Blažena Luca – V Dio / Drugi nastavak


Ja,Luca sam zatečena. Veću budalaštinu u životu nisam čula.Nisam vjerovala da svojim ušima slušam to baljezganje.

Čitala sam  Malog princa i raznježila me  njegova dobrota i ljubav. Simpatična mi je ta bajka bila.Tražeći Dodine tragove, tražila sam i malu planetu. Mislila sam možda je on tamo. Nikad je nisam  našla. Kasnije sam shvatila, ona je tako mala da je ni Huble  ne bi mogao pronaći.

Bolje pogledam Dobrog . Zaista liči na Malog Princa . Samo ozbiljnije i tužnije izgleda.

-Da nisi malo   prestar za malog princa.

– Nisam . Mali princ je uvijek onakav kakav je i prvog dana bio i kako ga ljudi zamišljaju . On nikako ne odrasta . Vrijeme prolazi i leti, a on ne odrasta i ne mjenja se. A i nemoguće ga je promjeniti.On to ne želi.

– Zašto bolan nisi na onom svom malenom planetu, nego  smutnju po mom gradu praviš i još ženske sluđuješ i srca im lomiš.

– Vi,ljudi ne znate kako je tamo. Tamo je prilijepo. Mala mirisna planeta i jedna ruža i jedan baobab; to je ono vidljivo. Sa nevidljive strane ima šćemljijica, ležaljka i mirisno polje djevičanskih ljubičica. Bijelih i ljubičastih. Danju uživam u mirisu ruže , milujem baobab i umujem o stvoritelju, samoći i tišini, ponekad posudim šćemlijicu. Noću gledam zvijezde, putanje i maglice.Šta će djetetu više.

Gore se sve  jasnije  vidi i mnogo je veličanstvenije i ljepše. Nikako se ta ljepota pogledom ne može pojmiti i obuhvatiti. Te boje i ti oblici. Mirijade mirijadi valera , likova i boja, nedokučivih u blagosti i milosti  se ogledava i slavi Najuzvišenije Biće, Stvoritelja našeg.

Više  ne pokušavam dokučiti gdje je Znalac i da li će mi se ukazati. Samo znam, da je u toj ljepoti, u toj nježnosti, u nekoj od najljepših maglica njegovo prstolje.

Sa prijestolja slave udahnjuje u tebe, mene ,u sve nas,  svoj istiniti nauk ,da bi ga mi prigrlili. Čitav naš život On je prisutan u nama i uvijek u nama živi.On je Vječni.

– Da nisi ti sebi nešto umislio ili obuhvatio nešto što nisi mogao podnijeti,pa skrenuo.

-Ti u sebi kriješ rijedak dar za iskren humor.Često mi osmjeh,ponekad i nečujni smijeh izmamiš. Kako, malena moja,ne bih mogao sve  podnijeti, kad me Mudri miluje i pazi. Ja se samo pitam: kako se On ili Ona sa svojom samoćom nosi. Znam da Uzvišenost mnogo djece, anđela i stvaranja ima i da mu ne preostaje vremena za samoću.

Tu  zastaje , ustaje, pušta ploču i Bolero počinje da klizi. Cigare nam nove pali, jednu za mene , drugu za njega. Čašu mi dodaje, malo svoju, u visinu olčiju diže i ja znam da to želi da piće kušamo. Slatko coknemo i on nastavlja.

– Negdje duboko u meni je zakopano neko znanje i neka bol. Oni na površinu moga bića nose nježnost, ljubav i dobrotu , svakodnevno, svakog momenta. Nešto od znanja izbije ,  vrlo rijetko ,ali neko zrnce ipak ispliva.Zrna se mnogo nakupilo i mnogo bole,jer mnoge tuge nose.

I nikoga ti ja ne zavodim ,niti smutnje radim.Samo pokušavam slomljena srca da lijepim. Malo   snage im dam, da bar korakom prvim u život novi kroče.

Bolno je to moja malena.Vrlo bolno.Ženska bića su krhka,ko paučina.Lako se slome.Zato je izreka,pažljivo, kao sa ženom.Toliko je ljubavi i nježnosti u  njima da boli.A hablečine to ne cijene.Njima je bitno ko je dao go,ko je pametniji i ko više penezi ima.Djecu tek podnose,žene tiranišu,samo o svojim glavama se brinu.

No, vratiću se ja na priču o ženama.Skoro da si žena, razumjećeš.I imamo mi vremena. Ništa nam neće pobjeći,ali sve u svoje vrijeme.

Ja sam sada zanijemila.Zabolilo me ono njegovo:skoro da si žena.Razljutilo me ono njegovo:imamo mi vremena.Rasrdilo ono:sve u svoje vrijeme.

Znam ja dobro ko sam i kakva sam.

Šta si on to umišlja?

Kakvo vrijeme i šta u svoje vrijeme?

Sreća da nikad nisam voljela pendrek.Nikad nisam bila za fizičku torturu.Sada mi skoro žao što ga nemam.Garant bih ga bar jednom klepila po pametnici što mi smutnje pravi.Sa grada prešao na mene.

Htjedoh malo podviknuti,ali on me preduhitri.

-Nisam vam ja ništa kriv.Ništa vam ja nisam radio,ni tražio.Vi ste me priveli.Imali ste razlog,  sudbina je tako naložila.

Pogledam ga on je tužan i ozbiljan,malo snužden,povlači se u sebe.Možda me sada persira,ograđuje se od dešavanja i pomisli i hoće da ga svi puste na miru.Odjednom dobijam osjećaj da mi čita misli,pa se preplašim.

Kada sam to jednom,naki dan kasnije pomenula,on se od srca nasmijao.Rijetko je to činio ,ali tada bi mi duša zatreperila blagošću.Kako je lijep bio kada bi se smijao.Ništa ljepše u mome gradu nije bilo.Mogla sam se sva utopiti u tom smijehu.

-Ja da čitam nečije misli.Nemoj se, malena moja , igrati sa mnom. Skoro da jedva znam čitati i pisati. A misli čitati, to ne umijem i ne smijem. To ,što nešto pogodim, je zato što ljudi licem i očima više govore nego riječima.

A ti si ,malena moja, kad se srdiš  kao djevojčica kojoj su ukrali lizalo.Stišće zube,neće da vrišti,jer su je dobro vaspitali,ali očima bi ili pendrekom nekom nos slomila.U tvojim očima je jedno more suza koje samo što se nije razlilo.Od tog mora  ,ti ne vidiš led svoga srca i njegovu ljepotu. Da mi je samo jednu iglu malecku naći,da bocnem to more,nek se izlijeva.

Počne se trkeljati po đepovima,na kraju iz malog đepa na na grudima vadi jednu sasvim malenu iglu sa udjenutom, dugom  rubinovom niti i zagleda se u nju.

Ja se prepadnem,nisam sigurna šta je taj luđak sa iglom naumio.Hoću da ustanem,ali vidim  on ne obraća pažnju na mene.

Neku svoju igru sam sa sobom igra.Vadi bijelu maramicu iz džepa na prsluku.Zažmirio je i problijedio.Postao,nekako,proziran i vazdušast.Jadna suza iz lijevo oka mu kanu.Meni se učini da je nebesko plava.Dubok uzdah,grcaj,protrese mu grudi.On ne otvara oči,već ko slijepac po suzi nešto veze.

Mic po mic,pokret po pokret ,kaligrafskim pokretima iglom isplivava prvo slovo  – V.Njegovo lice je izobličeno od bola.On nešto sluti.Vidi mu se.

Ovaj put je sebičan bio, samo sebi piće nasuo i naiskap salio čašu.Tako to pjane rade,likuje pakosnice u meni.Ona druga dobrica,koja se dugo krila i rijetko javljala ga brani:

-Ne vjeruj pakosnici pakosnici,on guta bol i neće da ga tebi prti.

On odlaže vez i priča  o bojama, kao da mi  je tu priču već pričao ili barem započeo.

Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana.Kad je prospete kroz prizmu pojavi se spektar duginih boja nijansinare valerima crvene,neranđaste,žute,zelene i plave boja.

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje.

Svaki čovjek voli neku boju. Svaka boja je odraz nečijeg bića. Značenje boja od naroda do naroda se razlikuje. Negdje je crno žalost, a negdje bijelo.

Negdje bijelo znači zaštitu od sunca,a crno od hladnoće.

Svaka zemlja ovoga svijeta izabere neke boje za svoje znamenje.

Bosni nije data ta mogućnost.

Koliko znamo još samo dvije tri zemlje nemaju mogućnost birati boju i svoja

Šta su znamenja u usporedbi sa ljubavlju prema nebu, zemlji i ženi. Samo blijede krpice koje trenu i trunu na vjetru i kiši.

A šta su boje.One mogu značiti i označiti sve. I raspoloženje i osjećaje , ljubavi i tuge, boli i smrt.

Sa bojama treba pažljivo i nježno, kao sa ženama. Žene su bića iznijansirana u tisuću valera. Vrlo tanane i krhke.

Kad posmatrate maglice ne možete se oteti utisku da svaka o jednoj ženi priču priča.

Sigurni smo da svaka maglica pripada nekoj ženi.Broj maglica je lako izračunati.I svakog se trena rađa jedna maglica i jedna žena.

 

A opet sa krhkim bojama i ženama je najlakše umjetnicima i poetam. Oni ne polažu nikome račune zašto su upotrijebili ovu ili onu boju, ovaj ili onaj valer. Njih vodi njihov senzibilitet. I boje ih slušaju jer najčešće o ženama sanjaju.

Kad cvijeće,krajolik ili stare zamke crtaju tu o tajnama žena snovi se snivaju.

Običnim smrtnicima ništa ne preostaje nego izađu u đardin neki i uživaju u bojama. Oni su u pravu. Niti jedan umjetnik ne miže uraditi da boje imaju sjaj i iskre prirode i vakta u kome svjetlucaju svim sjajem.

Nisu to stotine nijansi.To su tisuće i tisuće valera koji lebde pre očima sretnog bića.

Ako taj smrtnik ima sreću da u u desnoj ruci drži nečiju lijevu ruku malu i osjeća vlažni dašak nježnih usana na svojim, može se sasvim slobodno reći: Sretnog li bića.Ima i boje i ono što predstavlja boje; ljubav.

U svojoj bezgraničenoj milosti Bog ljubavi je boje,tu ljepote darovao svim ljudima svijeta. Svakom pojedinim biću i nikom posebno.

Boje čovjek ne može posjedovati. Može kupiti litre boje i potrošiti je, ali ne može je posjedovati ni njome vladati. Jer boja je vladar ljubavi. Kojom god bojom vi poželite da naslikate svoju ljubav ona se odjene bojom koju zaslužuje.

Plavetnilo je boja neba i čednosti. Boja Bosna zemlje Božje milosti ,Grada čednosti i krhkih bića koje plavi vitez voli i štiti. Tako vam je to u ovom prelijepom dunjaluku i ne može drugačije biti. To je dar sa nebe koji se ne prekida.

 

 

 

Blažena Luca – V Dio


 

Sve mi je  misli poremetio.Sve češće osjetim neku drhtavicu i čežnju i pitam se da   nisam nešto umislila…

Prva noć po privođenju je krenula napriliku ovako.

Rekla sam vam da sam magnetofon pristravila.Tako nalaže pravilo službe.Ništa bez magnetofona. On je svjedok i zakon.

Ja smislila ,malo ću se za svaki slučaj malo strogoće igrati i to je to.

On me gleda, blagim telećim pogledom, smješka se, ko djete na tuti  i pita:

-Malena moja, šta ćeš nam to naviti, sat i ljetni  stađun kažu ovdje negdje  okolo rok, muzike mora biti.

Koji drznik, par prostih  rečenica ,mnogom razložnošću i prošlpšću diše .

On mene, dva metra sa štiklama,  jedru, punu, čvrstu i dugonogu  svako malo naziva malena i još svojata. To je ug i uhh. To nije simpatija, to je za četri stađuna plakati .

A onda me nešto štrecno skoro da izgubim dah i nešto me presječe. Morala sam sjesti.Otkako sam ga privela,dah me sve češće guši, neda da dišem.

Dodo me uvije tako zvao: malena moja i nikako drugačije.Iako sam sjedanjem izjednačila pozicije, još uvijek sam za pola  glave viša.Gledam ga strogo policijski , ali mozak na drugu stranu vuče.

On nešto zna! Osjećam, on zna nešto što niko ne zna, niti bi mogao znati. Samo me Dodo zvao malena moja, ali bio je moje visine i žilet viši.

Summertima i Rock around the clock su Dodine i moje himne bile. Bil Haleja smo plesali kao ludi. Bili Holidej ili Besi Smith smo u osami slušali, jer je nama i ljeti tako lako, nepodnošljivo lako ,živjeti bilo. I nije nam život nimalo na njihov nalik bio.

Ja ga gledam strogo po policijski.Čak se  ne pitam odakle mu sve to.Sutra će on meni da leti.Večeras je kasno.Imam ja dušu, iako sam policajka.Ne valja čeljade u noć puštati.To što sama sa njim,noću u praznoj kući,ništa mi ne znači.Nemam ti ja straha, a imam i crni pojas i patrolu ispred vrata.

On se smješka više radoznalo i sasvim malo zamišljeno. Ni on nema straha.Izgleda da ga moj jogunasti stav uveseljava.

Vidim da se ne pita :  šta me snađe ili gdje sam ja ovo? Ili bar da se pita šta će sa mnom? Ni traga strahu. Samo blagost neka  i nježnost iskre, nekako tiho i nenametrljivo, razoružavajuće nevino.

Zaustim da ga pitam…

On odmahuje glavom i prst na usta stavlja.

Ja sam zapanjena, mene Lucu neko da ćutka.

Još od Dode …joj, opet se Dodo javlja , nikad od onog dana mi više u mislima nije bio. Nisam mu dala da mi dođe.Sad više nisam ljuta , već ogoljena, razoružana golotinju svoju, stid svoj pred malenom radoznalošću skrivam.

On polako ustaje , odlazi do bifea, dvije kristalne čaše i flašu kurvoazije vadi,donosi, na nepokriveni sto od ebanovine stavlja.Odlazi do trpezarije tacnu i podmetaće nosi i par sendviča.

-Ostalo od plača,grehota baciti.Ima još.Izvini plač nije još na red došao.Ja malo pobrko.Doći će.Vidi se da ja ovo nisam pravio.Previše sapuna ima.

Preneražena sam.On ko da je u svojoj kući,a ja mu gost.I kao da je bio u mojoj kuhinji..Zna gdje šta stoji i gdje će što naći.Ništa ne pita.Samo uzima i nudi.Nemam vremena da se naljutim,a on novi ispad pravi.

Uzima diktafon , otvara balkon i na njega ga odlaže. Ruke put djeteta izvrće, ko da se čudi i pita: šta će nam,ovdje nema nikakvih tajni.

Komodi sa gramafonom  prilazi i rovi po pločama,pa ih nekim samo njemu  znanim redom slaže i preslaže.

Malo, crticu jednu ,na čelu se mršti,jednu na gramafon stavlja, druge složene ploče pored njega odlaže.

Vraća se do stola sipa po prst pića u staklo što blješti , ciganku i zlatni upaljač,  iz džepa vadi.

Trznem se, mahalaš je to i pogledam na šank , na njemu moji rekviziti nedirnuti stoje.

On prati moj pogled, ruke širi ,kao izvini zaboravio. Ponovo ustaje odlazi do šanka i pred mene giganku i zlaćani upaljač stavlja.

Produži do komode ,pušta da gramafon muziku lije.

Iznenađena sam, klizi meni najdraža kompozicija; Bahova tokata i fuga u D – molu. On je neki luđak i mefisto, svaki mi damar otkriva. Ali nekako polako zrnce po zrnce.

Sjeda , vadi dvije cigare, stavlja ih u usta, pali ih, meni jednu pruža.

Da li je on blesav ili lud.To mi niko od Dode nije radio.Nisam dala i niko nije smio.On samo sliježe ramenima,kao da kaže: ko ti kriv.

Ja san zabezeknuta, ka bi  moja nona pizdila.

On čeka i osjeti kako mi se pluća opuštaju, pa istovremeno uvlačimo dimove   , ja u svoje kršne, on u svoja , recimo , mladalačke grudi.

Muziku ćutimo i uživamo . Svakako je opuštajuće, Mali vještac zna znanje.

Meni pomalo neugodno i ljuti me to što on ne gleda u moje grudi ko drugi.Kao da ne vidi rasnu ženu pred sobom,već krhku djevojčicu kojoj treba princ da je spasi.

Bolje ga pogledam.Da, zaista, jako liči na Malog Princa ,samo nije plavokos.Možda su mu zato oči i misli nevinije.

Ovaj mir je nesvagdašnji i čudan, težak i pomirljiv , kao da diše.

Cigare smo ispušili , malo poslije i muzika staje. Tada me on upitno gleda i ja znači mogu da ga nešto pitam .

U pogledu je izvoli moja malena. Ja to znam.

Vidi drznika.On meni opet moja malena To on meni, nešto , ko biva odobrava.  Prije nego što neku ljutnju počinim , samo od sebe mi izlijeće.

– Ko si ti.

On tužno, zaista tužno odahnu i progovori , prvi put kako je doveden.

–  Mali Princ.

Blažena Luca – IV Dio / VI Nastavak


On se ne da omesti,gleda me,smiješi se i nastavlja.

Onog momenta kad je Bog Milostivi rekao budi, iz njegove Svetosti nastala je Svjetlost.

Svjetlost se širila dvanaest i pol milijardi godina učeći tamu o svim Božjim naukama i nakanama.

Dok se širila tragala je za jednim mjestom u toj tami gdje će moći posložiti neke svoje zamisli.

Prije četiri i po milijarde godina Svjetlost je zakovitlala prešinu jedne zvijezde koja bi mogla biti dostojna Božjeg Stvaralaštva. Samo par stotina miliona godina poslije osmišljena je plava planeta iz spektra boja koje je Svjetlost rasijavala Univerzumom.

Uobličavanje planete je trajalo četiri milijarde godina. Morala je biti savršena za ono što slijedi.

Neki trenutak prije ovog pisanja, toj planeti Bog Ljubavi pokloni svoja čeda. U Svojoj uzvišenoj nakani podari čedu razum i svoje darove : svjetlost i ljubav.

To čedo je vrlo mlado i djetinje i vrlo često nerazumno biva. Plavu planetu je nazvalo jednostavnim imenom zemlja. U kosmičkim razmjerima to je nikakvo ime. Zemalja ima na sve strane, a plava planeta je samo jedna.

Čedo toliko nerazumno biva pretvarajući plavu boju u krvavu, rubin boju. Da, vrlo često Milost i Ljubav Svetosti i Svjetlosti izaziva.Ali Bog Milosrđa je i Gospodar vremena njegovog univezuma.

Svjetlost nije samo dar , ona je datost i vječna trajnost Jedine Singularnosti. Zbog toga toliko praštanja i popustivljosti nezrelom biću. Među njegovim miljenicima ima mnogo dobrih koji razumiju i vole njegovu Ljubav i Svjetlost.

Radi njih onim drugim iznova i iznova pruža šansu da spoznaju Veličanstvenu Svjetlost i Svetost Njegovu.

Kad god pričamo o Bogu Sveopćem Dobročinitelju mi vidimo Svjetlost. Svaka naša molitva priziva Svjetlost. Svaka naša suza rastužuje Svjetlost.

U Svjetlosti su utkane naše ljubavi i snovi.

Svaka naša riječ i djelo je obasjano Njegovom svjetlošću. Naše duše blješte milošću Njegove Svjetlosti. Njegovo Svjetlo je neuslovljena Ljubav koju nam poklanja.

Koliko mi shvatimo, prihvatimo i upijemo te Ljubavi i Svjetlosti toliko smo bliži onome dobru koju nam Svetost želi.

Nama se ljudska definicija svjetlosti čini pomalo smiješnom. “Svjetlost je elektromagnetsko zračenje koje je vidljivo ljudskom oku.”

Koje li šturosti i bedastoće.

Ima i ona druga malo poetičnija vizura svjetlosti koju smo mi sali da bi je doveli u odnos sa bojama.

“Boja je bijela sunčeva svjetlost ljudima od neba darovana. Kad je prospete kroz prizmu pojavi se dugin spektar   nijansiran valerima crvene, neranđaste, žute, zelene i plave boje.”

Kažu da crna boja predstavlja totalno odsustvo boje i uz tu boju vezuju neke grozne stvari. Neka govore i neka vezuju šat god hoće.

Za nas je crna boja Univerzuma samo refleksija,drugi oblik Svjetlosti koji Ljubavlju drži Univerzum na okupu.

Svjetlost je,ona tiha ,milozvučna melodija koja izaziva ganuće i ljubav u raznježenom Božijem čedu i koje se riječima ne može objasniti.

No, mi smo samo djeca koja vjeruju u Boga Jedinoga i puno toga ne znamo. Ko će našim pričama pokloniti pažnju. Ponekad su previše lijepe,naivne i jednostavne.

Kasnije te večeri osjećala sam se smireno,i nepokolebljivo.

Sutra ću ovu neobjašnjivu situaciju prekinuti i pustiti Dobrog.Nije za apsa,nije lud i nije opasnost za ljude.Vjerovatno ni za žene. Više je neko djete koje je neku pamet nabubalo. Možda i nije,ko ga zna,ali ja neću da se bakćem s njime.

Ja se malo zaplela u priči.Kada sam pomenula jutro  poslije onoga i  kad sam sam izašla u baštu i vrisnula;

Ehej, hridine Grada čednosti ,to ja opet volim .Ne ljuti se, hoću da živim u svijetu pjesme, ranjiva i ljubljenu,nježnošću okupana.Ne želim više da se noću molim i plačem.Hoću da zaboravim riječi molitve:

Sutra mili,sutra ću ti doći pa ćemo ponovo biti zajedno.

Ponovo imam danas.

 

Dogodilo se na današnji dan 8. Aprila / Travnja


*

Pjesma dana

 

*

 

Danas je  Petak  8. April / Travanj 2017.

Dani ove godine su u odnosu : potonuli  97 /   doplivavaju  268.

217.- Ubijen je rimski car Marko Aurelije Karakala, jedan od najkrvožednijih tirana u rimskoj istoriji. Zajedno s ocem Septimijem Severom vladao je od 198. do 211, a potom sam, krajnje surovo, pogubivši čak i brata.

1513.- Španski istraživač Huan Ponse de Leon, tragajući za mitskim “izvorom mladosti”, otkrio Floridu i proglasio je posedom Španije. 1845. Florida postala jedna od saveznih država SAD.

1692.- Rođen je italijanski violinski virtuoz i kompozitor Đuzepe Tartini, koji je uveo novine u tehniku sviranja i građenja violina i otkrio pojedine akustične pojave u muzici. Komponovao je mnoštvo violinskih koncerata i sonata, uključujući sonatu “Đavolji triler”.

1810.- Rođen nemački kompozitor Robert Šuman, jedan od glavnih predstavnika muzičkog romantizma. Rođen je njemački hemičar Avgust Vilhelm fon Hofman, značajan po istraživanjima u organskoj hemiji. Osnivač je moderne industrije anilinskih boja iz katrana kamenog uglja.

1818.- Rođen je njemački hemičar Avgust Vilhelm fon Hofman, značajan po istraživanjima u organskoj hemiji. Osnivač je moderne industrije anilinskih boja iz katrana kamenog uglja.

1861.- U Sremskim Karlovcima održan Blagoveštenski sabor, poslednji političi skup Srba u Ugarskoj, na kom je zatražena posebna teritorija za Srbe, Vojvodina sa Sremom, donjom Bačkom i Banatom, s vojvodom na čelu i sopstvenom administracijom. Saborom predsedavao patrijarh Josif Rajačić. Austrijski car Franc Jozef I nije nikada potvrdio zaključke skupa, a Ugarski sabor nije ih ni uzeo u razmatranje.

1893.- U Kanadi rođena glumica Meri Pikford, zvezda nemog filma. S Čarlijem Čaplinom, Daglasom Ferbanksom i Dejvidom Grifitom 1919. osnovala filmsku kompaniju “Junajted artist korporejšn”.

1894.- Umro je indijski pisac Bankim Čandra Čaterdži, prvi značajniji autor koji je pisao na bengalskom jeziku. Bio je pod znatnim uticajem škotskog pisca Valtera Skota i uglavnom je pisao romantične romane s domaćim temama i moralističkim tonom.

1904.- U Londonu potpisan anglo-francuski sporazum kojim su Velika Britanija i Francuska rešile sporna pitanja u vezi sa interesnim zonama u zapadnoj Africi, Egiptu i Maroku.

Oni rješavaju sporna pitanja u porobljenim zemljama. A gdje smo mi tu, pitaju se „urođenici“. U roblju, kažemo mi.

1905.- U Đakovu umro biskup i političar Josip Juraj Štrosmajer. Osnivač i pokrovitelj Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti i osnivač Zagrebačkog sveučilišta.

  1. -U Pekingu počeo da zaseda prvi kineski parlament.

Nismo neki matematičari, ali smo skontali da poslanik njihoovog parlamenta zastupa pučantvo  čiji je broj jedna broju bh populacije. Otprilike. To se zove baza.

1919.-Rođen rodezijski političar Jan Smit, jedan od osnivača Rodezijskog fronta. Kao premijer sprovodio rasnu diskriminaciju nad većinskim domorodačkim stanovništvom, 1965. proglasio nezavisnost Rodezije od Velike Britanije.

Ni njegova nije do zore gorila. Kontamo neće ni ova naših, Bosanskih krvopija i tlačitelja.

1936.- Umro je austrijski ljekar Robert Baranji, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu 1914. Rasvijetlio je funkciju vestibularnog aparata – organa koji reguliše ravnotežu ljudskog tijela i tonus mišića. Doprinjeo je i boljem upoznavanju funkcije malog mozga i liječenju nekih oboljenja na njemu.

1939.- Italijanske trupe, koje su se prethodnog dana iskrcale na obale Albanije, zauzele Tiranu. Albanski kralj Zogu izbegao u Grčku.

Jeste li primjetili da vlastodršci nikad ne djele sudbinu svoga naroda. Ha zagusti, bjež vanka ili se sa sinovima  sakrivaju po trezorima narodnih banaka. Prije toga čitavu familiju iskrcaju u inozemstvo, da bi majke sinovima mogli slati vreće sa zlatom ,od narodske sadake. Zbog toga ih mi nazvali trezoraši, što mu dođe ko robijaši. I još smo neke nazvali zlatni kašikaši. Mamice im poslale , da imaju čime kusati narodnu imovinu.

1944.- Jedinice sovjetske “Crvene armije” u Drugom svetskom ratu izbile na granicu Čehoslovačke i Rumunije.

1946.- U Ženevi održano poslednje zasedanje Lige naroda, čime je formalno ukinuta ta međunarodna organizacija i zamenjena novom, Ujedinjenim nacijama.

Umrla Liga, rodila se Ljiga.

1950.- U Londonu umro Vaslav Nižinski, legendarni ruski baletski igrač.

Nama msvaki baletan miriše na pogančera, dok ne dokaže da nije.

1953.-Britanske vlasti optužile Džomo Kenijatu da je umešan u aktivnosti tajne organizacije Mau Mau i osudile ga na 7 godina zatvora. Po ostvarenju državne samostalnosti 1963. Kenijata bio premijer i ministrar inostranih poslova, a potom predsednik Kenije od 1964.

Obzirom da u GB  nema smrtne kazne, svaki njen stabnovnik bi trebao odležati doživotnu ( minimum) za sva djela i zločine koje je  učinile njena kruna.

1971.- U Londonu održan Prvi svetski kongres Roma na kom je verifikovan naziv pripadnika tog naroda, Romi. Odlukom UN 8. april proglašen za Svetski dan Roma.

Dakle Cigani, poslije milenija lutanja skontaše vam gospodsko ime . Romi. Ne znamo , koliko vam je dobra taj gospodluk donio. Znamo da se ne vrijeđate , ako vas i dalje zovemo milenijumskim imenom . Pod tim imenom se rodila duša. A ovo Rom = čovjek su vam licemjerno, tek 1971. godine odobrili da ste ljudi. I još muhur dali. Imate jedan dan u godini.Kao žene.

1973.- Umro španski slikar i vajar i jedan od najznačajnijih predstavnika kubizma Pablo Pikaso.   Osnivač kubizma, jedan od najznačajnijih slikara 20. vijeka. Slikarstvo je učio u rodnoj Španiji, a od 1904. stalno je živio u Parizu. Naslikao je više od 18.000 slika koje su likovni kritičari podijelili na nekoliko faza: plavu, ružičastu, crnu, kubističku i nadrealističku. Revolucionarne kubističke slike, počev od one pod nazivom “Gospođica iz Avinjona” 1907, donijele su mu svjetsku slavu. Naslikao je “Gerniku”, potresno prikazavši tragičnu sudbinu Španije pod fašizmom i zakleo se da se neće vratiti u otadžbinu dok vlada diktator Fransisko Franko, koji je umro dvije godine poslije njega.

Dobar  kubista.

1981.- U Njujorku umro američki general Omar Nelson Bredli, komandant američkih snaga pri iskrcavanju u Normandiji 1944, predsednik komiteta NATO 1949.

1984.- Umro ruski fizičar Pjotr Kapica, jedan od najznačajnijih fizičara XX veka, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1978.

1990.- Nepalski kralj Birendra ukinuo zabranu rada političkih partija, koja je bila na snazi 30 godina.

1992.- Posle genetskog testa otiska prstiju, nemački i izraelski izvori saopštili da je izvesno da je ratni zločinac iz Drugog svetskog rata Jozef Mengele umro u Brazilu 1979.

1992.-Palestinski lider Jaser Arafat pronađen živ u Libijskoj pustinji 12 sati posle avionske nesreće u kojoj su poginula tri njegova saputnika.

Poslije sve sile pokušaja nasilnim putem , bombama, dinamitom, mecima i sl. Vatrenim dejstvima MOSAD je pribjegao starom ženskom triku. Trovanju, Malo ga modernizovali. Dodali malo radioaktivnosti.

1993.- Makedonija primljena u UN.

1996.- Jugoslavija i Makedonija potpisale sporazum o normalizaciji odnosa.

2002.- Tužilaštvo u Prokuplju podiglo optužnice protiv Saše Cvjetana i Dejana Demirovića za ratni zločin nad albanskim civilima u Podujevu, na Kosovu, 1999. To je bilo drugo suđenje za ratne zločine pred sudovima u Jugoslaviji.

2003.- Haški tribunal potvrdio je ranije izrečene zatvorske kazne Zdravku Muciću, Hazimu Deliću i Esadu Landži za ratne zločine nad srpskim civilima u logoru Čelebići tokom 1993/94. godine.

2004.-Sudsko vijeće osiječkog Župansijkog suda proglasilo je Nikolu Ivankovića krivim za ratni zločin počinjen nad civilnim stanovništvom u Paulin Dvoru kod Osijeka 1991. godine i nepravosnažno ga osudilo na 12 godina zatvora, dok je Enes Viteškić oslobođen.

 

Ona i mezarje / Izvučeno iz Arhiva

By Oni nama, mi njima

 

Bio je dan je našega Sarajeva , grada čednosti.

Ljudi su ophodili  mezarja. I groblja.

I Ona.

Nacifrana , naprlitana i uzbibana.

Zna znanje. Kamere će joj se udvarati.

Jedino je žensko na svim grobljima gdje se sa šehidima njaki insani  slikaju.

Zaibrećeni smo.

Otkad je vijeka i mezarja žene i muške nikad zajedno nisu junacima na poklanjanje išli. Samo muški. Ženske urijetko, ali neki drugi dana i bez muškaraca. Taki adeti.

Kakvi smo , natakareni i zlomisni, prvo pomislimo da joj nije…

Ne nije, garant. Vidim joj  se u oku. Ipak se to , otkad je vijeka nije desilo.

Ni papisa Ivana to  nije mogla nadoštiklati. Ni ona kitočkica što bijelu maršalsku uniformu voli natakariti .  Pokušavala su hejbet puta , samo je   usisavala i usisavale  dok nije rodila. Iako je bila papisa nije mogla proturiti priču o bezgrašnom začeću.

Mi razvalili o papisi, a vi ste nestrpljivi i pitate se kakve veze ima papisa i naša priča.

Ima i te kakve.

Jel papisa bila gospodar urbi et orbi. Garant jeste , jer se pučanstvu tako zaklela.

Jel’ drmala dok je drmala . Jeste. .

Pučanstvo je blentavo ili ćoravo. Tertium non datur. – Trećega nema. Ovo smo stavili dvojezično jer tako priliči kad imamo gošću sa latinskog područja. A i medicinari bi trebali da znaju hejbet latinskog. Zajebali smo se ima. Dunjaluk  je ponekad i  blentav i ćorav. I sve vjeruje i ništa ne vidi. Ono k'o gol. Bolje glavu u pijesak , nego da ti ševe zapoju.

E, sada pravimo otklon od pape – papise , koja je i pored celibata rodila. Takva je vjera i prisega kod haduma i tetkica.

Jel’ Sarajevo grad, oliti orbi? Jeste.

Jel. Bosna  urbi, oliti svijet   ? Jeste.

Dugo već , Sarajevo nije imao žensku zadnjicu na čelnoj šćemliji. Došo vakat ženu birati.

Ja koga će nego Nju.

Ima žena nos za fotelje. Za dvi tri godine se uspela ko ni jedna žena na svijetu.

Nećemo o nepotizmu. Ne pije vode.

Jes da je studirala 11 ,  zarez pola , godina. Neki drugi za to vrijeme jamili tri diplome. Šta se ibretite?  Ona utvrđivala gradivo. Znala je da će joj znanje trebati.

Ona gura svoje pa svoje.

I evo je na mjestu gradonačelnice. Ne još. Ali sad pa sad.

Ne vjerujete nam.

Kako vam volja.

Ali mi kontamo vako:

U lipnju , njen lipić ulazi u prelomnu sedmu deceniju.

Ako  pregura sedamu, eto čovjeka u osmoj, a to znači zadnjicom ugasio fenjer.

Ako  je ne pregura, onda je stvarno prno u fenjer, ali vatru koja ga čeka, niko ne može ugasiti.

Lipić nema nasljdenika, tako da se loza gasi. Ali ima , nasljednicu. Ne milsimo na kćerku. Ona je „dobrica“  i gura  svoj film.

Mislmo na Onu.

Na profesionalnom planu ne mere dalje. Sve je jamila. Jedino nije akademiju.

Biće i toga ako joj muž poživi i ne dohvati se pržuna. Ovog ili onog. Onaj mu je garant. A za ovi će se viđet.

Politika je svrbi. Mora se i tu „ dokazati“. Ona sve zna i sve može. Nije džab džaba…

Da se ne ponavljamo…

Sada joj je glavni  prioritet prva gradska šćemlijica.

Poslije toga , eh , stići će muža. Mota ga ko uvijek ,  oko malog prsta. A vrijeme mu se povući. Ali prvo mora mjesto sebe turiti nekog, kome vjeruje. Ima aferima ko konstruktori onog čuvenog R-16 U .

I tako dolazimo do gospodara orbi. To je već najlakši dio posla.

Jesmo pametni k'o trokrilni ormari. Jedino nismo obrijali glace ko većina tarzana današnjice. Vole ljudi izgledati k'o anamo onaj.

Vi mislite mi nešto prokužili. Ili bacali olovo ili tarot. A nismo ni propovjednici.

Jok Boni! Mi povukli neke veze u mahali. Tamo svaki insan jal prorok , jal  neko čitabe ima u kojem sve piše. A šta je zapisano u tom kitabu ni oni pojma nemaju. Na stranjskom je jeziku. Nije sa ovog dunjaluka.

Radio Mileva radi. Preko Šuhrete sa Bjelava, došo haber do nas.   Nije one Šuhre  iz Drine. Mislimo , da ta sa anđelima pleše. Mnogo je sadake podijelila. Ova bjelavska samo voli olajavati i ne radi ono za pare. Samo iz ćeifa i ako joj ko zaišće. Ne je za nju nepoznanica..

 

A majka One je  iz čestite i poštene  porodice. Za oca joj ne znamo, jer   porijekla prezimena  nije najasnije građeno.

Na koga li  se Ona bacila?

A mere bit da bidne i ona pučanska:

-S kim si takav si.

Sačekajmo, bumo vidjeli.

I ova priča nema nikakve veze sa jalijom. Jalija ima svoj kodeks i svoju čast. Možda su malo iščašeni , ali ipak dosljedni i poštovanja vrijedni. Sve izvanog toga nije jalija i ona ne može o nepoštenju i  lošim stvarima nikog učiti. Taki se čovjek rodi.

 

 

 

 

 

Blažena Luca – IV Dio / V Nastavak

 

 

 

-Plači malena , plači djetešce ,  ja sam tu ne brini . Samo mi se vrati mila i daj , isplači se već jednom , milo djetence.

**

Ne znam šta mi bi , rasplakala sam se.

Plakala sam dugo i neutješno .

Plakala sam ko dijete kojeg su prodali i sada ga napuštaju ; obećavaju da će se vratiti ,a ono zna da ga lažu i da će ostati sam u tuđem svijetu .

Suze mi liju , ja ridam , ja grcam , ja počinjem da vrištim , ja hoću Sudbinu da tražim , da je tučem , da joj nos skršim . Da je istučem i naučim pameti , da nikad više , ni jednoj Dijani , ni jednoj Frki , ni jednoj Luci , Zlati ili Leli Jeli Jeleni  ne uradi to što im čini.

Kroz potoke suza vidim da sudbina bježi preko klivade , preko ljubičica , gazi ih nogama , živote im krhke uzima dolazi do obale Modre rijeke . Ulazi u nju ,  zastaje tačno na sredini i prstom mi prijeti , izaziva i čujem , kaže mi :

Dođi ako smiješ , ti kukavice što bježiš od života i sudbe.

Plačem , a ova me pakosnica izaziva.

Hoću da ustanem da se obračunam sa njom . Ali Dobri me stišće , zagrli, pomiluje mi kosu , jedan poljubac, na vrh čela gdje se ono sa kosom spaja , polako spušta i više sam osjetila nego što sam  čula kako mi kaže :

-Neka , pusti je malena moja . Nije ni njoj lako . Težak je njen život , li mora raditi svoj posao . Ne ljuti se na nju . Ne radi to ona . Ona samo posprema strahote  šta zli ljudi čine . Vrijeme je malena moja , za suze i bol . Dugo je to , Mila , predugo , trinaest godina držati sleđenu dušu u tamnici i biti živ zakopan .

Odjednom u jednoj jedinoj njegovoj suzi , što nikako neće da slizne,  zaiskri lik sav u bijelom, sa svilenim šalom oko vrata , u kožnoj jakni i kacigom u ruci . Iz suze se šapat , poput poljupca prosu:

-Poslušaj ga mila , dijete je  , ali  profesor boli . O bolu i tuzi sve zna.

Vrisnem , mislim da ludim , jer to je moj Dodo , ta suza u bijelom u djetinjem oku.

– Zbogom mila i sretno ti bilo . Samo me tvoj led i bol držao ovdje . Bojao sam se za tebe . Sad si sigurna i moram da idem.

Ja hoću da je uhvatim , jer ta suza je moj Dodo . Suze se povlači , Dodo  se nasmješi , suza se u grlicu prometnu i leprša ka nebu . Zastane zatrepće krilima i napravi krug i nesta .

Ja nastavim da plačem , ali ljudski , polako i tiše . I osjećam da se led u duši preokrenuo , kao da je malo mjesta vazduhu napravio.

Dobri mi daje vodu  izvora Modre rijeke .

-Uzmi treba će ti,nisi sve suze isplakala . Idemo Malena  moja , skoro će noć.

Smirena sam . Dok ležim , na ćebetu duginih boja , sa glavom u krilu jednog djeteta  , na um mi pada kako nisam često razmišljala o tuđem bolu , niti ga prihvatal  . A kako ću , kad  nisam priznavala svoj ? Možda bi me neki dan prije ova priča o nesretnoj djeci rastužila , ali sigurno ne bi toliko zabolila i ne bih zaplakala .

Šutim , šuti , taj „profesor“ boli . Samo me nutka vodom i sendvičima . Suze me izgladnile i glad me neka spotakla , ne mogu prestati jesti . I ožednila.

Hladnoća  Modre rijeke mi polako klizi niz grlo i osjećam , nekom  umilnom dobrotom mi  ispunjava srce.

Pogledam prema Rijeci.

Sudbina izašla na obalu , raširila mokru odjeću  preko trave i onako gola se sakrila u žbun i tiho plače.

Prelijepa je i  kad plače . U toj ljepoti je toliko bola ,  da ja ponovo zaplačem.

Ona zna da ja sada nad  njom plačem , jer ona je i moja sudbina . Bez imalo stida , usta  i onako gola , predivna i blještava , skoči u Modru rijeku i zapliva niz nju.

-Odoše, -reče Dobri – na ovoj livadi djelići nebeske svjetlosti nemaju  više šta da traže.

Gledam ga i mislim ili smo oboje ludi , pa nam se iste stvari priviđaju ili nismo ludi , pa nam se iste stvari ne priviđaju , jer ih vidimo.

Dan je postao mnogo svjetliji i blistaviji . Razmišljam koliko je tu svjetlosti Mili Bože i ljepote.

Shvatam da mu se trinaest godina nisam  ničim izazvana obratila

Dobri  kao da se nečeg prisjeća , desnom rukom preko glave ,  počeše kosu , iznad lijevog uha ,zagleda se u nebo i poče svježim glasom :

Sve naše godine su obasjane svjetlošću . Svaki tren svake te godine.

Žalosno je to jer propuštamo neke stvari koje život znače . I čine život ljepšim ili bar podnošljivijim.

Moj život je obojeniji svjetlošću više nego drugim . Upoznao sam tebe . Da i još neke mile grlice.

Pričao sam ti o bojama , a pomenuli smo Svjetlost.

Svjetlost je prvo što se javi po našem buđenju .

Meki talasi jutra nadolaze .Nježno dodiruju obale svijesti , otvarajući sedefaste obale sna.

Po ko zna koji put treba ustati , ostavljajući za sobom dveri  noćnih putovanja  kroz ljubav .

Koloplet mirisnih snova koji nestaju u bespuću šarenih iskrica svjetlosti . One se bolno probijaju kroz proreze jave , poput hiljada blještavih maglica , najavljujući ponovno rađanje života .

Prati nas čitav dan dok ne usnijemno . Kad usnijemo naša duša sanja o Ljubavi i Svjetlosti .

Nije bitno kojim redom .To su sinonimi.

I tako čitav naš život koji traje kao let grlice . Sve se kreće ali se ništa ne mijenja . Osim neka nijansa , valer boje života.

Ljudi uvijek pričaju o nekom redoslijedu o nekoj diobi . Ovo je preče od onoga . Ovo je ljepše od onoga . O ovome bi se trebalo prvo govoriti pa tek o onome.

Mi ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju .

Eto ja ti prvo pričao o bojama,pa sada hoću da ti pričam o svjetlosti .

Neki , ona nevjernica od juče bi rekli : klipan naopako počeo pričati.

Pomislila si da je prvo trebalo da ti pričam o Svjetlosti pa tek onda o bojama . Ne smatramo da treba praviti neke redove kada su Božiji darovi u pitanju.

A Svjetlost i boje imaju  jedan značajan imenitelj . Svjetlost stvara boje.

Kod Boga Mudroga nema razmeđa u razvastavanja . Svjetlost i Harmonija sve usklađuju

Ja se skroz zacrvenila , upravo sam to pomislila kada mi je pričao o bojama . Kasnije sam sama sebe ispravila . Ne znam ti ja baš puno o svjetlosti i bojama . Sve moje slike , svjetlost i boja  su  se zaledile prije trinaest godina .

Znam, – reče on , zastane i nastavi – svjetlost i boje imaju samo jedan imenitelj . Svjetlost stvara boje.

Opet me gleda i rovari.

Pitam se , zašto je rekao ono ; znam . Da li zato što zna moju tajnu ili  da podvuče svoje znanje .  Nije tu rečenicu najbolje sročio . Mali se pravi važan.

 

Batrganje Fahrudina Radončića

 

Pjesma dana

****

Plače,malešna kuka i cvili,

batrga se ribica ,batrga.

Ulovljena je je u mrežu.

Sama  kriva.

Hoće ona koketirati sa ribarom.

A more široko i bogato

A plavet tajne krije

A u njemu ništa samo ljudska ruka sa mrežom

Harpunom i nožem u leđa nakane krije

Gadost pomora snije

A on je tako providan.

 

Ovako bi mi počeli pisati pjesmu da smo pjesnički raspoloženi.

Ali od kada je vijeka, u   politici nema poetike. Samo jadi prevare,pljačka i smrt.Žao nam puščat se poetike,pa se moramo faćat jel basne jal humoreske.A to je manje više prozaično.Za pripovjest opet treba nam insan ili barem neki pametan i dobar hajvan.

Evo ode onaj čovječuljak u bolnicu i svoju čast baci u naručje „krvnikove“ žene. Kažemo čovječuljak,ne zbog stasa, iako nije ni velji ni u kom pogledu,već zbog toga što pokaza da nije muško.

U novinama svojim godinama duva svoju visinu. Sada se busa da je nevin i da mu namjestiše,politički.

Nemoj nam tu kukat.Narod i kontejneri postali najbolji jarani,a ti sa nerodske grbače dvore , čardake ni na nebu ni na zemlji, sebi gradiš.I narod ne kuka,stisne zube i dura.Tako naviko.

Uzoholio si se i sila postao.Pohasio se što no reče naš pučanin,što mu izjutra i naveče krče crijeva.Obdan mu samo zavijaju.Uzmi Svetu knjigu i vidi šta je nanijećeno takim.

Ako si baja i čo'ek pregrmi,izbori se za svoja prava. A ne ko sinja kukavica u skute  „ dušmaninove“ žene po isprišnicu,da  ne ideš u zemaljski pržun.

Kažeš srce te drma. Kakvo te ,bolan srce spopalo?

Nismo nevjerne Tome,ali ne vidjesmo u tvome damaru , nikad,  ni jedno zrnce srca. Samo bahatost i pohlepu. Taki ti gard , od kako si kao komunjara „pobjegulja“ nama  doletio sa koferčetom punim poderanih vesti i direktiva doletio sarajevskim kosovima.To su one čudne ptice koje se glasaju u svačijem dvorištu i bašči,a ne vide se dok ne bude kasno.

Kažeš politika ti štima.

Koja politika?

Zar nisi u vrhu politike i u talu sa poglavnikom?

Ti se na sve strane polomio da uđeš u vrh te iste politike. I ušao si. Tikvu sa glavnim gospodarom zasadio. Svoje izmet pojeo. Lajo si protiv gospodara svoga i ovo i ono. Ne i suštinu.Njome si mere biti htio neku odstupnicu imati.

Tako ne rade ljudi.

Zasjeti za sofru sa neprijateljem i biti kukavica.Tako rade prelivode i oni koji nemaju bijelih bubrega.

Budi muško ,podnesi sudbu.Pa upotrijebi  sada svoje znanje koje tajne nečije krije.

Od zapisanog niko nije nikad pobjegao.

Koliko mi znamo.

Ono što ne znamo , ne m'remo ni rjeti. Nismo van mi  gatare i ilmije.

A i zbaranjeno nam : sihire,dove, fetve i gatke bajati.

Ni od poglavnikove zamisli ne mre niko mrdnuti,pa ni ti.

Valjda si na njega mislio kada pominješ štele.Ko biva nema ko drugi.

Ovdje vrijedi samo jedna zakonodavna:

Niko nije nevin , dok ne dokaže da je nevin!

A jopet ti, malecki Fahro sve zavisi od poglavnika.Od njegove noge.Na koju se ustao.Ni to ti nije zasigurno. Ona fetve i onih sihire zvuk,  što glavni od ilmija i njegov kurir zamisle, tako ima da ti bidne.

Ako je olovo ukrivo bačeno,nema ti pomoći.

Ako onaj kolovođa silnih kaže: pik ne važi, sva ujudurma je bila samo da te malo zaplaše,da vidiš šta ti je raditi i skim ćeš tikve saditi. I da  sa makom glavni haver budeš. Dobro ,vjerovatno će ti ponekad biti dozvoljeno da pojedeš makovnjaču,ali komad dva. Od nje mere nekad nešto blesavo nalećet,ali samo protiv dunjaluka i pjesnika.

I sada nismo načisto šta je ova pismen.

Ilmijska gatalica nije.Ni nabrajalica što ih oni po “ilmijski”- učeno drugačije zovu nije.Ne miriše na arabicu i nije na minderu sročena.

Basna nije,iako hajvana ima hejbet.Pripovjest nije ,jer ni o kome nismo pripovidali.

Značu ovo je tugoreska.

Ne znate šta je tugoreska?

To vam je hibrid političkog jada i bijede i humoreske.

Kad oni mogu u Bosnu uvlačiti bradate arabeske da je porobljavaju,što mi ne bi imali prava naše pismenije zvati kako hoćemo.

Naravo učenije:

Idi bre , Fahrudine Radončiću kući ,pa se tamo leči. Jaro ti pametan bio.Dobi haber od ministra njake sigurnosti i zbrisa.

 

Blažena Luca – IV Dio / IV Nastavak

 

 

****

Voljela bih da me neko tada slikao ili barem fotografisao.Bijela vjenčanice djevojčice primila krv i postala ružičasta, kao rose nebo u smiraj prekrasnog dana . Bijele  čizme s plavom vinjetom, zabetonirane krvlju kontrast plavoj kosi djeteta što anđela svoga na smrtni odar mora da polaže.

Purpur se razletio po asvaltu  , oko krvave mlade  , kao kamen graničnik što ponoru vodi.

Ne zna se ko je ukočeniji: zid, asvalt ili plavokosa grlica u krvavoj anteriji . Krv po njenoj haljini sigurno nije , svjetluca suzama tisuću neljubljenih ruža što ih sunce tješi svojim sjajem.

Moje oči iskre , to osjećam . Ja ih stisnem  Ne dam da suza kanu . U grlu je krik . Ja usne stisnem , ne dam kriku da bol pobijedi . Moj um je pun magle , ja hoću da je pustim da ga zarobi . Moje oči su obnevidjele , mrena ih pokrila . Mislim i vrijeme je.

Ali jok.

Evo ti one bjelavske protuhe , prilazi mi i nježno me zagrli . Na čelo , u vrh do kose ruste , neljubljene , nemršene .  mi dašak dječije svježine meće.

To mi razmiče maglu uz pameti , jer očekujem da će mi raći one njegove smiješne mahalske riječi:

Plači Malena . Ništa be brini . Ja sam tu pored tebe . Ničega se ne boj.

Nije .

Samo me lagano ljuljao kao kao maleno djetešce.

Začuđena sam . Dižem pogled . Ali mrena je jaka , samo svjetlost slutim .

U oči mi padoše dvije velike suze Malenog Princa , hladne kao led . Osjećam , otele se iz njegovog srca . I znam , sleđeno je to srce . Santa leda je to .

On se polako saginje i poljubcem mi briše suzu , prenosi je na moje usne . Pa opet i opet dok mi se mrena nije povukla . Ne znam da li je to bilo od suza ili poljubaca , a ja obnevidjela , progledah.

Vidjeh tugu u njegovim  očima crnim . To nisu oči , to su kristalne planinska jezera na koje se navukao mrak nevremena . Svjetlucaju i znam da u njima stanuje mnogo suza što su se potocima boli slile iz srca . One sjajnije iskrice su vjerovatno komadići sleđene duše . Koliko se tu boli uznosilo do mojih očiju.

On ju je vraćao . Ali sam u jednom trenu , u jednom zakutku jedne jedine suze vidjela rijeke likova , djece i žen , kako prema njemu pružaju ruke i mole ga da im pomogne.

I vrište . I vrište moj Dodo Dodice . Koliko je to samo boli i vrištanja a on je sam . Još jedno dijete koje hrli da im pomogne.

Osjećam da neću moći više da izdržim , a da ne izbacim svoju bol i svoje suze . Jer su uvćane za djelić oni drugih , meni dotad nepoznatih .

I usred tolike boli ja začujem kako njegove usne prislanjaju na moje riječi:

– Topla si ti mila moja . Toliko ljubavi u tebi ima , po dunjaluka bi mogla ozdraviti . Grad čednosti se grije na tvojoj ljubavi ,  a ti to ne primjećuješ . Sagorićeš ako malo ne popustiš i ljubav , bar na tren, ne usmjeriš na drugu stranu . A i vrijeme ti je.

-Evo ,malena moja , ti su ruža , ti si moja modra rijeka , ti si izvor , koji sanjam . Kada kiša lije i snijeg leprša i kada  sam budan godinama te sanjam . Tvoje su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše . Tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već treperi i titra i ja se u njihovoj nježnosti gubim.

Tvoje su grudi čvrste , podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama , sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim . Tvoje skute  i đardin ,  rajski  bljesak i hlad , ne smijem ni da diram ili gledam, već samo da sanjam.

Ruke svoje , milujući duge bjelokosne noge tvoje ; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih ; blizu  roze centifolije sa hiljadu listova . Da slučajno dirnem tu milosnicu , tu nevinost , sebi bih ruku odrezao . Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i svoj  život cijeli.

Ja se opet porumenim i pitam se ima li nešto  šta on ne zna .Te iste riječi mi govorio Dodo na proplanku pokraj Modre rijeke.

Kažu neke riječi nastaju spontano , u trenu nekog prosvijetljenja i nadahnuća . Možda .

Realnije je da je čovjeku duboko usađena misao predaka prenešena genima . Sve ostalo je pitanje trenutka ili sticaja okolnosti kada će se  iz malenog potočića , zvanog ljudski um, razliti bujica  koja gane čovječije srce.

Tog dana sam zaklopila i zabetonirala bol o Dodi.Tako bar mislim.

Zaklopila sam žute stranice o Dijani i Dobrom . Još su mi pči pune suza i plača.

Vidim Dobri se vraća i nosi dvije ternmosice vode . Jedna ternmosica je plava , druga je crvena . Nekad mi se njegovo pridržavanje formi graničilo sa autizmom.

Još nisam mogla doći do daha . Gušila me Dijanina krv . Gišila me  djetinja ljubav Dobrog  i bol . Pročitane riječi su  uvukle tu stravičnu priču u moju dušu i kidale je . Hoće da izvuku nešto što ne želim da Dobrom dam.

Sada me sve boli . Nemam vazduha da dišem.Nisam htjele su da me njihova tragedija i bol povuku i da zajedno isplivaju sa mojom.

Dok se ja borim sa da dođem do daha i pokušavam da se priberem , onaj klipan me ljuti . Ništa on ne radi . Šuti i tužno me gleda . U očima mu iskre suze.

Mislim , još mi samo treba da se on rasplače . Nije se rasplakao , samo je tiho rekao :

-Plači malena, plači djetešce, ja sam tu ne brini. Samo mi se vrati mila i daj, isplači se milo djetence.

 

 

 

Blažena Luca – IV Dio / III Nastavak

 

 

 

 

 

Lipe procvale , iz mahala , iz aleja  svoj miris prosule . Čini se čitav Grad čednosti okupan maglicom mirisne nevinosti.

Ja na uglu Kralja Tomislava i Điđikovca , između dva parka  , Malog i Velikog  tačno u podne, katedrala otkucava.Tišinom se pokrio Grad čednosti.

Tih godina je još uvijek bilo vrlo malo automobila na ulicama .Tek po kojeg bahatog  komunistu su vozili kući , od neke zaprisegnute ljubeznice.

Obučena u lepršavu brilijant bijelu haljinu i  bijele čizme sa plavim vinjetama, zlatne velove kose duge niz leđa opustila . Znam , sad će on . Na samu tu pomisao blistam kao mlada na pragu željenog  branja . Pardon  na izrazu . Ali to je pitanje dana . Ili sata . Nikako dana i  noći.

Znam sada će on .Vidim moga Princa Malog kako niz Điđikovac lagano klizi, sa bjelavskih mahala se  spušta . Nabacio mahalski , šeret osmijeh koji radošću ljubavi kipti .

Sav u bijelom , jedino plava satenska mašna na vratu pout dvije trake se vijori i čizme od antilopa plavog , sa bijelim gravurama , bjelinu odjeće remete . Ali sve se stopilo u jednu viziju . Safirno plavo bijeli harlej i bijeli Mali Princ klize dragoj u zagrljaj , da zajedno odu nevinost ljubičice brati . Tamo negdje malo bliže vrhu brijegova.

Da , nas dvoje smo u bijelom sa detaljima plavim . Nije dogovor bio , nevinosti mi moje . Uostalom šta se ja imam kome zaklinjati , moja nevinost je moja stvar . A Dodina i moje boje su naša stvar.

Klizi i maše mi . Motor je ugasio da mi buka ne kvari sliku .

Ja mu mašem i poljubac samo jedan šaljem . Stid me , vidjeće me neko , kako se na sred grada ljubakam .

Niz koševsku ulicu neka buka jaka se javlja .

Dodo koči , ne uspjeva .

Velika crna  , ogromna mrtvačka CK  BiH limuzina mog Dodu kupi . Škripa , udar , metalna cika ; cang , cingl, cang zveče i motor i auto. Motor više , jer ga auto vuče , preko uljavo-sivog asvalta , do pred moje noge .

Tu se nekim čudom zaustavljaju . Ja vremena nisam imala da kriknem . Zanijemila , sa strahom , oči ko teleskopi , gledam ispred nogu .

Motor sav zakrivljen i slupljen smoto se oko moga Dode . On ga nekako , odmotava , skida sa sebe , odguruje i ustaje . Bjelina njegovih pantalone i  košulje zamazane su uljem i bitumenom . Jedino plava satenska traka , oko vrata , na mjestu stoji , nedirnuta.

On se smješi , prima me za ruku , i ljubi je..

Kaže ništa ne pitaj , dobro sam prošao.

Ljubi me  u usne, ovlaš , njemu nesvojstveno , dodaje ; malo sam umoran i sjeda na niski kameni zidić.

Privlači me  sebi , u krilo me stavlja.

Ja sjedam .

Grli me i opet ljubi , očajnički ,  kao da ga neka velika sila tjera :

-Oprosti malena moja , nisam kriv , pokupio me na mojoj strani .

Iz đepa vadi nešto svjetlucavo , pruža mi  i  kaže:

-Mila moja , tvoj je , mojih snova , naših snova , moga srca i moje ljubavi ključ je to.

Kacigu bijelu skida , tužno me gleda :

-Volim te ljubavi moje jedina .

Na grudi mi se bespomoćno naslanja.

Ja gledam, kaciga je dala glavi prostor da diše,  raspukle kosti lubanje se razmiču , jedna po jedna. Od čeonih ka tjemenu, krv prvo krvavo crvena polako izvire, potoci crveni  na moju djevičansku haljinu žubore.

Krv potom postaje bjelja i gušća, to mu znači da se sa mozgom mješa i jasno vidim da mu poslijednja  misao zamire:

-Sjeti me se ponakad malena moja i ne zaboravi moju ljubav,ljubavi moja..

Ja ne znam šta je sa mnom. Ja ne plačem, ja ne vrištim, mene ništa ne boli, ja jauka nemam. Kao da nisam voljena ,zaljubljena žena.

Samo gledam kako haljina moja, grudi moje upijaju sve te potoke, koji polako počinju da se  slijevaju niz grudi, preko stomaka, preko procvjetalog a ne ljubljenog đardina, niz noge u  bijele  čizme sa plavim vinjetama i lijevu i desnu.

One se pune, prvo lijeva pa desna i kada se napune protoci polako gube dah. Noge mi u vlažnom i toplom,samo dišu i čini mi se da rastu.

Dižem pogled i tek tada shvatam da je moj Dodo mrtav i da ga nema više ni. Samo neka ljuštura bijela u krvavoj blagdanskoj krinci koja se koči i hladnom i bezbojnijom postaje.

Znam pomoći nema.

Ja ga ljuljam i pjevušim:

 

Moje dijete je umorno

Legao je mili Dodo da spije

Moj dragi je mene ostavio

Krv svoju umiruću

Ljubavi  jedinoj

Luci malenoj

Njenoj vjenčanici  poklonio

 

 

Usud je tako htio

Da umre na mojim rukama

Da glavu svoju skršenu

Na moje grudi položi

Izusti samo jedno tiho

Volim te

i jošte

Molim te

Oprosti mi što umirem

Nisam kriv

Samo me nestadoše.

Tako to biva grlice moja

Prevelika ljubav ubija.

 

 

Sleđena i mirna

Vijekovima poslije

Položen na mramornom odru

Dragi moj spije i snije

Moje djevičanske ljubičice

Sanja da ubire.

 

 

Tu predstavu neće gledati

Osta mlađahna Luce neubrana

Bijela i neokanjana

Kliču ubice u CK kolonama

Šta ih briga za malene duše

Skršene što lepršaju.

Šenkrat plaho je to.

 

 

Meni u ušima vriska neke žene i nekog čovjeka banu. Zagrle mladence .Jedno je zaplao da spije i umrlo. Drugo budno i ne spije, ne jauče i ne tuguje, a umrlo .

To mu mater i otac došli registrujem. Nas dvoje grle, ridaju i plaču.

– Mili Dodo naš. Zašto nas ostavljaš?

Ja im se ne pridružujem.Previše mi je tu patetike,možda i glume.

Neću da Dodo ide, ne dam ga ja. On je moj i samo moj,jedina ljubav moja.

Danas nije blagdan.Neću da je  subota. Neću ni sunce.Ali dan je blještio.Ja sam gledala u sunce tražeći pomoć,da mi bar jedna suza kane.Mislila sam za njom će ostale krenuti.Ništa,samo je jedan izdajnički oblak stao ispred sunca i donio dašak svježine.

Nedam,niko mi ga neće oteti. Ja ću ga ljubiti i maziti, i grliti i voljeti.Ljubav moju jedinu.

Ne završih svoje snove a već mi ga oteše  iz ruku , naglo silovito bez milosti.

Šintori su to, ne grobari.

Ostaviše me samu. Sjedim na kamenu, tucaniku složenom u podzid preko puta umjetničke galerije u malom parku.

Baležena Luca – IV dio ( II nastavak)

 

****
Ja sam htjela da ih potčinim i zarobim , a oni mene sasvim nevino i iskreno opsjeli . Nije to neka pravda . To je neka licentiae poetica , kako bi Dobri rekao , kada bi pokušavao da objasni neki samo njenu znani paradoks.

Usnulu djecu koja spava ,  nisam imala srca da  diram , ili da im pomoć pružim . Zaledila sam se . I zaplakala i suze  isplakala . Krila sam suze i još sam krila  , da sam se i ja , poput Jermenke Vranjanke  , jednom slomila.

Vidjevši dvoje djece kako se se njišu , grčevito drže , kao da  će ih život razdvojiti i pokositi , vidjela sam neku daleku prošlost svoju .

Dodu i sebe na ljuljaški na kojoj   smo nekada , prije trinaest godina ,  naše snove sanjali.

A sada me to jedno djete sa ljuljačke   ponovo rasplakalo.

Od kako sam onu prvu kanula on me svako malo rasplače.

Evo ja nisam ni osjetila , a Dodo mi se u misli vratio . Poslije trinaest godina samoće .

Stišćem ja suze , ne dam ih  . Neće ih mahalaš vidjeti . Ne ove za Dodom.

Ne znam da li je Mali Princ šta šaretio , sve više mislim da je vještac neki . Da li to radi namjerno , ne znam , ali mu dobro ide.

Poslije svake suze meni lakše . Vidim život se vrća . Nekako ko da mi se život vraća  . Postajem mekša i manje kruta . Ponekad me pogled servilnog batlera uznemiri . Kao da prodire u moje misli i ja se sva zajapurim i uzbibam .

On to ne vidi ili ne zna šta je to . Samo slegne ramenima i nemoćno širi ruke . Oprosti,nisam namjerno, kao da kaže .

Sve više mislim na ljubićice i Modru rijeku , a sve manje na posao i Grad čednosti . Zabrinuta sam zbog toga . Sve mi se čini da nisam dobro.

Ima Dobri pravo!

Niko mi ga neće ukrasti i nigdje on neće pobjeći .

Čekaj malo , kako on zna i na koga on misli . Na Dodu ili na sebe . Ne na sebe , sigurno nije .Valjda je mališa svjestan da bi ga progutala ko zrelu trešnju . Ali opet odakle on zan za Dodu i tu priču . Niko je ne zna . I ja je zaturila u nutrinu , da ne izviruje . Previše boli.

A opet misli ne mogu da se zaustave i odjednom krenu . Ja sam osupnuta . Ja sam bespomočna .  Ja sam zabezeknuta .Zatečena sam i samo posmtram kako se moje misli odvajaju od mene . Vidim ih kako se prostiru između mene i Dobrog . On zaustavlja nepočetu priču o valerima . Zapali dvije cigareta . Jednu za mene , jednu za njega , nasu nam kurvoasier , stavi prst na usta kao da kaže :

“Tiho malena moja , to Dodo tvoje misli stere među nas . ”

I ja vidim svoje misli kako polako klize prema Dobrom .

Bilo je to nekako pred kraj ljeta ,  početkom proljeća , taman prolazila polovina pedesetšeste ja se vratila sa vožnje motorom .  Ne bilo kakvim motorom  bio je to Harley davidson Panhead  poslijednji model  1950 godine . Te 1956. godine prvi takav , u miloj nam domovini i Sarajevu džadama je prašio .

Nije to bio bilo kakav harlej . Bo je to motor moga Dode , moje jedine ljubavi , jedan  safirmo plavo bjeličasti lepršajući zvuk vjetra u leđima .

Dodo je bio zaljubljen u taj motor skoro kao u mene . Ono skoro mi je bilo dovoljno da ne budem ljubomorna , a bila sam i mnogo ljepša , životnija i orginalnija .

Bilo je mnogo kontraverzi i zavisti vezano za taj motor . Njegov otac je bio jedan od članova misije FNRJ  u Njujorku pri UN ;  kada je postala nestalna članica  Savjeta bezbjednosti . Otuda taj motor . Dodo je je bio Sarajlija čiji je otac bio na službenom putu u Americi.

Tamo se osjećao kao zatvorenik , nedostajalo mu Sarajevo i ja , mada me još nije upoznao.

On je znao da će mene baš ovakvu upoznati . I krakatu i vitku , i čvrstu i pomalo luckastu. Nadasve zaljubljena u snove, ljubav i moga Dodu.

Ležali bi na izvoru Modre rijeke zagledani u lepršavo prozirno nebo i modrozelenu bujnost ,

što živote  rađa i daruje . Dugo , satima smo bili zagledani u ljepotu ove predivne zemlje.

Dodo mi kaže , mora se nadisati i namirisati  Zemlje Božje milosti i Grada čednosti . Nije baš tim riječima rekao . Te sam riječi trinaest godina poslije čula od Dobrog i od srca prihvatila.

Dvije  mu godine te ljepote i ljubavi Divlji zapad  uzeo . Samo motor i prerijska prostranstva mu pomogli da izdrži bez svojih ljubavi.

Imao je osamanaest godina tada . Znao je da će mene upoznati u svom gradu . Ne baš mene nego ljubav svog života , a to mu je isto . Gledali bi  ljubičice , one ljubičaste i one djevičanske bijele . Za njega je svo cvijeće bilo djevičansko.

– Vidi malena moja te krhkosti , te blagosti i nježnosti , te ljepote i mirisa . Tako nešto je samo od velike  ljubavi Božje moglo nastati . To ljudima nije dato . Ženama jeste , ali te božje darove neljudi blate i prljaju . U Americi je poprilično toga , skoro sve upraljano i to me pritiskalo , nisam mogao disati . Nosio sam  ja kožu tamo , da ne bi otkrili da sam iz Bosne , jer naša ljepota plijeni . Svaki Bosnac je Princ mali , ako to prihvati i želi . Sada volim još i tebe i tvoju bjelinu.

-Kod nas u Bosni i Sarajevu čistje je nebo , mirisavije cvijeće,  lepršavije su ptice , rijeke   modrije , Sunce  sjajnije ,  Mjesec  blistaviji , maglice svjetlucavije , nebo prozračnije. A ljubav iskrenija.

-Tek koliko ovdje  blaženih i prelijepih žena ima , srce da stane . Kolijko nevinosti i snenosti u Bosni ima  duša da se razigra  i pleše  kao dašak mjeseca ;  što u izmaglici purpur sunca , na počinak kreće .

Ti si pjesnik Dodo , mazila se i  milovala ga ja .

-Nisam malena moja , svaki je Bosanac , Bogumil i pjesnik , jer ga  preuzvišena ljubav prema Bogu Jedinom i ljepoti koju je on Bosni svojoj darovao , na lijepe riječi i milost upućuje. Bosancu su riječi kao snovi koje sanja , kao žena koju voli. Svaka je riječ ljepša od one prethodne , pa slijedeća i tako redom dok ne poteku ko potoci što u  rijeke , jezera , mora svoju ljubav prelijevaju .

Iza tih riječi se skrivaju čednost i ljubav . I čestitost mila moja.

Evo ti ,  malena moja , ti su ruža, ti si moja modra rijeka , ti si izvor moj , koji sanjam , kada kiša lije i snijeg leprša i kada budan snim . Tvoje su oči sjaj neba koji blista od čistoće i nevinosti tvoje duše , tvoje su ruke lagana krila anđela što miluju moje lice , tijelo ne dodiruju već treperi i titra i ja se u njihovoj nježnosti gubim.

Tvoje su grudi čvrste , podatne i meke i ja ne znam šta ću sa svojim rukama i usnama , sve se bojim da tu mladost ne oskrnavim . Tvoje skute  i đardin ,  rajski  bljesak i hlad , ne smijem ni da diram ili gledam , već samo da snijem.

Ruke svoje , milujući duge bjelokosne noge tvoje ; moram da zastavim kad osjetim da sam na rubu mirisa djevičanskih ; blizu  roze centifolije sa hiljadu listova . Da slučajno dirnem tu milosnicu , tu nevinost , sebi bi ruku odrezao . Dodirom bih obeščastio tvoju djetinjost i naš  život cijeli.

I zato oprosti malena moja , grlice jedina , čekati se mora , vrijeme ti za darivanje i branje sada  nije . Kada bude vrijeme ti ćeš zatreperiti i kao nebeska lira svoje opijajuće zvuke u naša tijela uplesti .

Dvije godine poslije ruža je zatreperila , ja skoro umorna od čekanja , zablistah , procvah , ne bjeh više goluždravo ptiće već visoka stasita žena , što se sprema i hoće da se preda, dragom svome, darove ljubavi da poklonim.

Kupio je Dodo plac na Trebeviću , sa kojeg  jedan pogled svo Sarajevo obuhvata .Podigao malu kućicu ljubavi za nas. Velika kuhinja sa trpezarijom ,  još veća dnevna soba i predivna spavaća soba . Kaže , to je iznenađenje , pola godine od mene skrivao . Sve namješteno onako kako njegova ljubav , kako njegova malena želi i voli.

Hoću da ga pitam odakle on zna i kada …

On mi prst na usne stavlja , skoro ih ne dotiče i kaže:

Toliko te volim malena moja da boli , i ta bol me potiče da ti misli i želje čitam . Vidjet ćeš kućicu svojih snova ovih dana, već u subotu  ovu , malena moje . Želim nevinost za nevinost da ti darujem .

Dođe ta subota .