Bajka o petnaest dana proljeće – VII Dio

 

Dan šesti

Sve se normalizovalo.Ti i ja smo,ruka u ruci,lijeva u desnoj,desna u lijevoj,četiri ruke jedno bilo.

Znala si nešto o toj strašnoj teti ,što je trebala,a nije htjela da ti zamjeni majku.Teti koja se igrala najstrožijeg policajca i još nešto strožijeg.I iako ti je to strano,radi nas,radi naše ljubavi ucjenu si dala.Ona je propustila šansu da ti bude, ne majka ,već prijateljica.

Ti nastavljaš slobodan,ptice let.Iako treperiš i lebdiš ipak nisi ptica.Ti si dijete,moja djevojčica.

Ti si dobila mene i nije ti bilo žao. No to će ti se kasnije osvetiti.Ni ti,ni ja to tada nismo mogli ni sanjati ni znati.Mnogo,jako mnogo toga tada nismo znali.Čak ni da pad je let.

Ni kakav je svijet.

Ponoviću;usud je to što smo se uopšte sreli,usud nezamisliv i nikad objašnjen.Kad usud ispuni svoju svrhu ;ono ako pretvara  se u kako da bi na kraju postalo zašto.Naposlijetku kada se svi  odgovori  nađu i zbroje ,čini se:eto život  jedini to je. Čitav život tragamo za tim zašto iako ga u duši nosimo.Ja sam bio pošteđen muka traganja.Ti si moj odgovor na to zašto, jer ti si moj život.

Taj dan se iznenada pretvorio u nestašluk.Slike nadrealne,pokretna vrpca škrtih riječi,više pantomime, iz koje iskače jedan niz dražesti za drugim.Način na koji si se kretala, govorila,gurkala , smijala nije nalikovao ičem viđenom.Bila je to sušta suprotnost odlikama gospođica i teta; koje traže nečijeg sina inžinjera,doktora ili barem ekonomistu.Moja mladost me samo sa takvim ženama i djevojkama upoznavala.

Ako dobro sjećam s sjećam tvoj otac je bio inženjer.

Lepršavo,razigrano,mamila si i bježala ,dopuštala da te stignem,dodirnem za ruku,poljubim u lice,kosu,obraz. Opet bježala,usne krila,nestašno prijeteći prstom.Kad uporan sam bio okretala si glavu,jednom rukom zaklanjala pogled od sunca,drugu stavljala ispred mene,njome govorila ne,stani,nemoj molim te.

Ja sam te slušao.Vjerovao sam ti.Stao bih i osmijehnuo se.Poklonio se.Tada bih polako zakoračio prema tebi ,pružao ruke prema tebi.

Prihvatala ih bez razmišljanja,čvrsto i toplo.Verovala si mi. Igra zadirkivanja je poput igre  staklenih perli,i uvijek je mogla da se prekine i iznova da počne.

Perla po perla ogrlica –lebdjenja po pijesku,odgurivanje,lepršanja po vodi,uranjanja u vodu.Ogrlica po ogrlica držanja za ruku,sjedenja na betonu,ležanja na pjesku,odgurivanje. Čučanje na koljenima – lice uz lice,odgurivanja,ovlaš doticanja kojim se kradu poljubci i milovanja,upijaju mirisi proljeća tog i tih dana.

Perli nije nestajalo,ogrlica je bilo sve više,svjetlucavost na suncu.U svakom predahu kao da se jedna ogrlica gubila u nama.Petnaest bisernih ogrlica  u tebi za mene mila moja.Petnaest bisernih ogrlica u meni za tebe jedina moja.

Skoro pa nismo mogli disati više.I ne bismo stali da ne bi kiše.Bojao sam se,istinski sam se bojao za tebe,milo moje.Život je kao vuneno ćebe od stakla,oštro,otrovno i stalno grebeTi to još uvijek nisi znala ,na put života tek si kročila,stala.

O mila moja,čedo moje malo,tek rođeno u mom srcu za mene za moju dušu.Sva svjetlost sunca u zjenice tvoje što je stala,krila je zlo što se  iza ugla valja ,što tvoje dječije srce i duša nježna nije znala.

Oh Bože mili,sačuvaj ovo malo dijete od zla,ovo dijete nestašno od sanja.

Oh Anđeli mili hodite putevima  sna djeteta čednog,odstranite od njega zla.

Iskreno se nadam da su u tvojem životu poslije petnaest ljetnih dana proljeća moje molitve uslišene.

Ponovo smo se sreli u kasno poslijepodnje tog dana,pred sumrak.Zaboravih na molitvu što svaki rastanak svaki nosi.Uz tu miloštu čovjek zaboravi sve.

Kad pomislim na te dane ,znam da niko nikad nije na prećac ostavio tako  razoražavajući ,ne utisak,već sjaj munje i udar groma na mene.Teške sumorne riječi koje ovdje upotrebljavam su jedine moguće koje mogu prizvati u sjećanje.Ti bljeskovi;dražesni i blagi,osebujni i neponovljivi,nježni i sanjivi,miomirisni i čežnjivi još uvijek titraju u mojim snovima. Ne nije to bio utisak,bili su valovi i valeri utisaka ,naših susreta,devnih i noćnih.

Susreta koji se smjenjuju i ne prestaju.Mili,osebujni,vragolasti i sebični.Kako si se samo davala,šalila i bježala,ili bila pripijena uz mene,ljubav dozivala da bi je meni tako jednostavno i lako davala.

Spuštalo se veče.Dotračala si,meni sumnjičavom da nećeš  moći doći,tačno na vrijeme kao i uvijek,u žurbi i nekom smirenom grču.

„Ne boj se,držim te mila moja, pobjeći neću.“ – šaputao sam.

„Nisi lud mili moj ,izgubti mene,svoju  sreću“ – smijala si se .

Iskrila si,nehajno zbacivala glavu,rukom micala sa čela kosu koje nije bilo,bez prestanka me gladala u oči.Smiješila si se i milovala mi lice,u oči me ljubila.Ponekad bez razloga oči su ti suzile.

Još uvijek vidim tvoje oči,sluteći u njima moje oči.Vidim kako ih ljubim,poljubcima zatvaram i upijam one usne što nekad ne umiju da stanu.Ljubimo se i ćutimo vrijeme koje kao da želi stati.Pokreti se uspore,riječi postaju naporne i teške,tada nastaje tišina.

Sunce treperavo uranja u more koje blista ,otvara i šalje blještavu stazu  ka nama.Staza  sjaji i treperi poput djevičanskog maslinovog ulja po kojem su optočeni blistavi dijamanti. Dijamanti koji se svakim lahorastim mreškanjem vjetra prelijevaju u svjetlucave iskre u tvojoj kosi.Ona se stapa sa rumenim nizovima  svjetlucavih rubina i iskričavim i lelujavim nagovještajima djetinjih osmijeha.

Ne sjećam se da li sam te gledao u krajoliku ispred sebe ili sam krajolik slutio u tvojim očima. Talasi kao da su u pozadini naših bila,neprimjetno,uporno,akord po akord uvodili zvuke  Ravelovog Bolera. Sunce lagano klizi po pučini,tiho uranja u more.Tanka nit koja dijeli sumrak i noć,pretvara se u čežnju koja smiruje djecu u nama.Mi sada samo želimo da smo jedno.

Ti me upitno gledaš?

Žalim,iako želim, ne mogu zaustaviti Sunce,zaustaviti Bolero odvraćam pogledom ,sliježem ramenima kao da kažem nemoćan sam zaustaviti tu ljepotu da i dalje tone i potone.Skoro da  osjetimo dah nemoći, tuge.

Spašava nas Mjesec.

Ti se veselo smiješ mojoj nemoći ili ne htijenju.Izazivaš me jer novi akter bajke ove nići je nestašani, nasmijani mjesec.

Onaj veliki krvavi  mjesec koji katkad javi kad pokušava da dostigne Sunce i kada ona poslijednja crta Sunca tone u more u bijegu mjesecu ipodvodnom traganju za novim danom.

Kao u nekom bijesu što ne može sustići Sunce, Mjesec preuzima vlast na  večernjem nebu i moru.Obasjava pučinu koja postaje nepregledno polje tamnih ljubičica koje se neprestano prelijevaju  i klize.

Poput Sunca i Mjesec u središnjici srebrenkastog  prelivanja ,stvara onaj isti put sa biserjem,rubinima i dijamantnim iskricama tvoreći aleju ljubavi što se talasa ka nama.

Zvijezde žmirkaju i ljute se što su zapostavljene.Bolero ječi.Sve je usporeno osim muzike i srca.Krešendo.Bolero tuguje.Tišina.Oko muzike i nas sve zanijemilo.Samo srca ubrzano dišu i spajaju se.

Mjesec to osjeća i smiješi se.Stidljivo skreće pogled ka zvijezdama i utišava sjaj.Maglice se probijaju i  poput ružićastih,zelenih,ljubičastih,plavih,bijelih,zlatnih srebrenih velova pokreću se za muzikom.Bolero to ćuti i umiljava se.Zvijezdice više ne trepću i one plešu.Maglice ih grle  i miluju.Savršenstvo Jedinog Stvoritelja je prekrilo najbliži krajolik u čast nježne i čiste dječije ljubavi..

Krešendo.Stvoren je privid da se Mjesec ogleda u moru ili kao da on sa odrazom zvijezdica i maglica izvodi ritualni ples plodnosti.

Note su gušće,instrumenti se umnožavaju,akordi se prelijevaju.

Da li to Mjesec ili Ravel lude?

Nismo ni svjesni da to mi gubimo razum.

Ruke se dodiruju.

Poljubac?

Ne,još!

Dvojba,ne ,nimalo.

Čeka se onaj znak Bolera kada sve utihne i iznova istog trena sve počinje.

Kada se sve rasplinjuje i ponovo rađa.

Usne vlažne od mora ili suza,tko to zna?Zar je to važno dok klize jedne ka drugima,traže se samo tren.

A onda?

Bolero skoro da vrišti.Klizi.Vivo,vivače!

Mjesec okreće glavu.,prijekorno gleda Zvijezde,one prigušuju sjaj.Samo maglice trepere.

To Mjesec,to zvijezde ne žele postiditi Djecu.

Djeca ne žele prekinuti poljubac.Poljubac ne želi zaustaviti ruke.Ruke milovanja,ruke nadanja,ruke su ljubavi to.

Suze ne bi trebale  prestajati liti.To je od sreće.

Da li su to Anđeli,maglice,Bolero il’ neko potonje vrijeme poslali svoj znak?

Zbog onih letećih svjetlucavih  odsjaje što prelaze horizontom  vjerovali smo da jesu.Znali smo da se ljubav neumitno usađuje,ukopava,betonira u našim dušama.

Činilo nam se da vrijeme nije bitno.Podcijenili smo ga.Sasvim izvjesno,jasno.Ono je stalo,samo radi ove večeri,onih maglica,zvjezdica,mjeseca,Bolera i nas.

Bolero posustaje.Usne rascvjetali pupoljci.Mjesec se polako skriva iza oblaka koji se nenadano pojavljuju.

Pristižući vjetar polako šapuće imena;tvoje i moje.Proljeće i dobrota.Kiša počinje padati.Stapa se sa suzama,briše tragove rađanja,Bolero nestaje nošen vjetrom.More se talasa.Više nikad ništa neće biti isto za nas dvoje.Opčinjeni,mi to još ne znamo.

„Mila sada bi nam dobro došao kišobran“ – kažem ja.

„Ludice,sami smo na plaži sa hiljadu kišobrana“ – kažeš ti.

Svlačiš haljinu i letiš u zagrljaj mora koje počinje da pjeni.Zastaneš,okreneš se ka meni, osmijehneš se.Ja ne znam da li je ta iskričava bjelina u tami krajolika od pjene ili tvoga bjelokosnog tijela

Ja nemam izbora,trčim ka tijelu ili moru što se pjeni.Čini se sve je na mjestu i kako treba da bude.Ti si u mome zagrljaju.Srca lupaju,dah zastaje.Ne znamo ko se više uzbibao,naše ustreptale nježnosti ili bolerom zaluđeno more,

Na obzorju je zlo izgubilo trag.

„Vidi,vidi tu nestašnost i ludovanje“- mislim ja.

„Vidi,vidi ti mi nešto puno naivan.“-  odmisliš ti.

Osam  godina poslije naših  dana proljeća Indexi sebi,nama  i svim zaljubljenim poklanjaju onu: Obala pusta,obala vrela…

Bajka o petnaest dana proljeća – VI dio

 

Dan peti

 

Sutradan  nismo bili zajedno.Strašna teta nas je sinoć vidjela. Nije te puštala iz

vidokruga. Iako bajke su govorile o tome, tek tada sam shvatio zlo i tamu koje

neke spodobe  nose.

 

Tih dana su se neke riječi javljale ,a nekih dana poslije uobličile u misao da su

dobro i zlo poput sportaša različitih atletskih disciplina:sprintera i trkača na duge

staze ili maratonca.

 

Zlo je sprinter na kratke staze:jako, brzo,eksplozivno,ulickano i utegnuto,uvijek

simpatično i zavodljivo.Pobjeđuje na kratke staze i razara.Pomisao na zlo upućuje

na njegov izvor.

 

Da li si čula za Bessie Smith.Iskrvarila je na smrt 1937. god u 43 godini života.Nisu

je prihvatiti u bjelačku bolnicu da zaustave krvarenje nakon saobraćajne nesreće.To

je još uvijek normalno u SAD deklaratoru demokratije.

 

Inače čitav svoj život,Bessie kraljica bluza je u ime naroda svoga i svih porobljenih

i potlačenih krvarila u svojim pjesmama.

 

Dobrota je poput maratonca:sporo,dosljedno,uravnoteženo,spokojno,uglavnom

dosadno i sistematično.Pobjeđuje na duge staze i smiruje.Dobrota je utkana u biće

svakog časnog čovjeka.

 

Ko se sjeća ili ima vremena za priču o Malom Princu St.Egziperija.I njega su te

davne hiljadu devestotina šezdeset osme godine nestali.Krio se.Od te godine većina

se ljudi plaši ili strahuije za budućnosti.Ja ne,mene brine nepoznata prošlost:

 

-Šta ako me se ne sjećaš?

-Šta ako me se sjećaš a zaboravljaš uspomene?

-Šta ako ni snova nemaš?

-Šta ako si ravnodušna?

-Šta ako…/dalje ne smijem da mislim/

 

Ta ako se kotrljaju,dupliraju.Prekidam sa ako,to je bar meni lako.Kad krene to

malo – sitno – ako ,ono ne zna da se zaustavi.Kotrlja se kao lavina brzinom

neupitnom, mnoge sumnje,strepnje,nesreće,bol i krik doziva.Rijetko nešto

lijepo od ako ispliva.

 

Mnogo puta sam htio bih nešto da ti kažem, neku utješnu riječ prenesem ali

nisam  znao ni  kako ni gdi!Kako telepat nisam,ostajali su mi samo sni nadajući se

da još uvijek krik  onih naših zloslutnih galebova ponekad sniš i da me oni do tebe

mogu dovesti.

 

„Ništa se ne boj mila moja,ništa loše ti se dogoditi neće.Ja te čuvam ljubavi moja.“

 

Ti si uvijek bila tako čvrsta,tako hrabra,činilo mi se da se nisi ničeg bojala.

Ponekad si se tako grčevito uz mene privijala.

 

Djeca se ne boje ničega,strah dolazi kasnije.Tome služe tate i mame,i one tamo

neke tete i čike.Dežurni šljam zlih neljudi prije ili kasnije upotpunjuje kolekciju

sijača straha.

 

„Obećanja su šuplja priče.“ kako  bi ti govorila.

„Obećanja su potpora snovima.“ kako bi ja šupljao.

 

Nisam te uspio zaštiti dijete moje,obećanje nisam ispunio.Život onaj drugi,stvarni ti se dogodio.I stigao je prerano.

 

Pričati o tvom životu mi teško pada,boli,i ne mogu to učiniti odjednom,na jednom mjesti.Moram sebe radi polako crtice dati,kap po kap,dozu po dozu  kao čovjek

na infuziji od  koje srce ne smije da mu  stane.

 

Nisam ti stigao reći da uvijek budeš svoja kao što si tog ljeta bila.Sada je kasno ali

nadam se da si bila.

 

Nekad kasnije sam saznao da si  šest godina gledano od  ljeta naših proljeća otišla na

zapad.

 

Ja nisam nikad htio da prihvatim da je ljubav samo posao sa punim radnim vremenom

sve dok mu ne istekne ugovoreni rok.Prava jubav je jedina  moja laka kao tračak sunca ,

kao smješak mjeseca iili dašak povjetarca.Traje non-stop dvadeset četiri sata na dan i nema rok trajanja.Vječna je,pitaj mene.

 

Samo si me jednom,neodređenim klimanjem u zabludu dovela.Nesigurnim klimanjem što

sugerira zaobilazak istine.

 

Ako se sjećaš ,tog ljeta prvog od petanaest dana proljeća, sreli smo se tik kod tvog ulaza dva na plaži onog gradića na jugu nam mile i ubijene domovine.Kažem tik do ulaza dva u smjeru  mog ulaza jedan.Sreli smo se,a istina je da smo se sudarili,bubnuli jedno u drugu.Nije bitno kako,zašto ni tko je učesnik u gurki toj.Usud je to, neki anđeo tvoj ili moj,vjerovatno oba htjela su i učinili da se sretnemo,da se pogledamo, pogled zaledimo,i  kažemo:

 

“Pardon mili.“

„Pardon mila.“

 

Skoro istovremeno,djetinje bezazleno,riječi nježne su jednostavno,tek tako izletile same od sebe, prirodne, blage,sočne i naše i odredile nas.Nije bilo ni izvinjenja,ni crvenila ,ni zbunjenosti,kao da su to naša imena bila.

 

Bila si u crvenom bikiniju od poliestera koji je tih godina  bio u modi,dražala si petogodišnje dijete za ruku.Kroz tvoju kosu su se probijali zraci zalazećeg sunca, tvoreći  plamene bljeskove koji uokviriju anđeosko lice na kojima su iskrile oči duboke i tamne kao ono naše nadolazeće večernje more.Ti i brat ste u ruci imali i ozbiljno kao i sva djeca lizali vanilin sladoled iz slastičarnice preko puta.

 

Ja sam uvijek bio diskretan,nisam volio buljiti,iako sam ovaj put imao u šta.Više sam volio gledati u oči, upoznavanje krajolika i obrisa je dolazilo samo po sebi,sasvim nenametljivo i kao fol logično.

 

Valjda začuđena što te ne odmjeravam,izravno bez uvoda,kasnije ću upoznati tu tvoju odliku,pitaš:

 

„Šta misliš koliko godina imam.“

 

Ja kao iz topa,samouvjereno,ubjedljivo,više želeći nego misleći:

 

“Šesnaest.U,pravu sam zar,ne?

 

Želim da budem u pravu i ti to sigurno znaš,jer me čitaš i vidiš mojih sedamnaest godina,kao mnoge  druge stvari stvari koje si unaprijed vidjela i znala.Samo što nisi bila vidjelica. Moguće da si to kasnije mogla usavršiti.

 

Zatečena si,(ja to tada ne znam),okrećeš glavu gledaš prema bratu,pa opet prema meni mislim još jedan okret i to je odgovor :ne, ni slučajno.U pola tog okreta presijeca te mali brat,anđeo nas opet spašava,reče tvoje ime, zaustavi tvoj pokret glave i pita:

 

“Mogu li sad mami ići?“

 

Gledajući u mene ti klimnu brzo i potvrdno dva tri puta i reče,kratko:

 

“Da.“

 

Brat otrči,ja pomislih da tvoje klimanje i to „da“ upućuješ meni  a ne djetetu koje mami trči. Istinu o tom klimanju ćeš mi dati na kraju one noći  kad sve je vrilo..Poslije sam saznao da njegova mama i nije tvoja,da vam je samo otac zajednički.

 

Spoticanje,naizgled nonsensi mili moj – mila moja i vanilin sladoled,žurba brata roditeljima,  klimanje i neko nejasno „da“ su bili samo jasni znaci kosmičke zamke.Koliko smicalica da bi se zapisani usud obistinio.

 

Onako usputno zapažanje; ti i Mali Princ ste me učila dobroti. Milostivi i vi.I još neke kojih se često sjetim.

 

Nadam se da si uspjela naučiti i nekog drugog  jer bila si tako dobar, ne učitelj , vać profesor dobrote.I molim se da se nisi zagubila u stranom svijetu.

 

Bajka o petnaest dana proljeća – Dio V

 

Dan četvrti

 

Bili smo u moru, sami ,daleko od obale.

 

Tog dana sam te prvi put poljubio.Blago,nježno,skoro ovlaš.Nisi se bunila.

Oči si zatvorila ,da bi taj srećni tren u dušu utkala.Bio  je to tvoj prvi poljubac.

Kasnije si mi to priznala.

To sam odmah osjetio,kao i to da si za ljubav,za poljubce rođena.

 

Nadam se da ti je još u sjećanju. I onaj drugi malo duži. Još nježniji i sneniji. Nisi se plašila.U srce si ga unosila.

Tada si oči otvorila. O kakve su ti  oči ljubavi moja. Prelijepe ,čiste , jasne i prozirne,

nalik mojim. Smeđe i crne i sa nekim ljubičastim sjajem koji hipnotiše.

 

Gledali smo se. Neko bi rekao blizanci smoi vrisnuo incest pravimo,takav je svijet.

 

Duboko smo disali,zaronili bi i dodirivali se. Ne,to si me ti  u vodu gurala. Možda si

se svetila za krađu prvih poljubaca. Zatim bi izronili, mokru kosu sam ti sa lica

sklanjao, ti si se uz mene pribijala, pogled sakrivala.

 

Nismo ništa govorili. Riječi su bile suvišne. Naša srca su ubrzano kucala,

priljubljena jedno uz drugo. Iako malo toga znamo o duši, vjerovali smo  da su

se naše tada stopile.

 

Kažem naše duše se stopile, jer sve oko nas je bilo blještava svjetlost.U toj

svjetlosti tek otkrivene blagosti osjećaja  polako nadolaze, izviru iz podsvjesti bića ,

koja prvi put kroče putevima iskrene i vječne ljubavi.

 

Jedno od nas zasigurno jeste. Ono drugo još uvijek šuti. Šutnja je rijetko znak  odobravanja. Najčešće znači bol.

 

Iznad nas galebovi lete. Gledamo u nebo, u sunce, možda i u nešto iznad .

Pod nebom mnogih galebova krik, spuštamo poglede, još uvijek se držimo za ruke,

zbunjeni samo, gledamo se i smješkamo.

 

Tvoj glas je promukao:

“Te ptice pjevaju o ljubavi i proljeću.“(mlađahna poetesa ti)

 

Moj je nešto dublji:

“Žele da se okrznu o našu sreću.“(ko'fol poeta ja)

 

Bili smo naivni. Iako ne izgledaju tako, galebovi su samo ružne i zloguke ptice,

Strvinari i ubice.

 

Prsnemo u smijeh. Ponovo sve je u redu, nema više zbunjenosti. Život teče

dalje, rekla je prošlost, sadašnjost je trepraj oka , budućnost je iza ugla vrebala. vrebala.

 

Ovaj put život nije tekao dalje, stao je. Bio je to jedan od rijetkih izuzetaka

kada sadašnost ne traje samo jedan časak.

 

Ćasak se produžio na još čitavih čitavih jedanaest dana. Dakle usud  nam je poklonio petanest dana proljeća , usred prelijepog ljeta.

Možda zbog hira nekog anđela koji želi da to bude zbog te djece, tebe i mene,

da djeca imaju sekundu-dvije više vremena?

 

Možda je izazvan neki ajštajnovski procjep u vremenu kada se vrijeme savija

i gubi u nekim nepoznatim lavirintima, ne nalazeći izlaz ni ka prošlosti ni ka

budućnosti?

 

Činilo se da je neko jako moćan sve vremenske portale zaključao.

 

Čuvari vremena upućeni u Ajnštajnove teorije i smicalice anđela , nisu ostali nimalo ravnodušni, pokušali su stvari dovesti u red. Kasnije ćemo biti kažnjeni.

Kako je naš anđeo zaštitnik prošao nismo sigurni. To ćemo jednog dana saznati.

 

Mnogi misle da je srce centar ljubavi. Tog dana smo otkrili  da griješe. Duša je ono mirisno i opasno minsko polje u kojem ljubav obitava ,živi i sanja.

Srce   samo manifestuje ono što se u duši zbiva.

 

A tko će ti reći šta je to duša, to samo Bog zna. U njega je tajna svih stvari.

 

Kad bih bio siguran  šta je duša ja bih je tebi poklanjao, a tebe svojom zvao,  zato sam tebe u svojoj zaključao.

 

Glupko kako je to providno, smejala si se ti.

Šta mogu,prirodno sam takav, buio sam ozbiljan ja. Ono k'o fol.

 

Duša se nalazi malo iznad srca, lijevo ka vratnoj žili kucavici.

 

Uplašio sam se kada se pojavio miris koji me podsjetio na tebe.

 

Kada se duša  ispuni ljubavlju pritišće srce koje otežano kuca i suprotno

uvriježenim mišljenjima ne proizvodi dovoljno kiseonika.

Srce ubrzanokuca ali kratkim pokretima nedovoljnim da pumpa bude efikasna.

Dovod kisenika mozgu pada jer duša kucavicu pritiska,dotok krvi je usporen i

javlja se nesvjestica.

 

Povremeno srce stvori kontra pritisak na dušu koja udara u grlo i tada ponestaje daha. Kada se uspostavi balans  između duše i ljubavi.

Stvari se povemeno mogudovesti pod kontrolu. Balans se uspostavlja izlivom osjećanja, bilo emocijama, bilo strastima; napoželjnije zajedničkim, uravnoteženim sadejstvom emocija i strasti.

Međutim tu voljni dirigent u svakom slučaju gubi posao i palicu…

 

Dakle, ljudi misle da srce izaziva manifestacije ljubavi:ubrzano disanje, privid nesvjestice,

gubitak glasa ili otežan govor, nekontrolisano treperenje ili drhtanje.

 

Kao što sam pokušao da dokažem,  sasvim dobro izgleda  teorija da to čini

duša ispunjena ljubavlju. I duša i ljubav imaju istovjetnu osobinu: mogu opstati

u vakumu. Zbog toga mislim da samo duše ispunjene ljubavlju mogu da odlete

u nebo.

 

Ponekad se desi greška u sistemu pa i neka duša bez dovoljno ljubavi odleti u nebo, no ubrzo

biva vraćena na zemlju, na popravku. Srce nikad nije i nema šansu da uzleti u nebo.

Srce je previše teško za to,  jer materijalno je.

 

Ne vjerujem u reinkarnaciju. Vaćanja u život neograničeno puta nema smisla.

Ljudi vjeruju u reinkarnaciju i zbog straha od onostranog života i željom za produženjem

ili nastavka ovozemnog.

 

Lako je biti zao. Ispaštat grijehe i podnosit zaslužemu kaznu je nepodnošljivo.

 

I na kraju krajeva zašto se se vraćati u život i recimo živjeti životom ameba,

crva,krava, ili majmuna. Pa čak i biti papa to i nije neko čudo. Za prvog života

svega toga ima u izobilju.

 

Vjerujem udobrotu, milost i ljubav  to su sve sinonimi koji objašnjavaju datost

Božjeg Bića .

Bog je ljubav, Bog je dobrota, Bog je milost. Bog je sebi odredio da bude Dobrota,Ljubav i Milost.

 

Tim odrednicama pokušava  nadahnuti ljude.Vjerujem u život i onaj koji slijedi. Inače bi ovozemni život  i mnogo toga bilo apsurd  i prevara. Skoro sve-

 

U ovom sam životu  dobro prošao. Nadam se iskreno,sa određenom dozom straha,

i vjerujem, žarko želim da povjerujem da sam bio od onih dobrih jer u sebi nisam nikad

primjetio neko zlo, a primao sam mnogo toga dobroga. I davao.

 

Ti si me naučila dobroti i davanju, prije će biti razvila ono što mi je od Boga Jedinog poklonjeno.

 

Volio bih da ne griješim!

Ako griješim tada bih izgubio tebe. Poslije pet decenija strpljenja i čekanja to bi bilo porazno,

 

Dobre čeka nagrada. Ako sam od dobrih vjerujem da si ti moja nagrada. Moj odabir si ti.

Vjerujem da me Bog našao strpljivim, podario mi usud susreta sa njim, kao što

je nama podario ovih petnaest dana proljeća o kojim sanjam i pišem,pišem i

sanjam.

 

Čovjekov život je zbir njegovih iskustava. Pored iskustava o kojima se riječi ove Bajke najčešće

nose, teško je u sve to ubaciti mirnoću i strpljenje.

 

Tokom vemena sam zapazio jedno pravilo koje je uspostavila ova Bajka. Uvijek, baš uvek,kada sam krenuo voljeti neku drugu ti bi se počela isključivati iz Bajke.

 

Ne vjerujem da je to bila ljubomora. Ti si me voljela i željela si mi samo dobro.

 

Možda si smatrala da se naša ljubav jednom treba završiti. Ja na to nikad nisam

bio spreman, znao sam da  bi me tvoj odlazak ubio. Nisam bio spreman i grčevito

sam se držao Bajke i tebe. Zbog toga sam te svaki put  privolio da se vratiš u nju,

najčešće ostavljajući onu drugu. Uglavnom se nisi bunila, Bajka nikad.

 

Nije bilo pošteno: ni prema tebi, ni prema onim drugim. No,moraš priznati da ti

je glavna uloga  u Bajci savršeno pristajala, vjerujem i ljubav naša, tvoj i moja.

 

Ni ja se nisam bunio.

 

 

Iz sata u sat – U Turskoj situacija se smiruje

 

 

 

Vojni puč nije uspio.

Nakon višesatne blokade istanbulskog Mosta na Bosforu, vojnici odani terorističkoj organizaciji FETO/PDY predali su se turskoj policiji, javlja Anadolu Agency (AA).

Riječ je o oko 50 vojnika koji su učestvovali u sinoćnjem pokušaju izvođenja udara na tursku vladu, a do predaje je došlo jutros nakon razmjene vatre između policije i vojnika koji su učestvovali u ilegalnoj akciji.

E sad nam je mnogo jasniuje. Da ne bi tih 50 vijnika , sve bi se drugačije odigralo.

Nije se desilo sjaho Murto da uzjaše Kurto.

Sada se pobjegulja, koji se krio u avionu visoko iznad zemlje vraća da pokaže svoju silinu.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pojavio se na masovnom skupu koji je u Istanbulu organiziran u znak protesta protiv pokušaja puča. Pogađamo , organizovale su ga predsjednikovi  slugani i poslušnici koji žele samo sebi  “velikom vođi” dobro.

Erdogan je rekao  da će oni koji su odgovorni za pobunu dobiti neophodan odgovor, ma iz koje institucije da su.

Govoreći to mislio je  na zavođenje još žešće nepotizme, diktaturu i neprikosnovenost.

Turskom narodu  želimo  sve najbolje. Trebaće im mnbogo sreće u narednom periodu.

 

 

U Turskoj ništa nije jasno i sigurno

Turska / Oprečne informacije o Erdoganu: Traži azil u Njemačkoj?

Vojska otvorila vatru na okupljene građane u blizini

Pozivajući se na američke vojne izvore, NBC javlja da se turski predsjednik Erdogan nalazi u avionu.

Erdoganov avion je odbio da sleti u Istajnbul, a NBC javlja kako Erdogan pokušava dobiti azil  u Njemačkoj.

Istovremeno, turski  CNN je  objavio Erdoganovu izjavu u kojoj  on kaže kako je udar čin manje grupe unutar vojske, te kako će vlada prevazići ovu situaciju.

 Podsjetimo, večeras je u Ankari i Istanbulu vojska izvšila nekoliko udara na glavne vladine objekte, radio-televiziju i mostove u Istalbulu, a svjetske agencije pišu da je u Turskoj izvršen vojni udar.

Erdogan ni na zemlji ni na nebu

   Rezultat slika za turkish airlines Što bi gori doli pristaje

 Erdogan ni na zemlji ni na nebu već u traženju azila u Njemačkoj? Da li se baš u ovom avuionu junačina sakrila.

 Pozivajući se na američke vojne izvore, ne kaže se, ali misli se  CIA, NBC javlja da se turski predsjednik Erdogan nalazi u avionu. Bježanija je nekada najbolji rezon.

Kažu Erdogan se uplašio podrške Bakira Izetbegovića. Nije mu  se morao javiti ( u ovom kritičnom  momentu ) sadrug sa vrećama zlata. Što dovodi u vezu Erdogana sa nekim narodskim blagom koji se u Turskoj topi.

Erdoganov avion je odbio da sleti u Istajnbul, a NBC javlja kako Erdogan pokušava dobiti azil  u Njemačkoj.

 Nije frajer . Bolje lova u avionu i pravac zapad , nego život  u rukama vojske  na aerodromu.

Istovremeno, turski  CNN je  objavio Erdoganovu izjavu u kojoj  on kaže kako je udar čin manje grupe unutar vojske, te kako će vlada prevazići ovu situaciju.

Kad je to čin manje vojne grupe , što je delija ne spusti na Istambulski aerodorm.

 Podsjetimo, večeras je u Ankari i Istanbulu vojska izvšila nekoliko udara na glavne vladine objekte, radio-televiziju i mostove u Istalbulu, a svjetske agencije pišu da je u Turskoj izvršen vojni udar.

Niko se još nije oglasio ima  li inostranih interesenata i elemenata u puču.

 

Rezultat slika za turkish airlines

Državni udar / Eksplozije i pucnjava u Ankari

  Krvave slutnje

Radiosarajevo.ba

Helikopter pucao u zgradu TRT-a

Vojni helikopter otvorio je vatru na području Ankare, javljaju čitatelji našeg portala, a RT navodi kako se glasna eksplozija začula s područja na kojem je smještena zgrada TRT-a, državne televizije.

 Brojni izvještaji o pucnjavi stižu iz Ankare, a pojedini javljaju da su se začuli i u blizini Parlamenta te iz Predsjedničke palače.

 Prema pojedinim navodima, začule su se najmanje četiri eksplozije.

Drama u Turskoj se nastavlja

 

Situacija u Turskoj je  i dalje nejasna i konfuzna.

Vojska trvdi da je preuzela vlast.

Turski predsjednik  turski predsjednik Recep Erdogana i premijer Yildirim tvrde da se dio vojske otgao kontroli i pokušao izvesti državni udar.

Svjedoci tvrde da je pogođena zgrada obavještajne službe, u kojoj se po nekim izvorima kriju turski predsjednik i premijer. Ugrada gori.

Na ulicama su tenkovi . U svim većim gradovima vojska je tenkovima blokirala aerodrome.

 

Iz sata u sat – Situacija u Turskoj izmiče kontroli?

 Krvavo nebo

Turska vojska izdala je večeras saopštenje da je preuzela vlast u zemlji i da poštovanje zakona mora ostati prioritet.

U izjavi turske vojske koju je objavila državna televizija, navodi se kako provođenje zakona mora ostati prioritet. Vojska tvrdi da su svrgnuli turskog predsjednika Recep Erdogana.

Kako piše Telegraph, Turske naoružane snage saopštile su kako su vlast preuzele kako bi zaštitile demokratski poredak i ljudska prava. U izjavi koju su mailom poslali državnoj televiziji naveli su kako će postojeći vanjskopolitički odnosi Turske ostati kakvi jesu te da će provođenje zakona ostati prioritet.

Stanje u Turskoj je konfozno. Vijesti su kontradiktorne.

Izvjesno je da je u toku dramatično veče.

Vojska javila saopštenjem:

Turska vojska izdala je večeras saopštenje da je preuzela vlast u zemlji i da poštovanje zakona mora ostati prioritet.

U izjavi turske vojske koju je objavila državna televizija, navodi se kako provođenje zakona mora ostati prioritet. Vojska tvrdi da su svrgnuli turskog predsjednika Recep Erdogana.

Erdogan se krije i sa nepoznate lokacije prijeti i  sprema osvetu (!?)

 Kako piše Telegraph, Turske naoružane snage saopštile su kako su vlast preuzele kako bi zaštitile demokratski poredak i ljudska prava. U izjavi koju su mailom poslali državnoj televiziji naveli su kako će postojeći vanjskopolitički odnosi Turske ostati kakvi jesu te da će provođenje zakona ostati prioritet.

Bajka o petnaest dana proljeća – IV dio

 

 

Dan treći

 

Mnogo toga si mi govorila.Mnogo toga sam ti govorio.

Mnogo toga nisi željela da mi govoriš.Boljelo te.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.kako ti je poslije bilo nikad nisam saznao.

Isključila si me iz svog života.Jedno klik i nema te.A opet znam te,moja te duša poznaje i vjerujem da su to učinili oni loši ljudi ove priče.

Molim se da si svoje bolove prebrodila ili zaboravila.

Mnogo toga nisam htio da ti govorim. Boljelo me. Svoje bolove sam samo duboko zepretao u maglama malog mozga. Mislio sam da će mi veliki biti dostatan za tebe.Nešto mi nisi dala da ti govorim.Nešto se izgubilo u raskoraku između poljubaca i milovanja..

A možda nismo ni imali vremena.Odakle ti vrijeme frajeru jedan.Djeci ne treba mnogo govoriti.Djecu ne treba plašiti.

Djecu ne trabaju stariti.

Niti im bilo šta braniti.

Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure.

A mi!

Samo smo se igrali i ljubili i jurili i opet igrali i ljubili i jurili.

Jer život je samo igra i zabava,rekao je mudrac znani.

Igrali.I jurili.I ljubili.Za loptom.Za nebom i suncem.Jedno za drugim.Za mjesecem i zvijezdamaZa morem.I opetJedno sa drugim.Igrali.I jurili.I ljubili.Sa pjeskom.Sasvim sami. Oko nas kao da nije bilo nikoga.Nije nas bilo briga.Ta bili smo djeca.Skoro pa djeca cvijeća.

Ni pjevati nismo imali vremena.Ne stidim  priznati da to još uvijek nisam naučio.

Ljeta naših proljeća bio sam zauzet.Sijedeće godine mi se nije pjevalo.Kasnije mi

se nije dalo ili nisam imao vremena.Jednostavno mi se nije pjevalo,jer  jedno

vrijeme sam bio sleđen.

Možda nisam htio pjevati samo zato što nisu mogla biti dva pjevača u našem

Gradu čednosti.To sve više nije ni važno.Ni pjevača više nema.prvi od Indexa je

prvi otišao na ugodno i tiho mjesto.Koga će očekivati to samo on zna?!

I kad sam govorio,ponekad se činilo da nisi htjela slušat sve moje riječi.

Rekoh ljubim te.

Igrala si se mazno,mačkasto,nježno,ljubila me.Vjerovao sam ti,ljubiti je nevino,

dječije.

Zatim šaptah volim te.

Smijala si se zarazno,objesno,razuzdano,Vjerovao sam ti,voljeti je sve.

Pomislih želim te.

Ljutila si se ozbiljno,srdito,iskreno.Vjerovao sam ti,željeti je sebično.

Plašeći se snio sam ,moja si.

Okrenula si glavu,oporo,prkosno,ponosnoVjerovao sam ti,svojatati znači gubiti.

„Djecu samo treba pustiti da se igraju i jure van domašaja ljudi. na obalama

pustim…“ zastaješ,tješila si me.

“Obalama vrelim.Pod sunce,mjesecom,zvijezdama,nebom.“

nastavljam,posramljen ja.

Nisam te plašio Makom ,Modrom rijekom,kamenim cvjetovima,stečcima i Bosnom.

Srećom, oni će  doći poslije.Samoće i traganje za korijenima,ljubavlju i bolom će ih donijeti

u Bosnu Zemlju Božije milosti i Sarajevo Grad čednosti

Bio je svijet vijekovima,tisuć ljeta star i težak i kamen.Stećci i naša mladost,to bi

bio turoban spoj.

 

Pričao sam ti o  Indexima,ne mnogo,jer voljela si njihovu muziku.Ti koja si

bila muzika.

Još gledam -osmijeh balada. Još pamtim pokret – arlekin commedia dell'art.

Još sanjam – milovanje bolero.Još ćutim – poljubac fuga u C-duru.Još osjećam –

pogled  rapsodija.

U vremenu prije sjećanja,sjećam se da si pomalo pjevušila kada nisi znala da

sam pored tebe. Posmatrao sam te iz daleka,ne želeći te ometati.Nisam te htio

uplašiti.Ti se nisi okretala iako da gledam te si vrlo dobro znala.U gledanju nisi

htjela me ometati.Nisi me htjela postidjeti.

Još uvijek mi u ušima bruje tvoji milozvučni tonovi,a tihe riječi ne čuh,ne

prepoznah.Dok muzika,predivni tonovi si lila,siguran sam o našoj ljubavi si

snila.Žao mi što siromašniji ostah za te tvoje riječi.Neke si mi nadopunila kada

bi se zaboravila i skoro na uho mi pjevušila.

Naznaka moje kasnije sudbine.

Sada čujem tek toliko da mogu razumjeti šta govore samo oni koje volim.Na

pokrete njihovih usana sam navikao i slogove prepoznajem. Glasovi drugih

se ne broje i ne interesuju me previše,uklopiše se u masu onih koji rekli su

laži same i loše riječi,manje više.

Godine 197o. Indexi nam darovaše Da sam je netko i Svijet u kojem živim.

Hvala im,jasno su se sjetili prošlih dana proljeća i ljeta.Nije više bilo ni nas

ni djece cvijeća.

Te godine  ubiše Đenis i Hendriksaa,u nastavku poslije te godine ubiše i

Morisona ; poslijednje aktere autentičnih himni i  muzike djece cvijeća.

Da ubiše ih ,da prekinu,da unište  i svaki trag ,svaku misao i pomen u

pjevanja što odiše istinom i ljubavlju.

Morison i Hendrix postadoše tako dvije naivne budale koje u poslijednjim

godinama života padoše na način koji su im zvijeri osmislile i nametnule.

Egzekucije su bile neminovne,čovjek je žilav stvor,može podnijeti mnogo

toga,ali ubitstvo,smrt ne može.

Đenis pak nije imala izbora.Još od djetinjstva,kao ti ili ja mila moja je bila

sama i upućena na sebe..Nije mogla živjeti bez muzike.Ne nalazeći ljubav

osim u pjesmama  uvijek je ostajala sama.Samoća kao usud.Kako to poznato

zvuči.Bez zaštite bijaše isuviše lak plijen zlu.

Ima onih noći ludih,kada sve podsjeća na minule dane,kada samoća i čežnja

procvaju sjećanjima,muzikom i ljubavlju.A opojni miris djevičanskih ljubičica

unosi u srce,dušu i misli najvoljenija bića.

A onda se sjetim tragičnih života i smrti njenih prethodnica Besi Smit  i Bili Holidej

i tvoga glasa,i pomislim:

Koja to više nikad neće  pjevati  moje pjesme

O mila moja,

i sama znaš

kako si  pjevala.

cvijeću i nama

tek tako

pjesme lako sanjala.

tako darovita

tako bogata

srcem i glasom

života

popločanog samoćom

nadom i tugom

 

u muzici

postojalo ništa

nježnoj nije

pratilji stvaranja

Božanskog

sada i prije

nebesa svjetova

zvjezda

svega onoga

savršenog

punog dobrote

Uzvišenoga

što nisi

iz duše onako

jasno i jako

iskreno

umiljato plačno

a tako lako

otpjevati mogla

a da to nije

sama muzika ta

kao da si ti

upravo nalik

sebi samoj.

kao da si ti

dijete rođeno

u Gradu čednosti.

 

A kako smo se samo voljeli

A kako smo se samo željeli

A kako smo se samo ljubili

O kako smo  orno frkisali

O kako smo ljubav snivali

O kakva smo djeca bili

O kakve smo anterije dosnili

J'er sve su nam branili

 

Puna života

iskrene ljubavi

dašak nježnosti

davala si

nama zaljubljenim

tebi i meni

pa hajde sad

ako možeš tebe

djeto to nemoj voljeti.

 

/In memoriam Đugum Frka/

Stihovi neki koji kao da se samo na nas odnose i ponose ,mnogu tugu donose,

i pjesme o  sretnim i žutim ljetnim vremenima našim i njinim.

Ti,negdje između neba i tužne duše moje pjesmu i pjesme moju više ti ne pjevaš.

Pet godina poslije osjetih kako mi vjetar tako lagano,tako tiho kao povjetarac

neki šalje nježne i tužne  riječi.

Milo moje…

Jedva prepoznah Bisernu tugu kojom najavljuje tvoj dolazak u strani svijet,

a crvenokosa Lisica pjeva O jednoj mladosti.

Našoj mladosti,jedino moje proljeće,

Da li su nas tada definizivno ubili mila moja?