Ahiret – značenje – Blekijev mahalski rječnik / pojmovnik

 

page_1  images (2)

 

Ahiret

drugi svijet, “onaj svijet“, mjesto drugog života, zagrobni život, budući svijet,vječan, krajnji ili duhovni

svijet

fig . kad se baciš u rijeku u jeku najviših poplava, kad se baciš sa babinog zuba ili sa

desetog sprata (može i niže i više) – preseliš se na ahiret, gdje će ti časne sudije ovjeravat putovnicu, jal

vamo , jal tamo, jal u hladovinu , jal u pržun

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / V Epizoda / Drugi dio

Dobri ih izradio. Ne voli on . da mu neko kazuje šta mu je raditi. Poveo ovu Hanu. Ona se preporodila. Nema crnih školskih keceljica, rukavi ala Kemo M. do navrh noktiju .Minjake počela nositi. Jes da joj stoje,  ali ipak to nije za bašti, proplanaka, đardina . I previše se otkriva, pa je ponekad i vulgarno i dosadno. Nimalo zavodljivo i ženstveno. U disku može proći.

Herco reko Leli Jeli Jeleni šta je Mojsije poručio. Ona mu rekla ne odi, nisu to čista posla. Ostaše Herco i Lela Jela Jelena  da se nose i po svojoj  đul baštici  igraju i jure. Nemaju vremena za druge. Pricvrljila ih ljubav.

Debi drago oko srca, što mu drugari dolaze. Naložio da se iće i meza spremi, obavezno brizle i bijeli bubrezi. Normalno u talu su Mojsije, Lenji i Dobri. Frka sa povrćem, voćem i mliječnim proizvodima iz bašte i štale, sofru začinila. Ne sjedi se vanka.Puno, puno više iznad sederničkog vidikovca, haman na Pašinom brdu, u dnu brda, jako duva.

Deba se uvijek hvalio da niko od njega ne može nabrojit sinonima za  takarenje, tandaranje i taslačenje.

-Nabroj ta tvoja tatlačenje,  bez  onih sa je i be i  za svaku riječ iznad tridesete ,dobijaš deset dinara.– iznebuha će Mojsije Debi.

Tada se za deset dinara moglo kupiti:

Natur šnicle    2  puta 3 din   jednako      6   din.

Davida /piva   4 puta  o,50 din jednako   2   din

Kafe                2 puta  o,5 din  jednako    1   din

Kiselu niste imali 1 puta o,5  jednako     o,5 din

Bakšiš             1,o  puta 1,o  jednako         1,5 din

Ukupno   :                             11 , 5 dinara.

Ti se crveniš,nemaš onih o,5 din što te konobar pali,a od sramote ne mreš žensku pitat za posudbu.Možda nju osramotiš jer obično ne nose lovu kad su sa nama.Na brzinu odletiš u toalet i od Ibre Piljka žene uzmeš marku .

Konobaru platiš dvanaest  maraka ko hadžija. Konoibarska posla.

Muškarac obavezno plaćao, žensko samo trebalo ponijeti sebe i cigare. Može i bez cigara, dragi će kupiti , refundacija u naturi.

Poče poker.

-Malo je to, može tri banke.

Hoće Deba da profitira.

-Ne može,banka,uzmi ili ostavi,za svaku fulu ti meni šest banki.

-Uzimam dvije,dajem četiri.

„Ne primam manje od pet,pas mater.Za svako je i be  petodinarka.Evo ruke da je hiljadu poslova.“

Mojsije ruku pruža, pruža ruku a ne sanja  da se opačina sprema,znao je Deba uzvratiti.No Mojsije će uzvratit i to kako.

Debeli hraknu u svoju ruku.Biljeg ko nov novcata  petodinarka.Mojsije se snašo nije a već bješe ruka u ruci.Vrisnu Mojsije pa trk u ćenifu povraćat stade.Nebu dušu,nebo je neće. Gadljiv toliko bio da je i na smog,kišu,maglu i pužev trag povraćao.Deba obrisa ruku o stolnjak,ni briga ga za Mojsija; k'o da ništa bilo nije dobacuje:

-Može ,ho'š po abecednom redu ili kako mi volja,

-kaže Deba i odmah počinje.

“Takariti,taslačiti,tandarati ašikariti ,alotrijati,amal…“

„Kako ubaci alotrijanje u hamalenje hablečino,jedna.“dere se Mojsije iz ćenifa,a oči mu ko neke suze na dršku ispadaju,ko da ga neki magarc tandara,što bi reko Deba , da prostite.

„Još si živ, čuješ znači, lijo jedna.Alotrija to ti je ludovati i puritanski strahovati od bliskosti,a gdje većeg ludovanja od tandaranja puritanke , kad joj puritanstvo takarenjem u zdrav mozak konvertiraš. Može dalje i nastavlja:  tačno u slovo gdje je prekinut bio:

gamiti,amaliti,anabazirati,baildisati,baždariti…

-E sad ga usra,kakve veze mjerni sistemi imaju sa bubanjem.

Brani Lenji Mojsija.

Ne možeš ti Debu tako lako smesti:

-Da li se anamo ona  nekad pokvari?Pokvari i tuhne i ne možeš joj par dana prići. Da li se nekad promjeni? Zna se promjeniti i te kako, naročito kad rodi ili fasuje bosanski grab. Da li se desi pa ti neka kaže: nisam dobro, boli me glava ili danas sam poremećena, nakrivo nasađena, nešto mi fali il’ nešto slično? Stalno se dešava. I šta u tim slučajevima trebaš raditi? Ništa, ama baš ništa. Al’  ima da te nema! Moraš bolan instrument u ruke uzet, mjeriti, podešavati i ukrivo, i upravo, o  udesno i ulijevo, i gore i dole, i u sridu. I onda , jopet , udri Mujo jače i još jače. I  nanovo , pa ponovo i do dvadeset ćet'ri puta. A vidiš li da opet neštima ,a ti opet štimaj ili štemaj, na volju ti. A šta je to ako nije baždarenje koliko se ja u astronimiju razumijem.

Deba sam sa sobom priča, sam sebi pitanja i odgovore daje.Tako je on . Svijet za sebe.

Vidi  Lenji jalov posao naduravat se Debom, kada se  ovi kači za astrologiju, a i mogo bi mu nešto loše izgatat. Srećom te večeri nije bilo Ome. Odustaje od dalje polemike i na glas kaže:

-Moraću  čekati da se Mojsije pješke vrne.

Mojsije u pauzi između dva djeljenje duše:

-Pusti Debu neka nabraja. a ti Frku nađi neka ovaj peksinluk iza mene sredi.Kuća je njena,a Dobri je tu,ako ja nešto pripustim nek se on toga dohvati i sredi.

-Nemoj njega u priču gurat, molim te ko hodža, ko rabin za sadaku.Hem zna što zna, hem zna i ono što ne zna, hem svaku Debinu fintu zna, hem ga uvijek brani. Koliko je tu hemova a i ko da nešto protiv moja tri prsta ima.

-Šut čafiru nemoj se meni molit, idi Germanu pa se njemu moli. Ali pošljen. Nego, sada idi svojim i mojim poslom, zovi Frku .Dobri, Deba i ja ćemo se riječima zabaviti,ti i onako nemaš šta naučiti. Što si naučio naučio, dosta ti bilo i previše. Sad valja nered počistiti i sve na svoje mjesto staviti. Ova , bivša , niko tako nek sluša i nek uči.

Osveta za Sedernik,hladnjak i bašće se sprema iznebuha sluti Dobri.

Ode Lenji Frku tražit, Mojsije dođe, ublijedio ko rahmetlija na tabut tahti , ispred meit taša:

-Joj rahatluku,nigdje kraja nema. Od one večeri, kad nestade sto dvadeset basova, nešto me muči, ždere, evo tu mi se ispod pluće nešto skupilo. Poslije mi bi žao hladnjaka, grehota onu divotu ogrebat. A i đule i kadifice prežalit ne mogu. Grijeh ba Deba cvijeće kidati ili uništavati. Sve se bolan skupilo. Ne možeš distati ni u halu ići. Hoće gore na usta pa neće, pa opet gore pa se vrati. I tako danima. Kutarisah se belaja,dobri ljudi.

Gleda Deba oko sebe, samo on, Dobri i Mojsije sjede. Ne konta Na Hanu-Anu. Ona je nova, pojma nema šta je ovdje po srijeti. Takaru se tek priučila, ali će brzo gradibo savladati. Jel to žensko ili nije? Gleda, ne može sebi doći.

-Joj čife, koji te ljudi spopali , gdje  ti vidiš čo'eka, samo ti ja i Dobri ovdje sjedimo, koje ti to ljude spominješ?

Zapomaže Debe kao da ga kolju, ko fazan fićfirića. Još ne nastavlja brojati.

-Ćuti bilmeze, radi posao, nastavi i malo uspori, nije čoek gujavica. A ti Dobri pazi malo, i malo mi pomozi!

– zapeta ili zarez bubati, bubačiti,bubnjati,bubrežiti,bucati,capiniti,

-Stop,ti ko cigan!

Žustro zaustavlja Dobri ne zna zbog čega, sve čisto, kristalno jasno, ali mora zaustaviti. Mojsiju vrijeme nešto treba, kupuje ga, debelo plaća.

„Šta je sad? -pita Deba, od Dobrog nije očekivo nož u leđa.

„Koliko se ja razumijem u medicinu,vakcine i muziku , capin je neki planinarski čekić. Hajde da je to malj,bat ili bosanski grb shvatio bih vezu sa ciganjenjem, ali capin sa njima veze nikakve neme.“

Dobri nabraja riječi, gomila ih iako zna da nije u pravu i da će lako biti pobijen. Deba neki dan kod njega bio i slučajno riječnik na riječi carin otvoren bio. Kako je Deba znao, da planinar Mojsije capin ima, to on pogledao šta o capinu piše. Pogledao, buljave oči zašiljio , pogled satima nije dizao. Čitao i čitao, i opet čitao, i opet i opet. Tačno dvadeset četiri puta. Nije mogao vjerovati šta sve o capinu piše. Sve napamet naučio.

Moijsije se smijuri , a Deba se ko fol ljuti:

-Riječ capin nisu ljudi izmislili,nebo ga je poslalo.Capin je višeslojna i višeznačna riječ,koliko je u toj riječi metafore,ironije i stilskih figura,koliko sadržine to se ne može objasniti tek tako.O tom bi da imam škole diplomski dobar napiso.

Capin može ko metal tvrd biti , i kad je od metala. Nekad je tupa strana obložena glatkom gumom i čini se ko  meka gumenasta guma. Onda je capin malo metalan, malo gumenast, može mnogo čemu podlužiti. A neka je tupasti dio capina obložen drvetom  i  poludrvenast, polu metalan je. Taj capin odmah baci, drvo ne valja , očas ga polomiti. Zato mnogi planinari svje capine od drveta prave. Nisu svi planinari vješte drvodelje. Tada capini liče na topuzine ili tojage. I onaj metalni možeš baciti, ni on nije planinarski skoro ničemu ne može poslužiti, osim geolozima. A ako zapadne kiša može te munja ili grom  strefiti. Dakle ako si planinar, ti ona gumeni od ebanovine ili tojagu od sajle insanske,  primi i ka planinama i planinarkama hodi. I nema belaja. Samo frka,cika i vriska.

Jel capin planinski čekić,jeste. I sam, malo prije reče. Jel ide po planinama? Ide i uzduž i poprijeko, i ubrdo i nizbrdo, i u ravan i u sridu, a moš’ ga zadhenut za uho, za pojas, na grudi, ispod pojasa, na pantale, na haljinu, ispod haljine, čak i na leđa, ako ne paziš i nečija usta o njeg’  zakači  il’ ubacit. Pa kad stigneš na kotu ili logu možeš sasvim slobodno njime logirat. Pa kad se kući vraćaš,opet isto. Minimum dvadeset čertri puta za vikend. Ako se ženska prije puritanka bila, eto ti belaja, mora se i više.“

Deba mili! – zove Frka tiho, ne znamo odakle..Načula ona o čemu se priča, konta Deba.

Šta  je, šta se dereš ? – dere se Deba, hem ga u ekspozeu prekida, hem mu autoritet ruši.

-Može li Lenji zabiberiti,

„Može, kakvo je to pitanje , pusti me , bona, idi pospremi to.

Misli Deba na toalet i na mezu i oblizuje se, a i kako do jedne riječi nije došo, ništa skonto nije.I bolje da nije i nikad skontat neće

-Jesi siguran sto posto.

-Dvjesto posto i dvaput ako treba.

Biseri bjelavskih mahala 169.-174.

169.*Vlasti fali daska u glavi.Prodale je sa materama.

170*Vlast je uvijek  velikodušna,Djeli bijedu  kapom i šakom .

171*I pad je let.Kako kome.Nekome je smrt.

172*Ljudi misle da su dani naivni,a nisu.Redovno,bezpogovorno i bezuslovno  u svom trajanju pokupe do dva  miliona hablečina.

173*Persistiraj je kovanica riječi persisiraj.Tako se opstaje u svijetu  bogatom grudima.

174*Rezime jednog boema.Od silnih ljubavi,ostale su mu samo gaće na štapu.

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Peta epizoda

 

Frkin usud

 

Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav  k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić., najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi  ko girica, prgavi ko’ kokotić,   bi tada poludio.

Njegova sreća spasio ga   Mojsije, dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio,  jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao da kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro, sabah in the early morning zorom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno  razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali. Zaista su to bila prelijepa , radosna vremena,  joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno  lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva  bjelavska nisu ga mogli mašiti.

Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti, a narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neki bleso nalik slikarima kojima je impresija život.

 

Došli do pod hrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja.To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.

Dobri zino, gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće bez riječi i nosi konjima.Njima to zrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto,  pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje  i po leđima potapše.

Lenji će Debi, koji će nekad u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan ,ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri se malo porazgovara sa jednim brkatim  čovom, vidi se da nije sa ovih mahalskih  meridijana, klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i lenji vidjeli da je Dobri u hipu neke penezi brki proturio.

Četiri mladića sa Bjelave spustiše se ka kućama. Jedan zaostaje. Po harmonici koju jedva tegarai, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad,ili najčešće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.

Oni nesretni vukli su preznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I  opet bi, sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom.

Niko  živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije, sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i  pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego   onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje, đule,snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,k adifica,

bijela janjad male , djevojčice i nježne žene, ibrici  i kahve. A najviše đardini. Da, i ovi, i oni.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi  i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe.Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i kiseljak.Kasnije je došla klipača.

 

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešćbili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana . I ona mila Grlica sa svojim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo – Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije,  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola.

Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Aha,bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika hekati. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja,već Deba i Frka.

 

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  im išlo od ruke,  u tu su se svojski dogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica  koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

 

Kraj prvog dijela

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Četvrta epizoda ( Osmi dio)

Grlica  kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 

Dobri moj,

 

Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj.

Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio.Uvijek je među nama titralo,ono neko , veliko nešto.

Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti , vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepotu  neku  koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju.

Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao.

Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Ona druga djevojčica  je u tvoje srce ušla, ne i u dušu ,to sam znala.

Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 

Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju  poštovala.

U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca,  više nisam  dolazila.  Do onih dana kada smo pokušali oživjeti nešto što je bilo nemoguće oživjeti. Naši vjetrovi bjehu prohujali.

Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga plavetnog  djeteta, Luce malene . Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila.Moje radosti i ljubavi.Život je često bio podnošljiv.

”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu manje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi,  ranu neprebolnu , Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

Dogodilo se to što se dogodilo. Za neke stvari sam kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

Samo mi žao , koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli. Ti si je htio primiti, ne dozvoliše nam.

I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve nisam mogle.A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka naših noći  još uvijek čuvaš. I naše jecaje i strasti  u noćima dugim listaš.

Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život  podnošljiviji bude.

Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo i da će me sve više boljeti.

Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala.Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

Htjela sam da se sjećaš  one Frke Frkice , one malene tvoje djevojčice ,  kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

Mili moj

uvijek sam te voljela

Ti

oprosti mi

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

Zauvijek  tvoja  jedina   Frka Frkica

 

P.S.

 

Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna,a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija.Valjda joj  usud vraća ono što je meni oteo.

Ako želiš i bajke tvoje mi čitaj , neće me više boljeti.

 

****

 

Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono u srcu mome  usnilo.

Ova naša noć rastanka  je bila trptaj sna i ljubavi.

Dijete je samo to od života htjelo.

Ljubav i ništa više.

 

Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama. Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji.  To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta nebu šalje.

Dunjaluk  osjeća da se nešto veliko događa.

Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

Odleti  grlica bijela sa rubin ogrlicom put vjenčanog prstena na vratu. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice. Znam , tamo ćekaće me . Odleti i dio moje duše sa njom.

 

Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te.

Uskoro eto i tebe meni, zaslužio si.

 

Tajac.Tišina.

Tišina i tajac.

 

Samo pitanja.

Kako, šta i zašto? To će poslije doći.

 

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to, predobra.

 

Prelijep i sunčan je dan bio.

****

In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Četvrta Epizoda ( Sedmi dio )

 

Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:

„ Sve je to lijepo, pjesnički sročeno . Nema zamjerke osim jedne . A krupna je. Ne reče nam, jesi li ti tu junfericu natakario?“

Niko ni riječi. Svi oboriše poglede.

Samo je Hana uzdahnula,  pogledala u Dobrog . On je i dalje čeznutljivo gleda  i ne diše. Ona pomišlja to uzdahe krije, milina joj oko srca, misli joj odoše na malopređašnje dodire i kao da sluti ono poslije. Zarumeni se i pogled spusti, ne želi da  joj čitaju misli.

Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku. Konta, skroz naskroz je nova novcata. Nije vrijedno Debine debilnosti. A ovdje u ovom đardinu nema visine. Sve neki bagremi , jorgovani i trešnje. Nema tu visine sa koje bi čovjek mogo pošteno heknuti harmoniku.

Uzima harmoniku, svi u nekom iščekivanju.

„E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom.“-cijedi Mojsije i otpuhuje. Nevoljno sa Zlate ruku skida.

Prihvata se harmonike , miluje je onako, nježno  kao  ženu. Ispred sebe je stavlja. Otkopčava je polako, kao da je svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra , kao po bjelini , lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi,  kao da desnoj  čeznutljivoj dojki nešto podilazi i počinje polako da prebire.

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.

Prvo Frka, zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

 

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka skora davanja i buduća tanga. I svašta nešto.A bolkoja će poslije doći.

Hana naslonjena na Dobrog , prima ga za ruku i počinje da uči.

Frka tužno gleda u njih, njeni   snovi su  ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti. Život joj po ko zna koji put nije fer. Jedna suza joj kliznu. Zlata je zagrli , poljubi joj suzu i šapnu:

-Oprosti mi Mila. U svojoj sebičnosti ,tvoje sam  jade zaboravila. Nije Dobri kriv, ne bi on.  Znam da te voli.   Ja ga zmolila da mi pizdunku skine s vrata. Znaš ti njega, ništa nam ne može odbiti. Srediće se to nekako.

I jeste. Nekako.

 

Vrijeme buduće…

Ni harmonike nema, ali muzika neka mi šapuće znane riječi :

-Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom.

 

Nježno , najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem. Darujem… Bruji mi u ušima.

Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir usana što život znače.

Penđer  se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela, sa rubin ogrlicom na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

Dugo pogledom grlicu pratim  i ona mene; dvoumi se. Pogledava me , a i u tihu zvijezdanu noć koja je vabi.

U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam.  Želim da mi svjedoči tome.

Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca . Četvrta epizoda (Šesti dio)

 

Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno i njemu strano, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti:

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku,zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali na isto mi dođe .

 

IV epizoda / Šesti dio

 

To djevojče nije nikako   k'o one  Omine hevine. Sa himenli Niko tako djetetom moraš biti i  nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat i u jaram ljubavi i strasti uvoditi.

 

Ako fuliš eto još jedne tribadije,  kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule..

 

Prvo malo bajki pričat treba. Tomu palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati. Bajkama led probiti, djevojčice su to, pa je onda , lagano , po kosi pogladiti. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne ,treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa  onda  neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.

Nešto ; k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid što glavu nisi odmah okrenuo.

Ako ona ćuti i crveni se,nije dobro,nije se led počeo topiti.

Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje.Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.

Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže lažljivica mila, k'o himenli kujica ,  što u oči gleda i vrti repom.Ti se njoj čudiš i pitaš je, ne direktno već više sebe :

-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrapci u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to vrabac imitira.

Već je spremna za viši nivo.

Ako kaže da jeste i ne crveni se i okreće glavu u stranu,znaš da je spremna za dalje,jer vidjela je šta poslije ptice rade.Leti perje na sve strane.

Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno, da je to sasvim normalno i prirodno i da se to ptice vole. Kada se neko voli ništa nije ni sramota ni grijeh.

Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati;ni jedna ne bi.

Zatim je počneš upisivati k'o vilu: lijepe, bistre i te i te boje pametne oči, take i take rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, sočna usta, joj uzbibane med medene usne , ruste kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš.

Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.

Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje.

Ne smiješ se još grudi, ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom ni okom dotaknuti. Rađe ruku otkini ili oko iskopaj.Tako Isus Nazarećanin reko. Da ne bi bilo spoticanja.

Mislima , ako se šta ima, može se okom dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i gledaj kao da ima.

Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.

Ona očekuje dalju upisvilnu sliku, ali ti čutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol  sa nelagodom je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.

Dobri kao slučajno šalje sneni  pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči pa svjetluca ko zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled kači se za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno primiče koju dekiku bliže.

To drugo dijete, ljubičica mala, se smješka ; koža joj nasrhnula i znatiželjna je.

Čini se Dobri je uzbuđen, a nekad je i u dramskoj glumio.Ustaje, afektira zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to ne primejćuje, grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se približio Hani i na divan pored nje sjede i nastavlja.,

Ti joj se primičeš, groznočavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.

Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao hoćeš da se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona  ne želi odmicanje, već ti usne, i sebe nudi. Ti  prislanjaš usne polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,snažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.

Vi ne biste, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i u stranu.

Hana zatvorila oči slušajući, želi i čeka i osjeća poljubac iz priče, i   uzvraća ga  i sluša zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament  neki.

Ti je zagrliš oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je stiščeš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to poljubaca za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.

Dok dolazite do daha ti ispreplećeš prste svoje lijeve ruke sa  prstima njene desne ruke ,i  ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš, udahneš duboko,  pa dodaš :

-Tako…tako si mi lijepa i blaga.

Obgrliš je desnom  rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.

Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste samo vrlo bliski, jedna statua i dvije ruke, lijeva u desnoj,desna u lijevoj. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to. Da, poljupci i zagrljaj ljubavi su to.

Sad ljubav čini da dodiri su sve su češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i tijelu bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom, safir  i srebrenom svilom. To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti  koja diše i buja.

Kažeš joj da više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica. Vjerujte mi čulnijih i mirisnijih zanosa nema.

Riječi su ubojice mladosti, ubojce nevinosti.

Djevojčica, dijete što u život tek  treba da kroči , sluša otvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde ruke , od ramena oko vrata do kose,  uvijajući se i  mrseći je. Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim krilima, povlača kosu na lice i sklanjaju je, čas otkrivajuči  rumen usta, čas zagušujići vatre plam što bistri iz  očiju

Ruke lagano klize do grudi, mazno,treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete lukavica je to. Dovoljno i  previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno.Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu, iz procjepa što vire i sežu do đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala  koju ljepotu , bjelinu, vatru i mramornost ima.

Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu, dolijeću odnekud velovi bijeli, plavi , ružičasti i jedan srebrenkasti , što se uvijaju, plešu i grče  na makadamima budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane.Neka čarobna muzika, njoj nepoznata, kao opsjena  se uvlači u čula i opija.

Svi se otvori zabunili i pobunili, pomknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još po nečeg prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumena usne i medna  usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruste kose.

Ne možeš ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje osvojiti.

Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se šuma, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i  gajevi, med i rumen, kadifice i svilice. Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i  još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova , da  se u njih , u tijelo  nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri i izgubi.

Jer njen dragi sada je  i pjesnik, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.

Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao  poslije jutarnje rose.Sve je uzdrhtalo,  ustreptjelo,  pomahnitalo.

Tijelo grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:

” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice.“

Pjesnik joj tada dodiruje  bez dodira, skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile,  ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne; hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote, jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva nevinosti.

Jedva osjetilno milujući i ljubeći  grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju  potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:

-Nećemo sada mila, vrijeme ti nije. Sklupčava  se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i šapuće:

Volim te mila moja, krhko  proljeće moga života.

Ona samo raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje, da je dragi uzme i uzima,  i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć želi da oblači i skida.U njoj se žena rađa.

I zbog toga, dijete  već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog  dana i onda sneno i zaljubljeno progovara:

-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“

Tu je Dobri zastao u Hanine safir oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, sva je raskopčana, ustrepatala i uzvarela. Nije je Dobri raskopčavao i skidao. To anterija pratila tok priče i sama se rasdplitala.

I to je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme je prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog  doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je sve prirodno.

Kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče.

U sebi osjeća vatru, ne vatru nego vulkan,što hoće da je nebu vine.

Tu je Dobri prekinuo, cigar zapalio, konjaka  neuobičajeno jak gutljaj coknuo, kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio.

Kod Zlate, Lele i Frke suze i anterije lahore dugo već, snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je nešto neutješnija.  Rida.Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisnijuu. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više neće obući na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja priču.

Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im  sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju,  što hoće da se da i ženu da  rodi. U tren im bliska postala. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.

Lenji zino, otežao, par ženskih suza na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze kanula. Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ova Mala guza,  glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.

Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga. Sit je.

 

Umrla je Nada Đurevska …/ In memoriam 13.09.2017.

 

Umrla je Nada Đurevska – Najnježniji , najljepši  i najplemenitiji cvijet naših glumišta.

I dakako , dna od najboljih glumica jugoslovenskih  obzorja.

 

Vidimo svi su veoma tužni,svi saučestvuju u boli.

Malo im se priklanjamo,ali…

 

Ali ,mi nećemo tugovati.

Zašto? Čemu?

Ovo je tek smrt.

U ovom trenu se širom dunjaluka vrti film života velike Dame i plemenite Glumice.

A mi znamo da je proživjela život kako je željela.

 

Vidimo , u tom prekrasnom mozaiku , jedna ispunjen život,

jedno veliko snoviđenje koje se odvija, dan za danom,punih četrdeset godine.

Sve svoje snove je odsanjala.

Dobro, imaju dvije tri bolne rane i  jedan neostavreni  san.

 

Ni jedna jedina pogrešna riječ ili gest.

Mnogo je tu dobrote i ljepote utkano.

I nadarenosti i umjeća.

Ostvarila se Nada Đurevska i kao žena i kao glimica,

u punim pojmanjima tih značenja.

 

Nikad nikog nije ostavljala ravnodušnim.

Ni glumom , ni plemetišću, ni ženstvenošću.

Nikad se nikom nije zamjerila.

 

Bila je kršna,raskošna žena u kojoj je kucalo krhko djetinje srce,

i obitavala nježna duša žene srne, što svoje tuge vješto skriva,

i  boluje u samoći.

Nikada svojim životom nije opterečivala druge.

Čak ni obizelj.

Svima je poklanjala radosti i tuge svoje glume i uloga.

 

Bila je prelijepa.

Bila je nježna.

Bila je voljena.

Bila je slavljena,

Bila je plemenita.

Bila je nagrađivana.

Bila je mnogopoštovana.

Bila je prva Dama jugoslovenskim glumišta.

U pravom značenju te riječi.

 

Neposredno po uručenju Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva ,

poslije 40 godina rada povukla se sa scene.

Bila je umorna i sama.

Poštovali smo njen izbor , mada…

 

Pitamo  se da li su odgovorni  ljudi Sarajeva grada čednosti i mediji  bili svjesni njene veličine.

O,zahvalili su se sa bezbrojnim nagradama.

Ali mislimo da ih je njena urođena ,tiha skromnost zavarala i da joj nisu posvetili pažnju dostojnu njene ličnosti.

I kao glimici i kaš časnom i uzvišenom biću su joj dužnici.

 

Voljela je peciva.

Često smo je ,zadnjih godina, gledali kako usamljena  šeće Titovom ,

na potezu od Markala do Vječne vatre ,

sa druge strane glamuroznog šetališta Miskinove ulice.

U ruci je uvijek nosila par pereca, i laganim tihim i dostojanstvenim hodom koračala   predvečernjom tišinom svoga Grada.

Tako je navikla i u životu.Biti tiha i dostgojnastvena.

Mi bi joj klimnuli,ona bi , sa smješkom na usnama ,odklimala i nastavila svoj hod , ka, samo njoj znanim  noćnim tišinama.

A sjećamo se ,čim se  refletorska svjetla ugase, Nada Đurevska ,glumica koja je mogla istom ubjedljivošću da odglumi bilo koji cvijet,Mašu,Hasanagincu, ali i Muberu…,postajala je žena i majka,poslije i nježna baka.

I vjerujemo da bi samo ona mogla da odrecituje naše stihove, koje smo namijenili anđeoskim ženama kao što je ona:

 

Ženi čarobnoj

**

Ne znam ti ja reći prelijepa si
a jesi prelijepa
Ne znam ti ja reći čarobna si
a jesi čarobna
Ne znam ti ja reći istina si
a jesi istina
Neznam ti ja reći duboka kao ocean
moji sni su ocean
Ne znam ti ja reći fascinantna
jer fasciniran sam

Mnogo toga ja ne znam reći
u jednoj riječi
ali ljepotu i čednost znam prepoznati

**

Veliko ti Hvala Malena za sve  što si nam poklanjala.