Bajka o Yossamin

Kada dunjaluk cvijetni Maj tišinom zarobi , sve oživi . Masline zamirišu iskonom , zvono sa tornja crkve sv. Mihovila u kalama nadjača huk minulih nevera , trešnjin behar oplemeni mahale , a nestvarni eezan zanijemi sutone svitanja, jave se umilna sjećanja orošena nježnim riječima i urešena snenim bojama.

Daleko od mora prelipog , mora plavetnog , mora Jadranskog , negdje u Bosanskim brdima , u jednom malenom parkiću sa tri klupe i pet lipa , večeras jedna usnula Galerija sjaji u noći , poput barke koja u bonaci ka ulje , baca mreže da uhavti odbjegle snove.

Zidovima Galerije kao dragulji svjetlucaju slike prelijepe djeve Yossamin , koja večeras slavi dan , kada je Nebo poslalo da nas raduje ljepotom , umom , dobrotom i umjetnošću.

Pogled patinastim zidovima klizi , uranjajuži se u razigrane i nestavrne boje tisućua nježnih valera , nosi emocije ka vremenima kojih više nima.

Veče radosno i uzvišeno , mjestimice umiveno sjetom i žalom za nestalim vremenima , bremenitim ljepotom i plemenitom dobrotom nosi slike i riječi slavljenice.

Slike Yossamin

Riči Yossamin – Vrime ća ga nima

Slovo I

konje
san sanjala









konje
san sanjala
noćas,
doli ispod kuća,
kraj mora,
u kasu,
prkosu buri
šta ori,


mlati bore i
lomi grane tamarina

crna griva
na vitru,
in viori
ka stijeg na vrju bandera
pa,
leluja u divljen plesu
sa kapljicama slanin,
a
tuku more
u moći
snage vlastite

… ja
bila san više mora,
na hridi,
kad protutnjiše topotom
kraj mene

i…
povuče me,
poželin…
Trčat s konjima

Gazit more

Ludovat u bijesu
bure

i…
zatrčen se bosi nogu
pjenon mora,
zapinjuć u pijesku
a,
bura me gura, udara u lice
tira nazad,
triska me more,
diže se,
kvasi

ma,
konji su
nestvarno lipi
i ja želin,
samo
želin trčat s njima
dotaknit
jednog
sjajni crni očiju
šta zastajkuje…

… ka da me
… Čeka…

*

Slovo II

Iša je stari kar





cuja se na prašnjavoj cesti,

kola, pošjolana laton, klopotaju

u ritmu…

fenjer visi na štapu i bljeska

u predvečerje





Kočijaš, umorniji od konja,

šta strpljivo tegli

cili dan istu rutu,

za šaku zobi i toplu rič,

biži pogledon u daljinu





Ne vidi ni dicu šta trče za karon,

ni suton koji pada,

lete mu misli u – nekad –

u vrime milosti

– nje –

okupane morem u

ukradenim predvečerjima…





Suza nema, ne teku, ne tribaju

…život je suza…

od zore, do zore





Udre Večernja s kampanela

– Bože, daj joj mir –

kočijaš promrmlja i

nastavi se cujat

u ritmu kara

*

Slovo III

a plakat neću





danas mi se plače,
vanka su oblaci
i kiša će…

jutros san našla svoje polje,
iskaš čitav život blago,


a
čeka te u snovima tvojin,
strpljivo,
puno zrili plodova, uvik,
makar godinan nezaliveno,
svraća ti u sne dok ne
svatiš…

s jutron
ću otić,
ništa neću ostavit,
ni spomen na kose
plave,
i
nećemo se opraštat
rastanka ionako
nikad neće bit

danas mi se plaće
u počast
danima bez tebe,
nezapisanin pismama,
neiživljenon dušon,
negledanin lipotama mora
uz cvrkut jutarnji tica…

danas mi se plače
neisplakanim kišama,
neizigranin godinan,
i oću bit kiša
skupa s oblacima
trčat i trčat i trčat…
…uvatit sebe

danas mi se plaće
vanka su oblaci
i kiša će…

(Iz Dnevnika Yossamin V.)

*

Sjećanja i snovi se ponekad zanesu i pogube u ljepoti riječi i slika , i zapletu se u krhkim mrežama iluzija i snova poete , koji još uvijek uči kako se slika ljubav i čarolije vrimena kojeg više ni , vremena nezasitog kradljivca krhkih srdaca i blagoslovljenih duša .

i zato Yossamin , velika mala grlice moja ,hvala ti za sve što si i nisi mi dala , gdje god da si sada .

.

Vilijam Batler Jejts – Kad budeš stara

Kad budeš stara i seda, sanjiva kraj kamina,

uzmi tu knjigu, i polako je čitaj draga,

seti se kako si nekad bila nežna i blaga,

sa očima koje gledaju iz dubokih tamnina;





Da, voleli su čari i dražest lepotice

ko iskreno, ko lažno, i u velikom broju,

al samo jedan je voleo skitničku dušu tvoju

i tugu sto ti ponekad zamrači lice;





I  šapni, tada, oborivši glavu ka vatri,

reci, pomalo tužno, kako se ljubav rasplinu

kako zaminu za visoku planinu

i lice svoje među sazvežđa sakri.

Sergej Jesenjin -Ne pitaj me o Bosforu





Ne pitaj me o Bosforu više,

ja ti ne znam odgovor da dam.

Tvoje oči more mi otkriše

kao plavi razbuktali plam.





Nikad nisam s karavanom svile

putovao u bagdadski kraj.

Prigni k meni svoje grudi mile,

daj da kleknem, odmora mi daj.





Zalud molbe i žar moj – pred njime

tebi uvek svejedno će biti

što Rusija – to daleko ime –

kaže da sam pesnik znameniti.





Mojom dušom harmonika guče,

mesečina sija i psi laju.

Persijanko, zar ništa ne vuče

tebe plavom dalekome kraju?





Ne dođoh ti zbog čame i muke,

kroz maglu sam zov tvoj čuo ja,

i labuđe ti si svila ruke

oko mene, kao krila dva.





Mir odavno od sudbine tražim,

ali prošlost prokleti ne želim.

O svojoj mi domovini kaži

nešto lepo, da se razveselim.





Nadjačaj mi harmonike jeku,

nek’ čarima novim se omamim,

da, žaleći devojku – severku,

ne uzdišem, ne snatrim, ne čamim.





Pa nek nisam bio na Bosforu,

opis njegov mogu da ti dam,

jer se oči tvoje, slične moru,

talasaju kao plavi plam.

Pablo Neruda – Ljubavi





Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noć klasa.

Kuda prođosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom plača.

U svim republikama razvijao je vjetar
svoju neporočnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

Rajner Marija Rilke – Jesen









Lišće pada, pada iz daljina,
kao da vrtovi nebesa venu;
svo lišće pada uz gestu niječnu.

I teška zemlja pada noću
iz svih zvijezda u samoću.

Svi mi padamo. I moja ruka pada.
Pogledaj druge: pad je u svima.

Pa ipak postoji Jedan na nebesima
koji blagom rukom svakim padom vlada.

Bleki – Ti snena i sramežljiva

 

Ti

snena i stasita

okupana crvenilom  sutona

u bijeloj vjenćanici

koja hoće da bježi

da prepukne

da otkrije ljepotu

koja se ne bi smjela noću skrivati

život počinješ da budiš

 

prelijepa i sramežljiva

brmenita oblinama i sjajem

sa likom djevojčice što sanja

ljubav

obasjana zvježđem

ljepotom koja postiđuje krajolik

pružaš ruke

meni  sretnom

srcem tvojim čednim

zapisanim

 

sa tobom jube moja

tuga se gubi

tek malo sjete titra

koja neoprezom može da je vrne

i zato zabrani mi

čednošću duše tvoje

povratak

u samotnu  tugu i bol

 










												

Vladimir Visocki – Ne-volim





Ne volim fatalni ishod.

Od života se nikad ne umaram,

Ne volim nijedno godišnje doba

Kad svoje pesme ne pevam.





Ne volim otvoreni cinizam

I ne verujem u zanos, i još

Ne volim kad mi neko čita pisma

Gledajući preko moga ramena.





Ne volim ništa polovično,

Ili kad neko prekida reč.

Ne volim kad pucaju u leđa

Ili iz neposredne blizine.





Mrzim „verzije događaja“,

I crva sumnje, i žaoku slave,

I kad se ide namerno uz dlaku,

Ili namerno gvožđem po staklu.





Mrzim nadmeno samopouzdanje

Više nego kad kočnice otkažu.

Žalim što je „čast“ zaboravljena reč

I što se ceni ogovaranje iza leđa.





Kad ugledam slomljena krila,

Tad nisam tužan, a nije ni čudo:

Ja ne volim ni nasilje ni slabost,

Samo mi je žao raspetoga Hrista.





Ne volim ni sebe kad sam kukavica,

I ne mogu da trpim kad nevine biju.

Ne volim kad mi zaviruju u dušu,

A još manje kad u nju pljuju.





Ne volim ni cirkuske arene,

Gde se milion menja za rublju,

Iako su pred nama velike promene,

Ja to nikada voleti neću!





Iako su pred nama velike promene,

Ja to nikada voleti neću!
/