Biseri bjelavskih mahala 49.-54.

 

 

49*U mahali se to kaže plačem  k'o godina, ma šta mu to značili.

Kao ,  ne znate zašto ,ali ne prestajete da plačete i boli vas.

 

50*Ma, mi uvijek  znamo mi o čemu neuki misle.

Oni ne misle , jer ne mogu misliti. Jer kako mogu misliti ako im mozak u plićaku neumlja.

 

51*Sve je relativno. E = MC2. Sve je u parovima,zato  sadašnjost na postoji.

Samo prošlost i budućnost.

 

52*Prošlost je kakva , takva konstanta.Sadašnjost ne postoji. Budućnost je neizvjesna.

Pa,  ne popi’! Kažu pijanice, Širaz  i Rumi. Ah, da , i boemi.

 

53.*Vrijeme je iluzija.

Da nije iluzija, žašto bi se dani svake godine tornirali.

 

54.*Možete , ali doklen , ne zna se.

A onda , ehej, brale, ima da vas žestoki zvizdan  vječno tabiri.

 

Biseri bjelavskih mahala 61. – 66.

 

61*Većini muškaraca treba priheftati nešto , da bi rahat mogli nositi odjeću bez nogavica i šlica.

 

62* Uzrok i posljedica.Zbog nekih ljepota valja glavu zagnjuriti. A ponekad je i okrenuti   na drugu stranu.

 

63*Poliglote su samo ljudi koji govore više jezika.Po mogućnosti stranih.

Sa ex Yu prostora svi smo poliglote. Govorimo. cirka.ba 5-6 stranih jezika.

Međutim dokazano je da to nije znak naše pameti.

 

64**Pritisni koku dok je pile, poslije jaja liježe , a i perje teže leti.

 

65.* Najbesmislenije je kad fićfirići umisle da su akrobate. Obaveno se slupaju .

 

66.Vrijeme bude i prođe. Pa se opet vrati. Konstanta.

U toj stalnosti ,pržun je vječana izvjesnost.

Biseri bjelavskih mahala – 67. – 72.

67*Pokloni svoju milost neukim.Neće ništa naučiti, ali će se bar  glupavo smješkati.

 

68*Ima glupih i pritom neukih ljudi ,koji misle da su jako pametni.

Reći za njih da su idioti je vrijeđanje jedne populacije ,

koja se odlikuje i šarmom i pameću.

 

69*Divimo se bezgraničnoj ljudskoj gluposti.

Ali , molimo vas , nemojte je podcijeniti. Ona se vraća još gluplja.

 

70*Ljute  se neuki zašto umiru mladi i djeca.

Šta mislite kada bi tamo boravili samo đuturumi kako bi to izgledalo?

 

71*Vulgarizmi i ružne riječi nikada ne dolaze sami.

Prate ih  poganluk , nevaspitanje i plićak ljudskog uma.

 

72*Oduševljavaju nas bezgranične mogućnosti vulgarizama idiota.

Ali, njima je i Mil0stivi okrenuo leđa.

Bosna kolijevka civilizacije

 

Bosnu oduvijek nazivaju kolijevkom ili pupkom civilizacije. Ona to uistinu jeste.

Bosna je zemlja na kojoj se prelamaju sva dešavanja svijeta , od davnina.To nije zbog toga što se nalazi na razmeđi istoka i zapada; razmeđi novih i starih civilizacija, orijenta i okcidenta.

Razmeđa u Boga nema. U Boga su dva istoka i dva zapada.Gdje god staneš tu je istok, gdje god se okreneš to je zapad.Razmeđa je stvorio čovjek.

Bosna nikad nije trebala razmeđa.To su joj nametali ljubomorni zli ljudi; zato što je u Boga samo jedna Bosna.

Bosna divna mila,zemlja Božije milosti.

Bosna je blagorodno i prozirno neba punog zvijezda,maglica i putanja koje zadivljuje. Bosancu ne trebao huble da vidi ljepotu neba i zviježđa.

Bosna je zrak tako čist da Bosanci ne mogu da dišu bez njega. Da prežive u tuđem svijetu, pakuju ga i nose sa sobom. Zbog takvog zraka nigdje na svijetu ne postoji nježnije, ljepše, mirisnije, raznolikije i raznobojnije cvijeća.

Bosna je ona kiša što pada , a sve miriše. Sve oživi i ljubav i bol, i krik i suza, tajne velikodušnosti i patnji. I blagost i dobrota i plemenitost.

Bosna je snijeg koji ne pada , već se samo prelijeva i pokriva njenu pospanu nevinost svjetlucavom bjelinom snova.

Bosna je ona Modra rijeka i ona druga i sve njene blizanke.

Čiste su, nevine i bistre. Svi one modrii srebreni velovi što lepršaju Bosninom  usnulom ljepotom . To su izvori ljubavi i sreće. Nebo im daruje onu modro-zelenu umilnost, iskričavost sanja koju čovjek ne zaboravlja.

Bosna je jedna jedina snena šuma srebrenog sjaja; koja se prelijeva po blagim brdima s kraja na kraj Zemlje Božije milosti.

Njom tiho žumori sevdah čežnju.

Bosna su i  blagorodne ravnice rumeno-zlaćanog sjaja što zbore bajke o plodnosti i dobroti.

Bosna su tratine i polja kojim  se šire  mirisi djevičanskih ljubičica, ljepota ljudskosti i smrti, ktomu uvijek su obasjena zalazećim sunčevim sjajom.

I more Bosansko je kao i Bosna maleno a veliko, toplo, slano i ljekovito.

Bosna je  svojim ljudima utkala sebe i svoje darove.

Zato je Bosna isto što i Bosanac.

Zato je Bosna ono što Božjim čovjekom slovi.

To je samo djelić onoga što je Uzvišeni u svojoj neizmjernoj Dobroti i Milosti; Bosni darovao.

U srcu opijajuće predane ljubavi Zemlje Božje Milosti smjestio je : Grad čednosti – Palatu milosti – Dvor ljubavi -Bosna Saraj.

Djelići tih darove , ponekad brižno pretopljenih u snove, sanje i ljubav, zaiskriće u tekstovima, crticama, pjesmama, humoru, bajkama, basnama i historiji i svemu onom što slijedi na ovoj stranici.

Neke od tih djelova ćemo pokušati spojiti u neke ozbiljnije književne izraze. Za to nam treba vaša podrška. Nadamo se da će bar nešto zainteresovati, možda razveseliti, ili čak rastužiti eventualnog posjetioca. To nam je krajnji cilj.

Nažalost, biće izrečene i neke druge riječi koje možda neće biti toliko lijepe i svidljive,  nježne i blage ; već škrte,  opore,  ironične,  reske ali iskrene i bez mržnje.  Riječi istine kao opomena svijetu koji razumije, a kao podsmijeh, prezir , ogorčenost i prijetnja zlu i onima koji ga tvore.

Sve riječi na ovim stranicama su zapisane u prijašnjim, a nastale su kao svjedočanstva potomaka onih koji Bosnu doživljavaju onakvu kako ona jeste: Zemlju Božje Milosti i svoju domovinu.

Napisano neće biti predstavljeno po vremenskom, hronološkom, tematskom, uzročno-posljedničnom niti „lirskom“ redosljedu. Ne garantujemo ni kvalitetu jednake razine. Kvantitet je skoro neiscrpan, garantuje šarolikost – za svakog ponešto.

Nekad će govor biti izravan, nekad neizravan, nekad pomiješan. Nekad će govor biti u jednini, nekad u množini, nekad pomiješano.Nekad će tekst biti razvučen i usporen, nekad kratak i ubrzan, nekad zakukuljen-zamumuljen, zavisno od raspoloženja riječi i teksta.

Upamtite i bez zamjerki:

„Autori nisu bitni. Oni su odlučili da ispišu svoje misli, bilo to neočekivanom čitaocu pravo
ili ne.“

Na nove pravopise, riječnike i jezičke smicalice nećemo posvetiti previše pažnje jer ga kroje neznalice i maloumnici koji ne dozvoljavaju prirodni tok jezika. Neznalice koje nemaju Bosanskog bila. Maloumnici kojima je Bosna strana. Mi pišemo govorom Bosanca koji nije razmeđen. Naš govor je govor stećaka i Bogu milih ljudi. Naše riječi su Bosanske.

Naši ogledi biće eklektički i dosta laički, ali zato izuzetno istorijski, filozofski, naučni i istiniti. greške su moguće, ispravke slijede.

U Bosni i šire naš govor će se moći sasvim jasno čitati i razumjeti.

Vjerodostojnost zapisanog neće biti sporna, samo će je neko prihvatiti, a neko odbaciti.

Neki će nas mrzjeti, neki neće. Nekima će pucati prsluci. Neko će nam vjerovati,neko neće. Bićemo hvaljeni i kuđeni. Sve to i nije važno.

Svi tekstovi su povezani i međusobno se isprepliću.To će biti vidljivije  ako uspijemo da predstavimo prvih tisuću i nešto stranica.Te stranice su Knjiga prva p sedmoknjižj koje će se rascvejtavati,dio po dio. Ako Bog Milostivi bode zadovoljan nama i našim riječima.

Nizovi slika pričaju priču vezanu za tekst.Kada su slike vezane za muziku,ponekad imaju biografska ili simbolična značenja,uzročno posljedična veza.

Mi jednostavno moramo izreći ono što mislimo.Odmah i sad. Ne smijemo dozvoliti da ikad više drugi govore u naše ime.Ti drugi govore bezočne laži i siju zlo.

Bosna to više ne može podnijeti.

Reći će se:“Puna im usta Bosne.“

Mi njima. “Okrenite se oko sebe,pa pogledajte, pa opet pogledajte oko sebe i gledajte.

Šta će te vidjeti?

Samo ljepotu i sjaj, blagost i blagorodnost.Nestaće riječi, ublijediće oči,a nećete se moći nagledati ljepote Bosne. Da se skupe sve vaše riječi, neće moći opisati blagodati Zemlje Božje Milosti.

To je naučno – historijska realnost u kojoj je kao što znate (ili ne) sve relativno, dualno, ponekad višeznačno.

Realnost u kojoj je jedina singularnost Bog Milosti i Ljubavi.

 

/Zapis je objavljen prije godinu dana, prigodom pokretanja stranice Bosna zemlja Božije milosti.

po svojoj bitnosti nikad ne gubi na svježini i aktuelnosti./

 

Oprostite život hajvanima

 



Danas je subota .

Kažu i drugi dan praznika je .

(Ponekad vjerujemo i neukima.)

Kako za koga!?

Za neke insane je berićetan.

Za mnoge hajvane, cirka ba. stotine miliona njih ,takarli je dan. Vrlo takarli dan. Rečemo biva , sudnji dan.

Na bigajli hak.

 

Dobro, nevoljko prihvatamo taj vjerski propis klanja Kurbana.

I Milostivom su neki propisi manje dragi, jer ljudi su nerazumni.

 

Ali zar se mora vršiti pomor životinja.

Pravi pravcati pokolj.

U jednom danu Svijet postaje masovna klanica.

I zemlja i nebo se uzmiču pred Oceanima krvl nevinih hajvana.

Zar nije poštenije, časnije, humanije odrediti cijenu Kurbana i taj iznos pokloniti gladnim i potrebitom.

 

Znamo, naći će se hanefijski ili neki drugi neuki licemjeri,

koji su se pocijepali u vjeri , koji će nam jako zamjeriti.

Reći da hulimo.

Možda nam podvornik smrtnu hutbu složi.

Nije nas briga za putnike u pržun, oni nam ne mogu ništa.

 

Da li hulimo mi koji tražimo milost za nevine životinje,

ili oni koji ” junački” , na sve strane snimaju i objavljuju svoje junaštvo

i masakr bespomoćnih hajvana ,a drugi im aplaudiraju.

 

Ne sumnjajte,

zaklati hajvana je kao zaklati insana.

 

Gdje će vam duša?

Njihovu vi uzmiate bez milosti.

 

Sjetite se poslijednjeg genocidnog rata u našoj zemlji.

Koliko je bespomoćnih,nenaoružanih insana bilo poput Kurban monstruoznim zločincima.

Nemojte hajvanima biti koljači kao što su monstrumi bili predanim Bogu.

 

Položiti životinju pod noge , prerezati joj grkljan ,

pustiti da krv icuri, pa još toplom tijelu početi derati kožu,

a zakovrnute oči blijedo zure u oči vaše djece, je monstruozni čin.

 

Zapita li se iko:

-Šta se u tom momentu dešava sa dječijom dušom, dok gledaju bepomoćne bekane, kako batrgaju nogama, dok ih babo junački pritišće koljenima i iz njih isjeruje poslijednji dah?

 

Da nam se previše ne zamjeri ( mislimo isključivo na dobre i Bogu milostivom predane ljude), mi stvar posmatramo ovako:

-Kada je objavljen propis o Kurbanu bila je tek šačica mulsimana.

Bilo je logično da se nekako razlikuju od pogana.

Ta šačica je morala pokazati da su spremni žrtvovati Kurban ,

i sebe kao Kurbana u borbi za opstanak.

 

Kuran časni naglašava, da se klanje može zamjeniti drugim vidovima zekata.

Dao je mogućnost izbora. Između ostalog postom i milostinjom.

Milostivom je više stalo do čistoće duše i spremnosti na žrtvovanje , djelenje milostinje,ispravnoj

sljedbi Božijih zapovijedi , uputa i savjeta, nego sama Kurbanska žrtva.

 

Sjetite se Ibrahima/Abrahama/Avrama.

Zaustavljen je  kada je trebao pustiti krv svoga sina , sbožijeg  Kurbana.

 

Dovoljno je u srcu nositi spremnost na žrtvu posvećenu imenu i djelu  Božijem.

 

Molimo vas ,

budite , bar samo jedne godine milostivi,svome Stvoritelju Milosrdnom nalik.

Pomislite da vam Milostivi ,kao nekad Ibrahimu ,naređuje da zaustavite ruku.

Oprostite životinjama život.

 

I vama će Allah Sveopći dobročinitelj oprostiti vaše grijehe.

Amin I Alelujah.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mujo i Fata pripovjest u četiri čina / I čin

                                          

 Čin prvi                                                                                                

Bili jednom,u nekom vaktu jednoj bosanskoj varoši Fata i Mujo.Mnogo se zavoljelo dvoje mladih.Branili im dušmani da se susreću.Ne znamo jal’ mater il’ otac Fatin.Otac begovski tiranin bio.Majka begovica puno mlađa,jedva tries’ opetu prešla,bega se bojala pa i ona stroga,tvrda,bez radosti dane nije ni brojala..

Daklen Fata begova kći,a Mujo sin siromašne udovice.Vehta ,neopstajuća kombinacija.Fata lijepa na mater bila,ni upis vila joj ravna nije,pomalo šeret.Mujo delija,kršan,zgodan razgovorljiv i ugursuz.Za svaku žensku otrov mogao biti.Ali jok,njemu Fata iz glave ne izilazi.Ni on Fati iz srca.Valjda  tako suđeno bilo.

Dogovorili se  mladi kako da budu jedno sa drugim.Fata spavala na spratu uz dva demirli penđera.Pod jednim penđerom ašlama,pod drugim tunja..Mujo bi se popeo na trešnju, primakao bi se prozoru i krz rešetke bi proturio srednji prst.Jedino se tako mogli doticati.Drugi prsti bili kratki.Fata bi  ga i milovala i milkila.Navikao on na milovanje.Tada bi brstio trešnje.Ponekad mu prst bio vlažan i slipav,on nije obraćao pažnju.Konta vrućine su,prst se od milovanja znoji.Malo mu neobično bilo što mu prst na žensku tukne.Ni na to nije obraćao pažnji.Misli Fata je žensko.

Kandilje nisu palili da ih neko ne bi vidio.Da nije bilo džamije Mujo nikad Fatu ne bi sreo, vidio i prepoznao.Jes’ da je Fata po starinski ulicom i u džamiji nosila zar.Ali je nestašna bila i kad god bi Muju vidjela digla bi zar.Kanda joj u lice,u oko  nešto upalo;pa trljaj,pa trepći,pa žmirkaj na Muju,sve dok oko ne bi iščašila.

Oteglo se ašikovanje.Sreća da su ašlame i tunje rađale u različito vrijeme.Trešnja rodila,Mujo i Fata sve ašlame pobrstili.Fatin otac se ibretio što te godine trešnja nije rodila. Kad bi mu dosadilo penjat se na ašlamu Mujo bi se peo na dunju,primakao bi se demirli prozoru i kroz rešetke opet proturio srednji prst.Fata bi ga milovala i milkila.

Došla sezona dunja i Mujo i njih počeo brstit.Fatu nije mogao ponuditi,nisu tunje kroz rešetke mogle proći.Mujina mater slatko od dunja napravila.Čudi se narod.Nit ih u bašti imala,niti je  na pijaci tunje i slatko od tunja kupovala.Bio to Fatin dio akšikluka.Fatin otac se ibretio što te godine dunja nije  rodila.

Kažemo sreća ašlame i tunje rađaju u različit vakat,a mogu se ne zrele jesti.Nekad bi Mujo znao pretjerati pa se i obarabatiti.Nikako da se Mujo i Fata ljudski pomiluju i dotaknu.Samo prst kroz demirli penđer i milki i miluj.Nisu glasno mogli razcovarati,beg bi ih mogo čuti i eto frke.Ponekad bi samo šutjeli a Fata bi milovala i milkila.

Jednom Mujo nešto čudno,iz čiste dosade i jada,napravio.Popeo se na dunju i primako se prozoru toliko blizu k'o što nikad nije.Trebalo mu vremena,Fata nestrpljiva pita:

-Hoće li bolan više taj prst?

Nešto se ušeprtljo Mujo pa nervozno odgovara i nešto jedva kroz demirli penđer protura.:

-Hoće bezbeli,bona evo sa'će!

Dohvati se Fata ponude poče da milki pa skoro da vrisnu:

-Joj ,Mujo dragi kada ti je ovo nokat otp'o.

-Juče ja slugi jedinom pomagao,drva  cjepao.Pa hek po prstu.Otpade nokat.

Milki Fata i ispituje:

-Jadni moj Mujkane,a zašto ti je prst vako otekao.

-Kako neće bona.Kad nokat otpadne prst mora oteknuti.

-Milki Fata ne popušta,misli Muju će manje boljeti,propitivanje nije završila:

-Mili moj Mujice,bolest ti neka jaka prst napala.Hem nema nokta,hem otekao,evo ga i raste,nikad veći i deblji nije bio.

-Milki Fata pa milki,ne posustaje.Mujo konta šta da joj odgovori pa se odjednom sjeti:

-Idem  draga moja po demir pilu,ovo se više ne mere durat.Ima da prerežem rešetke ,sve razvalim i sve ti objasnim i da ti bolni prst pokažem.Ti vidi što ti je radit,miliovat ili milkit,jali nešto treće,smislićeš ti pametna si.

Ta ti valja,- obradova se Fata-babo otišo u Stambol nosi neki pašin ferman veziru,neće se za po’ godine vratiti.

Dok pričala Fata ubrzala milovanje,Mujo se ukočio,nije sišo već sletio sa grane.Od silnog trzanja; prije kočenja; odlomila se velika grana na kojoj je sjedio i on hek  sa tunje.Jal’ od  habera,jal’ od nečeg drugog,jal’ sa trešnje,jal’ sa dunje;sve jedno je,iste su visine,Mujo sa drveta hekno u bašču. Srećom na kadifice i mehku zemlju pao,ništa mu nije bilo.

Ta dunja nikad više nije rodila,pa je posijekli i novu zasadili.Malo ugruvan i postiđen gleda u mjesec,zvijezde i vedro nebo.Čuje Fatu kako pita:

-Jel to kiša pada,dvij tri kapi me po ruci potrefiše.

-Jes’ malo kišilo pa prošlo.

Mujo nije ni o'šo, a već se vrn'o i na ašlamu se popeo.Ona na udaljenijem kraju kuće bila,

Na ašlamu se popeo,demirli pilu u ruke pa pilaj.Ipak glasno bilo.Mujo stao ne zna šta će!?

Fata skontala glas prelijepi,snažni i otresiti pustila haman Josipa Lisac  i zapjevala Moj dilbere,pa prekinula.Ne kreću se ni ona ni dilber večeras nigdje,pa joj pjesma nije po volji.Tada okrenu na drugu i poteče glas kao izvor Modre rijeke bistre :

-Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice…

Muji drago oko srca,to njemu i njegovoj raboti njegova Fata pjeva,pa pilaj i pilaj.

Fatina majka i seja,butum komšiluk se zaibretio.Joj miline avaza.

Mujo pilo i začas prepilo demirli penđer i u Fatinu sobu se uvukao.Šta je Mujo objašnjavo,kako joj je bolni prst pokazivao i šta su radili,to ne znamo.Nismo nazočili ni svjedočili.Jutrom, sabah zorom Mujo se iskrao i kući otišao.Otada,nadalje i ubuduće bi se odmah po akšamu uvukao.Tunja  krila demirli prozora na kome nema demir rešetaka, izjutra,prije sabah zore bi se iskrao.Fata bi tokom dana bogate se meze i slastica za večer nabrala.Mjesecima gozba i gozbe trajale.

Tih mjeseci je Fata obdan pjevala :

-Joj crven fesić u drgana moga,joj mamo mamice.

Obnoć se čuli samo jecaji:Joj,mamo mamice.Potrideset  puta,od akšama do sabaha.

Šta joj je Mujo radio nismo ni nazočili ni svjedočili?!Aman,nisu to bila čista posla.

Da li je narodni pjesnik o njima ,onu Fatinu najmiliju ,pjesmu  spjevao?

Na ovom dunjaluku sve je moguće.

**

Drugi dio 14.8.2017. u 20 08

Biseri bjelavskih mahala 55.- 60.

 

 

55*Sve se mijenja, samo mahalaši uvijek ostaju mahalaši.

Što bi filjozofi rekel – persistiraju,joj mamo mamice.

 

56*Pogled u budućnost nam govori da je prošlost bila milostiva.,

a život prlijep.

 

57*Mahalaši su vesla izmislili, pa ih levatima prodaju. Da imaju šta raditi.

Zato su Mahalaši dobri mornari i uvijek bez šake dukata i bojazni brode, sve do crnih rupa.

 

58*Svaka vrana svome jatu leti, osim onih tica koje nisu vrane.

A to su grlice , labudice i kokoti. One se mješaju i maze. I perje leti.

 

59*Šta zna seljak šta je čokolada? Crnilo baca , zlato“ zadržava .

Saga iz  opanaka  u lakovane cipele.

 

60*Vala nek ima i tuge, nemamo ništa protiv. Ali nek dođe poslije.

Sada neuki pitaju poslije čega. Ako nisu do sad’ skontali , mi ih nemamo namjeru prosvijetliti. Nismo levati.

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca / IV Epizoda / Četvrti dio

Neki na kažu anterije su starinske anterije i njih su izraživali terzije.Mere biti. Da su starinske nisu.Kad se te dvije ljepotice  žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti.I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to.Hoćemo,ali kasnije.Polako,po redu.

Ma jok boni. Ne ide to tako. Priča je o anterihjama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici kad joj se noš nije anterija izvezla ni natandarila. Pa onda kad se obuče mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli.Hoćete sve nešto preko reda,bezbeli. Mora sve redom.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada.Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote.Ponekad bi im se posrećilo pa bi nešto nalik našim anterijama naprevili.Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene.Đez ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš?Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli,ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali,čak i baterije poneko upotrebljavo, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli.Ako ne znamo protumačiti i skontati,znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati.Tako je najlakše i tu zabune nema.

Pravu i najljepšu anteriju može žensko čeljade samo sebi i prema svome tijelu izvesti.Ko će bolje od nje znati kako tijelo ima,koliko krivina i oblina i na kom mjestu ima?Niko,pa ni dragan. Ima on čitav život da to upoznaje, pa ne upozna , niti domozga,  kako ta ljepota biba i uzbibava.

Kućna anterija se vezla, za dragana, muža, đuvegiju, zagonđiju, muškarca koji traži ljubav žene, djevojke, djevojčice i uzvraća, debelo uzvraća. One su se još manje  štedile i u vezu i u ljubavi. Takav vakat bio i takva im narav bila.

I danas ženama tijelo iste želje sniva,da je dragi ljubi i miluje. Ima toga, ali urijetko.Neki srketli vakat; žena može samo stat pa plakat. Svi negdje jure i žure, ali zaboravili da se igraju.

A nekada?!

Ljubav je sve što se imalo, bez obzira na bogatstvo i usud. Uz ljubav je išla i sreća i nesreća. Danas je sve to zaboravljeno.

Konzilij je bio sretan što je bivstvovao i uživao na izdisaju tih sretnih i prelijepih dana. Konzilij u našim pričama nije toliko bitan. Oni su samo blentovije natandarene u priču, da bi se istakla ljepota grlica, anterija, nevinosti i ljubavi.

Da li su oni znali nešto o ljubavi?

Tanko.

Učili i učili, al ko pačićići mali urijetko šta naučili i najčešće kvarili. Ovdje ne govorimo o takarenju.To imaš ili nemaš.Sa tim se rodiš ili ne rodiš. Mere se nešto i naučit, ali od žena. Zato se konzilij družio samo sa ženama.

Da li su znali vezove? Poneki je i nešto ko nabado. Ovdje ne govorimo o takarenju. Riječ je onoj nježnosti što povezuje ženu i muškarca,  na putu kada za njih ništa na ovom svijetu ne postoji , osim njih dvoje i ono što oni tvore , a što se ljubavlju i sevdahom zove.

Šivenje i vezenje anterija se znalo otegnuti oho, ho.  Kada bi se koja anterija zavšila, rad bi prestao i ženski svijet bi se divio umjetničkom djelu.

Svaka anterija je bila unikat i priča za sebe, jer je iz ljubavi,  za ljubav rađena. To nije bila još jedna,  duga vezena ženska haljina. To je bio krajolik skladan po tijelu žene domaćice joj i mjeri ljubavi, što u susret te žene jedri i brodi.

Sve zaradi onog nekog blente, mahalaša il’ čaršijca.

A šta je on znao?

Skoro ništa!

Nasmijati ljubu dok joj se usta u zejtin ne pretvore.

Muziku pristaviti da je suza gane i natjerati je da joj svaki damar  plane. A ona uzdrhtala samo hoće da lebdi i pleše da velove ljubavi traži i da se preda.

Praviti se da mu nije stalo, a mjesec i sunce mu srce može stati koliko je. Ali kada se preda , žena znade rašta je anteriju vezla.

Po najsitnijim detaljima  tijela koji će biti prekriven, brižljivo su birani detalji, boje,linije, zavijuci, krugovi i opet boje. Puno boja i detalja. Svaki detalj je odgovarao mjestu i dijelu tijela koji će se sinhronizovati sa haljinom. A bome i rukom đuvegije.Nije ona uzimala mjeru ruke, ona je u njenom krhkom biću , u žardinu,  u  dojkama njenim ucrtana.

Sve je bilo krojeno, otisnuto i zategnuto do u tančine, da istakne dio  tijela koji se vidi ili koji će zaiskriti i nenadano biti izložen i viđen. Pa opet bježati, iskriti, iskakati u igri lova i strasti. Bježi čedo,  ženo,  bježi  i sakrivaj se da bi sebe poklanjala.

Zajedničko svim anterijama bez obzira na namjene i boju  je bilo da su imale duboke izreze. U rukavima do iznad ramena ; do žile kucavice, u grudnom dijelu skoro do pubičnih slasti. Predio oko nogu  do svilenkastog đardina,  što je konzilijev omiljeni izraz za izvor ljubavi i života, se prilazilo da posebnom pažnjom.

Jel to onaj raj za koji se mre; jeste. Prekrsni vrt mirisa , boja i slasti od kojeg se čovjeku sve zamanta i on ,aman,  hajven biva. Čovjek ne bi nikad puta izlaska iz njega mogo naći, sve i kad bi poželio da ga nađe.

E taj vrt treba poslijednji da zatitra u nagovještajima , dok mozak blenti nekom ne smuti. Zato se vezu na tom dijelu najviše pažnje posvećuje.

Ti izrezi nisu uređeni i krojeni tek tako. Imali su svoju svrhu.

Svečane anterije su  imale prigušenije, zagasitije ali ne i manje lijepe i efektne boje. One su otkrivale bogatstvo haljina, bluza, košulja, suknji i podusknji, velova , vezova, boja  i šara i svih mogućih ženskih nošnji  i nepoznanica koje su se u anterijama mogle kriti.

Bezgranični nizovi kombinacija boja i sakrivenih čuda što se kriju,što bježe,ali što hoće i da izlete i da se daju. Čari zadivljujuće i ugodno za oko posmatrača, ponos za vlasnicu spektakla. Kada se divota,taština i želja jave , šta će ti bolan onda anterija.

Neka nje.Sve bi bilo mlako i nekako reda radi. Skine se ona , skine se on pa udari. Nije to to. To samo seks i ništa više. A to brzo dosadi i eto belaja; il'ona il’ on,u ovom srkletli vremenu najćešće oboje; uzduđenja nova koja doma ne mogu naći , negdje drugo traže.

Kućne i djevojačke anterije nosile su se samo u trenucima najveće intime, uglavnom noću i za posebne prilike. One su bile od laganije svile, koja se uvijala oko krajolika kao snijeg oko brdašaca i dolina.

Opisali smo vam anterije, uglavnom, izreze na rukavima, grudima i među nogama. Sada zamislite bijelo mramorno žensko tijelo kada se uvlači ili izvlači iz anterije.

Ne , to nema smisla i priča o anterijama gubi veo i draž.

 

Bosna – prekrajanje historije/ povijseti / Istorije – Laže vikipedija lopovski laže

 

Bosanski historičari šute, nisu valjda svi krepati.

Mi tako slučajno naletimo na nešto pa ne možemo sebi minutama doći, rashablećimo se.

Pišu oni o srednjovjekovnoj Bosni pa navode da je u njoj živjelo:

-750.000 katolika (85,22 %)

–  50.000 pravoslavaca (5,68%)

–  80.000  krstjana (9,09)

Joj ludi mili i Bože Silni kako progutati ovu bezočnost i bogohuljenje vatikanskih slugana.

750 tisuća katolika u srednjevjekovnoj Bosni.Čudo jedno nebesko.Nešto manje nego po popisu 1991.god. Tada ih je bilo 760.852.Neko usaglašavo brojke.Za sedam vijekova samo rodilo se samo 10.852  stanovnika.Sad nam je jasno zašto kitočkica i druge hrvatice od davnina hrle na čevapčine.

Po statistici ispada: kod bosanskih katolika 200 takara ili tandaranja godišnje.I u Vatikanu ima više takara godišnje,a znamo kaki su hadumčari oni.

Umjesto da tu bruku sakriju kroatjanski vikipedijaši je na sva zvona oglasili. Kako neće moraju skrećati narodu pažnju i sebe veličati.Povijest govori drugačije od 1102. do 1991. godine ,vijek za vijekjom,dan za danom su bili nečiji slugani.Mogu ono cifre valjati ko Mirko i Slavko bombe,ali im to ne pali.

Eto mi primjetismo da im se u njihovoj “statistici” potkrala sitna greška.

Negdje im se izgubilo 0,01 %  odnosno 880 stanovnika. Nije neki broj, nećemo zamjeriti.

Ne zamjeramo im 99,99%  bezočnu laž. Puštamo vikipedijsku fukaru da koplekse sluganstva liječe.

Oni radi autentičnosti neke Bosance izglibili. Kao ko radi taj i griješi. Istovarimo im stomačne nus produkte na autentičnost, njihove podatke,pamet i časnost.

Mi najviše volimo za krstjane reći Bogumili. Puna usta te riječi: Bogu Mili, divota jedna koja sve kaže. Ovi vikipedijaši plešu oko te riječi ko đavo krsta. Po svemu sudeći sa plesačom  su u istom kolu i svi će oni u njegovom domu pojti.

Turski porezni katastri (popisi) iz 1520 i 1624 kažu u Bosni je tada bilo:

-150.000  katolika

–  75.000  pravoslavaca

– 450.000 muslimana

Kod turčina je bilo:porez ili smrt.Trećeg nije bilo.Zato vjerujemo u autentičnost nihovog popisa.Poreznici nikad ne lažu i u klanju ne zakažu.

Podaci su iz Vikipedije. To nisu mogli prekrojiti, jer se podaci nalaze u arhivima širom svijeta. Znamo mi njih i to se vremenom može izbrisati, kao što se ponešto već sklanja i minimizira.

Svi vikipedijaši se slažu da je srednji vijek trajao do kraja 15.vijeka.

Dakle prema historijskim podacima samih vikipedijaša za samo tridesetak godina u Bosni je netragom nestalo 600.000 katolika (oni kažu hrvata).

Što je mnogo to je i premnogo. Historija nije zapisala nikakve progone ili masovne egzekucije bosanskih katolika.

Osim u nacističkim, američkim,vatikanskim, ustaškim i četničkim logorima smrti nikada nije nestalo toliko naroda za tako kratko vrijeme,a da se ne zapiše. O takvom egzodusu bi sva zvona Savla oliti Pavla, prevaranta i samozvanog, samoproglašenog slugu časnog  drvodelje, pola milenija  odzvanjala. I još pride za vjek vjekova, kad bi ih bilo, kad prije toga ne bi bili uništeni.

Proročanstvo iz Fatime tako prorokuje i plaši ih.Pominje se neka cifra 2056 ili 2o65.Ni pouzdani neimenovani izvori više nisu ono što su bili.Kažu nisu oni krivi,proročanstvo prekrajali nekoliko puta pa se cifre pomješale.

Dakle nema teoretskih šansi ni onih o,ol% mogućnosti da je broj katolika u tursko vrijeme bio veći od 150.000. To mu odmah znači minimum koju desetinu hiljada manje nego prije njihovog dolaska.

Brojnosti  katolika u u Bosni je uveliko kumovala “blažena ” kraljica Katarina.To je ona čedna žena kojoj je Vatikan natakario dva vikara kao “duhovnu” podršku.Šta mislite šta su u to doba vikari vikali. Katarina koja je zbog vikara prešla na katolicizam je proganjala i u krvi zatirala sve Bogumile koji na katolicizam nisu htjeli preći.

Za vrijeme njenog terora ubijeno je više Bosanaca nego za svih Vatikanskih  krstaških ratova. Vatikan joj je zahvalio i proglasio je blaženom.Ona uzvratila i Bosnu testamentom ostavila Vatikanu.Ko Bosna njena prčija.Neće moći “blažena” Katarina ;Bosna nikad ničija pa ni tvojea prčija nije bila.

To što je kroatjanskim vikipedijašima sjedalica  zjevnula ,to nije naša briga.Nek o njenom sjedanju i nasjedanju brigu vodi Mikelanđelo,što im se smješi sa Sikstinske kapele.

 

 

Biseri bjelavske mahale 49. – 54.

 

 

49*Nikada ne niži bisere prošlosri  sakrivajući putanje rastanka, može suza kanuti

spaliti djetelinu sa četiri lista.

 

50*Duhovnost se uvijek veže za ideologiju.U mahali nema ideologije, samo đardina i žena.

Ah, zamoilo zaboravismo i plemenitih konjina.

 

51*Bježeći od stvarnosti često se zaglavi u nekom međuprostoru.

A u tom među prostoru su najveće nepoznanice Crne rupe.

 

52*U srcu uvijek slutimo jednu ogromnu žensku mekoću.

Ni žene nisu imune na mušku glupavu krutost.

 

53*Uvijek je poželjno napraviti korektan odmak od ljudi.

Začas postanu krdo, sa zverinjom konotacijom , mogu vas ugroziti.

 

54*Kad nebom lete rode,komšije uvijek strahuju.