Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina / Čin Treći

Čin treći 

fata i fatma  images (1)  mujo   lela

Poručio Mojsije, pismeno neki hamal dostavio.

U pismu piše, od riječi do riječi:

– Ti ko biva završi onu o Muji i Fatimi.Gdje će ti duša.Mi znamo da Mujo nije Mujo, isto kao što znamo ko je Mujo. Znam reći ćeš nije lijepo mrtve na krivo napisati. Obrazli si ti. A kakv ti je obraz kad istinu prešutiš. Isto je ka si slaga. Ti nikad nisi lažov bio, koliko ja znam A ono za što čovjek ne zna ni briga ga nije. Zato istinu tresni dunjaluku ili se boj pržuna. Indexi i Fatma će ti oprostiti.

U pravu je Mojsije. Istina se ne smije prešutjeti, ni da ti je rod najrođeniji u pitanju. Tako sa neba naređeno.

Mujo se ono jutro nešto kaharli vrati kući. Majka hoće opet da mu opet prigovara izbivanje, on ni mukajet i nehajno, zamišljeno odmahuje rukom, kroz vajat pravac banja, pa bešika.

Obrni okreni, ne more zaspat. Nešto mu čudna Fata ove dvije noći. Isto miriše, isto se igra. Bježi gura, odbija pa se predaje. Ista ona nezasitoist , strast i podavanje i uzimanje. I isto ono Joj, mamo mamice. Isto one raskošno tijelo, usne medne, podatne i pune, jedre grudi…

Čekaj stani bolan Mujo kori on sam sebe. Grudi ko mrven pihtijastije, mekše. Nije to ništa ubjeđuje sebe Mujo. Koliko sam ih mijesio i tresio, u njima glavu gubio, i gnjavio, i ljubio i milovao, i grickao i od radosti suzama zalijevao, ne bi bilo čudo da bar malo, mrvicu ne popuste. Nije to tješi Mujo sebe. Sve je , čini se isto, a opet nešta nije isto.

Ruke, noge, bedra kad dohvatiš, sve isto, milina, bjelina i sedefasta glatkoća  i u mraku se osjete. Stomak k'o kineski porculan, a đardin,ta bašta mirisava, izvor života dosanjani i medne usne, opjevane, što čovjek uranja u njih nijansu su ko šire. Sam od sebe zaključak pada.

Ništa to nije, mogao je on to osvojiti i da se ne primjeti. Ali ta neprimjetna dlaka razlike ga muči i buni.

Čini da Fata nije Fata,a  opet da je Fata Fata. Umuje Mujo; on skoro po ‘godine on bjesomučno navaljuje, udara, burgija. Ona ga strasno uzima, usisava, neda mu da se smiri, već samo rade i radi, gore,dole, lijevo ,desno,i u pravo i u ukrivo i u sridu i u stranu, i tvrdo i u meko, dok se sve ne zamanta i ne bude : joj, mamo mamice i uh, uh i uh. Možda je moglo za dlaku popustiti to srce drago, taj đardin, ta đula, ta mirisna ljubičica moja.

Zatim  se  nešto sjeti ni ponuda za sofru nije bilo. Opravdanje i zato nađe, sebe krivi. Prvu noć kasnio pa mu na um hrana i slastice nisu naum padale. Gdjeće ti bolan veće slastice od uzavrele djevojke . Drugu noće navalio ko tatarin pa se Fata nije snašla. Dragost je osvojila što je tolikom željom njen Mujo ganja i što mu ona k'o fol bježi.

Pomisao na tu i te divote, ljepote i ljubav ga smiruje i on pokajnički pada u nevini san.

Fata se oko nene zabavila, puno posla za nju bila. Malena Meleka ni od kakve pomoći nije bila. Sa jalijom jurcala.Zbog toga je Fata na Muju skoro zaboravila. Sve se boji da joj dragi Mujo nije nagrabusio. Gleda majku, ne vidi nikakvih loših znakova. Dobro je misli ona. Mujo došo vidio da je name pa otišo. Mujo došo i drugu noć, vidio da je nema pa otišo. Srce Fatino, dobro je što ga nekim očev čifčija nije prokužio. Sve čeka da dan prođe, a on ne mrda. Danas joj se neštoi i ne pjeva. Majka je gurka, ona neće.

Ako nećeš ti ja ću, znam da voliš onu opjesmu,i zapjeva je. Ibreti se komšiluk: Fata kod kuće a mater joj pjeva njenu pjesmo. Nije dobro. U neko doba neće ni biti. I Fata se ibreti, koliko zna majku, a zna je od rođenja, nikad nije stih izgovorila, a kamo li zapjevala.

Naveče ti Mujo odmah po akšamu kod Fate. Fata se uželjela Muje, dvije noći ga nije opasavala, pa sad hoće da nadoknadi. Nikad se ne nadoknadi ono što se propusti. Zna ona to ali ipak k'o pomahnitalo čeljade što sušicu ima i zna da mre baca se na Muju. Sada ona ne da njemu da dahne, da se izmiče,i smiri. Luduje djevojka i gubi se u strasti.

Svako Joj, mamo mamice traži novo Joj, mamo mamice. Mujo sagledava ovu novu Fatu. Sviđa ova žena što se besomučno daje. To više nije djevojka, Fata njegova. To je neka nova fatalna žena koju će on morati nanova krotiti. Majka joj ništa čula nije. Dva dana i dvije noći nije stala, sva se baildisala.Po danu letaj po čiflucima, po noći ne daj Muju da je stigne pa bjež, uzalud ,kuka la ti majka-Kad je prvi put stigo sve je gotovo bilo. Zato ovu noć ni topove sa crne BIjle tabije ne bi čula.

Ni svjesni nisu bili koliko je noć munjevito prošla. Ni noć kako se gubi i sabah što rudi osjetili nisu. Prvi pjetao zakukuriko. Za njim drugi i treći. Kasno Muji da doma ide. Vidio bi ga vas dunjaluk kako kako bježi i eto sramote. Ostade Mujo taj dan u Fatinim odajama.

Ona ga zabašurila, pod šiltete, jastuke i dušeke djevojačke sehare. Iz sobe nije izlazila, majci poručila da nije dobro, ali majka već poslom begovice krenula. Fata zamandali vrata . Muju iz dušeka izvlači. On vas vunen; iz ustiju pljuje vunu i povlači Fatu, ona se ne da, neko će čuti ,dan je. Meleka dva tri puta na vrata kucala. Niko joj se ne odaziva.

Prihvatiše se priče i sofre. Ogladnio Mujo ko neki vuk nezasiti. Fata mu se izvinjava što mu se nije javila dok je dva dana kod nene izbivala. Mislila vidjeće da je nema pa će se vrnuti.

Mujo se zgrcnu, umalo se udavio nije. Fata hek po leđima, po vratu, po bubrezima, a on se guši. Doš'o je on sebi ali hoće da ga Fata buba i telembači, zaslužio je to , on mjesto nje dvije noći zaredom drugu povaljivo.

Ugrize se za jezik ,ni jednu ne pregovori. Da išta reče nestalo bi Fate. A on fatu neda.

U buli je velikoj Mujo sada. Tandaro sa strane a nesmije ništa priznati . Krivica nije u njega, ali ništa ne bi pomoglo. Fatina je i mame joj mamice. Skonto koga je on natjeravao na upjevavanje: joj, mamo mamice. To mogla biti samoFatma; Fatina: joj, mamo mamica i niko drugi. Šta njoj bi pa se njega uspaljenog ne kutarisa. Nisu to čista posla. A nemere se tu ništa više učiniti.

Kad odjednom djevojčurak, Meleka na pendžer demirli prozora bez demira kuca. Čula ona u sobi se komeša. Dijete ko dijete, radoznalo i hoće sve da vidi i zna. Davno ona skontala da je penđer osto bez demira isto ko Fata bez bjeline. Ovo drugo joj najjasnije bilo nije, jer je nije ni interesovalo.

Fata vrisnu, Mujo otvori stakla i za kujruk uvuče dijete u sobu. Ni nježno ni grubo; bratski.

Pita je hoće li kome prokazati njih dvoje što se vole. Jok Mujo tebe mi kaže ona. Zeza ga, a Mujo ne zna šta će. Fata pristavi malenu na krilo i skoro sve joj ispriča. Ono skoro ostavi za kasnijiji neki vakat, kad dijete odraste i počne upjevavati ,jal’ vrištati.

Meleka shvatila i ono skoro, iako joj nije ispračno.Vidjela ona kako se grlice i golubovi ljube.A i sluge bi koju sluškinje u magazi povalile ili štali u sjenu natakarili,ne znajući da ih radoznalo dijete gleda šta rade. Vidjela  ona Fatu i Muju .Jedino joj nejasna bilo čemu tolika đefa oko malo uguravanja; ta frka,cika i vriska. A nije previše ni radoznala bila,još se zadjevojčila nije.

Zaklelo se dijete na čitab da nikome ništa neće reći. Nebi ni rekla i da se nije zaklela, jer Fatu voli više od matere i oca. Fata uvijek vesela bila i dijete voljela, pazila i nasmijavala, igrala se i jurila sa njom.

Djeca dobro prepoznaju i pamte, pa dobro dobrim uzvraćaju.

Majka se kasno sa čifluka vratila. Posao ona davno završila. Bojala se pogledati kćeri u oči. Te večeri Mujo tužan bio, kući ranije otišao. Fata mislila žao mu djeteta što tajne njihove krije. Majka joj duma ,nije Fatu ove dvije noći čula da poji pa se obradovala.

Sutrdan po akšamu sve se vrati u normalu. Mujo Fatu ganja pa uganja, pa ona joj, mamo mamice, puno tiše, u usta peškire i jorgane stavljala i tiše majku dozivala. Majka čula, jastucima uši pokrivala, krv joj bujala, ali se kćerki nije odazivala niti joj išla pomoć dati.

Opet se razboli nena i Fata i Meleke kod nje da je liječe. Fata Muju obavijsetila da je neće biti dva tri dana. Mujo ipak po akšamu u Fatinu sobu, a žena na krevetu leži. Smislio on plan. Povalio ženu , ona se ne buni, ali nešto nije horna i sevdisanje posustaje.

Mujo ustaje šibicu pali, kandilj nalazi i prigušeno ga sjaji, Prilazi ženi na krevetu. Begovica, znao je to on. Ona pokrila lice rukom i plače, sramota je pripala velika. Mujo je pita kako je sebi mogla dozvoliti da ćeri ljubavnika blati i povaljuje, ne ljutito, već razočarano.

Ona ne prestaje da plače i sve mu po pravici priča kako je bilo. I silu i nehtjenje, pa poluhtjenje i na kraju predaju. Mujo priči ne nalazi mane. Tako je bilo, sudbina im to nanijetila. Oprašta joj Mujo, oprašta ona njemu i sebe i Fatu. U oprostu  i zahvalnosti se radost velika javlja. Oni se opet oprosta i zahvalnosti prihvataju, nikako da svako svojim putem krene. On kroz penđer, ona iz kćerine sobe.

Slučajno se dotakoše za ruke, frcnu munja u mali mozak ih strefi, veliki se odmah isključi i eto ti belaja. Padoše k'o pokošeni na šiltete. Igrom slučaja se Mujo na Beogovici zalomio i za sedef grudi, istjerane iz anterije radi ravnoteže uhvati. Više povratka nije bilo. Mujo ljubi, begovica se predaje i gubi. Mujo stišće i kidiše, ona se raspomamljuje kao nikada  prije. Mujo tu veče upozna  pravu, nezasitu ženu lavicu. Sreća Fata ga dobro potkuvetila, mogao je ravnopravno begovici uzvratiti.

Nije ih briga bilo ni kako jako, ni koliko je : joj mamo mamice bilo. Samo se ganjali , sustizali, i opet ganjali i baildisali. Sudarali i udarali. Buba Mujo ko luda pomahnitala macola. Pred sabah besu jedno drugom dali; da se ovo neće nikad više ponoviti. Fatma begovica zadovoljna, Mujo isto. Čestitost misle da su povratili. Morali se oprostiti, ljudski je to.

Poslije je Fata često kod nane išla, ova sve češće poboljevala. Begovica Fatma i Mujo nisu održali zadanu besu. Uvijek je davali i uvijek je kršili. Plaho im se sviđalo ono joj, mamo mamice i uuh, uh,uh. Mnogo više od bese. Ona im nekako šupljikavo i neubjedljivo zvučala.

Beg se iznenada iz Stambola vratio, mjesec prije nego je trebao. Dušmani mu neki javili da se nešto čudno oko Fatinih hodaja dešava. I kada je Fata tu i kada je kod nene. Nije toliko ni lukav ni pametan bio. Da je takav,sačeko bi noć i u Fatinu sobu banuo. On u po dana ni dobar dan ikome i bano u Fatinu sobu, a ono u njoj nikoga, ni u cijeloj kući nema.

Pita sluge gdje su mu žena i kćeri. Rekoše mu evo nekoliko dana kod majke mu, poboljeva ona izgleda vakat došo mrijeti. Jali tamo Mujo kad navrnuo nisu mogli rijet, nisu za Muju znali. Zastidje se beg i fijeker pa majci.

Majci odmah bolje bilo kad je sina vidjela. Mazi čovjeka od šezdeset ljeta ko malo dijete. I mama i kćera dušom odahnule. Što da je noću bano? Ni zamisliti nisu mogle. Zaboravile na demir što na pendžeru prislonjen stoji.

Što ti je sudba. Uvijek neka svoje mreže plete. Nema veza sviđa li se kome njeno tkanje ili ne.

Starica ozdravila, vrati se begova porodica domu svome. Mujo dobio obavijest da ni za živu glavu ne prilazi ni tunji ni trešnji, a ni Fati  ni Fatmi. Imenom je počeo zvati, omilila mu se. kako i ne bi, ne zna se ko je kršniji, jal’ Fata jal’ mama joj Fatma.

Beg iskusno oko imao, vidio ofalila mu tunja i nešto se suši. Pita sluge šta je bilo. Kažu pukla najveća bočna grana ispod Fatinog pendžera. Beg provjerio i vidio demir skinut. Nikakvu ljutnju nije pravio, nit je kome bilo šta pričao.

Poslao povjerljivog čifčiju hitno u Stambol sa sitnim čitabom. Čvrstim stiskom i pažljivim okom porodicu stisakao i vrebao. Ni disati nisu mogli. Mujo izludio; vrtio se uokolo ko usijana topovska cijev. Pokušala begovica progovorit o Fati i njenoj udaji za Muju, toliko su se njih dvoje njoj omilili. Ona kćerku uz Muju zavolila. Sve što Mujo voli, voli i ona.

Beg ni da čuje ali sasvim staloženo razabira ; siromah je, porodica loša, još je majčinim jaslama, niškorist i akšamluk, ni dukata prebijenog nema.Nikako nije za njegove miljenice.

Mjesec dva  poslije evo ti svatova iz Stambola. Na čelu sanđakbeg Smirne, mladoženja od šezdeset ljeta . U varoši se oko svatova sjatilo i veliko i malo. Toliko raskoši i bogatstva nije viđeno.  Svatovi pravac na begov kapidžik. Begovica i Fata se obeznanile. Djed je Fati ,sandžakbeyi mogao da bide.

Fata vrišti,jauče  i zapomaže, nebo,  mamu i taju moli, kumi ne udavajte me za starca nekog iz tujine. Groznica je uhvatila ne popušta. Otac milosti nema, njegov kadija Fatu i tujina vjenčava. Svatovi vas cijeli dan i noć slavili i sutradan se sa begom i begovicom oprostili.

Mujo danima plakao ko malo dijete. Posebna ga straža čohodara od begove kuće odvajala. Niti mogao prići , niti Fatu vidjeti ili joj pomći. Ni druga nema da mu pomogne. Fata ga osamila.

Brzo se sabro i muškarac postao. Gleda kako Meleku da dokuči da bilo šta sazna. Djete se nikad bega nije bojala, po svome uvijek činila. Beg se na nju nije obazirao. Dokuči je Mujo. Sazna da je udata za sanđakbega smirnskog. Da je begova sedma žena, da je za nju posaban harem u Efesu naprevljen, odmah Mu Fata miljenica postala. Haber kaže, juče stigao ferman  da je Fata trudna. Kad, kako i zašto ne znaju.

Mujo bio,pa prošo. Pomirio se sa sudbinom. Nikad više Fate i joj,mamo mamice i uh,uh i uh. Što su mamicali i uhkali, mamicali su i uhkali. Nema više. Fajront. Begovica više ne izlazi, beg novi demir stavio, na kapiđike demire ugradio,i spolja i unutra. Novu tunju posadio, ona dunja, Mujinog kočenja , se saušila.

U varoši zavladalo mrtvilo. Nema ni pjesme, ni cike, ni vriske,ni radosti. Begovica poboljevala u osamu se dala, napadi migrene nisu prestajali. Žali za čerkom. Za Mujom manje. Mujo se prijavio na vojnu, ne bi li poginuo.

Sve zanijemilo, samo Meleka po dunjaluku nered pravi. Nedostajala joj Fata, mama i Mujo. Bandu dječju napravila, haraju, dječije zulume prave. Ništa ozbiljno, ali može na zaozbiljno izaći.

Što ti je usud. sve imaš, pa onda u čas nemaš. A i osililo i uzoholilo se, što jest jest. Ne mere to nebo trpjeti.

Salezijanci i drugi u Ime njihovog oca, sina i svetog duha siluju djecu

 

“Salezijanci ili Družba sv. Franje Saleškog (lat. Societas Sancti Francisci Salesii, također Salezijanci Don Bosca) su rimokatolički crkveni red papinskog prava koji je 18. prosinca 1859. utemeljio sv. Ivan Bosco. Redovnici se nazivaju salezijancima, a osnovno poslanje (karizma) im je kršćanski odgoj adolescenata i mladih, naročito najsiromašnijih i napuštenih.

Njihovo se apostolsko djelovanje s vremenom, a na poseban način u misijama, proširilo na sve slojeve društva. Dekret pohvale Svete Stolice (privremeno odobrenje) salezijanci su dobili 1864, konačno odobrenje 1869, a konačno odobrenje konstitucija 1874. Članovi družbe se nazivaju salezijancima.

Salezijanski moto: sveti Ivan Bosco raširenih ruku

Ukupan broj salezijanaca u svijetu (2008) je 16234; od toga 15632 redovnika, 118 biskupa, kardinala i crkvenih velikodostojnika, 484 novaka. Salezijanci imaju 2030 kuća, djeluju na svim kontinentima, u 129 zemalja organizirani u 96 provincija, u 8 svjetskih regija.

Don Bosco je 1854. predložio četvorici mladića, svojih prvih suradnika koje je sam odgojio u svom duhu i po svojim idealima, da osnuju družbu koja će se brinuti o siromašnoj i zapuštenoj djeci i mladeži.“

Tako kaže vikipedija.

Izvori navode  da je pedantni papa Pie IX pomagao don Bosku da utemelji Salezijansku družbu ,tim je dobio zasluženi nadimak  – don Boskov papa. Znači bili su prisni i više od toga.

Dakle Don Bosko je prema svojim nazorima odgojio četiri mladića u svom duhu i svojim idealima.U svim vremenima odgajati mladiće u svom duhu i po svojim nazorima je značilo samo jedno : pedofiliju.

Pitajte Mikelanđela Buanorotija koji se  raspadao za  Tomazom de Kavaljerija.

Pitajte Leonarda da Vinčija i njegove zataškane ispade.

Svi insani ,u nekom normalnom  svijetu, su se natjecali da budu Pigmalioni.

No ,nastranu ono što su bili „ svetački“ afiniteti Pija IX i  Don Boska,to je njihov nazadnjački problem.Ali homosesksualni,pedofiliski i sodomitski ispadi vatikanskih svećenika svih rangova su zla kob koja potresa svijet i čini ga bolesnim i nezdravim mjestom za življenje.

Svijet njihovih naslijednika kolji su vršljali i vršljaju po nevinim tijelima siromašne i napuštene djece je mnogo beskrupolozniji i organiziraniji,jer ima potporu onih koji vode Vatikanske institucije.

Svjedoci smo da se u ime svetog trojstva svaki dan siluju  i uništavaju životi  najmlađih populacija:

-Prije deset godina Katolička crkva u Sjedinjenim Državama svojim je žrtvama isplatila dvije milijarde dolara i gotovo bankrotirala.

-Otac Klaus Mertes, rektor berlinske jezuitske gimnazije Canisisus-Kolleg, poslao je pismo na adrese 500 učenika u kojem ih je obavijestio kako je moguće da je u školi bilo zlostavljanja između 1975. i 1983. Ispričao se što su profesori žmirili na optužbe i zamolio sve žrtve da se jave.

– Berlinska nadbiskupija priznala je da se provodi istraga protiv bivšeg svećenika u župi Svetog Križa u Berlin-Hohenschönhausenu. Incidenti su se dogodili 2001., no nadbiskupija za njih nije doznala sve do ljeta 2009.

– Otac Stefan Dartmann, tijekom posjeta Berlinu, izjavio je kako se zna za 25 žrtava. Osim 20 učenika u Canisiusu, troje ih je još u školi svetog Oskara u Hamburgu i dvoje u školi svetog Vlaha u Schwarzwaldu. Optuženi svećenici Peter R. i Wolfgang P. bivši su jezuiti, no bili su aktivni i u drugim katoličkim institucijama u Njemačkoj i inozemstvu.

-Nove žrtve jednog od svećenika javile su se i iz Hildescheimske biskupije, gdje je bio župnik od 1982. do 2003. Do sredine veljače već se znalo za ukupno 115 žrtava u jezuitskim školama, a zlostavljanje je datiralo sve od 50-ih godina prošlog stoljeća. U međuvremenu otkriveni su i slučajevi zlostavljanja za koje su odgovorni palotinci i salezijanci, Družba Kćeri Milosrđa i franjevci, a skandal je kulminirao kad je objavljena vijest o sadističkom i seksualnom zlostavljanju u tri katoličke škole u Bavarskoj, od kojih je u jednoj zbor vodio papin brat od 1964. do 1994. (Papa Benedikt XVI)

-Slučajevi zlostavljanja prijavljeni su ovih dana i u Nizozemskoj, njih dvjestotinjak; pedofilski skandal pogađa i Austriju (17 slučajeva), a pošteđen nije ostao ni Vatikan. Prošlog je tjedna otkriveno kako je jedan od papinih plemenitaša Angelo Balducci imao svodnika koji mu je po povoljnoj cijeni nabavljao mlade muške prostitutke među pjevačima, studentima teologije i ilegalnim useljenicima.

-Marcial Maciel Degollado, osnivač Legije Krista, ispostavilo se da je biseksualan i da je počinio teške seksualne prekršaje protiv mnogih članova i maloljetnih učenika u vlastitoj zajednici, uključujući i vlastitog sina.

Marcial Maciel Degollado, utemeljitelj i dugogodišnji vođa Kristovih legionara, nakon te istrage je za Svetu Stolicu zločinac: njegovi „veoma loši i objektivno nemoralni postupci, neosporno posvjedočeni, u pojedinim slučajevima prerastaju u prave zločine i govore da je živio bez skrupula i bez autentičnoga vjerskog osjećaja“ – obznanila je Sveta Stolica u svibnju, imenujući povjerenika.

-U Poljskoj je, primjerice, nadbiskup Juliusz Paetz razriješen službe biskupa Poznanja 2002. U Irskoj (…) nekoliko biskupa je razriješeno dužnosti u posljednjih nekoliko godina, uključujući John Magee, biskupa biskupije Cloyne, izbačen 2010. zbog prikrivanja djela pedofilije i efebofilije koje je počinilo 19 svećenika u njegovoj biskupiji. Prije toga, oci Paetz i Magee radili su zajedno u Vatikanu dugi niz godina, kao dio najbližih, najutjecajnijih suradnika posljednje tri pape.

– Nadbiskup Rembert Weaklanda, koji je vodio biskupije Milwaukee, SAD, u godinama 1977-2002.  je otvoreno priznao da je gej i da je imao mnogo partnera u životu. Tijekom 25 godina – on se stalno protivio Papi i Svetoj Stolici u mnogim pitanjima, posebno je kritizirao i odbacivao nauk Učiteljstva o homoseksualnosti. On je podržavao i štitio aktivne homoseksualce u svojoj biskupiji, pomažući im izbjeći odgovornost za seksualne prijestupe koje su više puta počinili. Napuštajući dužnost, on je pronevjerio oko pola milijuna dolara u korist svog bivšeg partnera.

Ovo je samo djelić onoga što kola medijima.

Crkva sve pokušava da negira i zataške.Ali ovo je svijet komunikacija ,u kojoj svaka informacija promiče u djeliću sekunde.To je opet priča za neki drugi put,ali neraskidivo vezana za izloženo.

Da li su salezijanci kumovali povampirenju pošasti.To mi ne znamo,ali vjerujemo da je Don Boske,svetac,  drugima dao  primjer kako se to organizovano radi.

Svećenici  Svetog Križa, jezuita,palotinaca,franjevaca,Legija Krsta ,pa čak i Kćeri milosrđa su većinski sloj vatikanske pedofilske oligarhije, duboko ukorijenjene i zabarikadirane u desetine hiljada zgrada u kojima se mame i siluju nevinu i nezaštićenu djecu,na očigled svijetske jabnosti.

Ne možemo a ne primjetiti da se pedofilija Vatikanskih svećenika povampirila u zadnje četiri decenije. Najveći dio tog vremena ,pontifikat je držao papa Ivan Papa II,dvadeset sedam godina, od 16. listopada 1978. do smrti 2005. godine i najviše je  doprinio zataškavanju.

Papa Pie IX , Don Boske  i papa Ivan Pavao II  su sveci , službeno proglašeni od Vatikana.  Koliko je još svetaca njihove fele?

Nije ni čudo što se  ovaj kriminal,bljuvotine i  bogohuljenje dešavaju.

Ukleo ih i žigosao za sva vremena , majstor kista i pederluka,  koji im se sa plafona Siktinske kapele smješka , glorifikujući   bolesnu i pogančersku ljubav,dodirom prsta.

 

 

Fata i Mujo – Pripovijest u četiri čina Čin drugi

 

Čin drugi

fatma   lela   fatma 1images   fa2   images (4)

 

 Fata obdan pjevala crven fesić mamo,crven fesić u dragana joj,mamo mamice.

Kada bi se Mujo obnoć uvalio ona bi prestala pjevati.Samo bi ponekad jecala:Joj,mamo mamice.Hejbet puta,od akšama do sabaha.Nisu to bili samo jecaji.Bilo tu i stenjanja,i strepnje,i vriskova,i krikova,i plača i jecaja…

Čovjek bi mislio jal’ zaposjednuta,jal’ opsjednuta,jal’ je neko dere, iz kože ibacuje ili joj se nešto između noga zakantalo.A možda je neko i plaho tuče i ruži.

Ponekad bi joj izletilo nemoj molim te mili,to Mujo,jače,brže,ne prestaj mili,tako mili moj.

Taka je buka iz Fatinog halvata dolaztila k'o da je Mujo; ili neki hamal ili  teški radnik,koji u njenoj sobi nešto udaro i rušo.

Komšiluku počeo dosađivati crven fesić,ma'ma se zabrinula da joj se kći nije razbolila,da joj neki hodža nije sihire bacio,pa je džini zaposjeli.Svo ono noćno glasanje nije normalno za finu begovu kćer.

Fata više nije išla ni u džamiju,ni na sokak,ni u bezistan,ni u ženski hamam.

Za djevojačka sijela nije htjela ni da čuje.

Ne sluti to na dobro.

Mujo se oko plota i kapidžika više se ne mota.Fata ga ne spominje,ni jednu riječ da o njemu zucne.

Nisu to čista posla,misli majka.Hodžu nije mogla ništa da pita,prvo begovska su kuća ; sramota je.Drugo hodžama nikad vjerovala nije.Ovaj od njihove džamije joj jednomn  tražio,kaže sevap je hodži dati.On ilmija „iz“.Ona ga kišibranom heknula,sedam dana mu modro oko bilo.Poslije mu to oko postalo razroko i oćoravio,dibidus.Tako vam to ide,aferim za aferim.

Potrefilo se,u to se vrijeme razboljela  nena Fatina.Ništa opasno.Morala je Fata otići njegovati dva-tri dana.Majka sestru Meleku joj poslala sa njom.Da pripazi da ne bi Mujo odnekud banuo i kakav zijan napravio.Hoće Mujo,ugursuz je to.

Majka nije mogla neni ići,nema bega a begluk veliki.U frtutmi Fata zaboravila haber Muji poslat da ne dolazi.Umorila se begovica,čitav dan radila.Čifluke obilazila i rod sabirala. Održavati begluk je veliki  posao za ženu.

Pred akšam popela se u Fatinu sobu,sumnje je muče.Ništa sumnjivo ne nađe.Kod Fate sve uredno,sve na svojem mjestu,Tako je ona riktala i nariktala.Blista soba cakum pakum.Kako akšam počeo padati,sunce u zalasku prikrile bivši demirli penđer.Popela se,provjerila i rahat u Fatinom krevetu zaspala.Zaspala i sanja i umeko i utvrdo, jadna li joj majka!?

Mujo tu veče prvi put,od pokazivanja prsta bez nokta, dobrano odocnio.Majka ga korila što svaku veče izbiva iz kuće.On ljut zbog korenja i kašnjenja odmah sa prozora na usnulu ženu naskočio.Dok se žensko čeljade probudilo i snašlo Mujo već bio u po posla.

Bio silno nervozan što je kasnio,moralo je nekako nadomiriti Fatin lelek.Bio silovitiji i žustriji nego inače.Žena nije imala kud,nego mamo,joj mamo mamice.Izmicala se ona ali Mujo ne da.Majka i Fata glasom i stasom nalik.U mrklom mraku lahko hin insan mogo zamijeniti. Stalno je stizo i prestizo.Mislio to ga Fata izaziva.

A žena opet nema kud nego: joj mamo mamice.Više i ne bježi.Sada zna odakle i zbog čega  Fati ono: joj,mamo mamice.Sada zna da Fata nit je bolesna,nit su je džini zaposjeli,niti hodža sihire bacao.Ono o džinima bi se jš moglo razmisliti,ali sada ne može,Mujo ne da.I više joj nije ni krivo i nije bilo kukala joj majka,već samo:joj mamo mamice.

A beg ,muž joj za dva'es't godina braka  ni jedno uh da joj izvuče.Zalelekala majka načisto,grlo je od leleka zabolilo.Stišavala se ona,ali ne pomaže.To njoj samo od sebe nadolazi i vrišti.Nije to ni njen,glas konta.Fatin je.Tako se Fata glasa:joj,mamo mamice.I poneka suza,ali i nezadrživi vesili smijeh,Morala ga prigušivati.

Što ti je život.Morala majka na ćeru da posumnja,da je provjerava pa da zaleleče.Joj.mamo mamice.

Po navici Mujo sabah zorom kući,nije vremena ni vida  imao da pogleda Fatu,samo poljubac na brzaka,pa kliz da ga ko ne vidi.Htjela ga žena još jednom povući na sebe,ali skontala uskoro će sabah,prepoznaće je Mujo i eto sramote.Teška srca ga pusti.

Begovicu jutrom stid spopao.Čerinog ašika ona povalila.Miris je odaje.Nije ga ona povalila,on je nju zaskočio i nikako se nije mogla iskobeljati.Nije samo ona kriva,Fata je više,pravda sama sebe.U početku.Poslije joj se nije dalo.A najposlije joj se i omilililo.

Okupa se begovica,namirisa i rubin odoru obuče, pa je brzo svuće.Ona bi čitav dan u svili i kadifi proboravila samo da bi Muju dočekala.A ima posla,begovica je ona i zastidi se.Večeras će ona Muju dočekati.

Dočekati i nalijepiti ; šta joj to od malodobne kćerke radi? Ljutita a razigrana,vesela a postiđena: vazdan nešto radila i pjevala:Joj,crven fesić u dragana moga,joj mamo mamice.Butum se komšiluk zaibretio.Fate nema,sad joj majka istu pjesmu pjeva.Nisu to čista posla.

Dan majku izmorio,a ni prošlu noć skoro oka nije sklopila,pa u ćerinu sobu prije akšama pošla da malo otpočine.Hoće Muju da dočeka i svaku mu riječ ružnu što je mogla smisliti iskanta.Mislila Mujo dolazi nešto kasnije,k'o ‘no sinoć na priliku.

Zalegla umorna žena pa utvrdo zaspala.Ne mere poslije sinoć biti:Žena zaspala i sanjala i utvrdo i umeko,jadna li joj majka.Nije više neupućena.Mujo je bezbeli dobro uputio.

Dođe Mujo,mrkli mrak,noć bez mjesečine.Pronađe Fatin krevet,ovaj poširok k'o francuski ležaj,sav u šiltetima i dušecima.Leže Mujo pa stade milovati Fatu.Majka joj toliko umorna bila da se probuditi nije mogla.Sve pokušava da se rasani i nasrtljivca odgurne,ali ne može slaba je.Mujo je mazi i miluje i ljubi i svalči.Lako mu hanteriju svuči.Samo jedan potez preko glave i nema je.

Žena,majka ga odguruje,pokušava da se rasani.Mujo navikao da se Fata tako igra i mazi,da ga odguruje,mami i odbija.I uvijek bi dala da je on nadvlada.I ovaj put žensku Mujo nadvaladao. Kasno ona sebi došla.Krv joj već uveliko prokolala ko vodopad sa Skakavca,u glavu,u srce, u đardin je udarila i ne može ona ništa drugo samo ono:joj,mamo mamice.

Mujo je opet mazi,ljubi i miluje,nježno mazno,pa jače i čvršće.Tako se to radi,misli žena a ne ko muž joj trt,mrt i gotovo i na drugu stranu se okrenuti,bez riječi bez milovanja, cigar ispušiti i zahrkati.

Tako misli a u njoj i Muji se novi nagon rađa i oni ponovo i gore i dole,i uzduž i poprijeko,i ukrivo i upravo,i utvrdo i u meko,preko šilteta,dušeka i jastuka.sve dok ne bude ono njeno:joj mamo mamice i malo potom ono njegovo:uh,uh i uh.

Prođe ponoć,sahat kula otkucava,čuje se.Ona shvati da nije Muju nalijepila što joj ćeri ovakve stvari radi.Sada je i kasno da to učini.Bila bi to bruka i sramota za begovsku kuću.Čera i majka istog zagonđiju imaju.

Jes zagonđija van taki,ali to bega i dunjalok to ne bi interesovalo.Moglo bi kamenovanje ili bičevanje da padne,namah.Joj majoko moja; črečenja valjda neće biti.Normalno,ako preživi kamenovanje.

Šuti begovica,negodovanja nema,malo se radi svoje časti otima i ne da.To Muju pali i uzbuđuje,on silovitije navaljuje i ne pušta dok ne čuje ono njegovom uhu drago:joj,mamo mamice.Tek tada on može odahnuti i prosuti ono svoje muško uh,uh i uh.

I tako se vas cijelu noć ganjali.Ona sve ko bježi i neće,svako malo zacvili i zaplače,nekad krikne ili zacikoće, nekad Muju prevrne pa ga ona zajaše.Na  kraju se svede  na ono vrlo jednostavno:joj mamo mamice,i ono inatli uh,uh i uh.

Prije sabah zore mora Mujo megdan napustiti,žao mu volio bi on još,ali dušmana svugdje i o svakom vaktu ima.Begovica ga zadržava,zaboravlja na stid i kamenovanje,gotovo je; u njoj se iskonska žena probudila.Mujo jako zavolio Fatu,ne želi da ona nagrabusi i pati.Poljubi žensko,pomiluje po kosi i grudima da ga želja mine:pa kroz prozor klisnu.

Osta begovica na ležaju,gola i uzavrela,čaršafima se obmotava,prelijeva se sjajno tijelo u zvukovima malopređašnjih strasti i uzdisaja,upija mirise dva tijela izmješana na šiltetima i jastucima.Ona počinje da tone u san i sanja da usisava Mujin ponos:joj,mamo mamice…

U glavi joj se vrti od miline i neke ljepote i ne može da zaustavi suze,i ne može da se otme jecajima iz kojih se budi glas,kristalno čist i ženski snažan:

Crven fesić u dragana moga,joj mamo  mamice.

Ona je radosna i tužna.U njoj procvjetava  djevočica koja  nikad nije nabrekla u ženu.Ona osjeća da se probuđena djevojčica pretvara u strasnu ženu,željnu prave ljubavi i strasti.

U tom začuje zvuk begovskog  fijakera,to se njene ćerke Fatima i  Meleka vraćaju od nene.

Majka oblači anteriju boje divlje  boliglave u punom cvatu,raskošno izvezenu đuvezli i srebrenim arabeskama što prizivaju Šeherezadu,Salomu  i Alhambru.Navlači je na raskošno i nabreklo tijelo,koje još vri od cjelova,milovanja i obljuba prethodne noći i hita u susret kćerkama.

Dok žuri bujne, mramorne, svilene  grudi hoće da iskoče iz haljine.On im ne da,vraća ih i lagano miluje.To je Mujo sinoć ljubio.Sada vajar sedefaste noge i bjelokosti ruke bježe iz anterije, postiđujući svilu kojom je anterija istkana.

U prolazu zastaje  kraj šadervana ,pljusne se i plakne po licu,grudima i kadifnom đardinu,da se malo ohladi i smiri.Teško će to ići,žena se probudila i sada budna ,ovog dana;noći dvije svoga podatnog i obljubljenog tijela sanja.

Ćerke joj lete u zagrljaj,majka Fatma ih ljubi i plače.Od tuge i sreće.Ljubav je sustigla.

Kćerke je začuđeno gledaju i pitaju se otkud ta iznenadna ljubav i blagost.

 

 

 

 

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / VI Epizoda / V Dio

 

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida.

Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.

Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se miran i razborit.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno.

Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

 

Kraj IV dijela

V Dio

 

Eto ti dva najprisebnija čudaka konzilija. Polako se zanose. To se Mojsije i Herco  približavaju. Mojsije natandario harmoniku leđno, u jednoj ruci dvije flaše kurvoazijea u drugoj šćemlijica naopako, u šćemlijici četiri kristalne čaše.

I Herco nosi šćemlijicu ali i kašet piva.

Privlače stolić. Harmonika je naslonjena na otoman. Mojsije uzima sinoćnji kurvoazije  sa peškuna, zamahuje i pogađa zid iznad leje žute jagorčevine.Tisuću dijamantića se prosipa po žutini. Namah usahnuše.

Obajatio, kaže.

Čini im se; Dobri nije pri sebi. Mojsije uzima jednu flašu i četiri čaše dodaje onima sinoćnjim dvjema.U svih šest čaša sipa piće.

Dobri ga začuđeno gleda. Zna se, on nikada prije akšama u sebe ne trpa piće, a ni oni, uglavnom. A što će šesta čaša , nema Frke.

Nikoga ne pita gdje je.

Otišla, ostavila ga. Tačka. Šta se tu može.

Mojsije klima glavom i kaže, neka trebaće nam.

Odjednom Dobrom srce nešto trga i probada. Nije dobro, ni rođena mu mater nije nikad  bila ovako uviđavna ko ova mila djeca.I ona koja to nije, a jeste. Nešto nije dobro, sigurno se nešto dobroti dogodilo.

Mojsije onako, svojski i muški hek i čelenku; naviko tako:

-Frku odveli u Vranje,večeras je udaju.

Dobri  se samo strese, zastade, pogleda na peškun, dohvata plavu kutiju, jermenka samo što ne zaigra i iskoči. Njegov je pogled čist nimalo zbunjen, on uzima cigar, lupka ga o siluetu, stavlja cigar usta.

Glava mu puna miline i tuge djetetovag glasa.

-Ne da’ bajka, nikako,  dani proljeća, stađuni moji ne popuštaju..

Zatim opet sliježe ramenim, uzima Mojsiju cigar iz ruke i pripaljuje svoju. Udahnjuje dubok dim i polako ga otpuhuje.

Diže Frkinu čašu sa pićem, malo zagleda, prazna je. Sipa u nju kurvoitd. i prosipa je preko desnog ramena i spušta je. Uzima svoju , otpija gutljaj , sasvim normalan, cokne, ali čašu drži u ruci.

Gleda Mojsija i Hercu. Žene ne ne gleda, žao mu ih. Postidjele ga, maločas su plakale, a i sada su uhabljene zbog tuđe nesreće.

Dobre su to žene, neka im nebo  podari svu sreću koja će im biti  potrebna.

Pa se ponavlja.

-Još je prejako to  proljeće, ti stađuni moji, sve odbacuju. Bajka ga štiti i razgrće mu pute…

Njih četvoro ne razumiju šta on mrmlja i ne žele da misle šta mu to dođe.

Dobri se okreće   Herci  i kaže mu da on dobro pjeva,a Mojsije savršeno svira svaku. Može li ona:

 

Snijeg pade na behar na voće,

Neka ljubi ko god koga hoće.

 

Musa odahnuo, ne puno ali sasvim dovoljno da uzme ćemane i da akordi krenu.

Herco je zatečen i zapjeva je.

Dok je on pjevao Dobri je baštu obilazio i sakupljao  maločas bačene   rozaklije i ribizle.

Zna se,  jednu po jednu. Otišao bi do šadrvana i jednu pojednu prao, pa ih na sto stavljao.Tako dvadeset tri i po puta. Jednu mu onaj isti gavran isprednosa ukrade.

On ga ne tjera i ne kori. Svako svoj posao  tegerai i radi.

Mojsije se opet  zabrinuo. I  ljube . Herco ništa ne vidi, uživio se , teška pjesma, oči zatvorio, da ga srce ne hekne.

Kad je završio , Dobri malo huknu, ko da je veliki posao završio i rukama pljas po rubizlima i zrnima rozaklije. Tako je udarac silovit bio da se ni jedna kap nije prolila.Samo se u jednu kašu izmješalo. Ne zna čovjek šta bi ribizla, a šta grožđa.

Tada sjede, zapali cigar i čašu do kraja isprazni, blagim pogledom  , zabezeknute grlice pomilova:

-Izvinite moje dame za mali neposluh i zamolite vaše ašike da mi još samo Vranjanku odsviraju i zapjevaju.

Zlata i Lela Jela Jelena iznenađeno gledaju, smješe se i prilaze.

Sjedaju,  jedna sa jedne desne strane, druga sa druge lijeve strane.Ljube Dobrog u lice, o vrat mu se objesile.

Muzika i Herco su već u zamahu .

Baštom prolijeću i jure  novi oproštaji i ta nesalomljiva nada da će ljubav pobijediti, kad tad.

No pjesma  o Vranjanki je skeptična.

 

 Sleđena rijela

 

 

Život ide dalje,misli Dobri.

Ko da će njega ili boli život pitati,  šta mu je raditi?

Ne usuđuje se pogledati u sunce.

Prinosi čašu ustima i sve nešto očekuje da će odnekle, iz ruža iskočit Debeli i  reći:

Ja bih je natakario da je tri puta  bolesnija i poganija bila…

On  mu ne bi odgovorio; ne ide to tako Deba, ljubav je nešto sasvim drugo.

Tada  se Deba ne bi  zamislio i pitao ; šta tu ima da se misli ili ljubav  da se petlja u  džidži…

Začuje se topot. Svi kontaju evo Debe, tako se on lomato u svojim čizmama sa debelim petame i klovnovskim vrhom.

Skoro pa Deba , ali nije . Odahnuše. Ne bi ovog podneva u krajolik nikako pasovao. Hajvanski kopitar se to približava.

U đardin ulazi bijela kobila, vranjanska, Frkina vidi se. Preko leđa joj prebačena bijela serdžada. Mnogu je tu i rubinovih i safirovih boja. Nema sedla. Umjesto sedla, bijela anterija sa krvavom mrljom prebačena preko kobilinih leđa.

Kobila na trenutak zastana, nije neodlučna, više radoznala, pogledava sjene male što su se u đardinu zbili jedno do drugoga. Tolika đul bašta, a oni se zbili u metar dva. Što ti je insan , konta hajvan. Toliko širine, a insani se u horde zbiju.

Strese se i zanjiska, mekano, ženski. Kopitom o šljunčanu stazu dva, tri puta lupi, malo glavu radosno zavrti . Prilazi im. Oni zadivljeni lepotom, gledaju i šute.

Kobila polagano Dobrom priđe. U blistavim zubima Frkin lanćić sa djetelinom četiri lista. Onaj  što no ga je za Frkinu nogu  lijevu Dobri jednom prikačio i što je uvijek leprtšao dok bijela grlica  igra i dok se njiše .

Spušta ga na peškun ispred Dobrog .Tik do njegove  ruke i ovaj uzima lančić.Kobila  ga mazno po ruci liznu, još je  slatka od onih boba.

On staje grli i kobilu miluje po glavi.Gledaju ga oči, sjajne, vatrene, blage. Vesele su to, prelijepe Frkine oči, samo u ovima nema tuge ni bola..

Kobila ga razumije i klima glavom, šeretski se krevelji. Još jedan put glavu nasloni na njega, spusti se na koljena, molećivo ga gleda i čeka.

On poruku shvata. Uzima i diže anteriju, pomjera je naprijed, hvata se za grivu i skače joj na leđa. Nije ni uskočio, kobila se diže i sva radosna iz đardina jurnu. Odleti Dobri u susret suncu. Odgalopirao ni okrenuo se nije.

Lela Jela Jelena djetinje  pita ; hoće li se vratiti.

Nije, samo je odjahao.

Tako se za sve njih završili nevini galopi snova.

Iza ugla, odmah do kapidžika đul bašte, u busiji , su čekala neka nova  vremena.

Vremena stampeda.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / VI Epizoda / IV dio

Ona se meškolji i polako se uvlači na njegove grudi. On je blago grli, miluje  i ljubi. Njoj se oči rose od ljubavi i tuge, jer zna nešto što će on sutra saznati. Ne biti nikako dobro. Ne činiti se nikako fino.

On je stišće , u kosu je ljubi i  nježno  šapuće:

-Sve je u redu mila moja, nema žurbe, život  opet počinje nov.

Ona zna da je ovaj put je u pravu.

Kraj III dijela

 

Nije nikakva proročica, ali natakariš svako pravo kad se nekom mora skršiti srce

On ne vidi suze, jer ona je zavukla glavu malu , duboko u njegova jedra. Netom zatim , stišava se  i glas mili , samo za dragana njenog klizi. Glas nebeski, mio i anđeoski. Možda Meri još uvijek gleda i nauk prima?  Glas jasan,  njemu muzika ne treba,  jer  to dijete je i muzika i ljubav, i izvor nove rijeke boli:

Ponoć’ već je prošla

vremeee jee da se spijeee…

Eeeej’,cvijeće’  tvoje bijelo

Već je’ čeka'jući u'vel'o..

 

U predahu, dok bi ona  smirivala dah i stišavala tugu , a se ne bi preočita bila, on je sipao piće, palio im cigare, nestašan bio, ali samo do pojasa, dalje nije . Da ne prepadne dite malo.

A i pogano je.

Ona bi pjesmu opet počinjala , iznova i iznova , dok ne bi došla do kraja.Ovaj put nije preskočila zadnje stihove:

 

Sa drugari svoji

po meane odiš

s vino i sa pesma

noći ti provodiš

ej,mladosti pusta prođe

mili Dobri ti po mene ne dođe.

 

Ovaj put ne otpjeva refren. Da li to ona određuje životni put svog milog. Tko zna? Izvjesno je da ga pušta u meane i više ništa ne moli.

-Život je to, može on , ponekad, biti predivan i podnošljiv.

Mudruje Dobri  tonući u san.

-Život je bol i tuga, a suza je sve manje.

Žaluje Frka  ne tonući u san. Budna je. Jezivo je budna

One četiri sjene male sa prozora više ne plaču, okreću se,  idu da spiju.

Mojsiju toplo oko srca, sad bi tamo odeltio i oboje ih izljubio. Drago mu ,  pomoglo se siročićima, možada se jednu mrven iskupio.

Dobri , kučkin sine,  srećan si ti bekrija jedan, dva su ti djeteta život i ljubav  poklonila, šapuće u mirisnu noć , što opet ,  ona sama , ljubav je?

Čudi se odakle mu ona pogana psovka na ovi mubarek tren !

Frka polu budna   usni, neki zbrkan san. Srce jeknu, pa jeknu joj i jaoj. Ona se budi, ali san joj se gubi, samo veliki nedorečeni strah ostaje. Nosiće ga cijelog života.

Ustaje i gleda usnulog Princa malog. Toliko je lijep i smiren.  Pravilne crte lica , bez i jedne suvišne tačkice. Ten kao u bebice kojoj lice nikad puder dotakao nije. Usne sočne, pune, ljubavničke. Ispod jakih obrva dige trepavice kriju usnule oči. Ona se prvo zagledala u te oči. Tamne, skoro crne, sa nekim blagim iskricama iz koji se neka sjeta prelijeva , pa miriše na tugu.

Prelipo dite malo. Ona želi taj prizor zauvik da gleda. Nešto nedokučivo i sneno je u toj uspavanoj ljepoti. A srce joj se buca. Taman ga malo zamladila, a sada se ponovo krši. A ne smije drugačije, nego bježat.

I pobježe.

Jutro je svanulo. Dobri sanja da se na zdjelu natandario gvaran i kljuca onu jedinu sočnu smokvicu.Ne može da otvori oči sunce sa istoka uperilo farove u njega. Čuje graktanja gavrana i vidi on smokvicu kljuca. Mahnu rukom da ga otjera, gavran podrugljivo graknu i  odleti , ponese sa sobom iskljuvanu smokvicu.

Shvati,  to njega plač budi. Dobro je, nije Frkino revanje, ali je ne osjeća.  Rukama pipa, siguran je. Nema je.  Okreće se na bok, u vidokrug mu ulijeću suze i izobličeno, ridajuće Zlatino lice. Šminka joj se razmazala.

On ne zna žašto žene plaču kad imaju šminku na licu.Žene nisu nimalo lijepe kad plaču,misli on. Još natakare šminku, pa se nagrde. Ako ni zbog čega ono zbog ljepote ne bi trebale plakati. A i šminka nije jeftina.

Malo  je začuđen, šta će Zlata na otomanu  pored njega.On je  još bunovan i uporno traži Frku. Okreće se, hladovina šadrvana ga zapljuskuje ; a tamo , u skute safir anterije se skupila Lela Jela Jelena i jeca. I ona razmazala šminku.

Koji im je belaj. Šta je ovim ženama , načisto su , od sinoć poludjele, samo plaču. Jako će podne, one ne neprestaju plakati. Ni šmniku ne brišu. Te crne suze ne slute na dobro. Suze se  i nekako mogu pregrmjeti. Ali crne jok. One su mu uvijek bile  sumnjive.

Nalakti se, pa zbunjeno  češka po kosi.  Onaj fazon , desna ruka iza lijevog uha. To bi trebalo da znači da je zbunjen , a čini mu se da nije. Samo mu nije jasno gdje se Frka dala.

Pogled mu privlači peškun. Na njemu , sinoćnji se  raspored  poremetio. Nedostaje grožđe , ribizle, ljubičice i zlatni upaljač. Smokvicu je već prebolio. Gitane i cognak , mirisni kurvoazije, skoro prazni, sedam in pedeset skoro pun. Nije dijete stiglo da puši, pjevalo mi iz duše.

Ovaj nered na peškunu baš liči na neku strašnu zvjerinju glavu .On nije sujevjeran i pogled klizi dalje.

Pored njega, na otomanu gdje se sinoć gnijezdila Frka , usrcen srebereni šal. Na šalu dvadeset jedna crvene ribizle i dvadeset pet rozaklija  izvezeni u  srce. Bijele ljubićice, malo uvele , u sred Frkinog srca, na njima tri ribizle malo pustile crvenkasti sok i jedna kameja što svjetluca. Na kameji uplakano dječije lice.

On miriše ljubičice,  predivan je to miris, još sasvim svjež.  Prinosi ih usnama i ljubi . Kameju uzima u ruku  i diže ih usnama tek malo dotiče i lagan dašak daje. Vidi djevojčica  prestaje plakati i velike crne oči se smiješe. Kao da ga hrabre. Kako je taj osmijeh dobrote , blagosti pun. Uvijie kameje u ljubičice i spušta ih u đep na grudima. Srcem ih živim i krvavim malo protrlja i nešto ga žignu. Da li ga herc  bubnu, ili mu poruku neku šalje, njemu još nije bitno.

Uzima redom; zrno ružičaste rozaklije i  zrno crvene ribizle ,jedno u jednu, drugo u drugu ruku. Rozakliju u desnu, ribizlu u lijevu ruku. Odlazi do šadrvana i baca ih u mramorno jezerce. Pere ruke pa ih pa o bijelu košulju trlja. Međ ruže baca. Pa opet zrno ružičaste reozaklije i zrno crvene ribizle, jedno u jednu, drugo u drugu ruku , pa do šadrvana. Tako dvadesert četiri puta.

Dvadeset peto zrno rozaklije stavi među usne, počne ga žvakati, pa se odmah predomisli; izvadi ga iz ustiju i utrlja u srebreni šal. Negdje na polovini, nešto malo niže sa lijeve strane. Lagano oko vrata namjesti svjetlicavi šal ; rese se igraju i jure, trepere i iskre. On ih zaustavi, lijeve rese lijevom rukom,  desne ruke desnom rukom. Izravna.

Tačno na njegovom srcu  , mokra ružičasta fleka pretvara se u svijetlo dječije srce. Srca se dodirnu i spoje  i počinju u istom ritmu da plešu, bolero znani. On srca pogledom strožim smiruje , kaže vrijeme za ples nije. Srca se  smiruju  i jecaju.

Zlatino licem više ne liju suze i ona ne rida. Lela Jela Jelena  podigla glavu i više ne jeca.

Zinule i bulje zaprepašteno.Ta maska od čovjeka sve radi usporeno, debelo usporeno i fascinantno metodično ; kao neki autista kome se svijet sveo na šal, ljubičice, kameju, rozakliju i ribizle.  Kao da  je luđak kojeg sa prozorčića gledaju; a on to zna i pravi se miran i razborit.

Nema druge . Dobri zvizno, načisto zvizno. Prekrile rukama usne da ne kriknu i ne prepadnu sluđenog čovjeka. Čule ; tako ga mogu gurnuti u dublji mrak.

 

Kraj IV dijela

Proročka basna naroda Kahiva – Kapucin i Drekavac

U skoro neistraženim dubinama i širinama brazilske prašume, uz tokove Amoazona i njenih pritoka živi narod Kahiva. Ovi urođenici žive nomadskim životom svojih opredaka, loveći i sakupljajući plodove prirode. ” Civilizaciju ” izbjegavaju jer im nije donijela ništa dobro. Ipak kada se sretnu sa ljudima toliko su gostoljubivi da ne znaju za riječ rat. Nemaju ni riječ za smrt; kažu preseljenje, budući odlazak ili samo život na ljepšem svijetu.

Kahive nemaju stalne naseobine. Djeca prirode lutaju prašumama amazonije slijedeći njeno bilo. Ne znaju za alat, starke, novac ili bilo koje druge blagodati civilizacije. Povlače se sve dublje u bespuća prašuma, ali ni to nije dovoljno; “civilizacija” kao i uvijek uzima svoj danak. Kahivama prijeti izumirannje.

“Civilizacija” u svom razaračkom pohodu za profitom nije uspijela ili nije smatrala za potrebno da ih prouči. Utoliko bolje za Kahive. Lakonski : ” Urođenici su urođenici . ” Smisao je isti kao u one anglosaksonske izreke: “Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac.” Nisu jadni anglosaksonci previše krivi, samo su slijedili opće smjernice kojima je Vatikan poučio i šanjolške, francuske, belgijske, njemačke, nizozemske i i sve ostale sljedbenike. Urođenici ih zovu : ” Oni.

Opće smjernice su se proširile na sve što se kreće, pliva, migolji ili diše. Prerije, stepe, prašume, rijeke, jezera mora, okeani i ledena prostranstva, pingvini , svaki list, svaka mrva zemlje su skamenjeni svjedoci. Kameni spavači će biti probuđeni, smjestiti se na ugodnoj klupi svjedoka na dan svjedočenja i progovoriti o užasima pomora i pokolja.

I tada teško vama i teško. Bog sve vidi i sve zna, nagrađuje i kažnjava po djelima.

Koliko je poznato postoji više od 32 plemena ovog naroda dobro skrivenih u grmlju amazonskih guštara. Poslijednje njihovo pleme otkriveno 2011.god. slučajnim snimkama iz vazduha, ali im se poslije toga svaki uzgubio trag. Nazvano je Kavahiva. Možda je ovo njihova Basna.

Slučajni putnik, antropolog najviše zahvaljujući znakovnom jeziku zapamtio je, pa potom zabilježio ovu proročka i poučna basna jednog od plemena naroda Kahiva.

U govoru Kahiva nema riječi koja označava prošlost vać samo juče ili prije neki dan. Isto tako nema ni rijeći koja označava budućnost; kažu: poslije današnjeg dana ili samo poslije nekoliko dana. Zbog toga je teško utvrditi vrijeme nastanka basne; kao i vrijeme dešavanja radnje.

Priča u slobodnom prevodu bi trebala da glasi:

U jednom vremenu ,poslije nekoliko dana, zlo će se predstaviti u ljudskim likovima sličnim majmunima: Kapucineru i Drekavcu. Kapuciner je imao izgled pacolikog majmuna, a Drekavac majmunolikog pacova. Njih dvoje će nastaviti učvršćivanje puteva prethodnika, da bi obezbjedili što jača uporište za sljedbenike koji će konačno uništiti dobro.

Ta humanoidna stvorenja će imati jako,mnogo loše,nadasve zle osobine: Varanje, laganje, pljačkanje, krađa, papučarenje, tobožnji religijski konvertizam, licemjerja, konc logore, silovanja, mučenja, ubijanja…Lista za nedogled. Najogavnija karakteristika im je da će se njušiti kao zvijeri i duvati jedan drugom u sjedalice.

Onog momenta kad je priča dala majmunima ljudske osobine postala je Basna i majmunima je, iz poštovanju prema životinjama malo izmjenila ime. Sada oni postaše samo Kapucin i Dreka.

Pacoliki majmun Kapucin je svoje zlo nanosio iz zasjede, duboko sakriven u visokim, brlozima zaglavljenim u močvarama i grmlju. Dakle Kapucinu se činilo da je bolje da sve radi potajice u svilenim rukavicama. Jedno vrijeme je živio u velikoj i bijeloj ,skoro napuštenoj , sablasnoj kući. Kuća je bila nastanjena avetima u bijelom.

Te sablasti su najviše voljele da u svojim rukama nose zapaljene krastove, puške i noževa. Kapucin ih se nije plašio, u njihovom se okruženju rodio i ti monstrumi su ga dresirali. Ni u bilo kom društvu društvu se nije plašio i nije se libio da sve radi savim otvoreno, samo se pravio da stvari radi tajno.

Majmunoliki pacov je oglašavao zlo koje to nije drečanjem i nijekanjem oglašavao zlo koje to jeste drekom. To je činio svakog dana. Kako je u odnosu dvojice bio podređen, oglašavanje je počinjao dolje iz svoje ulice u 1o sati. Kad bi mu Kapucin dozvolio da bude glavni, Dreka bi se popeo na brežuljak i drečiti je mogao u bilo koje vrijeme. Zapravo majmunoliki pacov Dreka je bio glasogovornik i slugan pacolikog majmuna Kapucina.

Dreka je stalno kaskao za Kapucinom opčinjen količinom zla i moći koju ovaj posjeduje. Zbog toga se činilo da pokušava da mu se uvuče u debelnjaču. Uvijek je bio užurban pa je izgledalo da je u brzini. Kapucin je jedva skrivao svoje gnušanje prema dreki, ali mu je bio potreban da svojom drekom zamagljuje stvari i da zajednički pacovare protiv dobra.

I pored silnih pokušaja utemeljenih na dokazanim lažima i stravičnim načinima demonstracije silazlo koje siju majmuni nikako da pobijedi. Možda zbog toga a i svojih ličnih osobina Kapucin i Dreka neće uspjeti u svom naumu, već će borbu prepustiti svojim nasljednicima nekim drugim Kapucinima i Drekama.

Borba dobra i zla će se dugo voditi sve većim intezitetom. Dok dobro ne pobjedi narod Kahiva neće imati mira, biće proganjani i uništavani, na ivici nestajanja. Tada će drvodelja izdeljati novu mnogo ljepšu i veću kolijeku i u miru otpočinuti. Naravoučenije proročanstva južnoameričkih domorodaca je da će dobro uz pomoć Boga Milostivog na kraju pobijediti, ma kako to sporo, mučno i pogibeljno izgledalo.

I još se mole i nadaju da će to biti prije njihovog nestanka kojim im već ozbiljno prijete.

Neki poznavaoci svjetskih prilika i svjetskih kreatura uprli su prstom na imena, fizički izgled i vizuelno ponašanje Đorđa Buša i Tonija Blera.

Bolji poznavaoci su ukazali na neka druga ponašanja, stvarne ne mobing karakterne osobine i biografije, političko dejstvo i smrtonosne učinke koje su uzrokovali i počinili pomenuti anglosaksonaci. Također su postavili pitanje:

A tek šta su i šta bi radili za novac!

Meni pada na pamet vic o Muji i Sulji i o tome šta čovjek može učiniti za novac , ali vicevima nije mjesto u ovoj Basni.

Nikad nikad nismo bavili politikom i nismo obratili pažnju na spodobe koje ne poznajemo i kategorično odbijamo verziju u kojoj Basna ima veze sa Grmom i Drekom. Napominjemo svaka slučajana sličnost je nenamjerna.

Tek toliko da zadovoljimo znatiželju, uzansu objektivnost u pisanju i zbog toga što volimo imenične nepoznanice koji su ponekad pravi rebusi, pokušali smo dobiti bukvalna značenja imena:

-George Walker Bush ( zemljoradnik, šetač, grm = zemljoradnik šetajući grm? > grmalj?)

-Anthony Charles Lynton – Blair (drekavac ,dreka, drečanje, <rastrubiti, razvikati).=”” <=”” br=””>
Obojica su bili članovi trilateralno komisije. To je ona podružnica Bildeberške grupe.

Buš je dobio predsjedničke izbore 2000.g. sa manjim brojem glasova od protu kandidata. Presudno, ponovljeno i posljednje brojanje glasova desilo se na Floridi gdje je guverner bio Bušov brat. Regularno? Nema dokaza.

Al Gor se nije htio ili nije smio žaliti! Čitav svijet je vidio da se radi o jednoglasnoj rokfelerovojskoj kooptaciji.

Lično nikad nisam vjerovao brojkama kojim “pobjednici” i oligarhija slove, slave i broje histoju.

Šef laburističke stranske naprasno je umro 1994.god. Slučajna smrt, srčani udar. Nema dokaza. Nešto drugo. Nije bitno dok postoji M5, M6 nili bilo koji M. Snimljen je i film pod nazivom Pozovi M radi ubistva. “Slučajno” iz trećeg ili četvrtog plana predsjedničku fotelju laburista je zaposjeo Toni. Poslije je zamjenio premijerskim prijestoljem, taman da se upari sa čovjekom sa manjkom glasova.

Oni nisu iznimke koje potvrđuju pravilo. To je uvijek bio jedan od koncepata za dolazak na vlast; u svim vremenima na svim stranama svijeta, čak i u urođeničkom svijetu.

Bin Laden im je druga poveznica. I njihova i Trilateralne komisije i Bilderberške grupe. Bušovi i Ladenovi su veliki prijatelji u tokovima transkontinentalnih oil-novčanih malverzacija, koje predvode Rokfeler sa bilderberzima i trilateralcima. Bin Ladena je CIA obučila i stvorila da radi za dobrobit svih. To je već druga tema.

Gdje su Buš, Rokfeler i Saudi Haram Co. udarali? Tamo gdje se ubacivao Bin Laden. Tamo gdje su kovačnice cijene nafte i na crvena polja maka gdje je Bin Laden ko’ fol boravio i bio nadzornik uzgoja.

Pred kraj frke sapunica o nafti, Bušu,R okfeleru i Bin Ladenu uskače u pomoć pajdo Toni. Blair je volio pružati zaklon, gostoprimstvo i sigurnost „teroristima” . Normalno sve ima svoju cijenu.

Antiratna aktivistica Cindy Sheenan :

“Ako vjerujete vijesti o najnovijoj smrti Osama Bin Ladena onda ste glupi.”

Saznali smo i da su žene u dogovoru sa crkvenim ocima natjerale da Buš i Bler promjene religiju. Dreka je postao Kapucin, a Kapucin neka druga Dreka. Kasnije je bilo teško pratiti ko je koje podreligije, što i nije bitno. Bitan je pokušaj da se za odrađeno bratski rasterete bremena anglosaksonaca i dio prebaci na katolike i metodiste. No o v o nije nebitno; svi dolaze iz iste:

Savletove akademije.

Pravi, prirodni prašumski majmuni drekavci i kapucineri ,na njihov nagovor i svi ostali majmuni; ignorišući među anglosaksoncima popularne Č.Darvinove postavke odrekoše se srodstva i bilo čega zajedničkog sa statistima koji nisu u prvom planu ove basne.

Iz pouzdanih izvora znamo da ni majmuni ni većina urođenika nisu čuli za Darvina i da zaista nemaju ništa protiv onih koji vjeruju u nju. Njima to odgovara. To znači da su majmuni rodili Buša I Blera.

Ipak ne želimo dalje istraživati i Basnu vezati za grm i dreku koje je povijest poslala na izvor Panka koji je bio odrednica mladosti i jednog i drugogo.

Basna to ne zasložuje. Basna urođenika se te dvojice, po sjedalici , jarana odavno odrekla,i njihovih istomišljenika.

Basnu nismo čuli iz prve ruke. Vjerovatno je prepiračana mnogo puta u svom putovanju do nas i izgubila konkretnost i prirodnost; glavne odlike Urođenika. Ako se pisane knjige mogu mjenjati sa pričama je to lakše. Možda se poneka riječ izgubila ili promjenila značenje, dok je basna mijenjala vlasnike ali vjerujemo da je zadržala osnovni smisao. Uglavnom zbog toga što malo ko obraća veliku pažnju na basne.

Mi smo basnu prenijeli kako onako kako smo je čuli ,shvatili i prihvatli.

Na suprot ” kolijevki civilizacije ” mi se ne čudimo što ” primitivni ” narodi rađaju poučne basne iz kojih izvire razložna filozofija prirode i Univerzuma.

Ne čudim se što ” kolijevka civilizacije ” nikad nije shvatila ni ” urođeničku ” ,ni bilo čiju filozofijju koja izvire iz biti Univezuma.

Da je ” zapad ” išta shvatio ne bi činio to što čini. Niti urođenicima, niti bilo kome i čemu, čak ni vlastitim narodima.

Ono ostalo rđavo i zlo što dolazi sa drugih strana rađa se kao odgovor ( nagovor ) na činjenje Zapada.

Uzrok i posljedica što bi rekli Kahiva urođenici./br> Možda su oni u pravu,šta vi znate?

Ukoliko vas Basna dirne i zainteresujte se za mudrosti Kahiva ili nekih drugih uređenika proučite ih prije nego što nestanu. Poslije ih pustite na miru, nježni su, vaša znatiželja ih može za tren uništiti.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / V Epizoda

 

Frkin usud

Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav  k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić., najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi  ko girica, prgavi ko’ kokotić,   bi tada poludio.

Njegova sreća spasio ga   Mojsije, dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio,  jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao da kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro, sabah in the early morning zorom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno  razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali. Zaista su to bila prelijepa , radosna vremena,  joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno  lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva  bjelavska nisu ga mogli mašiti.

Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti, a narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neki bleso nalik slikarima kojima je impresija život.

Došli do Podhrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja. To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.

Dobri zino ko peš. Gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće  bez riječi i nosi konjima. Njima to kozrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto,  pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje  i po leđima potapše.

Lenji će Debi, koji će nekad, u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi, to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan, ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri čučno i malo se porazgovara sa jednim brkatim  čovom.  Vidi se da nije sa ovih mahalskih  meridijana. Klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i Lenji vidjeli , da je Dobri u hipu neke penezi brki  proturio.

Četiri mladića sa Bjelave spustiše se ka kućama.

Jedan zaostaje. Po harmonici koju jedva tegari, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad,ili najčešće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.

Oni nesretni vukli su preznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I  opet bi, sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom.

Niko  živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije, sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i  pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego   onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje, đule,snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,k adifica,

bijela janjad male , djevojčice i nježne žene, ibrici  i kahve. A najviše đardini. Da, i ovi, i oni.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi  i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe.Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i kiseljak.Kasnije je došla klipača.

 

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešćbili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana . I ona mila Grlica sa svojim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo – Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije,  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola.

Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Aha,bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika hekati. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja,već Deba i Frka.

 

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  im išlo od ruke,  u tu su se svojski dogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica  koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

 

Kraj prvog dijela

 

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca IV Epizoda / Sedmi dio

Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:

„Ne reče nam, jesi li ti nju natakario?“

 

Niko ni riječi.Svi oboriše poglede.

Samo se Hana zarumenila i pogled spustila,kao da joj čitaju misli.

Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku.Konta,skroz naskroz je nova.Nije vrijedno.

Uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju.

„E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom.“-cijedi Mojsije i otpuhuje.Nevoljno sa Zlate ruku skida.

Prihvata se harmonike , onako, nježno  kao sa ženom.Ispred sebe je stavlja.Otkopčava je polako kao da je svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra kao po bjelini , lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi, desnoj nabrekloj kao da se nešto imputira.

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.

Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

 

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

 

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga.

Hana naslonjena na Dobrog počinje da uči.

Frka tužno gleda u njih, njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti.

Vrijeme buduće…

 

Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :

 -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No glasnija je guši i pobija.

 Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem..

 Darujem…

 Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.

 Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

 Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.

 Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

 Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 Grlica mi na lijevo rame doleprša.

 Čitamo.

 Dobri moj,

 Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

 Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.

 Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

 Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.

 Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 Te tvoje crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.

 Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.

 U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…

 Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.

 Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.

 Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.

 ”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

 Dogodilo se , to što se dogodilo.

 Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

 Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

 Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.

 I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka te noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.

 Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo ida će me sve više boljeti.

 Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

 Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

 Htjela sam da se sjećaš one Frke, one malene tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

 Mili moj

 uvijek sam te voljela

 Ti

 oprosti mi.

 Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.

 

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

 Zauvijek tvoja mala Frka

 P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

 Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.

 Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.

 Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.

 Noć je bila trptaj sna i ljubavi.

 Dijete je samo to od života htjelo.

 Ljubav i ništa više.

 Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

 Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.

 Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa nebamojoj malenoj Grlici šalje.

 

Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.

 Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

 Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.

 Spremna je.

 Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.

 Odleti i dio moje duše sa njom.

 Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .

 Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.

 I nek to druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.

Muzika utihnu.

 Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.

 Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.

 Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.

 A u međuvremenu? Tajac. Tišina.

 Tišina i tajac.

 Samo pitanja.

 Kako, šta i zašto?

 Odgovori ?

 To će poslije doći, kontam.

 Ili neće. Bolje da sniju.

 (Frku, moju Malenu ljepotu i frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…

 A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.

Lijep dan bio.

Davno prije jednu sam  pjesmu  sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.

Malo je nevesla, šta se tu može. Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna  na tren odlutalo.

Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:

Vrišteća kraljica boli

 

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu.

Lirik, pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka nikad luđakinja

Donekle – valjda..

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da.

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene.

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira.

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Grlica let sanjaju

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

A se zaspila.

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja bijelih dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

Kraj IV  Epizode

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/

Dogodilo se na današnji dan 29. Aprila / Travnja

Danas je Subota  29.  April  / Travanj 2017. godine.

Ovako su se dani  naslikali:

118   lagano položeno   u zemljicu crnu , sa evidentno tenzijom za vaskrsnućem ,   a  za 247  dana ovog ljeta se pokrovi spremaju, pažljivo i neprimjetno   . Danima ne trabaju fanfare,   Oni to ne vole. Mnogi su  progutali svoje ćemane.

Što bi poete  rekli:

-Koliko svirke toliko muzike i takara.

U prevodu:

-Tamo vam lova ne treba. Čak ni ona za pogrebni prevoz. Tamo vas sa nestrpljanjem očekuju.            Jal’ hladovina , jal'pržun.

Na današnji dan se igramo  tančica f'rtutme   :

1429.- U Stogodišnjem ratu probija Jeannea d’Arc zajedno sa Étienneom de Vignollesom i nekoliko drugih muškaraca englesku odbranu od grada Orleansa i oslobađa grad od Engleza.

Za tu zaslugu i mnoge druge Vatikanski zemljaci je na lomaču nasadili i živu zapalili. Tako Vatikan i dan danas propagira Isusovu samilost i ljubav.

1628.-Švedska i Danska su u Straslundu sklopile savez protiv češkog generala u službi Habzburgovaca, grofa Albrehta Vencela fon Valenštajna, koji je u Tridesetogodišnjem ratu predvodio rimokatoličku vojsku protiv protestantskih snaga, čime je i Švedska ušla u taj vjerski rat.

Onamo sto, ovamo tris'et godina rakara, dobro se kerapilo.

1769.- Rođen engleski vojskovođa i državnik Artur Velzli, prvi vojvoda od Velingtona, koji je porazio Napoleona I 1815. kod Vaterloa. Kao vođa torijevske desnice bio premijer od 1828. do 1830.

1818.- Rođen Aleksandar II Nikolajevič Romanov, ruski car od 1855. Tokom njegove vladavine ukinuto kmetstvo, reformisani sudovi, data ograničena samouprava gubernijama i gradovima. U februaru 1881. ubio ga pripadnik organizacije “Narodna volja”.

1854.-Rođen francuski matematičar Žil Anri Poenkare, autor teorije automorfnih funkcija i jedan od osnivača topologije.

1899.-Rođen je  Edward Kennedy „Duke“ Ellington (Washington, 29. travnja 1899. – New York, 24. svibnja 1974.), američki pijanist, dirigent i skladatelj jazz glazbe.

Od 1926. godine nastupa s vlastitim orkestrom po Americi i Europi, a poslije rata širom svijeta. Jedan je od stvaratelja orkestralnog stila u jazzu. Najpoznatije kompozicije: “Solitude”, “Sophisticeated lady” i “Mood indigo”, a skladao je i višestavačna koncertna djela, balet, musicale te filmsku i scensku glazbu. U svojim aranžmanima i kompozicijama razvio je svoj specifični “Ellington sound”, koji je u zvučnim bojama pod utjecajem glazbenog impresionizma.

Sumnjamo da je u rodu se porodicom kenedi od Džona Kenedija. Čak ne vjerujemo da je Džonijev  mlađi brat po njemu dobio ime. Niko nam nije dao te informacije. Mi sami skontali. Baš smovidjelice. Nije džaba Mara Gatara živjela u Bjelavskim mahalama.

1901.- Rođen japanski car Hirohito, koji je vladao od 1921, kad je kao regent zamenjivao bolesnog oca. Krunisan 1926. i bio na prestolu do smrti, 1989.

1907.-Rođen je američki filmski režiser austrijskog porijekla Fred Cineman, autor filmova realističke opservacije i angažovanog tretmana socijalnih problema i unutrašnjih moralnih sukoba. Filmovi: “Oči u noći”, “Sedmi krst”, “Ljudi”, “Tereza”, “Tačno u podne”, “Svat”, “Odavde do vječnosti” , “Oklahoma!”, “Šešir pun kiše”, “Starac i more”, “Priča o kaluđerici”, “Čovjek za sva vremena” , “Operacija `Šakal`”.

1936.- Rođen je Zubin Mehta, indijski dirigent i violinista, jedan od najvećih dirigenata 20. vijeka.

„Svi smo potpuno poraženi ovim što vidimo.

Nadamo se da će se nakon našeg odlaska desiti nešto što će uvjeriti nekoga da zaustavi ovo ludilo.’ (Zubin Mehta)

Sarajevo je još bilo pod opsadom, svakodnevno izloženo granatama i snajperskoj vatri, kada je, 19. juna 1994. godine, u ruševinama sarajevske Vijećnice održan koncert Sarajevske filharmonije pod dirigentskom palicom maestra Zubina Mehte. Izveden je Mozartov ‘Requiem’, a solisti koji su nastupili na koncertu su: Jose Carerras, Ruggero Raimondi, Cecilia Gasdia i Ildiko Komlosi.

Hvala im.

1945.- Američke snage oslobađaju zloglasni koncentracioni logor Dachau, nedaleko od Münchena, u kome je ubijeno na tisuće Jevreja.

Ukupno je preko 200.000 zatvorenika bilo smešteno u Dahau.. Veruje se da je 25.613 zatvorenika umrlo u glavnom logoru i još oko 10.000 u okolnim logorima. uglavnom od bolesti, neuhranjenosti i samoubistava. Početkom 1945. pojavila se epidemija tifusa pre njegove evakuacije, od kojeg je umrlo veliki broj slabijih zatvorenika.

Gleb A. Rar (Gleb A. Rahr) /Zatvorenik R 64923:

„Konačno, svih 32 600 zatočenika sjedinjuje se u klicanju dok se prvi američki vojnici pojavljuju iza žičane ograde logora. „

Naša logika, ne ne truhla hronološka računica, nam kaže da 200.000 ciklonom  tuširanih logoraša nije  tisuće, čak ni desetine tisuća logoraša/Jevreja.

1945.- Snage nacističke Nemačke   kapitulirale su u sjevernoj Italiji, Austriji, Štajerskoj i Koruškoj.

1946.- U Tokiju podignuta optužnica za ratne zločine protiv 28 bivših japanskih lidera iz Drugog svjetskog rata.

1947.- Premijerno je prikazan igrani film “Slavica”, prvi dugometražni film u FNR Jugoslaviji. Produkcijska kuća bila je Avala film Beograd, režiser Vjekoslav Afrić, a u glavnoj ulozi bila je glumica Irena Kolesar.

1965.- Vlada Australije je odlučila da pošalje trupe u Vijetnam radi pomoći snagama južnovijetnamskog režima i američkoj vojsci u borbi protiv armije Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga, oslobodilačkog pokreta Južnog Vijetnama.

1967.- Muhamed Ali odbija poziv za regrutaciju, zbog čega mu je oduzeta šampionska titula u boksu.

Sport i rat, kakva nacistička logika.

1975.- Američke trupe otpočele su povlačenje iz Vijetnama.

1980.- U Los Angelesu je umro Alfred Hitchcock (1899.- 1980.) kojeg mnogi smatraju kultnim režiserom, majstorom kriminalističkog žanra. Zanimljivo je da nije dobio nijednog Oscara, iako je više puta bio nominiran. Bio je poznat i po cameo ulogama – kratkom pojavljivanju u svojim filmovima.

1991.-U zemljotresu u sovjetskoj republici Gruziji poginulo više od 140 ljudi.

1992. Jedinice Teritorijalne odbrane i policije Bosne i Hercegovine blokirale kasarne Jugoslovenske narodne armije u Sarajevu.

Koje kasarna šugave JNA. To su postali regularni objekti od UN priznate države BiH i koji su se smjestili vojnici   agresora Srbije i Crne Gore.  Tako mi objašnjavamo stvari nepismenim hronolozima.

1995.-  U Šri Lanki, tamilski pobunjenici oborili vojni avion u kojem su poginule 52 osobe.

1998.-Kontakt grupa u Rimu usvojila paket sankcija protiv Jugoslavije zbog pogoršanja situacije na Kosovu.

1999.-U vazdušnim udarima NATO na Jugoslaviju srušen telekomunikacioni toranj na Avali.

Da je NATO bio tako agresivan za agresije na  BiH, rata ne bi ni bilo. Ali Vatikanu i papi Ivančici Pavlu drugom to nije odgovaralo.

2003.- U Zagrebu preminuo penzionisan hrvatski general Janko Bobetko, kog je Haški tribunal u septembru 2002. optužio za ratni zločin 1993. u vojnoj akciji “Medački džep”.

2008.- Umro je Albert Hofman, švajcarski hemičar, pronalazač LSD-a.

 

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / IV Epizoda – šesti dio

 

To djevojče nije nikako   k'o one  Omine hevine. Sa himenli Niko tako djetetom moraš biti i  nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat i u jaram ljubavi i strasti uvoditi. Ako fuliš eto još jedne tribadije,  kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule.

Prvo malo bajki pričat treba. Tomu Palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati. Bajkama led probiti, djevojčice su to, pa onda lagano po kosi pogladiti. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa  onda  neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.

Nešto ; k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid što glavu nisi odmah okrenuo.

Ako ona ćuti i crveni se, nije dobro, nije se led počeo topiti.

Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje. Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.

Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže, lažljivica mila, k'o himenli kujica ,  što u oči gleda i vrti repom. Ti se njoj čudiš i pitaš je, ne direktno već više sebe :

-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrapci u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to vrabac imitira.

Već je spremna za viši nivo.

Ako kaže da jeste i crveni se i okreće glavu u stranu, znaš da je spremna za dalje, jer vidjela je šta poslije poljubaca ptice rade. Leti perje na sve strane.

Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora pod hitno  naći.

Znao sam jednu japanku, zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. ( U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali  isto mu se  po Bosanski kanta.) .

 

Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno, da je to sasvim normalno i prirodno i da se to ptice vole. Kada se neko voli , ništa nije ni sramota ni grijeh.

Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati;ni jedna ne bi.

Zatim je počneš upisivati k'o vilu: lijepe, bistre i te i te boje pametne oči, take i take rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, sočna usta, joj uzbibane medene medne usne , ruste kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš.

Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.

Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje.

Ne smiješ se još grudi ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom ni okom dotaknuti. Rađe to otkini ili iskopaj.Tako Isus Nazarećanin reko. Da ne bi bilo spoticanja.

Mislima , ako se šta ima, može se okom dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i gledaj kao da ima.

Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.

Ona očekuje dalju upisvilnu sliku, ali ti čutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol  sa nelagodom je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.

Dobri kao slučajno šalje sneni  pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči pa svjetluca ko zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled kači se za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno primiče koju dekiku bliže.

To drugo dijete, ljubičica mala, se smješka ; koža joj nasrhnula i znatiželjna je.

Čini se Dobri je uzbuđen, a nekad je i u dramskoj glumio.Ustaje, afektira zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to ne primejćuje, grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se približio Hani i na divan pored nje sjede i nastavlja.,

Ti joj se primičeš, groznočavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.

Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao hoćeš da se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona  ne želi odmicanje, već ti usne, i sebe nudi. Ti  prislanjaš usne polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,s nažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.

Vi ne biste, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i u stranu.

Hana zatvorila oči slušajući, želi i čeka i osjeća poljubac iz priče, i   uzvraća ga  i sluša zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament  neki.

Ti je zagrliš oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je stiščeš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.

Dok dolazite do daha ti ispreplećeš prste svoje lijeve ruke sa  prstima njene desne ruke ,i  ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš, udahneš duboko,  pa dodaš :

-Takotako si mi lijepa i blaga.

Obgrliš je desnom  rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.

Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste samo vrlo bliski, jedna statua i dvije ruke, lijeva u desnoj,desna u lijevoj. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to. Da, poljupci i zagrljaj ljubavi su to.

Sad ljubav čini da dodiri su sve su češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i tijelu bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom, safir  i srebrenom svilom. To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti  koja diše i buja.

Kažeš joj da više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica. Vjerujte mi čulnijih i mirisnijih zanosa nema.

Riječi su ubojice mladosti, ubojce nevinosti.

Djevojčica, dijete što u život tek  treba da kroči , sluša otvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde ruke , od ramena oko vrata do kose,  uvijajući se i  mrseći je. Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim, povlača kosu na lice i sklanjaju je, čas otkrivajuči  rumen usta, čas zagušujići vatre plam očiju

Ruke lagano klize do grudi, mazno,treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete lukavica je to. Dovoljno i  previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno.Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu iz procjepa što vire i sežu od đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala  koju ljepotu , bjelinu, vatru i mramornost ima.

Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu, dolijeću odnekud velovi bijeli, plavi , ružičasti i jedan srebrenkasti , što se uvijaju, plešu i grče  na makadamima budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane.Neka čarobna muzika, njoj nepoznata, kao opsjena  se uvlači u čula i opija.

Svi se otvori zabunili i pobunili, pomknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još po nečeg prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumena usne i medna  usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruste kose.

Ne možeš ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje osvojiti.

Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se šuma, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i  gajevi, med i rumen, kadifice i svilice. Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i  još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova , da  se u njih , u tijelo  nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri i izgubi.

Jer njen dragi sada je  i pjesnik, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.

Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao  poslije jutarnje rose.Sve je uzdrhtalo,  ustreptjelo,  pomahnitalo.

Tijelo grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:

” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice.“

Pjesnik joj tada dodiruje  bez dodira, skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile,  ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne; hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva nevinosti.

Jedva osjetilno milujući i ljubeći  grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju  potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:

Nećemo sada mila, vrijeme ti nije. Sklupčava  se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i šapuće:

-Volim te mila moja, proljeće moga života.

Ona samo raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć da skida.U njoj se žena rađa.

I zbog toga, dijete  već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog  dana i onda sneno i zaljubljeno progovara:

-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“

Tu je Dobri zastao u Hanine safir oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, sva je raskopčana, ustrepatal i uzvarela.

To je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme je prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog  doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je sve prirodno.

Kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče.

U sebi osjeća vatru, ne vatru nego vulkan,što hoće da se nebu vine.

Tu je Dobri prekinuo, cigar zapalio, konjaka  neuobičajeno jak gutljaj coknuo, kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio.

Kod Zlate, Lele i Frke suze i hanterije lahore dugo već, snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je nešto neutješnija. Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisnu. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više neće obući na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja priču.

Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im  sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju,  što hoće da se da i ženu da  rodi. U tren im bliska postala. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.

Lenji zino, otežao, par ženskih suza na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze kanula. Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ova Mala guza,  glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.

Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga.

Deba prvi put te večeri pametnu progovori:

„Ne reče nam, jesi li ti nju natakario?“