Oni jašu Mojsije harmonike baca – Sedma epizoda ( Četvrti dio)

 

On njoj malena, a veća od njega garant deset centi. I toliko kila teža. I trinaest godina starija. To i nije toliko bitno. Odakle njemu pravo da je tako zove. I tako pokroviteljski, kao da je ona neka njegova mahalska treba.

I onda je štrecnu. Naježi se. Tako je samo Dodo zvao. Niko drugi nije imao prilike. Ni pravo. Šta si ovaj mahalaš umišlja? Odlutaše joj misli. Osmijeh joj se zaledi u nekim davnim sunčanim vremenima, kada su ona i Dodo lebdjeli proplancima,  milovali djevičanske ljubičice , jurili makadamom, dizali prašinu samo da ptice preplaše.

-Oprosti na ovo Malena. Izletjelo mi. Tako te osjećam. Od prvog dana. Kao krhku djevojčicu koju je bol slomila, a pravi se hrabra. Ti jesi hrabra i ponosita. Ali pusti bol neka iscuri. Neće ti biti lakše. Ali ćeš početi da dišeš i možda grč u srcu popusti. I možda je pitanje bilo grubo.  Nisam razmišljao i nije mi bila namjera. Oprosti mi. Brine me Kosa. Nije dobro.

Luca gleda u njega , ne zna šta reći. Sve je objasnio , izvinio se, to je on, takvog ga se sjeća, brižnog i uljudnog,   a opet zabolilo je.

Nešto je malo osjetljivija od kada ih je vidjela na ljuljašci. Tako su se ona i Dodo uznosili u snove u oblake i satima se ljuljali zatvorenih očiju, zagrljeni i lepršavi od silne ljubavi.

Ona bi nekad usnila i sanjala čudne snove. Ponekad bi se iz sna trgnula preplašena, ali bi je Dodino prisustvo umirilo i još uvijek  čuje kako joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Hej!

Nije li ovaj maloprije upravo tim riječima umirio Frku Frkicu. Rasani se, trgnu se iz sjećanja i pogleda ga.

On , mnogo puši. Nije nervozan , ali vidi se da je zabrinut.  Možda mu nezgodno što je ovako rano sam sa njom. Možda je se ipak plaši, a malopređašnja arogancija je bila izlaz da prebrodi taj strah.

A opet , ono što zna o njemu, a zna skoro sve, joj govori da on nema nikakvog  straha od ljudi. Malo zazire od njih i sklanja se, da ga ne povrijede, ali to je sve.

-Nije to Malena, ne plašim se ja tebe. Nikad nisam. Anđela se nikad nisam plašio. Nego Kosa nije nikako dobro. Još ne zna, ali bilo šta je može poremetiti. Ona ti više nije od ovog svijeta. Nikad nije ni bila.Toliko je prozračna i dobra, da čovjeka zaboli ta dobrota. Kao ti Malena. Dobro glumiš strogoću , a srce ti djetinje, kao u laneta. Drhtiš za svaku sitnicu, za svaku bol.

-Šta joj je?

– Ne znam. Samo sam sanjao . Leži ona u bolnici, sva u bjelini . Prekrasna i čedna , kao usnula nevjesta. U kosi  joj vjenac raznobojnog poljskog cvijeća.   . Meni se čini na nekoliko mjesta krvav. Ali znam da to nije krv,  crveni svjetići koji prizivaju krv ili ljubav. Meni u glavi  oštri nož. Nije ljubav, Kosa je ima.To je  obilježje smrti. Dobra bića kad umiru ili imaju cvijeće ili  krv na glavi. Kosa je u mom snu nosila oboje. Tada sam vidio da je skinula vijenac, otvorila prozor, i bacila ga ka nebu. Vijenac se pretvorio u grlicu bijelu i ona je  odlepšala u nebo. I vidio sam u njoj Kosu, a  je bila prelijepa. Nije uopte tužna . Kosa joj je blistala u svjetlosti sunca. I još sam vidio ,   legla je na krevet. Prekrstila je ruke preko grudi. Nasmiješila se , duboko  je uzdahnula , oči zatvorila , zaspala i usnila.  I više se nije  probudila. Vidiš Mila, Kosa je  najčestitije čedo Grada čednosti. Predivno čeljade. Vas dvije ste najnevinija  bića koja poznajem. I zato sam veoma zabrinut.

Vidi ti njega , sada je prešao na viši nivo, misli  Luca.  Sada sam mu i mila. Jes , kako ne. Samo nek nastavi tako, neće se dobro provesti. Stišće Luca  pesnice ispod stole. Da može zubima bi usne progrizla, ali još nije došao vakat da se oda. I misli šta to on može znati o njoj.  Niko ništa ne zna o njoj. Svi koji je poznaju ,   boje je  se i govore da ima kamen mjesto srca.  Njoj  to odgovara i takvu sliku gradi.

A on njoj anđele. Pazi da te ovaj  anđeo ne spenga. Šuti,  jer je interesuje ova priča o Kosi i njegovom „ proročkom „ snu.

-Malena, nisma ti ja prorok. Ali vjerujem da se snovi ponekad obistine. Ako ih dobro zapamtimo i protumačimo. I ne možeš ti Mila, ni jednom dobrom stvoru ništa nažao ičiniti.

Kosa je u našem društvu  više od godinu dana. Skoro dvije.Da nije njene istinske čednosti , ne bi se sa nama družila. Blentovije smo ti mi, nedokazane. Manje više svi.

Ona je tako smjerna i dostojanstvena. Malo smo se plašili da ne uprljamo njenu čestitost i dobrotu, pa smo se prema njoj ponašali kao prema  nedodirljivom anđelu . Sada mi krivo što smo takvi bili. Mislili smo da ima vremena.

Nismo je ni upoznali kako treba. Štiteći je,  nismo dali da se razmaše, zaleprša i poleti. Da smo znali ono što mladost ne zna , manuli bi se gluparenja i đardinskih snoviđenja, budalesanja i provoda i posvetili bi se tom milom djetetu.

A opet, tako je usud htio.A možda je ona znala više nego mi. Možda nas je štitila da se previše ne zaljubimo u nju, jer bi nas mogla debelo zaboljeti.

-Nije valjda da vjeruješ u te gluposti o snovima . Ne  misliš ozbiljno  da će se nešto zlo desiti.Mislila sam da si iznad tih mahalskih bulažnjenja.Koliko sam je Luca  vidijela, Kosa puca od zdravlja, a i ništa joj ne fali ,kada se može družiti sa vama blentovijama . I ostajati do   kasnih sati a da joj jadni otac ne zna.

-Otac joj nije nimalo jadan. Vrlo je strog i prestrog. Skoro zao. Uživa u kažnjavanju. Ali nije moje da sada pričam o tome. I moliću se Bogu Milostivom da si ti u pravu , a valjda sam ja  samo sujevjerni  glupan , koji pojma o životu nema i koji … Ma ništa. Sve će biti u redu. Dobro kažeš, gluposti.

Tu je priču naglo prekinuo . Ruke su mu počele drhtati, on to nije pokušao da sakrije i  Luca je  osjetila  kako je njegova tuga duboko dira i taloži se na njenu, kao da hoće da je potisne i izbaci van . Ko bi rekao da je vjernik? Nikad joj niko nije pomenuo da je  pominjao religiju ili vjerovanje. Niko ga nikad nije vidio da ide u bogomolje, osim na ponoćku. Tu su mahalske blentovije bili glavni svjedoci. Napasni ko jehovinjaci.

-I oprosti mi Mila, još jednom, molim te ,  na onom nesuvislom pitanju.. Zaista nikad nisam grub na takav način i ne prema ženama. Ne znam , imali smo naporno veče. Frka baš nema sreće . Vrlo je naivna, vjeruje ljudima i od onog, o čemu  ne priča, kao da joj nije stalo do sebe. I nema Mila ništa među nama. Ne smije ni biti. Ja bih tada bio bijednik koji nije ništa bolji od ostalih pohotljivaca. I da vjerujem u Boga Jedinog, ali mimo bogomolja i sveštenih lica. Ali to je moja lična stvar, koja se nikoga ne tiče. Kao ni tvoje svakodnevne molitve. Jutrom i večerom.

Luca se pita , ko od njih dvoje radi u miliciji. On o njoj zna više nego iko drugi. Ona je ubijeđena da o njemu skoro ništa ne zna , iako se dobro informisala. I on joj čita misli. Tek sada je shvatila, da čitavo veče odgovara na njene misli. Mislila je da su sva pitanja ostala u njenoj glavi.

-Sudbina Mila moja. Od nje niko ne može pobjeći. I sve ima svoje vrijeme. Vrijeme za početak i vrijeme za kraj. A ono vrijeme između protekne  kao tren , a da toga nismo ni svjesni. Od čega ti bježiš malena?

Htjedoh konačno nešto odgovoriti, onako kako to policijskoj redovnici odgovara, grubo i nabusito, ali vidim on gleda preko moga ramena i ozareno se smješka, ali smješak mu se gubi u grču bijesnog lica.

Tada je prvi put vidjela grč bijesa na njegovom licu i nikad više.

 

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Sedma epizoda ( Treći dio)

 

Bijesna je. Usne stisnute ko da joj neko hoće konjskim klještima zube vaditi .

Toliko je bijesna da bi čitav grad pohapsila. Muškinje normalno sve, osim ovog ovdje, koji je još dječak. Svu bi tu bagru,   koja djeci i žanama nažao čine   , postreljala. Bez suda i zakona.

Digne pogled.

On je gleda i smiješi joj se.

Ona se zabezekne se i prepadne.

Da li je on anđeo ili se njoj pričinjava?

Toliko nježnosti i blagosti ,ni njen Dodo nije imao. Toliko dobrote i tuge ima u tom djetinjem pogledu , da je zaboli. A li osmjeh polaku potisnu sve drugo i njegovo lice je obasja.Od miline i neke topline  se naježi i pocrveni.

On joj lagano klimnu glavom. Migom pokazuje na usnulu tugu u njegovim rukama ,  moli je da šuti i krene za njim. Ustade se kao da lebdi , pođe prema kući.

I ona. Za njom ona dva drota. Ona je bjesna  ali mora da šuti. Prstom im pokaza ka kapidžiku i otpusti ih. Njima dvojici laknu. Dobro su prošli. Nema povratka u vukoderine.

Maleni  preko verande ulazi u kuću, unosi dijete, nježno i zaljubljeno ,  kao da je kap rosa na dlanu. Dolazi do jednih  iskrzanih vrata i zastane,  ne može da ih otvori, ruke mu zauzete. Prileti Luca , u mimohodu im se okrznu ruke, ona se naježi. Još uvijek je drma munja, ona ista od one noći kada je umirao, a ona mu svojim tijelom branila da umre.

Uđoše u sobu. Roditeljska, spavaća sa bračnim krevetima. On djevojčicu spušta na krevet, kao perkicu na jastuk. Frka osjeti da se on razdvaja od nje, ne da mu, jače se priljubi uz njega. On joj šapuće:

-Ne brini se,  maleno moje djetešce, ja sam tu, sve će biti u redu.

Ton je smiri. Iscrpila je bol, ne može oči da otvoril. On je lagano spusti, položi glavu na jastuk. Skupi se kao fetus, kao beba i utvrdi san.

On je poljubi u kosu. Odvoji se od nje , dugo i tužno je gledajući.  Toliko je  nježnosti  i sjete u tom pogledu da Lucu zaboli u grudima.  Ne zna zašto se javi ta bol. Ljubomara? Jesam smiješna. Na djecu,  baš sam glupača. Luca je zatečena , nije znala da su ovo dvoje zajedno, inače ne bi dovodila armadu i miješala se. Sa Dobrim  se Frki  ništa ne bi smjelo desiti.

On joj reče da sačeka, ode i brzo se vrati. U rukama presvlaka za djevojčicu. Pidžama, skoro dječija. Šapnu joj :

-Presvuci je , čekam te na verandi.

Ona zbunjena pogleda u njega, kao da pita , zar joj neće pomoći.

On odmahuje glavom i sliježe ramenima , kao da kaže :

-Duga priča, nije za objašnjavati.

Izađe,ostavi vrata odškrinuta. Na tren pomisli , to on njoj ne vjeruje. A zna da nije to  , već strepnja da se Fraka ne probudi,  a on ne bude tu.
Nije se dugo zadržala. Lako je presvući usnulo dijete. Još nije  kilograme žene nabacila. Vidi se biće kršna, malena, ali čusta ko jabuka. I vrlo sočna. Neka nježnost i tuga iz djeteta izvire.
Poljubi je u čelo, baš kao Dobri. Tiho i nježno. Kao dašak sna na dječijem licu.  Ne zna zašto, nikad nije osjetila taj poriv , poljubiti odraslu djevojku , aman ženu.

Frka se trgnu.Pruži ruke ka njoj.Vjerovatno misli da je Dobri javlja se materinski osjećaj u Luci, prima je za ruke,ljubi ih.I plaže na jastuk pored malene.

Na verandi on sjedi za stolom kojeg maloprije nije bilo i  gledajući u trešnju i ljuljačku,puši. Ona zastade na vratima i gleda ga. Ne može odvojiti pogled. I ne diše , ne želi da poremeti ovaj prizor.

On je zamišljen , vidi se jako potrešen i tužan, ali u svemu tome i lijep. I neka dobrota isijava iz njega. Osjeti  se to. I zabrinutost.

Odjednom on samo strese glavom , spoznavši da je tu. Ustade i primi je za ruku , odvede do slamne fotelje , koje , zaklela bi se , nije bilo kada su maloprije prolazili. Smjesti je u nju i sipa  joj kafu.

-Trebaće ti  , crna je i topla, osvježavajuća. Umorna si. Čitavu noć na nogama, nije to dobro za ten.

Priča on , kao da su na nekom izletu, sami njih dvoje i kao da je sve u redu.

Upravo kad pomisli da ga ništa ne čudi i da nema pitanja, on se oglasi pitanjem koju je skroz poremeti.

-Malena , zašto si bila gruba prema Kosi, kćerki onog drota.

 

Memento vivere

 

 

In memoriam Margita Magi Stefanović  i Janis Joplin

 

Memento vivere

 

Nisam te zaboravio, mila.

Još uvek , malo sam ljut na tebe,

tek toliko da stišam tugu.

Bila si malo neobazriva.

Mislila si da ljubav može sve.

E , nekad je mogla,

ali više ne.

Sada je previše tuge smrti bolesti

i sve se dešava jako brzo.

Nećemo reći mogla si.

Da si mogla ne bi ovo pisali.

Nećemo reći ni žao nam.

Znamo da si našla smiraj.

Takav ti usud.

A za čim žaliti.

Živjela si kako si voljela.

Dok si mogla.

Bila si hrabra i ponosna.

Pokušala si sve što si mogla.

Ali bila si sama.

Na kraju.

Sve tvoje ljubavi su otišle prije tebe.

Kasno su te našli jer tako si htjela.

Znala si

tvoje vrijeme da odeš došlo je

 

****

Poklonio sam ti jednu bajku. Znam da si je čitala. Ali meni je lakše kada je ponovo čitam , jer me manje boli, odlazak tvoj ili rastanak naš.

 

 

Grlice umiru pjevajući

janis 1                magi

Usamljena duša Sleđene iluzije  Bespomoćnost Rastanak

Rekvijum za djevojčice koje su umirale pjevajući i svirajući.

Neke osobe ostave duboke tragove u nama i kad ih nismo  sreli. Nesusretanje ne znači obavezno i nepoznavanje ili manje tuge zbog rastanka.

Pomislili smo da je ovaj dio dana kao stvoren   za  za rekvijum i alelujah. 

Blagi je dan. jedna od grlica je tog dana rođena.  Sretni smo,ali i tužni.

Sretni je je toplina doma sjećanja ugodna. Tužni jer neke koji bi trebali biti sa nama nisu tu.

Ni vrijeme nam ne ide na ruku.Nema snijega, sve je nekako sve sivo i elegično i miriše na najtužniji sevdah. Ni ezani nisu što su nekad bili, ahtungovski zvučnici grme sa minareta. Plavi sefardski tonovi se sve rjeđe prelivaju Gradom čednosti. Praznici se slave iza zatvorenih vrata u praznim domovima. Mladost je odlepršala u potrazi za “boljim” snovima .

Bosnu nam režu , kroje , hoće da je dokrajče.

Kolone izbjeglica sa orijenta , iz Svete zemlje, se vuku ka Evropi. Napuštajući jedan svijet , zbog nemani. Preplašeni ljudi kroče u nepoznato, u neki njima strani svijet.

Tuga je to ogromna, nemamo riječi, još uvijek ne možemo spoznati  razmjere raseljavanja.

Taj neki dert , ta tuga što nebo nam u dušu unosi, nas vodi u svijet pjesme i tužni život Dženis Džoplin i Margite Magi Stefanović.

Slušamo je i slušamo , za ovih skoro pet decenija  jedne i trideset godina druge nikad nam se nije učinila drugačijom. Samo je  nježnija  i snenija postajala.

Svakom novom poslušanom pjesmom i muzikom uvodi nas u neka nestvarna sanjanja bola, suza, traganja, ljubavi i radosti. Uvijek je bila naš vodič u te predivne svjetove što ih samo čarobna muzika može pružiti.

Mi smo nju i njene nebeske darove od srca prihvatali. Napustila nas je prerano ta lijepa, nježna grlica mala.

Jednom, umorna legla je da spije i zaspala i zaboravila da se probudi. Zaspala i odlepršala u neki ljepši svijet.

Otišlja je  jer je pomislila da je darovala sve što je imala pokloniti.

Jedna druga grlica,Magi su je zvali,manje poznate ali ne i manje tragična joj se decenijama kasnije pridružila.U svojoj samoći i jadu vakta su nas naglo napustile.

Pominjanje naših grlica predivnog muzičkog talenta  nam pozove u sjećanje jednu knjigu iz Đenisinih,  već dalekih vremena.

Kniga se zvala : Ptice umiru pjevajući.

Mi ćemo od knjige posuditi okvir, rečenicu dvije da bi ispričali svoju priču o našim  grlicama i svim grlicama koje sličnu sudbinu dijele.

Prema jednoj aboridžanskoj  legendi u australijkim prostranstvima postoji prelijepa, nježna, malena ptica čija ženka zapoje samo jednom u svom kratkom životu.

Ona ima perje duginih boja i izgled  grlice. Oko vrata joj nizovi od tri prstena. Jedan je safir plavi, drugi je rubin crveni , a treći iskričavi, brilijant prozračni.

Glas koji pusti  je nešto najljepše što se može čuti  na ovom dunjaluku.

Nagovještaj krajnjih sahata  maloj ženkici udahne nagon za pjesmom.

Prelijepo stvorenjce se uznemiri, usplahiri i svo zadrhti. Tada napušta svoje gnijezdo i leti i leti, i drhti i drhti, i jeca i jeca; ali još uvijek ne pjeva. Ona traži drvo sa najviše trnja , sve dok je  ne pozove onaj koji će joj pomoći da dostojno završi  život.

Pronašavši drvo smrti , krhkost se uvlači  među njegove isprepletene bodljikave grane, provlači se  i traga za najvisočijim i najsnažnijim krvnikom. Provlačeći se  biva sva izbodena i izranjavana , ona ne obraća pažnju , već se nazadrživo provlači jer ide u susret ka poslijednjem ljubavniku.

Kada dođe do samrtnog  dragana;ona ga nježno kljucne ko ljubavnica snena i polako se namješta na njegov oštri vrh. Iako je spremna za poslijednji čin ptičica još ne pjeva, kao da oklijeva. Međutim to je samo privid jer ona zna svoj usud.

U predjelu grudi gdje ustreptalo srce bezumno kuca i ludi; polagano i usporeno; sasvim polako i još usporenije; počinje da se nabada na oštrinu najvišeg trna. Tak kad osjeti prvu bol, kada prva kap krvi padne na hudo trnje ona počinje da pjeva.

Drugo trnje , poprskano krvlju, kao opečeno; se povlači i pravi prostor malenoj jer ona ga treba. Želi  u bušna pluća što više vazduha da usisava, za što više boli koja joj pomaže da pusti pjesmu ka nebesima.

Nastavlja da upija trn u svoje tijelo i ljubavnik njen joj dolazi do srca.

Sad je sve lakše i bolnije i njemu i njoj.

Njemu je bolno jer ljepšu i krhkiju ljubavnicu nije i više nikad neće imati. Lakše što ga ništa ne sprečava da se skroz zarije u maleno srce. Ipak to je njegov posao, posao krvnika, a i kasno je za predomisliti se.

Njoj je lakše jer je pri kraju puta i sada će moći osloboditi puni sjaj i ljepotu poja . Bolnije, jer će to trajati tako nježeno kratko da se nebo neće moći nauživati te ljepote.

Dok probija srce trnjem glas se pjačava , postaje i bolniji i nježniji ; ona se jače i još jače nabada  i nabada, trlja i trlja srce malo na veliki trn. Krvnik se ne  povlači i on je u ekstazi, već se predusretljivo predaje i srce do kraja probada.

Ona još ne umire jer srce još titra i polako, sasvim polako počinje da se gasi. Svjesna da umire ona pogledava ka nebu i poslijednja joj je želja da se tići njeni na vrijeme izlegu.

Takve su majke.

Umirući bol je prejak i nepodnošljiv. Iz grla , iz bušnih pluća iz probušenog srca izvire  pjesma ljepša od bilo kjoje znane. Samo joj poj nebeskih putanja i maglica ravan.

Taj poslijednji poj malenog bića je alelujah njenom Stvoritelju.

Pojem nam poručuje ;

Ni jedna bol,patnja i žrtva nije velika kada se slavi Ljubav i Milost Ja jesam Jedinog. 

Nažalost niko osim neba  nikad nije čuo taj vrisak, tu bol , taj vapijući jecaj. Ljudi su oglušili od one boli i krvi koje rade.

Tako ,bez svjedoka umiru i naše grlice.Niko da čuje njihov bol i vapaj izgubljene duše. A samo malo , sasvim malo ljubavi ,ljudskosti su htjele iskamčiti.

Zato je svijet; uskraćen za te nježnosti, tuge i pjesme;  ogrubio i u zlo se uputio.

Ljepote pjesme čini da  žrtva malene  i nije prevelika , jer Stvoritelj Milosrdni sa neba je raznježeno gleda i šalje joj anđele u susret, da je povedu u njegove rajske bašte, kraj njegovih dvore.

Sve što je lijepo skupo je i bolno se plaća, ali se još ljepšim vraća.

Dženis Džoplin i Margita Stefanović Magi su bile naše malene ptičice. Naše grlica bijele , što i kad su znale da umiru pjesmu i muziku predivnu su slale i poklanjale.

Taj škripavi, promukli ječeći, unjkavi i jecajući glas  toliko kristalno čiste ljubavi i ljepote, lijepe i nježne i neuprljane još uvijek titra u našim grudima. Njen dar, njen glas  isplakan od srca, bolan i plačan je zaključan u muzičkoj sehari trajnog nebeskog testamenta.

I one neshvaćene klavijature još tragaju za svojim putanjama koje će ih odvesti do nekog srca kome je ta muzika potrebna.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Sedma epizoda ( Drugi dio )

 

 

Nikad niko od Luce riječ grubu nije doživio.Ona zabezeknuta , nije to njen riječnik, a opet skoro da jeste. Drotovi jesu obezbanjeni , mnogo više. Biće provincije, curik kući plači, ako je ne smire.A kako ćeš ba Lucu smiiti; taj se još nije našo, a možda ni rodio.

Konj konjski upire prstom na Kosu i nije više peš:

-Ništa, ja zino ko dva peša, ćerka mi tu, sa ovim mahalašima na smucanju, evo ova .

-Vodi je kući šta čekaš?

-Kako ću?

-Ćerku za ruku, konja pod ruku ,  u  jedno od auta , vodi je kući, degenek, ispitivanje , degenek i spavancija. Tim redom i nikako drugačije.Vidi molim te , osilila se cura, ona se obnoć skita, a babo rinta. Ne ide to tako.

-Kojeg konja  pod ruku  da vodim?

-Sebe konju jedan.

Kosinom ocu nije jasno kako sebe da pod ruku  jami, ali ne smije pitat; vidi situacija nije nagodna.

Priđe Luca djeci što spavaju, posmatra tu nevinost i šuti; u srcu u grlu  joj se nešto steže. To joj duša srce stišće , a grlom  je davi. Nečujno pssst dvojici drotova išareti, rukom im otpust daje.

Uzima kozlić  , što ispred šupe stoji, sjeda na njega, briga je za munduru nije.Duge noge pruži. Nije je briga, što su joj se   procvjetali mirisi  rasuli po baštenskom krajoliku, a gledaoci zanijemili.

 

Nju sada interesuju ovo dvoje. On joj poznat, dobro poznat. Prije četiri godine sam samcat, po ledenoj kiši nosio joj gutu  drva i kamene breze i zamalo joj u zagrljaju umro. Malo je stariji ,  ali ljepši. Obučen malo ozbiljnije nego što treba, ali zna to mu je zaštitni znak. Krije djetinje srce svoje.

I nju je znala.Dobro. Oni joj nečovjek veliko zlo  učinio. Podero je ko trinaestogodišnju djevojčicu skroz, naskroz. Ona ga na sedam godina zatvorila. Bez dokaza. Žao joj, nije mogla više. Inače bi, da se ona pitala, po kratkom postupku. A ona Mira P. dobrota sušta.

 

Nije znala da su zajedno. A morala je znati. Ona sve mora znati. I o njemu i o njoj. Njeni mezimci, iako to ni jedno, ma niko  nije znao. Niti će. Štitila ih ,ona  svakolikog zna. Potajice i jer joj se može. Radi dobrote i česdnosti njihove. Nalik njenoj.

Nešto mjerka i razmišlja, daleko je, ne vidi svaku crticu detinjih lica. Polako , mic po mic privlači kozlić i dođe do ispod same ljuljačke.

 

Udobnije se namješta i vadi cigare, plava kutija sa plesačicom, one jake, žućkaste i oštre,  pravo muške. Polako nježno skida celofan, da usnulu djecu ne probudi. Još laganije otvara kutiju i iz nje cigar vadi. Zatvara kutiju, tiho, sasvim tiše cigarom po plesačici lupka, duvan zbija.  Stavlja cigar među usne soćne boje i mirisa zrele trešnje.   Zlatni upaljač iz džepa vadi. Pripaljuje i bulji u djecu.

Ista taka je ona nekad bila i samo joj jedna suza kanu, iz lijevog oka. U desnom  zaiskrilo, ništa kanulo nije. Kasnije , skoro pa tog stađuna će joj iz desnog oka suza kanuti a lijevo će zaiskriti, ono kad ja naredila da pokupe Dobrog.

Gleda ih i  moli se. Jako je tužna. Pogledava u nebo koje se  , pošto je i poslijednji anđeo uzletio ,  tek sada zatvorilo. Ne bi trebali djecu svaki tren  silovati i ubijati, Bože moj , milosti pun.

Ljuljačka se lagano i sama njiše,  kao da neku iluziju stvara. Veselo sunce razigrano krošnju trešnje obasjava. Iako su plodovi  odavno ubrani, svjetlost iskri  među lišćem što treperi,  kao da se male crvene bobice ponovo rađaju.

Na ljuljački jedna ledena bjelina i  druga ponoćna modrina tiho , sasvim tiho spiju. Spavaju i spavaju; sanjaju i sanjaju, miruju i miruju i možda mriju.

Ona , tamnoputa i svjetlucava , krhka i sićušna skupila se u njegovom krilu, ruke mu oko struka umetnula, na grudi, na srce mu glavu lejpuškastu naslonila. Kose bujne rasula i spije.

Na licu ispod desnog oka; jedna suza plava se zaledila nikako da sklizne. Smješak bdije nad tom suzom i vjetriću je nalik. To dijete spije i sanja polja djevičanskih ljubičica. Misli da sigurna je sada.

On , malo veći, blijed i tužan, u plišu svoga tijela, u skute , u zagrljaj  dijete obmotao i čvrto ga drži. To nije insan , to je anđeo u modrom,  što svoje maleno ptiće od zlog života i ljudi brani. Na njegovm licu suza nema, ali u  lijevom oku jedna suza krvava  iskri.

Gleda ih i šapuće:

Mili moji, pamtite, svi su krivi i niko nije kriv. Tako se moralo desiti. Plašim se da neke stvari razumijem,  pa nisam sigurna da želim da ih razumijem. Vi ćete sve pregmjeti, trebaće vam vremena. Ali preboljeti malo teže ili nikad.

 

Ona  kao da sve zna.

 

Na drugoj strani  organi djelotvoruju, jedan se nameračio na Mojsijevu krv i modrice.

-Drug , jel vas ko diro ili tuko.

-Jes, tuko me doksat.

-Koji doksat?

-Eno oni .-I pokazuje na vrata.

-A,tako, štok te tuko , kako te može okvir vrata tući? – ispravlja se plavac, da neko ne bi pomislio na alkohol, mada će on poslije decenije i kusur u Grad doći.

-Nije ni štok ni okvir, doksat me tuko,  enoga vas je krvav; idi pa vidi.

Ode sumničavi , mora se sve provjeriti, PS , sve nešto mrmlja, doksat . štok, vrata. Gleda i viče:

-Trupe drotovske, ovaj doksat  sav u goloj krvi, ko da je neka pizda imala menstruaciju bez binde.

Desetorica na mah pristupiše, jedanaesti za pendrek i pištoj se hvata , njega u bulu uvalili, on sam da čuva sedam čeljadi.

 

Ono dvoje zaljuljanih čuva Luce , čuva i ne diše; ponovo se zaljubljuje  u djecu. U ovog malenog treći put.

 

Murjaci  samo jedan drugom istu rečenicu ponavljaju. Ponavljaju, ibrete se i ponovo se vraćaju i zagledaju:

-Joj , koliko menstrualne krvi , ljudi moji; ko da je neko bika kamenom sjekirom uškopio.

Vidi Luca,  ovi potčinjeni ko muhe bez glave, nigdje  blentovije  neće stići bez njene kontrole .

 

-Ovo dvoje na ljuljašci  ostavi. Ostale  spengaj i Bjelavama vodi

 

– Ne možemo svi stati .

-Pojačanje zovi i meni jednu moto rolu i patrolna ostavi.

 Dođe pojačanje , drotovi spengaše sve i niz džadu. Mir zavlada ledinom ,ko da se na dunjaluku ništa ne dešava . Samo dva drota i Luca počasnu stražu drže dok se djeca ljuljaju.

 

Sati prolazili.Ljuljaška se ljuljala i ljuljala , a djeca spila.

Luca ne trpće. Njen Dodo je  plav bio, ali isti kao ovo smeđokos dijete.Prefinjen i lijep.Toliko je lijep da bi ga uzela u krilo i ko dijetešce milovala.Takva se ljepota ne rađa.Silazi sa neba i među žene ljubav sije. I ode tek tako. Naglo. Jedno puf i nema ga.

Ljepota i nevinost ovog djeteta je plaši, od prvog dana. Godinama to  ne sluti na  dobro.Zna ona to. Već je jednom debelo opekla takva ljepota. Nikad sebi nije došla.

Ona Malecka ,možda dvije tri godine mlađa od Mališe, neku je veliku nevolju i tugu probrala.

Mislila je da je to iza nje. Ali, večeras   nema tragova belaja,vidi se. Po još nevidljivim crticama u uglovima suza ,  bol je još uvijek prisutna i kida utrobu.

Saznaće ona sve , makar više nikad ne bila Luce prva dama sarajevske milicije.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca – Sedma epizoda

 

 

Epizoda – Oni jašu Mojsije harmoniku već bacio.

Luca na sceni ,prvi put.

 

Vrijema kasnije , ranog jutra poslije noći skršene Frke

Ali mnogo prije noći Rozaklija ,Anterija i nevinosti.

 

Noć je odlepršala tužna i zamišljena. Pomišlja da se više ne vrati.Puno je bola na ovom dunjaluku. Svake večeri sve veća bol pristiže. Previše boli muči ovaj dunjaluk.Ne može se to više podnijeti..

Sabah se preplašeno probija, hiljadu ezana  šapuće da usnulu djecu ne probudi.

Sve šuti , niko ne spava samo se Deba pomalo glasa i drinca. Izmorila ga nabrajalica i Mojsijeva milja denari u džepu. On zaspo i pomalo zadovoljno  bruji.Sanja da Mojsiju novu milju uzima, a sa Frkom centifolije broji i po njima se valja.

Jedino mu snove remeti ono crnilu na nebu što mu se približava.Misli nije to ništa; gdje će njega crnilo potkačiti.On je svoje  prebolio.

Lenji mu se  malo na rame prislonio glavu  i kunja.Košmare ima, roštilji brizli se na njega okomili i nedaju mu mira.Malu guzu u ruke stišće ne može se odbraniti.Brizle mu u rojevima ulijeću u žvalje u guše ga. Nit se može probuditi,niti spavat , niti mrijeti.Belaj živi,a čini mu se da mu noge do Bentbaše smrde.Boji nazvaće ga smrdo ,pa se skupio ko jado na hipi klupi.

 

Mojsije bi da svira neki bolero.Zna da nije vakat. Prije pašu Bilećanka,Marš na Drini ili Konjuh planinom.Ali nije mario za te komunjarske  „burleske“. Da se udara o doksat , sad vajde nema,sav mu mozak kroz nos i sljepoočnice iscurio. Večeras je skonto da nema mozga.

Zlata i Lela Jela Jelena pojma nemaju šta se desilo.Mojsije ništa nije objasnio samo reče:

-Oblači krpice,ništa ne pitaj,taksi otkucava, a onaj Šok je ljut ,probudio ga, a on jako došo kući. Ne iz taksiraja nego iz švaleruka.

U Šaćirov taksi upali, po Kosu otišli i u bol vrišteće kraljice uletjeli.Vidjeli kako gitara leti u nebo,a Cigana nigdje nema.Začudila ih ljuljačka,  koja se sama ljulja i Frku Frakicu i Dobru Dobrog zaziva.

Koliko je tu očaja bilo nije se moglo ni rukama, ni velovima utihnuti,  ni primiriti.Ništa se nije moglo učiniti ,nego plakati.

Ovdje neki veliki belaj ispo, kontaju ženski insani, oliti insanke.Mojsije modar i krvav ,ko da ga deset papkara i minimum čet'ri kopitara  izgazalo.Vidi se Lenji košmare ima.Deba ko Deba,mjerilo van dometa.

Herco nemoćno sliježe ramenima,mali mu smješak na licu.Dobro je, srce ga nije strefilo.

Hana Ana pogled sakriva i cmizdri.One je vabe,  ali se pizdunka jadna odmiče i tuguje. Pizdunka jednom , pizdunka uvijek. Žao njoj Frke , ali više sebe. Zna,  izgubila je Dobrog. Možda ne ovog trena ili još  koji dan . Previše je fin ,da ne bi oprostio. Sve će na svoja pleća natovariti i prtjati. Njena će se grižnja savjesti postaviti između njih . Neće ga moći u oči pogledati , a on ne voli one koji se ne gledaju u oči. I to će biti kraj.

Svi šute i usnulu djecu glede.

Blagoslovljena noć se svome smiraju bliži. Meleki se povukli sa obzorja , primili želje insana i sada idu vijećati, šta će sa kojom i šta im valja  radit. Želje uticaja nikakvog nemaju, samo ponekad i mrven. Zavisi hoće li se neko jako moćan umješati. Ovdje se samo putanje nebeske pitaju. Ima ih nebrojeno mnogo i sve su jednako važne. Samo dvije se mogu ukrstiti. I tako redom, dvije , pa dvije. U igri par nepar neko dobija, neko gubi. Sve je harmonija i sve mora da se posloži. Neko bolje prođe,neko lošije.

Okupani zlaćanim dugama izlazećeg sunca ,ono dvoje  nerazdvojni u snu, spokojno spiju. U boje blještave se  utopili i poput ogledala, refleksije odsjaje svojih nevinih duša ka nebu šalju. Kao da anđelima put osvjetljavaju i  sretan povratak na putanje žele.

Utom , troje milicijskih kola se u tišini zaustavljaju prad kapidžikom.Nije neki kapidžik i jeste. Ono kapidžik napravljen po propisu, nov i lijep,ali ga sa strana tarabe trošne nadovezuju, a to je uvijek bio  znak propadanja.

Izlaze drotovi iz krajnjih kola.

Ne izlaze,izleću i vrata zadnja srednjih kola otvaraju i podanički se klanjaju i u crnu zemlju, zemlju crnicu gledaju.

Iz vrata se pomalja noga , a na njoj crne štikle dvanaest centimetara duge. Garant. Izlaze štikle , za njima mrežaste crne čarape,pa onda noge. Ali ne bilo kakve noge.

Izlaze noge,pa  izlaze i izlaze nikako da izađu.

Deba se rasani, čuo više osjetio da je murija tu, i konta joj dobrih noga za doktorirati, al’ misao sakri u najtamnije kutke malog mozga. Veliki mu nikad nije trebo. Nije se ni u snu igrati sa milicijom. A-a.

Lenji se pita,  kako tolike noge u tako malo auto mogu stati.Misao haman ko auto , a za one duge noge , umjesto daljih misli , labrnju do poda razvukao.

Mojsije odahnuo,sam sebi se obraća i sebe i hvali i kudi,šuti dobro si prošo frajeru.ba . Harmoniku si na vrijeme hekno.Sad bi je mor'o ić’ bacat,a jazuk.Zlata ništa ne bi pitala, već bi mu ,  onako namah,preko ruke,dvije tri vaspitne po krvavoj bletari natandarila.Za svaki slučaj Zlatu privije i grli,ruke joj obuzima.

Čim se noge pojaviše Herco glavu ustranu i u Lele Jele Jelene lice u grudi  sakriva, boji se ako nastavi gledati , evo ti novi herc bum bada bum i nema popravnog,ode jadni Herco za anđelima savim očekivano i  iznenada.

Noge nastaviše da izlaze,ne samo što su duge ,već su i čvrste i oble i tople i svilenkaste i mirom nekim haremskim odišu i mirišu.

Deba i Lenji pojačali teleskope,durbine našiljili i pooštrili,Mojsije i Herco se  zarovili u druge i ne dišu.

Za nogama kojim kraja nema ,nigdje krpice osim crne mreže da se vidi, a đardin zanosni  samo što se nije pojavio i bljesnuo. No , klavir prsti,  vitki i dugi ,  kožnu suknjicu zatežu i poravnavaju,kao da znaju da vulgarnostima  mjesta  u ovoj priči ni’.

Noge izlaze, stidljivo i strpljivo na kaldrmu staju. Za nogama  , šinjel kožni stupa, za njim jedre grudi. To nisu grudi ; to je Fidijine Afrodite mramorno poprsje,  što se biserno biba i talasa , a zlatna ogrlica  brilijantom se hvali. Zatim pramenivi  kose, blještavi i svileni ko centifolija,  ružičasto žuta,  sa tačno sto lista  , oprezno  proviruju i plešu.

Noge su napokon prestale izlaziti ,uspravljaju se ,pa se uspravljaju i napokon se opet uspravljaju.Čvrste i podatne, vidi se jahačke i nestaju ispod šinjela, što do članaka sežu.Šinjel sve ljepote pokri , da bi na sunce novi sjaj zablistao.

Mili Bože  koliko je tih  ljepota darovano toj ženi?

Ovalno lice , boje nevinosti ljubičica,  je nježno i blago. Lice ukrasi rese. Oči boje safir leda, pa usne kao pupoljak rubin rosne  trešnje, taj nos tako skladan , pravilan i miran , ko suza  na djetinjoj guzi ,tačno se u središte  između školjki  postavio.

U školjkama ,u resicama što trepere,  dva dragulja veselo zrikaju.U jednoj resici,onoj lijevoj safir plavi smireno .U desnoj resicu rubin kravavi nestašno.

Ta nestvarnost , iz najčudesnijih muških fantazija ukradenih; se eto konziliju usnila i predstavila:

-Ja sam Luce ili Luca kako vam drago. Ja sam vam Wolfova sekretarica u SUP-u  , ali neka vas to ništa ne buni. Malo sam jača  u mnogim znanjima i atributima nego čitav SUP i sve nevolje meni pred noge i pod noge stižu. Neko prijavio , kao sa džamijskig  ahtung megafona u sabah , vrištanje i potoke krvi i harmonike zvuk bacanje.

Zadovoljna Luce svojim novim glasom, nije kakav govor, drotovima  njenim ko strani je i malo arhaičan, mrven ali dovoljno poetike ima , da iskaže narodu misli.Poznat joj taj eglen ,ona se na Bistriku,ispod nadvožnjaka  odozdo lijevo,odozgo desno skoro rodila. Svog maternjog se ostavila kad joj se mater i otac pokokaše. Sve više drotovskim se služi.

Neće više tako zborit , konta na ovoj mirisnoj meraji. Uskladit će školu sa poslom i dunjalukom.Filozofiju završila, ali je život u sekretarice bacio. Ona izabrala. Nisu je u drotove htjeli primiti. Kažu kako će bona  filozof u drotove, i to još kakav i takav filozof. Isto bi bilo,  ko kad bi pastir  ko međed , u klanac ovce  međ’ svinje navodio

Preko veza se kod Wolfa zaposlila , pa sad vedri i oblači. O svlačenju ,još uvijek nije dotlen priča došla ,   A i niko je ne svlači , ono koliko čaršija zna. A čaršija nema šta ne zna. I još više od toga.

Ovo oblačenje nema veze sa krpicama stoko jedna ; reko Deba bi  krkanima. Namah i objene, ali ne smije drotovima ni je'ne opepeljit. Imaju ga na piku.

Mi šutimo nismo Deba , ali isto mislimo, kako je bez krpice život na ovom dunjaluku  ljepši i podnošljiviji. Tu kontamo samo na nas ,naše druge i.., vala ne saznaste, niste vi sveštena lica da vam se ispovjedamo.

Popova, fratra i hodža smo se prije rođenja kutarisali. Tito i partija tako naredili. Jeste da se oni uvijek brez pitanja i istrebljeni,  metiljaju i rovare. Ne može se gamad i nametnik istrijebiti. Ni staljinisti , ni maoisti to nisu uspjeli, pa ih braća sveštena sredila. Da se zbude: ko bi gori sad je doli, ko bi doli sad gori pristaje. Pederska posla.

Komšiluk na kapiđike izašao, iza nekih penđera zavjese se tresu .Milicija: tri auta , ej bajto moj, nikada se to ovdje desilo ni. Još neka filimska ljepot bedevija ih voda. Ne ide to i bezbeli se fertutma neka sprema.

Luca ne gleda i samo nezainteresovano prozbori:

-Mičite minderpuze  i gnjecavce  sa kapidžika i penđera.Niko ne smije ništa vidjeti,čuti ni zucnuti.U raspored ,  šest plus lakat.

Rasporediše se drotovi u počasnu stažu,  šest koraka jedan od drugoga ,  plus lakat. Unakrst okrenuti jedan ovako, drugi onako , treći ni tamo ni vamo,četvri vako i nikako i opet tako dalje.

Klima Luce glavom nisu oni krivi . Ne mogu skontat ni  aršin ni lakat, ima ih toliko da boli glava. Stani ženo kako to govoriš,  ko da ti se neko u blentaru uvuko pa rijeti kazuje.Žena se načisto zacrveni,ali dignu glavu,neće moći i prkosno bradu diže.

Pištaljke , čvrsto će ona će ona i oni iz sve snage u pištaljke pušu , oni ko silni graktavi  gavrani urliču.Sve pobježe ,u kuće se vrnu,na prozore, deke, čaršafe neprozirne narod stavlja. U ormare, pod dušeke, pod krevete i zahodima se kriju. Bio je tada u narodu veliki strah od njihove narodne milicije.

Na parove razbrojs, rikta Luca; prvi drugi i tako do devet , deseti se ne javlja u Kosu se zableno. Ni briga ga što je on deseti,odnosno peti drugi. Šuti mulac  i u djevojku bleno,Jadno dijete još nije prestalo suze liti, pogled i tijelo iza Lele Jelene sakriva , samom joj pospani pramenovi vire.

Luca je neumoljiva:

-A šta ti čekaš, konju jedan, što si zino ko peš?

 

 

Biseri bjelavskih mahala 175.-180.

 

 

175* Kažu ako se ponešto prećuti , nije laž. Ipak za svaki slučaj se treba pomoliti.

176*U  slavenskim je jezicima listopad dobio ime po tome što u tom mjesecu najviše opada lišće sa biljaka.

Ja , vala su jako  pametni!Pa neće valjda lišće otpadati sa hajvana ili insana. Ili recimo ameba.

177*Mi volimo posložiti.Šta ste se zabezeknuli?Volimo red i mir. To znači  sve pospremiti i staviti  na svoje mjesto.

178*Pjesnici redovne blude i  polude kad pomisle na ženu , pa zaborave da su upravo zbog …  ,ma , anamo nje, insani izbačeni iz raja.

179*Zamislio se.Eno ga smije se ko budala.Kaže,ništa tamo nije našao.

180*Umro je vrlo brzo po ženidbi.Niko mu nije rekao da se od ljubavi ne živi.

 

Oni jašu Mojsije harmonike baca – Šesta Epizoda ( Šesti dio)

 

Eto ih,  iz kuće  idu dva najprisebnija čudaka konzilija. Polako se zanose. To se Mojsije i Herco  približavaju. Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše.

I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine.Tisuću dijamantića se prosipa po žutini. Namah usahnuše.

Mojsije se zgrcnu i pocrveni:

-Obajatio .

Kaže, žao mu jagorčevina , previdio uzročno poslijedične odnose. Baš sam blesavi katil. Lako je po cvijeću, ko po ženi.

Svima se čini ,  Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema.U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa piće, a ni oni, uglavnom. A što će šesta čaša , nema Frke.

Nikoga ne pita gdje je.

Otišla, ostavila ga. Tačka. Šta se tu može.

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mater nije nikad  bila ovako uviđavna, kao ova mila djeca. I ona koja to nije, a jeste. Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski i muški hek i čelenku; naviko tako:

-Frku odveli u Vranje,večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna. A biće im potrebna.

Pa se ponavlja.

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

 

Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.

 

Musa odahnuo, ne puno ,ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen,ali zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu pojednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu ,onaj isti gavran isprednosa ukrade.

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegeri i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio, stavi bobe na sto  i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđe.

Tada sjede. Uzme Frkinu čašu, ponovo je napuni i prosu je preko lijevog ramena.Zatim je heknu na isto mjesto  gdje se kurvozije još po jagorčevinama cijedi.

-Neka joj je hajirli.

Zapali cigar i svoju čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike ,da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze. Znaju dobro će sa Dobrim biti.Valjda.

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane.Ljube Dobrog u lice, o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

 

Život ide dalje,misli Dobri, ne usuđuje se pogledati u sunce, oči mu vlažne , a sunce ko sunce, izaziva suze,uvijek.

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža , sa kezom na debilskim usnama iskočit Debeli i  reći:

-Ja bih je natakario ,da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio:

-Ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao :

-Šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u tak…

Začuje se topot.

Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije , odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbile jedno do drugoga. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u horde zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta lupi, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio i što je uvijek lepršao dok bijela grlica  igra i dok se njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih boba.

On ustaje, grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, crne ,sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola.Samo neki topli  insanski smiješak, koji zavodi.

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna, uz njisku, iz đardina jurnu.

Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita :

-Hoće li se vrnuti?

Šutnja.

Nije se vratio,samo je odjahao.

Tako se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla,odmah do kapidžika đul bašte, u busiji , su čekala neka nova  vremena,vremena stampeda.