća

svojom dobrotom i ljepotom uljepšala dane

 

****

 

Platonska ljubav

Nekad jedina moguća

Ali ništa manje savršena od prave

Neki kažu najuzvišenija ljubav

Bezuslovna

 

Satkana od davanja

Ne slažem se

Jeste sve je u davanju

 

Ali…

 

Čovjek vremenom postaje tužan…

Živo je od zemlje stvoreno biće biće

Dodira i nježnosti željno

Ljubav koja se u duši rodi

a srce je prenese

mora biti prava

Treba je hraniti

 

Držeći se za ruke

hodimo do izvora Modre rijeke

ima jedna livada sa djevičinskim ljubičicama

mirisna i pitoma nama namjenjena

 

Žena i muškarac

Savršenstvo božijeg stvaranja

I platonska i tjelesna ljubav

su Božije milsoti

savim normalno i jedino prihvatljivo

za dva bića koja se vole

 

Ima jedna trešnja na toj livadi

za nas naslikana

hladovina i crvene bobe

milina

 

Mila znam šta se mislilo kada se reklo

I ljubav onih koji su u nečijoj vlasti

A opet ako se dvoje neizmjerno i iskreno vole

zar oni nisu u vlasti jedno drugom

Zar je njihova ljubav prljavija

od prisilne ljubavi vlasnika i robinje

 

Pustia si kose

miluješ mi lice

u raskošnim skutima tvojim

opijen nježnošću tvojom snijem

 

Mila moja

Davno prije mnogo proteklog vremena

rekoh ti

 

Odi mila samo odi

odi ne trebaš daleko

do stanog svijeta odit

među nama nerazumni rovare

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja

reci mi šta si viedjela

 

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

 

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

 

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

 

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mila ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

 

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

 

žao mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer kupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

mila

neukim će da oprosti

nemoj više odit tamo

pruži ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišina i sni

sviko sam

 

***

 

Mila moja

Davno prije mnogo proteklog vremena

bila je olimpijada

na izmaku te godine

za noć badnjaka

te prelijepe i tragične 84.

sam sročio izreku

 

Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu

 

Usnuo ne vidim suze tvoje

u njedra što ih polažeš

ka srcu plove

koža da ih upije i njemu preda

 

ni u snima ti mi ne daš nade

boli te ali čednost je preča

misliš

neće ovaj mahalaš

brati plodove mojega đardina

 

Nema bitno

 

zašto se poslije nisu našli

tragedija

smrt

čednost

odlazak

nesporazum…

 

Bitno je da nisu zajedno

To može boljeti

Zasigurno može boljeti

Veoma

jako dugo

 

Ne primjećujem suze ne vidim bol

jer u sanjara tih ljudskih poremećaja nema

samo ljubav i sni

ono kad bi se šalili

 

Mila Ti ja smo se našli

Ja sam te malo bolje našao

Ti se onda poslije nisi našla

 

sanjari su naivni

nikad ne vide kako im primiče

ono što ih čereči a ne ubija

 

Ja tu ništa ne mogu i poštujem to

Svako ima pravo izbora

kao i pravo da se kreće

 

Mila

dozvoli mi sitnu digresiju

 

Meni moje ljubavi niko ne može oduzeti

Čak ni ono vrijeme koje će doći

 

One idu sa mnom

Sve osim jedne će mene čekati

 

A ja ću tebe čekati mila

ako zaslužimem da odim na mjesto

kojem ćeš ti blagoslovljena

milošću Božijom pomilovana

sigurno oditi

kada dođe tvoje vrijeme

 

Dok ti skrivaš suze

u očaju trgaš jagorčevine

ja samo Volim te

ništa drugo

ah da

ljubim milujem

i …

 

Ne govorim ništa što ti nisi znala

Oprosti što to nisam izrekao kad sam mogao

sve one što sam trebao

 

jer ljubeć tebe

odakle mi vrijeme

moralo se sniti jedina moja

 

Volim te previše da bih te

sada riječima o ljubavi povređivao

 

one godine

kada ni sanjao nisam da ću te ovoliko voljeti

imao sam imao ličnu tragediju

Srce i druša su mi se sledile

 

ti me miluješ

dušo moja

poljubac vlažan od orošene duše tvoje

žigošeš rastankom

djetinje snove a se sanjaju

 

Trideset dvije godine sam lutao

kao ljuštura školjke

prelijepa plavetna praznina

ali skoro bez sadržine

to je ona plava školjka

ako si je ikad primjetila međ mojim slikama

 

Mila moja

Tri mjeseca sam bio plava biserna školjka

ispunjena svejetlošću i ljubavjju Mala Velika djevojčica

ne znadoh ni godine tvoje

krhka ruža me obasjavala

Hvala ti mila

 

Poslije toliko godina sam osjetio život

Punim plućima sam disao i nisam mogao da dišem

 

Ljepota

milina

zanos

ushićenje

 

dok si me nagrudi povijala

ko maksumče

ko dijete željno sise

na tvojim sam nestašan bio

 

Zbog ljubavi jedne

Mile djevojčice

Krhke ruže

Laneta

Anđele

može i tako

 

ali prvenstveno Čarobne Žene

Labudice

što sa mnom se rađa

 

u plaveti duše

tvoje i moje

nalik oceanu u koji zaranjam

i utapam se

da bih ljubavsa tobom vodio

 

Mila

Nisam ti ništa tražio

osim da ponekad sa mnom doživiš

ushite moje

 

u Testamentu želja odlazećeg

se bez ustručavanja može reći

ljubav moju

 

Od prvog dana sam svjestan mogućnosti ograničenja

držao se toga

Nije mi opadalo na pamet da se konkretno iskažem

predložim

dame biraju

uglavnom sam uspijevao

 

a ti si se nagnula

ruku mi u grudi uvukla

mjesec je glavu sakrio

zviježđe je vrisnulo

srce si mi iščupala

 

nisam ni jeknuo

nisam ni osjetio

nisam više bio

 

ponekad

Tango bi cimnuo na svoju stranu

čast je bila čvršća

 

To mi nije smetalo da sanjam

drugačije snove

srcu prihvatljivije

o biserju koje u nisku ljubavi nižem

 

Sjećaš li se slike o Bijeloj dami

 

Nikad do kraja ne objasnim svoje slike

Ne želim da im skinem sve velove koje imaju

ako ljubav neću da vodim

tada su samo slikarski zapisi

 

Na domak ruku mlade žene

se nalazi lik čovjeka

nalik meni

 

On vidi pružene ruke

ali ih ne gleda

Tvoje su ruke u vazduhu

 

na livadi od izvora Modre rijeke

ti si me grlila i vrštala

videć da se u svjetlost pretvaram

 

molitva

 

da mila

zato okrećm glavu

od pruženih ruku

 

Ne želim da povrijedim krhku bjelinu

Ona to ne zaslužuje

 

Mila

Sve je to u redu i sasvim časno

Ali ipak umjetnik stavlja do znanja

gdje god se Bijela dama

krhka djevojčica djenula

onaj zaljubljenik

ona dobrota tvoja

će uvijek biti na korak od tebe

 

podržana u molitvi

ne osjetiš kako ti kradem dušu

uspomene

na srčane zaliske privijam

 

Mila

a ne znaeš mori mome ubava

zaista sam volio da te dodirujem

milujem

 

Koliko mi vremena prostaje

godina

pet

deset godina maksimalno

 

bio bih monstrum kada bih pomislio

da dijetetu uskratim pravo na život

 

Ne znaem mila

još uvijek je sve svježe

Mislim da možemo još neko vrijeme družiti

časkati

Nikad ništa nečasno se ne bi desilo

 

A opet možda si u pravu

trebaš krenuti dalje

bez prtljaga

tražiti ono što misliš da trebaš naći

 

Osjetila si koliko te volim

To je datost koja se ne može izbrisati

 

Vjerujem da tako nikad nisi voljena

kako sam te ja volio

Žalim onoga

što će poslije doći

 

jalov posao

 

mislio sam ti mnogo toga reći mila

a opet to bi bilo zamaranje

a valeri onoga što sam već rekao

 

Ne boj se života mila

Hrabra si jaka

Izborićeš se sa svim nedaćama

 

kao onda kad bježala si

a ja

baksuz

zadrijemao da san u snu snijem

 

Borim se mila sa osjećajima

ne mogu nastaviti da ti pričam

šta je ovoj hartiji

vlaži i žuti

 

Svaka riječ

svaki zarez

tačka

bili su iskreni mila

Od srca

iz duše

 

ne odi na livadu ljubičica

zaboljeće te

tamo moje pjesme umiru

 

Ponekad pročitaj šta sam ti pisao

riječi se ne mjenjaju

 

Ti si bjelina mila

Ti si život ljubavi

 

Ti si obojila moje dane prelijepim bojama snova

nevinosti što si mi poklonila

čednosti što si mi u dušu utkala

 

radosti kojom si me grijala

miline što me je ubijala

ovo je moj testament

 

Mila

nisam dovoljno lud

da priznam da je original pisan krvlju

ali tko ga zna

sanjar je sanjar

Bajka o Aleji platana kraj izvora Modre rijeke


Noćna svjetlost    Stablo   Ona sa cvijećem u kosi

Milodarje  Bosno moja Zemljo Božije milosti Sarajevo moje Grade čednosti

Modra rijeko Bosne moje  Plavetna duga Uzbibanost

Vesna Morena S.  Drveće pored rijeke  Duša boli

 

Svijet ruža Mali princ Svjetlost na kraju puta

 

Na domak  Aleje Platana

tri  kilimotra duge,

pored blistavog Izvora,

Rijeka je zeleno Modra,

nalik onoj blistavoj

što Zemlji mojoj jedinoj,

po njoj je  ime dato.

 

Prije slikarevog  mosta

gradić jedan u sjećanju osta.

Umoran.

 

 

U umornom gradiću Most čežnje.

Na mostu čežnje

Mali Princ tuguje.

Tugujući princ gleda i traži.

Željezni most.

Razdora.

 

Na mostu razdora magla.

Razorna.

Ispod magle razorne.

Rijeka željezna.

Pored rijeke željezne,

Livada cvijetna.

Na livadi cvjetnoj ,

kuća oronula.

 

Kuća oronula ima dva ulaza.

Sumorna.

U jednom ,sumornijem

ima prvi sprat.

Strepnje.

 

Na spratu strepnje jedna vrata bijela.

Iza vrata bijelih  soba snježna.

Sanja.

U sobi sanja  tugom obojen ležaj .

Duge.

 

Na ležaju duge žena spava.

Bolna.

U bolnoj ženi nevina djevojčica usnula.

 

U usnuloj djevojčici snovi.

Nemirni.

U nemirnim snima bajka.

Prastara.

 

U prastaroj bajci

Aleja je platana.

Duboka.

 

Na početku Aleje duboke Izvor.

Veliki.

Izvire izvor veliki iz gromade kamene.

Gromada kamena samuje.

Okamenjena samoća kazuje.

 

Bila jednom nekad davno Aleja platana.

Odmah počinjala tu kraj Izvora,

pa se i završavala.

 

Ta aleja platana

što počinjala je odmah kraj Izvora  Istine

kojem je djevojčica pješke hodila,

na kojem je djevojčica neutoljivu žeđ gasila,

pored koga je djevojčica mirisave ljubičice milovala,

u kosu mirise stavljala,

iza kojeg je djevojčica šarene krajolike dočaravala,

iznad kojeg je prelijepe nove bijele Dvore  svome princu gradila.

 

Ta Aleja platana

ne završava odmah,tu kraj Izvora Tuge

u kojem je  djevojčica biciklom brodila.

Snove odmarala,

pored koga je djevojčica Tugu polagala,

iza kojeg je djevočica Suze sakrivala

iznad kojeg je djevojčica suze raspršivala.

 

Ta Aleja platana

tri kilometra duga od Izvora bola 

 kojem je djevojčica  motorom plovila.

Na kojem je majku tražila,

pored kojeg je djevojčica svoju nevinost u duši nosila,

iza koga je djevojčica ocu ne ocu bježala.

Iznad kojeg je djevojčica Princa malog čekala,

pa se Aleja i završavala.

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana,

odmah počinjala tu kraj Izvora Duge,

tri tisuć metara dugačka pa se i završavala.

 

Ne hodi više Alejom djevojčica mala,

što put šarenih leptira je žeđ gasila,

nježne ljubičice milovala,

prelijepe krajolike dočaravala,

snove odmarala,

tugu polagala,

suze sakrivala,

samoću raspršivala,

nemajku tražila,

od nemani se sakrivala.

Princa malog  dozivala,

kraj izvora,

tu gdje počinjala je Aleja platana.

 

Bila jednom nekad davno

jedna Aleja platana,

odmah počinjala tu kraj Izvora duge

tri kilometra dugačka pa se i završavala.

 

Ta aleja sada šuti ,

najljepše snove o djevojčici snuje.

Izvor joj pomaže,

žubor muzikom.

 

Jedne veoma tužne zimske noći,

još tužnijeg majskog dana,

umorna žena neka u Aleju kroči,

lik i stas Aleji znan,

ali sumoran  

nešto sporiji i teži,

od nečega očito bježi.

 

I ta Aleja platana prepoznaje misli

što se roje

iza očiju nevinih,

zvjezdane boje,

riječi samoće stoje.

 

Ljubavnu žeđ ugasila nije,

šarene krajolike poderala,

ljubičice milovati zaboravila,

ljudima zdravlje darivala,

Sebe bradatom dripcu jednom  dala,

ali čedna kao i prije ostala.

 

Majku pronašla,bolje da nije.

Otac je nije stig'o da gvozdenom stegom je bije.

Jedino što ljudskošću svojom dva pupoljka ima,

klavir kćerkicu i vrijednoga sina.

 

A  snove pokopala.

A  suze zaledila

A  tugu prigrlila.

O‘ nda razmislila.

J'oj  ljubav je možda odbacila.

 

Bila jednom davno jedna Aleja platana,

odmah počinjala tu kraj Izvora suza,

tri tisuće metara suza dugačka a se nijemo završavala.

Poklanjajući misli toj aleji platana,

kao nekad,do Izvora stiže

na nijemi upit istinu reče.

Princa malog srela je nekako slučajno,

sa sladoledom u ruci

u rano Proljeće Radosti.

jednog toplog ljeta,

jedne prelijepe Ružine Godine

kada su ove počele cvati ljubavlju,

več u avgustu ljubičica,

poslije januara plača,

prije maja nevinosti.

 

Upooznah ga ,

ali ne prepoznah,

kad  mi ljubičice,

ruže srca svoga,

nježno sneno poče poklanjati.

I još k'tomu sa usana i sa grudi

i sa tijela i đardina,

što već bješe moja sreća,

moja želja,

poče isto cvijeće brati,

mirise upijati.

 

Kada stade,

da bi jošte više zaiskao,

htio suze moje odlediti,

tugu otkloniti,

nježnost tkati,

ljubav poklanjati,

snove sniti,

pjesme liti.

Mene mladu poče radovanjem svojim zvati,

hrabrost davati

ljubav tražiti.

 

Uplaših se jako bome.

Pobjegoh malenom gradu svome.

Zaključah se u malu sobu snova,

legoh na ležaj boli i duge;

Usnih i tek tada,

o koje li tuge,

ja ga spoznah ali dockan,

jer ga ubih,

pa ga doklah Princa Malog dosanjanog

i u njemu svu čestitost i njegovu a i svoju.

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora boli.

Tri kilometra dugačka bila pa se i završavala.

 

Danas.

Umire ta Aleja platana.

 

Djevojčica slomljena živi sa uspomenama

teškim tri tisuće metara,

na kraju trinaestog dana proljeća,

poslije četrnaest i pola dana ljeta

k'tomu četrdeset osam,

i na kraju još sasvim nešto malo više

Godina Samoće.

 

Ponekad samo sjedi ,

uspomene lijepi,

neke hoće da izbriše,

kao začarana igrom Staklenog života.

 

Sjedi kraj druga svoga Izvora

na kojem je žedna ljubavi,

iza koga je nevinost titrala,

pored kojeg su ljubičice uvenule,

iznad kojeg  bijeli Dvor sanja

srušene pute njene.

Ipak usud nametnuti proklinjati ne zna.

Oh jadne li djevojčice šumi Aleja platana na umoru,još uvijek tri tisuć’ metara duboka.

 

Oh.žalosne li žene

žubori Izvor studeni.

Aleja i Izvor okreću leđa ženi  

šute i bleje put uplakanog neba.

 

Bila jednom davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora sastanaka,

tri tisuće metara dugačka bila

pa se i završvala.Aleja dugo umirala.

Izvor nešto duže izvirao,

djevojčica,dijete Malog Princa

nikad više dozvala nije,

Princa malog

njegovoj bajci odaslanog.

 

Aleje platana odjednom ne bi više.

Izvor prestade da žubori i diše.

Okamenjena gromada nevinosti,

djevojčicinog  lika

i dalje ne doziva Princa malog

od htijenja njenog  palog.

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora vječnosti,

tri tisuće metara visoka

pa se i zavšavala.

 

Neznano poslije,

vjekovima možda,i

spredala se priče i legende,

nekad oživljene,češće zaboravljene.

Tko je ta djevojčica da prostiš

i k'tomu čiji je taj Princ Mali bio.

 

Jednom davno poslije,

ljubavnici besprizorni neki hodiše

putem negdašnjim Aleje platana 

što počinjala je odmah tu kraj Izvora, 

Života tri kilkometra epoha dugačka bila,

pa se završavala

kod Okamenjene gromade djevočicinog Krika,

pored nestalog Izvora Ljubavi,

što počinjao je na početku iščezle Aleje platana

 

A šta se zbi sa Princem malim,

nezrela ljubavnica kao da se pita.

Baš me briga,

spreman odgovor hita,

bradatog ljubavnika ogromne ćele.

Ko ga šiša, iskre pakosti u oči sjele,

Ko ga šiša odjekuje,

dok brada ljubi sirovo,

grli surovo

i gazi neke nove,

tek narasle djevičanske ljubičice.

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora ponovnog postanja

tri kilometra vijekova dugačkog nijećenja,

pa se završavala.

 

Ta se javi vapaj tihi,

lijepo molim pomenute ljubavnike gore,

i još gore malo više,navedene;

majku,oca čak i kćerku,sina.molim:

Ne spominjite nikad više,

Princa malog,

odlutalog,

za vaš život nedoraslog.

Pustite ga ga neka sanja,

da me voli,

da me bere,

da mi bere,

ruže snene,

nježne moje mirisave

ljubičice djevičanske,

pa i ruže procvjetale

Samo jednu kaznu

slomljenog srca mog i njegovog

ja mu želim,

kunem i proklinjem

neka sanja,

u snovima pjesme,

 ljubavi bajke piše.

 

 J‘oš neka sanja ,

     nema  može,

     jasno mora

     dječačkim srcem svojim

prečistom dušom svojom

A  bez suza i bez tuge

A  čvrsto štiti,brižno čuva,nježno mazi

O  ljubav iskrenu našu vječnu

 J‘ edinu mirisavu,

     djevičansku ljubičicu svoju

      zadirkuje ktomu  igra se i juri.

 

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika.

Od primalnog krika poteče

Izvor ponovnog susreta,

odmah netom,

vjetrom nošen

olista nagovještaj one Aleje platana

što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi,

 tri kolometra dugačkabila,

pa opet počinjala.

 

Ima jedna nova aleja platana

u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara

i počinje da sanja ,

tu odmah kraj Izvora Vječnosti ,

o nekoj  drugoj,

J  ‘oš neznano dugoj

prelijepoj bajci  djevojčici miloj veseloj

A  o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O  krajoliku najsjajnijem nevinom ,ljepoti duge u očima snene djevojčice i Princa malog 

O nevinosti tuzi gdje sreća samuje,igra se i juri

 J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše.

 

Onako po dječiji rečeno

ljubav ne mogu ubiti

ni tri tisuće vijekova

što prijeteć Aleji platana,

podmuklo kruže oko Izvora ljubavi.

 

Ispričavši svoju bajku,

djevočica danas plače prvi put.

 

Druženje sa Eđijem Alanom Poom

 

 

Čarolije behara Svjetlost ljubavi Flaša

 

 

Druženje sa  Eđijem Alanamom Poom

 

Nama žao što Po nije stigo na naša druženja

posjeli bi kraj šadrvana

u nekom od naših mirisnih đardina

najprije u onom ašikovačkom

što lagano stihove žubori

hladi flaše sa pićem

osvježava zrak sa ićem

Čista poetika

 

Na sofru iznjeli

daj nam svega Maro bona.ba

valja ova i rujjnog vina

Čista patetika

 

Napose kutjevačke graševine in kurvoazije  u vi obavezno

iako je bio tanak na klopi

zadeverali bi ga bubrežnjacima i brizlama

Čisti halal mezetluci

 

Popili bi koje piće

u tišini brez srkleta

pa mu izrekli kompilaciju mudrolija

znajući da ne pije vode

Čista poetika

 

 

 

ohani ba .malo

imaš jedan život

ludo ga bacaš

jer ne vrijedi kukati

većme pustiti mrtve mrtvima

moreš samo sanjati da novu grlicu trebaš

ona će dolepršati da voli

da voliiš

i da se volite vi

Čista logika

 

a jednoga dana kada kreneš na visoke pute

mogao bi svijetu

testament sa osmijehom ostaviti

tih godina sam sve volio

a Bogami su i one voljele mene

Čista realka

 

Edgar Alan Po je sveznalica

znao da bi mu to bilo rečeno

na našem đardinskom akšamluku

zato nije dolazio

a i vremena nije imao

odakle ti vrijeme frjeru

Čista Bosanska

 

trošiti ga sa zgubidanima

koji doli đardina

ne vide šume

e vala ga potrefi Alane Po

Čista desetka

 

 

 

BAJKA SREBRENA IV Dio

SREBRENIČKA BAJKA

 

MAJKA SREBRENIČKA I SESTRA SREBRENA

Licemjerne demokrate

arijevski zapad za otpad zreo

fašistička neman Vatikana

bludnice sa sedam brežuljaka

ubijaju porobljavaju

*

i rekoše

embargo siroćiću

golorukoj žrtvi

još samo treba vezati ruke pomisli neko

onak’ hrišćanski

i sasvim očekivano

vezaše

i još rekoše

kakva zaštićena zona

kolji redom

ne upiri prstom na nas

*

poslušani su

poslušnici predvodnicima novog

koljačkog svjetskog poretka

*

učiniše to

na način

i na priliku

mentora njihovi slugani

ti srbačji

ti kroatji

i četrdeset mjeseci kolju

****

Sreberenom gradu u pohode

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što dozivaju duhove mrtvih

*

dođoše neke srpske zvijeri

neljudi

*

siročiće kolju

na očigled

očiglednog svijeta

*

Tuku i kolju

Siluju Tuku Kolju

Ubijaju Siluju Tuku Kolju

Žive spaljivaju

Neštedimice Bez milosti

sve odreda

*

u djecu malu djecu

nježnu nevinu maksumčad

sjekli na komade

porili trbuhe

bez razlike

*

i trudnicama Majčice

i djevojčicama Sestrice

silom trudne glave nestajali

*

mutni prljavi

ti abortusi tame

ružni krvavi

zli

tri prsta

đavolja klica

u ime krsta

ubica

Modro zelenu

Okamenjenu

Pospanost nevinu

Oskrnavljenu

Od nebesa poklonjenu

Tišinom opkoljenu

U proljeće

Početkom ljeta

Kao staricu neku

Il’ Modru rijeku

Zavijale

U krvave odore crne

I posnu

I kad duša od bola trne

Rosnu

U vječnost slala

Bosnu

A se ona nije dala

Zemlje Božje Milosti

A se ona zvala

*

ubijala

ta

zla klica

Okamenjenu

Oskrnavljenu

na raspeće

U proljeće

Početkom ljeta

stavljala

u crno zavijala

Bosnu

Snenu

A se ona nije dala

Zemlja Božje Milosti

A se ona zvala

*

mutna prljava

ružna krvava

tri prsta

Modro zelenu

Pospanost nevinu

Od neba poklonjenu

Tišinom opkoljenu

Kao staricu neku

 

*

Il Modru rijeku crnu

U krvave odore

a duša od boli trne

U vječnost slala

Zemlja Božje Milosti

A’ se ona zvala

*

Srok mi htio kliknuti

Stih mi htio blistati

Rime su me htjele paziti

Pjesma me je htjela maziti

*

Avaj! Avaj! – Uzaman.

Jao! Jao! – Nedoklan.

*

Majčice

ali sin ponosan

i brat radostan

sestrice

Progovori mater

progovori Majčica

saluti ljepot sina svoga

*

Znaj

sine najmlađi moj

ni tugu nositi

više ne mogu

ni suze proliti

do molitve Bogu

*

iz sred grudi

sa dna mozga

iz cijele rodnice

ko kliješta kovačka

čupa mi dušu

šestero braće tvoje

hude zlosrćne

i bol tvoja

ljubimca moga

*

ko drobilica kamenoloma lome mi život

braće šesterice tvoje

hude zlosrećne

I mladost tvoja

*

zapjenjeno i bjesomučno

gladna raja

vjekovni robovi

prokleti pogani

đavoljeg sjemena zvijeri

gmižu iz brloga svojih

*

bijesni neprijajatelji

Božji

Hitler Atila Irod

Brtlomejska noć

male mace

naspram ovih

ovih…

ovih…

*

Oh Bože Milostivi !

reci mi

kako da in nazovem

naziv za takve ne postoji

tek treba smisliti

samo se zna

da su nasljednici

potomci pavla paklenog

zvanog savle

*

ti neki srbi

o da ti  neki od srbalja

ali i neki kroatjana

ti europljani

stara ofucana evropska bludnica

zemlja rakomornih presjednika

umokrenih inih generala

ti amerikanci sijači atoma

svi ti koji se u Isusa zaklinju

dok Isus umire

svaki put

kad neko Bogu milo biće umire

njihovom slavom umire

Zemlja i kamen

Zapisuju. Pamte.

Oblak i nebo.

Plaču. Plamte.

Sunce i zvjezde – svjedoci

Vaseljana u razbijenoj – boci.

****

 

Kraj IV dijela

BAJKA SREBRENA III DIO

BAJKA SREBRENIČKA

MAJKA SREBRENIČKA I SESTRA SREBRENA

Žedan sam ti – Majčice

Klečim na izvorima,a ne mogu piti

Grlo mi klali

ko kurbanu– Sestrice preklali

*

Znam Majčice

U h u kam si se pretvorila

U h  u kam kameni

Majko mila – Srebrena

*

Znam mila Sejo

U h u led si se pretvorila

U h u  led ledeni

Sestrice mila – Srebrena

*

Boli me – Majčice

Mnogo me boli – Sesstrice

Trinaest i po godina mojih

Samo trinaest godina imah

I ljubav jednu neizljubljenu

*

Čuješ li Majko kako vjetar jauče

Čuješ li Sejo kako nebo urliče

*

Umoran sam ti Majčice

Umoran od lutanja Sestruce

Sna – smiraja ja nemam

Poljima lutam – Majko

Šumama lutam – Sejo

*

Oj Majčice

Majko Srebrenička

Majko skamenjena

Oj Sestrice

Sejo Srebrena

Sejo sleđena

*

u krajičak neba krvava

zelen-zemlja crvena

osušeni tragovi krvavih suza

poljima neobranih kukuruza hode

Aj Srebrenice – Vaj Srebrenice

Vaj i ti ptico ševo – nesretnice

Ljudskom roku –kraj ti slutiš

Zašto sada pusta šutiš

*

Oj ,majčice

Majko Srebrena

skamenjena

Oj sestrice

Sejo Srebrena

sleđena

*

godinama srebrenim dolima  hodim

hodim kroz tišinu

nikoga i ničega nema

samo sjene male

izgubljene

i tišina

ukleta tišina

sjene poput mene

iskasapljene

okrvavljene

tužne lutaju

mira nemaju

lutaju

neka bez nogu

neka bez glava

neka bez ruku

neka sa crijevima i – i iznutricoma

visećima

neka sa srcem u rukama

neka sa mozgom razlivenim

po krpicama majčinog poslijednjeg dodira

*

najtužnije su one bez očiju

to tijela tragaju za dušom

to duše tragaju za tijelom

kada se tijela i duša napokon nađu

sjene se smire

i nestaju put svjetlosti

*

Ne ne i dječije sjene

oništa ne znaju

nema ko da ih vodi

njihove sjene su još tužnije

skoro

od onih najtužnijih bez očiju

djeca mala hode

hode i plaču

traže roditelje svoje

ne znaju da su mrtva

*

ponekad se skupe

I hoće da se igraju

I samo što počnu

sjete se roditelja

*

I počnu da vrište

I vrište I vrište

I vrište

*

Il’ vide krv

Na grudima

Na rukama

Na stomacima

Na nogama

U grudima

U mozgu

U grlu

*

I nastavljaju da vrište

I vrište I vrište

I vrište

*

pomoć traže

aha dobiće je

jes kako ne

a od koga

svi poklani

pa bagerima isjeckani.

*

 

BAJKA SREBRENA II DIO

BAJKA SREBRENIČKA

MAJKA I SESTRA ZEMLJE SREBRENE

 

 

II Dio

****8

I mene Maksumčeta

Majčice draga

i mene Malog princa

Sejica mila

*
međ tisućama

kamama sasječenim

macolom zatučenih

testerom metalnom prepolovljenih

sjekirom drvosječnom pogubljenih

među tisućama bagerima zatrpanim

mene ko janje

ko kurbana

nedozrela preklaše

prekla zvijerinje

Majčice

preklaše trinaest i po nedužnih godina mojih

Sejice

preklali a nedoklali

u žurbi živog zakopali

u grob zajednički

u jamu tavnu – u planini

nestali
*

od deset i pol hiljada

blaženih čista srca

neki od srbalja što poklaše

dio nas ko trulo meso baciše

Hiljadudvijestotinečetrdesetri

odrasla muškarca

i

tristotinadevedesetdevet

što žena što nejake djece

jetima – majčice draga

od dva mjeseca do moje dobi

u sumrak –Sejice mila

u jame pobacali

bagerom zatrpali

bagerom zatrpali – tenkovima poravnali

u bestragu

da nam traga ne ostane

*
u zlaćani sumrak

sa lišćem zelenim

lišćem kravavim

sa travom zelenom

travom krvavom

sa zemljom crnom

zemljom krvavom

u duboku jamu

jamu krvavu

krečom posuli

krečom krvlju zagašenim

bagerom zatrpali

pored neputa

ispod nemosta

gdje prolazi malo vode

gdje protiče mnogo krvi

bagerom krvavim

uz gusle

pijane horda zla – srpske

orgije pravila

*

umoran sam ti Majko

godinama hodim i lutam

sa rukom na preklanom vratu

ni šala nema da ga vežem

ruku jednu na njemu držim

drugom jetima nekog uvijek tješim

*
prolazim pored mrtvih

žicama bodljikavim vezanih

prolazim pored mrtvih

bajonetom preklanih

prolazim pored mrtvih

u rukama što nose glave

drvosječkom sjekirom odrubljenim

*
više ne obaziremo jedni na druge

svako se o svom nestanku zabavio

susprežem se dati kažem Majko

e imadoh ni četranaest godina

kad me preklaše

sve sam znao

a ništa počeo

tek neki stih

o ljubavi

*
O

Milosti Božijoj

i dobroti

*
i srcu zaljubljenom

dječačke snove nedosanjane

pjesme neispjevane

pjesnik – poeta – Majčice draga

to sam htio biti

sanjar – snivač – nikad neću postati Sejice mila

**** 9

Aj Mačice mila

O Majko srebrena

Kako da ti kažem – Majko

Mimoilazim se sa duhovima mrtvih

Što obilaze Srebreni Grad

livade rosne njegove

Kako da ti kažem – Majčice

Babu nam Ibrahima u žice vezaše

u žice bodljikave – Sejice

žicom bodljikavom on Mamo draga oči iskopa

oči iskopa Sejo moja oči svoje iskopa

Da ne vidi kako mene ko jagnje

Ko kurbana na panj položoše

i preklaše trinaest i po nevinih godina mojih

prekla srpska zverinjad

trinaest i po ih vijekova zlo pratilo

preklaše nedoklaše

živog me u jamu baciše

*
kako mi se krik iz preklanog grla oteo

kad babi Ibrahimu – Majko

zverinje glavu podsječe

sjekirom – Majčice

Joooj ,Sejice

teškom drvosječkom sjekirom

*

Dio kako da ti kažem majkom

aa babinu glavu nogom

niz strminu šutnu – srpsko zverinje

dokotrlja se mila glava do mene

njegovog preklanog mezimčeta

a iz očnih šupljina

krvavih šupljina bez očiju

žicom iskopanih

zasja svjetlost,čuh riječi

sa usana jož živih

ništa se ne boj Isa – sine mili

Bog je jedan

nema Boga osim Alaha