Testament

 Kovitlac snova

 

Neupoznata milina Kristalna rijeka Srce krhkog proljeća Skršeno srce i zindan

 

 

 Bijela dama

 

 

 

Ona Raskoš Krhke ruže Neuslovljena ljubav Staze i stranputice

Violetno sunce   Izgubljena nevinost Tuga nebeska Ruka ljubavi

 

Milostiva duša   Rijeka vjernosti Sanjajući milost

 

 

Nedostaješ

Prošlo je neko vrijeme

Proćiće još neko vrijeme

I odjednom ja više neću imati vremena

 

Ne znam kada je to vrijeme?

Nije baš daleko

 

Bojim se da ne ostane neispričana

poslijednja stranica moje ljubavi

 

A testament nije oporuka ako nema uvod

 

****

Priča je o nekim prelijepim vrmenima

koji se neće desiti

 

Priča je o dvoje stvarnih

svjetlosnih bića koji se nikad neće susresti

 

Ne mogu i ne smiju

Vjerovatno jedno od njih

ono zaljubljenije

nema ni previše vremena

 

Priča je veoma lijepa

i skoro da čovjek poželi da se desi

Ali to je nemoguće

Jedno krhko čedno dijete bi bilo povrijeđeno

 

Mila priča je toliko lijepa

da je trebaš zaboraviti

da te ne boli

kao mene dok je živim i pišem

 

Ali prije toga prepiši je

sakrij u neku seharu koju ćeš otključati

tak kada ti čerka

ili unuka

počnu postavljati pitanja o ljubavi

 

Tada joj reci:

 

Bio jednom jedan čovjek

Bio dobar i pisao je lijepe bajke

Mnoge je meni poklanjao

da ih sačuvam za tebe

Da naučiš mila šta je ljubav

i da cijeniš život i sne

 

Ostalo će joj testament reći

 

Bajku završi riječima

 

I kao u svakoj bajci Princeza je živjela sretno

do kraja života

 

Ako te bude upitala

A šta je bilo sa Dobrim čovjekom

 

Reci joj

 

Dobri  je takođe bio sretan

jer mu je jedna Djevojčica zvana Krhka ruža

sa mirisom proljeća

svojom dobrotom i ljepotom uljepšala dane

 

****

 

Platonska ljubav

Nekad jedina moguća

Ali ništa manje savršena od prave

Neki kažu najuzvišenija ljubav

Bezuslovna

 

Satkana od davanja

Ne slažem se

Jeste sve je u davanju

 

Ali…

 

Čovjek vremenom postaje tužan…

Živo je od zemlje stvoreno biće biće

Dodira i nježnosti željno

Ljubav koja se u duši rodi

a srce je prenese

mora biti prava

Treba je hraniti

 

Držeći se za ruke

hodimo do izvora Modre rijeke

ima jedna livada sa djevičinskim ljubičicama

mirisna i pitoma nama namjenjena

 

Žena i muškarac

Savršenstvo božijeg stvaranja

I platonska i tjelesna ljubav

su Božije milsoti

savim normalno i jedino prihvatljivo

za dva bića koja se vole

 

Ima jedna trešnja na toj livadi

za nas naslikana

hladovina i crvene bobe

milina

 

Mila znam šta se mislilo kada se reklo

I ljubav onih koji su u nečijoj vlasti

A opet ako se dvoje neizmjerno i iskreno vole

zar oni nisu u vlasti jedno drugom

Zar je njihova ljubav prljavija

od prisilne ljubavi vlasnika i robinje

 

Pustia si kose

miluješ mi lice

u raskošnim skutima tvojim

opijen nježnošću tvojom snijem

 

Mila moja

Davno prije mnogo proteklog vremena

rekoh ti

 

Odi mila samo odi

odi ne trebaš daleko

do stanog svijeta odit

među nama nerazumni rovare

odi ljubavi zaviri u svijet

nježnih i krhkih ljudi

odi do gladnih ljubavi

i ruke prijatelja

reci mi šta si viedjela

 

odila sam mili

vrtešku gledala

odila sam ljubavi

nemoćni i lijepi

vidjela sam

dobrota sušta

prvi sa vrteške padaju

 

odila sam mili

licemjerne gledala

kako se smiju

dušama posrnulim i bolnim

jadu se rugaju

na parčiće čereče

 

odila sam mili

gledala sam

srce me zaboljelo

umišljeni

kamenjem se bacaju

 

odila sam mili

ja Tišina i sni

tužna bila

kako kao slijepci

nerazmni hodaju

duša mi mila ranjena

na ruku koja se pruža

milost traži

niko da je primi

utjehu da

 

odila sam mili

pepelom se krila

nerazumni riječi teške bacaju

i ne boje se

kam i riječ da ne dođu

Milostivom

da ga ne rastuže

a On sve vidi zna

 

žao mi mila

što poslah te da odiš

da jad i čemer kupiš

sve nešto mislim

biće ga manje

Gospod moj

Milostivi

mila

neukim će da oprosti

nemoj više odit tamo

pruži ruku

bol svoj mi duši ulij

meni je lako

Tišina i sni

sviko sam

 

***

 

Mila moja

Davno prije mnogo proteklog vremena

bila je olimpijada

na izmaku te godine

za noć badnjaka

te prelijepe i tragične 84.

sam sročio izreku

 

Dvoje se nađu pa se poslije ne nađu

 

Usnuo ne vidim suze tvoje

u njedra što ih polažeš

ka srcu plove

koža da ih upije i njemu preda

 

ni u snima ti mi ne daš nade

boli te ali čednost je preča

misliš

neće ovaj mahalaš

brati plodove mojega đardina

 

Nema bitno

 

zašto se poslije nisu našli

tragedija

smrt

čednost

odlazak

nesporazum…

 

Bitno je da nisu zajedno

To može boljeti

Zasigurno može boljeti

Veoma

jako dugo

 

Ne primjećujem suze ne vidim bol

jer u sanjara tih ljudskih poremećaja nema

samo ljubav i sni

ono kad bi se šalili

 

Mila Ti ja smo se našli

Ja sam te malo bolje našao

Ti se onda poslije nisi našla

 

sanjari su naivni

nikad ne vide kako im primiče

ono što ih čereči a ne ubija

 

Ja tu ništa ne mogu i poštujem to

Svako ima pravo izbora

kao i pravo da se kreće

 

Mila

dozvoli mi sitnu digresiju

 

Meni moje ljubavi niko ne može oduzeti

Čak ni ono vrijeme koje će doći

 

One idu sa mnom

Sve osim jedne će mene čekati

 

A ja ću tebe čekati mila

ako zaslužimem da odim na mjesto

kojem ćeš ti blagoslovljena

milošću Božijom pomilovana

sigurno oditi

kada dođe tvoje vrijeme

 

Dok ti skrivaš suze

u očaju trgaš jagorčevine

ja samo Volim te

ništa drugo

ah da

ljubim milujem

i …

 

Ne govorim ništa što ti nisi znala

Oprosti što to nisam izrekao kad sam mogao

sve one što sam trebao

 

jer ljubeć tebe

odakle mi vrijeme

moralo se sniti jedina moja

 

Volim te previše da bih te

sada riječima o ljubavi povređivao

 

one godine

kada ni sanjao nisam da ću te ovoliko voljeti

imao sam imao ličnu tragediju

Srce i druša su mi se sledile

 

ti me miluješ

dušo moja

poljubac vlažan od orošene duše tvoje

žigošeš rastankom

djetinje snove a se sanjaju

 

Trideset dvije godine sam lutao

kao ljuštura školjke

prelijepa plavetna praznina

ali skoro bez sadržine

to je ona plava školjka

ako si je ikad primjetila međ mojim slikama

 

Mila moja

Tri mjeseca sam bio plava biserna školjka

ispunjena svejetlošću i ljubavjju Mala Velika djevojčica

ne znadoh ni godine tvoje

krhka ruža me obasjavala

Hvala ti mila

 

Poslije toliko godina sam osjetio život

Punim plućima sam disao i nisam mogao da dišem

 

Ljepota

milina

zanos

ushićenje

 

dok si me nagrudi povijala

ko maksumče

ko dijete željno sise

na tvojim sam nestašan bio

 

Zbog ljubavi jedne

Mile djevojčice

Krhke ruže

Laneta

Anđele

može i tako

 

ali prvenstveno Čarobne Žene

Labudice

što sa mnom se rađa

 

u plaveti duše

tvoje i moje

nalik oceanu u koji zaranjam

i utapam se

da bih ljubavsa tobom vodio

 

Mila

Nisam ti ništa tražio

osim da ponekad sa mnom doživiš

ushite moje

 

u Testamentu želja odlazećeg

se bez ustručavanja može reći

ljubav moju

 

Od prvog dana sam svjestan mogućnosti ograničenja

držao se toga

Nije mi opadalo na pamet da se konkretno iskažem

predložim

dame biraju

uglavnom sam uspijevao

 

a ti si se nagnula

ruku mi u grudi uvukla

mjesec je glavu sakrio

zviježđe je vrisnulo

srce si mi iščupala

 

nisam ni jeknuo

nisam ni osjetio

nisam više bio

 

ponekad

Tango bi cimnuo na svoju stranu

čast je bila čvršća

 

To mi nije smetalo da sanjam

drugačije snove

srcu prihvatljivije

o biserju koje u nisku ljubavi nižem

 

Sjećaš li se slike o Bijeloj dami

 

Nikad do kraja ne objasnim svoje slike

Ne želim da im skinem sve velove koje imaju

ako ljubav neću da vodim

tada su samo slikarski zapisi

 

Na domak ruku mlade žene

se nalazi lik čovjeka

nalik meni

 

On vidi pružene ruke

ali ih ne gleda

Tvoje su ruke u vazduhu

 

na livadi od izvora Modre rijeke

ti si me grlila i vrštala

videć da se u svjetlost pretvaram

 

molitva

 

da mila

zato okrećm glavu

od pruženih ruku

 

Ne želim da povrijedim krhku bjelinu

Ona to ne zaslužuje

 

Mila

Sve je to u redu i sasvim časno

Ali ipak umjetnik stavlja do znanja

gdje god se Bijela dama

krhka djevojčica djenula

onaj zaljubljenik

ona dobrota tvoja

će uvijek biti na korak od tebe

 

podržana u molitvi

ne osjetiš kako ti kradem dušu

uspomene

na srčane zaliske privijam

 

Mila

a ne znaeš mori mome ubava

zaista sam volio da te dodirujem

milujem

 

Koliko mi vremena prostaje

godina

pet

deset godina maksimalno

 

bio bih monstrum kada bih pomislio

da dijetetu uskratim pravo na život

 

Ne znaem mila

još uvijek je sve svježe

Mislim da možemo još neko vrijeme družiti

časkati

Nikad ništa nečasno se ne bi desilo

 

A opet možda si u pravu

trebaš krenuti dalje

bez prtljaga

tražiti ono što misliš da trebaš naći

 

Osjetila si koliko te volim

To je datost koja se ne može izbrisati

 

Vjerujem da tako nikad nisi voljena

kako sam te ja volio

Žalim onoga

što će poslije doći

 

jalov posao

 

mislio sam ti mnogo toga reći mila

a opet to bi bilo zamaranje

a valeri onoga što sam već rekao

 

Ne boj se života mila

Hrabra si jaka

Izborićeš se sa svim nedaćama

 

kao onda kad bježala si

a ja

baksuz

zadrijemao da san u snu snijem

 

Borim se mila sa osjećajima

ne mogu nastaviti da ti pričam

šta je ovoj hartiji

vlaži i žuti

 

Svaka riječ

svaki zarez

tačka

bili su iskreni mila

Od srca

iz duše

 

ne odi na livadu ljubičica

zaboljeće te

tamo moje pjesme umiru

 

Ponekad pročitaj šta sam ti pisao

riječi se ne mjenjaju

 

Ti si bjelina mila

Ti si život ljubavi

 

Ti si obojila moje dane prelijepim bojama snova

nevinosti što si mi poklonila

čednosti što si mi u dušu utkala

 

radosti kojom si me grijala

miline što me je ubijala

ovo je moj testament

 

Mila

nisam dovoljno lud

da priznam da je original pisan krvlju

ali tko ga zna

sanjar je sanjar

Da li još uvijek tugom vlažiš krpice lutke jedine

 

Slomljenom

tugom vlažiš krpice lutke jedine

krvavom

od poderanih skuta svojih

vrištećom

od bespomoćnih veleva djetinjosti

suznom

od bola nebeskih putanja

milostivom

od oprosta Gospodara svijetova

nedostajući

još uvijek me  tugom lome seni

pitajući

gdje si sada krvava djevice mila

bolima

roseći dane što sanjaju naš poslijednji ples

nevinom

nježnošću naš đardin  srećom zalijevani

anđeosku

ljepotu  djetinje ljubavi snijem

brišući tugu

vlažnih krpica lutkice tvoje jedine

Vodimo ljubav mila

 

Ti ja sretosmo se

Ti okean ja lađa

Ti ocean ja dalfin

Ti me pogleda sa ljubavlju

Vrisnu

šapatom

zaroni sa mnom

mili

zaronih

tebe nađoh ljubavi

vrisnuh do neba

mislima

Mila  vodimo ljubav

 

 

okean

tišina i sni

Ti mila

i onaj ja Delfin

ta ljubav

tako očajna

tako nestrpljiva

tako bolećiva

ljubav

naša

nije sa ovog dunjaluka

 

 

Dijanina poslijednja molitva

 

 

 

Ja evo Mili Bože ,radosna dolazim tebi.

Srce janjeće, Tvojoj Milosti prinosim.

Mili Bože , moju nevinost oprosti meni.

U ruci ,Tebi, čistu dušu svoju donosim.

 

 

Radosna i vesela ničega mi žao nije.

Mrijet svakako valja kasnije ili prije.

Molim ,sačuvaj mi Dobrog blesavoga,

mog drugara smiješnoga i jedinoga.

 

 

Nesuđenu ljubav moju,

a blentavu ovcu Tvoju

trbaće mu pomoć Tvoja

iskrena kao ljubav moja.

 

 

Nije važno što me ko ovcu nestadoše

život nek žive oni što dole ostadoše

podari dječaku milost Tvoju

nak pamti djetinju ljubav moju.

Meni nije samo jedanaest godina / Mehdy – First day of spring

 

 

 

Jedan nježni pupoljak

latima proljeća tek ga odijevaju

me rastuži

kad napisa

Meni nije samo jedanaest godina

pa ti vidi šta ti je raditi

 

Meni nije samo jedanaest godina

šapuće mi krik iz nekih dana

koji nikako da izbrišem

bojim se da me ne zaboli

rječi koje bih mogao čuti

a kasne samo pola vijeka stađuna

 

Meni nije samo jedanaest godina

a ja ne smijem da je pitam zašto ono samo

neću da bude ono isto samo kao nekad davno

kad nisam znao ništa

ni vrisnuti ni pisati pjesme tužne

neću da mi opet ljubičicu zgaze

 

Meni nije samo jedanaest godina

hoću da je samo radoznalost varke

Djevojčice mile i plavetne

koja hoće da uči i sanja

poetesu sa srcem da rađa

i ograde pravi

 

Bole me tvoje godine mila

jer mirišu na nečije druge

kad su plavetne bile

i nestale

i zato ne dam

Tebi da bude samo jedanaest godina

 

Pero sve može

i ono zbori

ti si proljetni vodopad

snovite ravnice dugine noći

 

i još rečem

mila ti imaš sedamnaest

ili koji stađun više u godinama ljetnim

al’ ne pristaj da budeš sin

ostani samo prelijepa ti

 

Ćao Malena, nosi i ureži očevo ime sa ponosom

 

Ne sjećam se imena jedne bebice

ne sjećam se mnogo toga

bila su zla vremena

samo pamtim jedan geler

a ona je imala samo sedam mjeseci

ali sjećam se nje

vidjeh je onog dana

rekoh joj

zatvori uši i zažmiri Mila

 

otac joj Merhum Islamović

naš mahalski drug i blento kao mi

zaljubljen u grad i zemlju bio

Grad čednosti i Zemlju Božije milosti

dvadeset sedam u zao čas imao

kad ga strefi geler

manji od vrha špenadle

 

Brekin potok je bio tih i zelen

tog prelijepog julskog dana

Sunce se postavilo visoko iznad šumarka

malo niže minobacač hinjski vreba

neoprezni smo tada bili

kontamo ne može nam metal ništa

hitali u pomoć Dobrinja gori

 

počeše padati sa brda ko kamenje

jedna ispored jedna iza

jedna slijeva jedna zdesna

ova slijedeća će nas pokupiti

reče Meho

ona je naša

 

i pokupi nas upravo ta

imena naša upisana

ponajviše njegovo

 

intedant raportuje

jedno stopalo minus

jedna noga i jedna ruka helać butum

jedna glava nije loše skoro dobra

malo krvi malo kosti sljepoočne

i po skalpa fali ali biće dobro

Bosanska je

ne mreš joj ništa

Meho zijan

 

nemoj ti meni Meho zijan

pričaj šta bi tovaru konjski

cijelu priču

sada se bar vremena ima

 

kako šta bi

ništa nije bilo

samo se rat među braćom zbio

granata upala nepozvana među njih sedmoricu

sreća raštrkani bili osim Mehe

on  malo zaosto

i onako kršan  grupiso sam sebe

brao ljubičice da ih kćer miriše

dok on svoj Grad čednosti brani

 

on pozadi

granata deset metara ispred

mislili ste mimoišli se

aha kako da ne

gdje ćeš se na deset metara mimoići sa granatom

a još ljudinu metar i devedeset

da je bio moje visine samo bi mu oko iscurilo

 

nije čuo kako fištuće i znao je da je njegova

takve stvari jednostavno znaš

a baš sinoć lijepo sanjo kako leti

ona puče ono jako gruuuhha pa buum

on samo sjede

nije ni letio

 

nasloni se na jedno drvo i jedan kamen

nije imao vremen travu birat

čini se hoće da otpočine ko umorio se

bilo je tu uzbrdice

misliš ništa mu nije

ljudina uzima predah

 

đe ćeš ba uzimati predah dok granate rokaju

pojma nemate

 

vidi se hvata dah

ne može da ga zajmi

pritrčavaju jarani

granate još sviraju rekvijume

mesnatih od krvi i mesa punih Bosne i ljubavi

ima mnogo

tečnih od snova

je manje svakim danom

a plaho krvare

 

Meho Islamović koluta očima

pruža ljubičice

nije dobro pozdravite mi Malenu

i milo ljubljeno slavlje moje

mater njenu

 

zatvorio oči ali diše

Bogu milostivom se moli

 

na vratu na kucavici ubod igle

ni krvi nema biće dobro

mahalske blentovije misle

 

kako dobro čovjek je ispustio dušu

misleći na Malenu i ljubav svoju

 

konstatuje hećim po sata poslije

motaj u šatorsko krilo

pa trk uz brdo valja nama preko potoka

novi veseli kamenovi metala lete

 

Malena moja

ime ti upamtio nisam

ne sjećam se mnogo toga

ali znam

ovih dana imaš dvadeset četiri godine

 

Sretan ti rođendan i dvadeset četiri rođendana

dvadeset četiri godine samoće bez divnog oca

molim te nemoj mu zamjeriti

i nemoj plakati

njemu je sigurno još teže

gladati umiveno tugom lice tvoje

 

Ti si svikla samoći on nije smio

djete raste a zaštitnika nema

čednost raste a nježne očeve ruke nema

djevojka raste a ukor riječi nema

 

džaba je sad da ti pričam koje je snove tebi snio

da je jako dobar čovjek i muž i nježan otac bio

 

to si skontala

mater ti pričala

ono kratko vrijeme dok bijaše

poslije je postao još bolji

tiši i nježniji

nisi ga zato osjetila Mila moja

iako je svakim danom nad tobom bdio

 

smotani i smeteni drugovi oni

zaboraviše ljubičice sve do jedne bijele

zaboraviše mnogo toga

ne i druga svoga

Nažalost tvoj otac Meho je bio samo prvi

od naših drugova koga zlo nestade

poslije su na red došli drugi

večina su očevi i muževi bili

bilo je i onih koji to nisu

svima smo imena noktima u meitski taš urezivali

 

pitaš se što ti nismo navrnuli neki put

umorili smo se Malena

mnogo smo jurili Bosnom da bi je branili

mnogo smo mrtvih na leđima izvlačili mila

mnogo smo ranjenih sa lakoćom kući ponijeli

mnogo smo mrtvih ženama majkama i ćerama donijeli

 

poslije kad je stalo trabalo je prtiti bol i tugu

odrvenilo se i zaledilo

mnoge su nestali

sve je postalo nemar svejedno je

 

i stid Malena mnogo stida Mila

toliko stida da se duša ponekad sama od sebe crveni

 

kako doći pred dijete i reći mu žao mi oca tvoga

dobar je čovjek bio

a ti živ gradom hodiš i mezare brojiš

 

svaki korak jedan mezar

nemamo više koračaja za svakog nestalog heroja

ljiljana zlatnog Bosne ponosne

svakih kvarat dana hoda jedno dijete mrtvo

plače hodi i majku svoju doziva

i ne zna da više nije od ovog svijeta

 

nemamo više daha za mrtvu nevinost

suze nismo isplakali ne pomažu

tugu nismo odbolovali ubija

a i zarazna je

 

znamo da si dobro

slavljena mama se dobro brine

nekad nas sretne i ne prepoznaje

oči su joj izblijedile Mehu oca ti snijući

 

naše vrijeme polako ističe

zato riječi ove

ni jednog druga nismo nikad zaboravili

ni bol njihovih najmilijih

ni grad nije

ni Bosna nije

 

oni koji jesu ljudi nikako nijesu

ni vrijedni spomena

 

Ćao Malena hodaj ponosno

i oprosti nam

 

Bajka o Aleji platana kraj izvora Modre rijeke


Noćna svjetlost    Stablo   Ona sa cvijećem u kosi

Milodarje  Bosno moja Zemljo Božije milosti Sarajevo moje Grade čednosti

Modra rijeko Bosne moje  Plavetna duga Uzbibanost

Vesna Morena S.  Drveće pored rijeke  Duša boli

 

Svijet ruža Mali princ Svjetlost na kraju puta

 

Na domak  Aleje Platana

tri  kilimotra duge,

pored blistavog Izvora,

Rijeka je zeleno Modra,

nalik onoj blistavoj

što Zemlji mojoj jedinoj,

po njoj je  ime dato.

 

Prije slikarevog  mosta

gradić jedan u sjećanju osta.

Umoran.

 

 

U umornom gradiću Most čežnje.

Na mostu čežnje

Mali Princ tuguje.

Tugujući princ gleda i traži.

Željezni most.

Razdora.

 

Na mostu razdora magla.

Razorna.

Ispod magle razorne.

Rijeka željezna.

Pored rijeke željezne,

Livada cvijetna.

Na livadi cvjetnoj ,

kuća oronula.

 

Kuća oronula ima dva ulaza.

Sumorna.

U jednom ,sumornijem

ima prvi sprat.

Strepnje.

 

Na spratu strepnje jedna vrata bijela.

Iza vrata bijelih  soba snježna.

Sanja.

U sobi sanja  tugom obojen ležaj .

Duge.

 

Na ležaju duge žena spava.

Bolna.

U bolnoj ženi nevina djevojčica usnula.

 

U usnuloj djevojčici snovi.

Nemirni.

U nemirnim snima bajka.

Prastara.

 

U prastaroj bajci

Aleja je platana.

Duboka.

 

Na početku Aleje duboke Izvor.

Veliki.

Izvire izvor veliki iz gromade kamene.

Gromada kamena samuje.

Okamenjena samoća kazuje.

 

Bila jednom nekad davno Aleja platana.

Odmah počinjala tu kraj Izvora,

pa se i završavala.

 

Ta aleja platana

što počinjala je odmah kraj Izvora  Istine

kojem je djevojčica pješke hodila,

na kojem je djevojčica neutoljivu žeđ gasila,

pored koga je djevojčica mirisave ljubičice milovala,

u kosu mirise stavljala,

iza kojeg je djevojčica šarene krajolike dočaravala,

iznad kojeg je prelijepe nove bijele Dvore  svome princu gradila.

 

Ta Aleja platana

ne završava odmah,tu kraj Izvora Tuge

u kojem je  djevojčica biciklom brodila.

Snove odmarala,

pored koga je djevojčica Tugu polagala,

iza kojeg je djevočica Suze sakrivala

iznad kojeg je djevojčica suze raspršivala.

 

Ta Aleja platana

tri kilometra duga od Izvora bola 

 kojem je djevojčica  motorom plovila.

Na kojem je majku tražila,

pored kojeg je djevojčica svoju nevinost u duši nosila,

iza koga je djevojčica ocu ne ocu bježala.

Iznad kojeg je djevojčica Princa malog čekala,

pa se Aleja i završavala.

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana,

odmah počinjala tu kraj Izvora Duge,

tri tisuć metara dugačka pa se i završavala.

 

Ne hodi više Alejom djevojčica mala,

što put šarenih leptira je žeđ gasila,

nježne ljubičice milovala,

prelijepe krajolike dočaravala,

snove odmarala,

tugu polagala,

suze sakrivala,

samoću raspršivala,

nemajku tražila,

od nemani se sakrivala.

Princa malog  dozivala,

kraj izvora,

tu gdje počinjala je Aleja platana.

 

Bila jednom nekad davno

jedna Aleja platana,

odmah počinjala tu kraj Izvora duge

tri kilometra dugačka pa se i završavala.

 

Ta aleja sada šuti ,

najljepše snove o djevojčici snuje.

Izvor joj pomaže,

žubor muzikom.

 

Jedne veoma tužne zimske noći,

još tužnijeg majskog dana,

umorna žena neka u Aleju kroči,

lik i stas Aleji znan,

ali sumoran  

nešto sporiji i teži,

od nečega očito bježi.

 

I ta Aleja platana prepoznaje misli

što se roje

iza očiju nevinih,

zvjezdane boje,

riječi samoće stoje.

 

Ljubavnu žeđ ugasila nije,

šarene krajolike poderala,

ljubičice milovati zaboravila,

ljudima zdravlje darivala,

Sebe bradatom dripcu jednom  dala,

ali čedna kao i prije ostala.

 

Majku pronašla,bolje da nije.

Otac je nije stig'o da gvozdenom stegom je bije.

Jedino što ljudskošću svojom dva pupoljka ima,

klavir kćerkicu i vrijednoga sina.

 

A  snove pokopala.

A  suze zaledila

A  tugu prigrlila.

O‘ nda razmislila.

J'oj  ljubav je možda odbacila.

 

Bila jednom davno jedna Aleja platana,

odmah počinjala tu kraj Izvora suza,

tri tisuće metara suza dugačka a se nijemo završavala.

Poklanjajući misli toj aleji platana,

kao nekad,do Izvora stiže

na nijemi upit istinu reče.

Princa malog srela je nekako slučajno,

sa sladoledom u ruci

u rano Proljeće Radosti.

jednog toplog ljeta,

jedne prelijepe Ružine Godine

kada su ove počele cvati ljubavlju,

več u avgustu ljubičica,

poslije januara plača,

prije maja nevinosti.

 

Upooznah ga ,

ali ne prepoznah,

kad  mi ljubičice,

ruže srca svoga,

nježno sneno poče poklanjati.

I još k'tomu sa usana i sa grudi

i sa tijela i đardina,

što već bješe moja sreća,

moja želja,

poče isto cvijeće brati,

mirise upijati.

 

Kada stade,

da bi jošte više zaiskao,

htio suze moje odlediti,

tugu otkloniti,

nježnost tkati,

ljubav poklanjati,

snove sniti,

pjesme liti.

Mene mladu poče radovanjem svojim zvati,

hrabrost davati

ljubav tražiti.

 

Uplaših se jako bome.

Pobjegoh malenom gradu svome.

Zaključah se u malu sobu snova,

legoh na ležaj boli i duge;

Usnih i tek tada,

o koje li tuge,

ja ga spoznah ali dockan,

jer ga ubih,

pa ga doklah Princa Malog dosanjanog

i u njemu svu čestitost i njegovu a i svoju.

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora boli.

Tri kilometra dugačka bila pa se i završavala.

 

Danas.

Umire ta Aleja platana.

 

Djevojčica slomljena živi sa uspomenama

teškim tri tisuće metara,

na kraju trinaestog dana proljeća,

poslije četrnaest i pola dana ljeta

k'tomu četrdeset osam,

i na kraju još sasvim nešto malo više

Godina Samoće.

 

Ponekad samo sjedi ,

uspomene lijepi,

neke hoće da izbriše,

kao začarana igrom Staklenog života.

 

Sjedi kraj druga svoga Izvora

na kojem je žedna ljubavi,

iza koga je nevinost titrala,

pored kojeg su ljubičice uvenule,

iznad kojeg  bijeli Dvor sanja

srušene pute njene.

Ipak usud nametnuti proklinjati ne zna.

Oh jadne li djevojčice šumi Aleja platana na umoru,još uvijek tri tisuć’ metara duboka.

 

Oh.žalosne li žene

žubori Izvor studeni.

Aleja i Izvor okreću leđa ženi  

šute i bleje put uplakanog neba.

 

Bila jednom davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora sastanaka,

tri tisuće metara dugačka bila

pa se i završvala.Aleja dugo umirala.

Izvor nešto duže izvirao,

djevojčica,dijete Malog Princa

nikad više dozvala nije,

Princa malog

njegovoj bajci odaslanog.

 

Aleje platana odjednom ne bi više.

Izvor prestade da žubori i diše.

Okamenjena gromada nevinosti,

djevojčicinog  lika

i dalje ne doziva Princa malog

od htijenja njenog  palog.

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora vječnosti,

tri tisuće metara visoka

pa se i zavšavala.

 

Neznano poslije,

vjekovima možda,i

spredala se priče i legende,

nekad oživljene,češće zaboravljene.

Tko je ta djevojčica da prostiš

i k'tomu čiji je taj Princ Mali bio.

 

Jednom davno poslije,

ljubavnici besprizorni neki hodiše

putem negdašnjim Aleje platana 

što počinjala je odmah tu kraj Izvora, 

Života tri kilkometra epoha dugačka bila,

pa se završavala

kod Okamenjene gromade djevočicinog Krika,

pored nestalog Izvora Ljubavi,

što počinjao je na početku iščezle Aleje platana

 

A šta se zbi sa Princem malim,

nezrela ljubavnica kao da se pita.

Baš me briga,

spreman odgovor hita,

bradatog ljubavnika ogromne ćele.

Ko ga šiša, iskre pakosti u oči sjele,

Ko ga šiša odjekuje,

dok brada ljubi sirovo,

grli surovo

i gazi neke nove,

tek narasle djevičanske ljubičice.

 

Bila jednom nekad davno jedna Aleja platana

odmah počinjala tu kraj Izvora ponovnog postanja

tri kilometra vijekova dugačkog nijećenja,

pa se završavala.

 

Ta se javi vapaj tihi,

lijepo molim pomenute ljubavnike gore,

i još gore malo više,navedene;

majku,oca čak i kćerku,sina.molim:

Ne spominjite nikad više,

Princa malog,

odlutalog,

za vaš život nedoraslog.

Pustite ga ga neka sanja,

da me voli,

da me bere,

da mi bere,

ruže snene,

nježne moje mirisave

ljubičice djevičanske,

pa i ruže procvjetale

Samo jednu kaznu

slomljenog srca mog i njegovog

ja mu želim,

kunem i proklinjem

neka sanja,

u snovima pjesme,

 ljubavi bajke piše.

 

 J‘oš neka sanja ,

     nema  može,

     jasno mora

     dječačkim srcem svojim

prečistom dušom svojom

A  bez suza i bez tuge

A  čvrsto štiti,brižno čuva,nježno mazi

O  ljubav iskrenu našu vječnu

 J‘ edinu mirisavu,

     djevičansku ljubičicu svoju

      zadirkuje ktomu  igra se i juri.

 

Vrišti okamenjena gromada Nevinosti djevočicinog lika.

Od primalnog krika poteče

Izvor ponovnog susreta,

odmah netom,

vjetrom nošen

olista nagovještaj one Aleje platana

što počinjala je tu kraj izvora Ljubavi,

 tri kolometra dugačkabila,

pa opet počinjala.

 

Ima jedna nova aleja platana

u kojoj jedna Bajka prastara svoje snove odmara

i počinje da sanja ,

tu odmah kraj Izvora Vječnosti ,

o nekoj  drugoj,

J  ‘oš neznano dugoj

prelijepoj bajci  djevojčici miloj veseloj

A  o ruži čarobnoj najljepšoj ,mirisnoj ljubičici najnježnijoj

O  krajoliku najsjajnijem nevinom ,ljepoti duge u očima snene djevojčice i Princa malog 

O nevinosti tuzi gdje sreća samuje,igra se i juri

 J‘er nikad ne završava bajka koju ljubav ljubavi piše.

 

Onako po dječiji rečeno

ljubav ne mogu ubiti

ni tri tisuće vijekova

što prijeteć Aleji platana,

podmuklo kruže oko Izvora ljubavi.

 

Ispričavši svoju bajku,

djevočica danas plače prvi put.

 

Druženje sa Eđijem Alanom Poom

 

 

Čarolije behara Svjetlost ljubavi Flaša

 

 

Druženje sa  Eđijem Alanamom Poom

 

Nama žao što Po nije stigo na naša druženja

posjeli bi kraj šadrvana

u nekom od naših mirisnih đardina

najprije u onom ašikovačkom

što lagano stihove žubori

hladi flaše sa pićem

osvježava zrak sa ićem

Čista poetika

 

Na sofru iznjeli

daj nam svega Maro bona.ba

valja ova i rujjnog vina

Čista patetika

 

Napose kutjevačke graševine in kurvoazije  u vi obavezno

iako je bio tanak na klopi

zadeverali bi ga bubrežnjacima i brizlama

Čisti halal mezetluci

 

Popili bi koje piće

u tišini brez srkleta

pa mu izrekli kompilaciju mudrolija

znajući da ne pije vode

Čista poetika

 

 

 

ohani ba .malo

imaš jedan život

ludo ga bacaš

jer ne vrijedi kukati

većme pustiti mrtve mrtvima

moreš samo sanjati da novu grlicu trebaš

ona će dolepršati da voli

da voliiš

i da se volite vi

Čista logika

 

a jednoga dana kada kreneš na visoke pute

mogao bi svijetu

testament sa osmijehom ostaviti

tih godina sam sve volio

a Bogami su i one voljele mene

Čista realka

 

Edgar Alan Po je sveznalica

znao da bi mu to bilo rečeno

na našem đardinskom akšamluku

zato nije dolazio

a i vremena nije imao

odakle ti vrijeme frjeru

Čista Bosanska

 

trošiti ga sa zgubidanima

koji doli đardina

ne vide šume

e vala ga potrefi Alane Po

Čista desetka

 

 

 

BAJKA SREBRENA IV Dio

SREBRENIČKA BAJKA

 

MAJKA SREBRENIČKA I SESTRA SREBRENA

Licemjerne demokrate

arijevski zapad za otpad zreo

fašistička neman Vatikana

bludnice sa sedam brežuljaka

ubijaju porobljavaju

*

i rekoše

embargo siroćiću

golorukoj žrtvi

još samo treba vezati ruke pomisli neko

onak’ hrišćanski

i sasvim očekivano

vezaše

i još rekoše

kakva zaštićena zona

kolji redom

ne upiri prstom na nas

*

poslušani su

poslušnici predvodnicima novog

koljačkog svjetskog poretka

*

učiniše to

na način

i na priliku

mentora njihovi slugani

ti srbačji

ti kroatji

i četrdeset mjeseci kolju

****

Sreberenom gradu u pohode

dođoše neki od srbalja –

ostavština homo primogeniusa

kanibalisa

*

oni’ sa vjekovnim ludilom

oni sa šest vjekova

tam – tam'a gusala

i kukavičluka

sa kosovskih ravnica

što dozivaju duhove mrtvih

*

dođoše neke srpske zvijeri

neljudi

*

siročiće kolju

na očigled

očiglednog svijeta

*

Tuku i kolju

Siluju Tuku Kolju

Ubijaju Siluju Tuku Kolju

Žive spaljivaju

Neštedimice Bez milosti

sve odreda

*

u djecu malu djecu

nježnu nevinu maksumčad

sjekli na komade

porili trbuhe

bez razlike

*

i trudnicama Majčice

i djevojčicama Sestrice

silom trudne glave nestajali

*

mutni prljavi

ti abortusi tame

ružni krvavi

zli

tri prsta

đavolja klica

u ime krsta

ubica

Modro zelenu

Okamenjenu

Pospanost nevinu

Oskrnavljenu

Od nebesa poklonjenu

Tišinom opkoljenu

U proljeće

Početkom ljeta

Kao staricu neku

Il’ Modru rijeku

Zavijale

U krvave odore crne

I posnu

I kad duša od bola trne

Rosnu

U vječnost slala

Bosnu

A se ona nije dala

Zemlje Božje Milosti

A se ona zvala

*

ubijala

ta

zla klica

Okamenjenu

Oskrnavljenu

na raspeće

U proljeće

Početkom ljeta

stavljala

u crno zavijala

Bosnu

Snenu

A se ona nije dala

Zemlja Božje Milosti

A se ona zvala

*

mutna prljava

ružna krvava

tri prsta

Modro zelenu

Pospanost nevinu

Od neba poklonjenu

Tišinom opkoljenu

Kao staricu neku

 

*

Il Modru rijeku crnu

U krvave odore

a duša od boli trne

U vječnost slala

Zemlja Božje Milosti

A’ se ona zvala

*

Srok mi htio kliknuti

Stih mi htio blistati

Rime su me htjele paziti

Pjesma me je htjela maziti

*

Avaj! Avaj! – Uzaman.

Jao! Jao! – Nedoklan.

*

Majčice

ali sin ponosan

i brat radostan

sestrice

Progovori mater

progovori Majčica

saluti ljepot sina svoga

*

Znaj

sine najmlađi moj

ni tugu nositi

više ne mogu

ni suze proliti

do molitve Bogu

*

iz sred grudi

sa dna mozga

iz cijele rodnice

ko kliješta kovačka

čupa mi dušu

šestero braće tvoje

hude zlosrćne

i bol tvoja

ljubimca moga

*

ko drobilica kamenoloma lome mi život

braće šesterice tvoje

hude zlosrećne

I mladost tvoja

*

zapjenjeno i bjesomučno

gladna raja

vjekovni robovi

prokleti pogani

đavoljeg sjemena zvijeri

gmižu iz brloga svojih

*

bijesni neprijajatelji

Božji

Hitler Atila Irod

Brtlomejska noć

male mace

naspram ovih

ovih…

ovih…

*

Oh Bože Milostivi !

reci mi

kako da in nazovem

naziv za takve ne postoji

tek treba smisliti

samo se zna

da su nasljednici

potomci pavla paklenog

zvanog savle

*

ti neki srbi

o da ti  neki od srbalja

ali i neki kroatjana

ti europljani

stara ofucana evropska bludnica

zemlja rakomornih presjednika

umokrenih inih generala

ti amerikanci sijači atoma

svi ti koji se u Isusa zaklinju

dok Isus umire

svaki put

kad neko Bogu milo biće umire

njihovom slavom umire

Zemlja i kamen

Zapisuju. Pamte.

Oblak i nebo.

Plaču. Plamte.

Sunce i zvjezde – svjedoci

Vaseljana u razbijenoj – boci.

****

 

Kraj IV dijela