Bleki – Malo docnim , grijeh je

 

 

laku noć

ljubavi

malo odocnih

bdilo se

nad jednom krhkom princezom

od kraljevske krvi

labudicom

u ruci joj kist

čaša od kristala

 

tiho molim

umjetnica tijelom slika

dva cvijeta bezbrižna

a ljubav vode

 

umorna usnila je

bdijem

ne dam snima da se kradu

 

oči ne odvojih

bijah tih

ne dirajući ti

misli tijelo

 

tek jedarad kosu cjelivah

ne sme se čednost nepozvana dirati

djevičanska ljubičicu u snu prljati

 

nije časno

grijeh je

ugodna noć

nastavi slikati

ja sam tu

lepršaj mila

na mojim grudima


												

Ljermnotov – Hrid

 

 

Zlaćani oblačić noćivaše

na grudima hridi-velikana;

na put pođe još za jutra rana,

po plaveti veselo igraše.

 

Vlažan trag tek osta u mrštini

starog kama. On osamljen stao,

dubokim se mislima predao,

i tihano plače u pustinji.


												

Beth Hart – With You Everyday / Song – Lyrics – Prevod na Bosanski jezik


“With You Everyday”

 

I guess your labor wasn't in vain

To get out your way I did everything

But I've been falling in love with you everyday

 

It wasn't easy I know

Some of those nights it probably seemed impossible

But I've been falling in love with you everyday

 

Every time the sun comes up

I turn back around

I'm climbing all the walls that I built

To keep you out

And all the bridges you, you tried to burn

Have all fallen down

It's you and me now

 

Next to you I want to lie

On your shoulder when I need to cry

I'm so happy that you came

To ease the darkness and ease the pain

And I've been falling in love with you

Falling in love with you

Falling in love with you

Falling in love, falling in love

With you everyday

 

I've been falling in love with you everyday

 

Svaki dan sa tobom

 

Pretpostavljam da tvoje napor nije bio uzaludan

Ne želim da odim stazama tvojim

Ali,   zaljubljujem zaljubljujem se  u tebe  svaki dan

 

Nije bilo lako znam

Neki od onih noći verovatno izgledaju nemoguće

Ali, ja  se zaljubljujem  u tebe svakodnevno

 

Svaki put kada sunce izlazi

i vrati se

Penjem sve zidove koji su izgrađeni

Da   te drže van

I sve mostove tvoje ,koje pokušavaš da spališ

Će se srušiti

Ti i ja smo sada

 

Pored tebe želim da lažem

Na ramenu kada poželim da plačem

Tako mi je drago da si došao

Da bi olakšaš  tamu i ublažiš  bol

I ja se zaljubljujem  u tebe

Zaljubljujem  se u tebe

Zaljubljujem  se u tebe

Zaljubljujljivanje, zaljubljljivanje

sa tobom

zaljubljujem se u tebe svaki dan

 






												

Rajner Marija Rilke – Liši me vida

 

Liši me vida, gledaću tvoj lik,

zapuši uši moje, slušaću te,

onemi me, al’zvaću te kroz krik,

bez nogu još ću k tebi naći pute.

 

 

Slomij mi ruke, hvataću te srcem,

zaustaviš li srce meni, sam

moj mozak tad će kucati i bdeti,

a ako mi i mozgom ugasiš plam –

na krvi svojoj ja ću te poneti.

 

 


												

Bleki – Rasuto je srce moje

 

 

Ponekad

nekako neočekivano

a sasvim lako

sve se posloži

i ljubav i tuga

i lijep sniježni dan

početkom proljeća

i sjećanja

 

raspoloženje odiše elegijom

onom umilnom

plemenitom da Srce hoće da odleti.

znalo bi ono kamo

ali mu se ne da

još mu vrijeme za let grlica nije

ne pomaže mu ni violine

ni klavir

 

gitaru bi da sa sobom nosi

jer kako će tango bez nje sa grlicama plesati

poželjelo se i njih i plesa

sjedim u kutku sobe

skupio se

ko upokojena petodinarka

 

da dam prostora meštru od nježnosti i plesa

uzimam gitaru

onu čarobnu rubinovu

i prebirem prstima

znate

ja vam ne znam da sviram

ali ljubav i snovi mogu sve

 

odjednom se zvuci preliše u akorde

najdražeg tanga Srcu mome

Tango za Evoru

i vidim

Srce moje

bojažljivo

korak po korak

prilazi Grlici miloj

zar je važno kojoj

 

sve je ono voljelo

ispravka

voli voli voli…

prima je za ruku

ljubi je u obraz

publika nebeska je tu

zagrli i zastane

gleda u mene

 

ja se zastidim

stao sam

jer mi suze vlaže oči

ne vidim strune

uželio sam vas se mile moje

toliko mi nedostajete da me život boli

 

Srce mi šapuće

pusti sada tugu

vrijeme je za snove i ples

gitara zaplače

Srce se priljubi

uz obraz Grlice plavetne

i vali krenu

 

Crvena grudva je samo dekor

Ljepoti u svili

koja leprša u njegovom naručju

začudo krvavi led poprima moj lik

inače nema taj običaj

možda misli

da će Ja konju

kome su noge postale stablo

ukorijenjeno u prošlosti

udahnuti lakoću kojom ono pleše

 

u uglu gitara više nije sama

ima tu jedna milozvučna violina

i hor anđeoskih Romkinja koji se glasa

sve ljubav

slavi slavi…

korak za korakom

okret i okret

i zastoj i stisak

kada u vazduhu dodir gori

slama

dvije i dvije ruke

lijeve i desne

 

noge su ljubavne čežnje korak

o Grlica je muzika

koja sve odjednom

želi želi…

obraz bjeličasti i razigrani

uz onaj ozbiljni i tužni tužni…

bolje da sam ostao da sjedim

ne želim da me sada srce izda

 

neće neće

šapće Ona

ovaj ples moraš odsanjati

potom

sa svakom grlicom otplesati

uželjele se dodira tvojih

strasti što sjećanja na nas nosi

i daj prestani mi lice rositi

nisi valjda pizdun postao

 

sve će ti se oprostiti

ljubav uvijek pobjeđuje

stišći me nježno

ljubavnički

sa onim neugaslim žarom

koji se nikad ne usteže

korak za korakom…

okret za okretom…

zastoj i stisak

i sjedinjena Srca

dva

što se miluju

ljube

ruka u ruci ruci…

o Srca moja moja…

Rasuto Srce 1

Rasuto Srce 1

Nježno tkanje ljubavi 1

Nježno tkanje ljubavi 1

Plavetna duša 1

Plavetna duša 1

Tango 1

Tango 1

Vali se pjene 1

Vali se pjene 1

												

Bosna zemlja Božije milosti – Pred ponoćna Galerija

Autor

Hajro Šabanadžović

progone-me-zenske-oci-iprogone-me-zenske-oci-ii

Progone me ženske oči

 

festa  jesenji-val

Fešta                                                                            Jesenji val

 

prozracno-i-cvijetno-iprozracno-i-cvijetno-ii

Prozračno i cvijetno

Ćelije   Treperavo

Ćelije                                                                             Treperavo

 

Iščekivanje  Zeleno svijetlo

Iščekivanje                                                                 Zeleno svjetlo

 

Žar đardina  Cvijetna fotografija

Žar đardina                                                                                 Cvijetna fotografija

 

 

Edgar Alan Po – Gavran

 

 

Jednom jedne strašne noći, ja razmišljah u samoći,

Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;

Dok sam u san skoro pao, neko mi je zakucao,

Na vrata mi zakucao – zakucao tiho – tiše –

“To je putnik” ja promrmljah, “koji bježi ispred kiše”,

Samo to i ništa više.

 

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno

Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.

Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem

Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.

Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,

Ah, nje sada nema više.

 

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna

Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;

Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:

“Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.

Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.

Samo to je, ništa više.”

 

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:

“Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!

Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,

Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,

Da sam sanjiv jedva čuo” – Tu se vrata otvoriše –

Mrak je tamo, ništa više.

 

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,

Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;

Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,

Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:

“Lenora” ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,

Samo to i ništa više.

 

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:

Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.

“Sigurno”, ja rekoh, “to je na prozoru sobe moje;

Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.

Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše –

Vjetar to je, ništa više.

 

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,

Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,

Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,

S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže

I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,

Sleti, sjede, ništa više.

 

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu

Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.

“Nek ti kresta jadno visi”, rekoh, “kukavica nisi,

Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,

Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,

Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.

Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,

Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,

Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše

S tim imenom “Nikad više”.

 

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,

Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.

To je sve što on mi reče – dalje krila ne pokreće,

Dok moj šapat mir presiječe: “Svi me druzi ostaviše,

Otići će i on kao nade što me ostaviše”.

Tad će Gavran “Nikad više”.

 

Dok ja stajah još zatečen – odgovor bje spremno rečen.

“Nema sumnje,” rekoh, “ta je riječ tek trica, ništa više

Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,

Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše

U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,

Od “nikada-nikad više”.

 

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,

Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše

Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,

Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše

Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše

Grakćuć stalno: “Nikad više”.

 

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga

Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;

Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone

I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,

Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše

Ona neće nikad više.

 

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade

Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.

“Ludo”, viknuh, “to su glasi, bog će posla da te spasi

Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.

Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše.”

Rače Gavran: “Nikad više”.

 

“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,

Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše

Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena

U dom ovaj opsednuti, – zaklinjem te, ah, ne šuti

Reci, reci ima’ l melem jada, što me izmučiše?”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

“Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,

Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,

Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu

Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu

Lenoru, od koje me rastaviše?”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

“Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!” Tad ustadoh,

“U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!

Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,

Meni je samoća draga – usne same dovršiše –

Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!”

Reče Gavran: “Nikad više”.

 

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,

Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,

Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,

Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,

Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše

Ustat neće – nikad više!

 

 


												

Bleki – Žena je mjesec

 

 

Mjesečeva ruža

 

Noć Makova

 

 

Ah ta magična žena

 

Vodopad strasti

 

 

Ponos

 

 

Puni mjesec je uplesao u utrobu žene

žena je mjesec mjesec je žena

žena mjesec  plavi

u svjetlosti sinajskog drveta

goreći nemirnom krvlju

čežnjom nemilovanih skuta

u noći makova što  prolazi

a čovjeka obećanog nema

zapleo se u vodopadu

što se obrušava drugim bedrima

žena mjesec nedorečenim latima

osvetu sprema

a nema ljubavi gdje srce

sa mjesečinom mreže plete

Promaklo nam , oprostite – a o Kosovu je riječ

 

 

Nešto listamo ove vremeplove i zabezeknu smo se.

Ne možemo tobe doći kako  nam je promaklo.

 

Poslušajte šta nam podvaljuju.

Nemojte nam zamjeriti na ovom poslušajte.

Mi navikli na tam-tam gusala.

 

**

 

 

Oprostite , malo nam se hronometar pokvario.

Tek sada skontasmo šta se dogodilo kad se dogodilo ,

a dogodilo se na  dan 28. Jun / Lipanj

 

1389.- U bici na Kosovu polju Turci su pobedili srpsku vojsku i obezbedili dalji prodor na Balkan.

Srbija je potom postala turska vazalna država, a njeno osvajanje završeno je 1459. kada su Turci

zauzeli utvrđeni grad Smederevo.

 

**

Ovo nam je novost.

Čuj molim te Turci pobijedili na Kosovu.

Zar je to moguće?

Nama šest vijekova guslaju obratno.

 

Neko nam ovdje laže.

Jal’ historičari, ljudi od nauke i “činjenica”,

jal’  šestovjkekovni guslarski jad i čemer.

 

U nedoumici smo.

Kome vjerovati? ( U mahali se kaže: “Ono ko'fol”!)

U gusle se ne razumijemo , struna im od opoganjene konjske dlake,

pa im svi guslari na balegu i pogan  tuknu.

Historičari se bar ponekad plaknu, ali vole lagati i biti na strani pobjednika.

 

Šta mislite vrijedi li provjeravati?