Proročka basna naroda Kahiva – Kapucin i Drekavac

U skoro neistraženim dubinama i širinama brazilske prašume, uz tokove Amoazona i njenih pritoka živi narod Kahiva. Ovi urođenici žive nomadskim životom svojih opredaka, loveći i sakupljajući plodove prirode. ” Civilizaciju ” izbjegavaju jer im nije donijela ništa dobro. Ipak kada se sretnu sa ljudima toliko su gostoljubivi da ne znaju za riječ rat. Nemaju ni riječ za smrt; kažu preseljenje, budući odlazak ili samo život na ljepšem svijetu.

Kahive nemaju stalne naseobine. Djeca prirode lutaju prašumama amazonije slijedeći njeno bilo. Ne znaju za alat, starke, novac ili bilo koje druge blagodati civilizacije. Povlače se sve dublje u bespuća prašuma, ali ni to nije dovoljno; “civilizacija” kao i uvijek uzima svoj danak. Kahivama prijeti izumirannje.

“Civilizacija” u svom razaračkom pohodu za profitom nije uspijela ili nije smatrala za potrebno da ih prouči. Utoliko bolje za Kahive. Lakonski : ” Urođenici su urođenici . ” Smisao je isti kao u one anglosaksonske izreke: “Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac.” Nisu jadni anglosaksonci previše krivi, samo su slijedili opće smjernice kojima je Vatikan poučio i šanjolške, francuske, belgijske, njemačke, nizozemske i i sve ostale sljedbenike. Urođenici ih zovu : ” Oni.

Opće smjernice su se proširile na sve što se kreće, pliva, migolji ili diše. Prerije, stepe, prašume, rijeke, jezera mora, okeani i ledena prostranstva, pingvini , svaki list, svaka mrva zemlje su skamenjeni svjedoci. Kameni spavači će biti probuđeni, smjestiti se na ugodnoj klupi svjedoka na dan svjedočenja i progovoriti o užasima pomora i pokolja.

I tada teško vama i teško. Bog sve vidi i sve zna, nagrađuje i kažnjava po djelima.

Koliko je poznato postoji više od 32 plemena ovog naroda dobro skrivenih u grmlju amazonskih guštara. Poslijednje njihovo pleme otkriveno 2011.god. slučajnim snimkama iz vazduha, ali im se poslije toga svaki uzgubio trag. Nazvano je Kavahiva. Možda je ovo njihova Basna.

Slučajni putnik, antropolog najviše zahvaljujući znakovnom jeziku zapamtio je, pa potom zabilježio ovu proročka i poučna basna jednog od plemena naroda Kahiva.

U govoru Kahiva nema riječi koja označava prošlost vać samo juče ili prije neki dan. Isto tako nema ni rijeći koja označava budućnost; kažu: poslije današnjeg dana ili samo poslije nekoliko dana. Zbog toga je teško utvrditi vrijeme nastanka basne; kao i vrijeme dešavanja radnje.

Priča u slobodnom prevodu bi trebala da glasi:

U jednom vremenu ,poslije nekoliko dana, zlo će se predstaviti u ljudskim likovima sličnim majmunima: Kapucineru i Drekavcu. Kapuciner je imao izgled pacolikog majmuna, a Drekavac majmunolikog pacova. Njih dvoje će nastaviti učvršćivanje puteva prethodnika, da bi obezbjedili što jača uporište za sljedbenike koji će konačno uništiti dobro.

Ta humanoidna stvorenja će imati jako,mnogo loše,nadasve zle osobine: Varanje, laganje, pljačkanje, krađa, papučarenje, tobožnji religijski konvertizam, licemjerja, konc logore, silovanja, mučenja, ubijanja…Lista za nedogled. Najogavnija karakteristika im je da će se njušiti kao zvijeri i duvati jedan drugom u sjedalice.

Onog momenta kad je priča dala majmunima ljudske osobine postala je Basna i majmunima je, iz poštovanju prema životinjama malo izmjenila ime. Sada oni postaše samo Kapucin i Dreka.

Pacoliki majmun Kapucin je svoje zlo nanosio iz zasjede, duboko sakriven u visokim, brlozima zaglavljenim u močvarama i grmlju. Dakle Kapucinu se činilo da je bolje da sve radi potajice u svilenim rukavicama. Jedno vrijeme je živio u velikoj i bijeloj ,skoro napuštenoj , sablasnoj kući. Kuća je bila nastanjena avetima u bijelom.

Te sablasti su najviše voljele da u svojim rukama nose zapaljene krastove, puške i noževa. Kapucin ih se nije plašio, u njihovom se okruženju rodio i ti monstrumi su ga dresirali. Ni u bilo kom društvu društvu se nije plašio i nije se libio da sve radi savim otvoreno, samo se pravio da stvari radi tajno.

Majmunoliki pacov je oglašavao zlo koje to nije drečanjem i nijekanjem oglašavao zlo koje to jeste drekom. To je činio svakog dana. Kako je u odnosu dvojice bio podređen, oglašavanje je počinjao dolje iz svoje ulice u 1o sati. Kad bi mu Kapucin dozvolio da bude glavni, Dreka bi se popeo na brežuljak i drečiti je mogao u bilo koje vrijeme. Zapravo majmunoliki pacov Dreka je bio glasogovornik i slugan pacolikog majmuna Kapucina.

Dreka je stalno kaskao za Kapucinom opčinjen količinom zla i moći koju ovaj posjeduje. Zbog toga se činilo da pokušava da mu se uvuče u debelnjaču. Uvijek je bio užurban pa je izgledalo da je u brzini. Kapucin je jedva skrivao svoje gnušanje prema dreki, ali mu je bio potreban da svojom drekom zamagljuje stvari i da zajednički pacovare protiv dobra.

I pored silnih pokušaja utemeljenih na dokazanim lažima i stravičnim načinima demonstracije silazlo koje siju majmuni nikako da pobijedi. Možda zbog toga a i svojih ličnih osobina Kapucin i Dreka neće uspjeti u svom naumu, već će borbu prepustiti svojim nasljednicima nekim drugim Kapucinima i Drekama.

Borba dobra i zla će se dugo voditi sve većim intezitetom. Dok dobro ne pobjedi narod Kahiva neće imati mira, biće proganjani i uništavani, na ivici nestajanja. Tada će drvodelja izdeljati novu mnogo ljepšu i veću kolijeku i u miru otpočinuti. Naravoučenije proročanstva južnoameričkih domorodaca je da će dobro uz pomoć Boga Milostivog na kraju pobijediti, ma kako to sporo, mučno i pogibeljno izgledalo.

I još se mole i nadaju da će to biti prije njihovog nestanka kojim im već ozbiljno prijete.

Neki poznavaoci svjetskih prilika i svjetskih kreatura uprli su prstom na imena, fizički izgled i vizuelno ponašanje Đorđa Buša i Tonija Blera.

Bolji poznavaoci su ukazali na neka druga ponašanja, stvarne ne mobing karakterne osobine i biografije, političko dejstvo i smrtonosne učinke koje su uzrokovali i počinili pomenuti anglosaksonaci. Također su postavili pitanje:

A tek šta su i šta bi radili za novac!

Meni pada na pamet vic o Muji i Sulji i o tome šta čovjek može učiniti za novac , ali vicevima nije mjesto u ovoj Basni.

Nikad nikad nismo bavili politikom i nismo obratili pažnju na spodobe koje ne poznajemo i kategorično odbijamo verziju u kojoj Basna ima veze sa Grmom i Drekom. Napominjemo svaka slučajana sličnost je nenamjerna.

Tek toliko da zadovoljimo znatiželju, uzansu objektivnost u pisanju i zbog toga što volimo imenične nepoznanice koji su ponekad pravi rebusi, pokušali smo dobiti bukvalna značenja imena:

-George Walker Bush ( zemljoradnik, šetač, grm = zemljoradnik šetajući grm? > grmalj?)

-Anthony Charles Lynton – Blair (drekavac ,dreka, drečanje, <rastrubiti, razvikati).=”” <=”” br=””>
Obojica su bili članovi trilateralno komisije. To je ona podružnica Bildeberške grupe.

Buš je dobio predsjedničke izbore 2000.g. sa manjim brojem glasova od protu kandidata. Presudno, ponovljeno i posljednje brojanje glasova desilo se na Floridi gdje je guverner bio Bušov brat. Regularno? Nema dokaza.

Al Gor se nije htio ili nije smio žaliti! Čitav svijet je vidio da se radi o jednoglasnoj rokfelerovojskoj kooptaciji.

Lično nikad nisam vjerovao brojkama kojim “pobjednici” i oligarhija slove, slave i broje histoju.

Šef laburističke stranske naprasno je umro 1994.god. Slučajna smrt, srčani udar. Nema dokaza. Nešto drugo. Nije bitno dok postoji M5, M6 nili bilo koji M. Snimljen je i film pod nazivom Pozovi M radi ubistva. “Slučajno” iz trećeg ili četvrtog plana predsjedničku fotelju laburista je zaposjeo Toni. Poslije je zamjenio premijerskim prijestoljem, taman da se upari sa čovjekom sa manjkom glasova.

Oni nisu iznimke koje potvrđuju pravilo. To je uvijek bio jedan od koncepata za dolazak na vlast; u svim vremenima na svim stranama svijeta, čak i u urođeničkom svijetu.

Bin Laden im je druga poveznica. I njihova i Trilateralne komisije i Bilderberške grupe. Bušovi i Ladenovi su veliki prijatelji u tokovima transkontinentalnih oil-novčanih malverzacija, koje predvode Rokfeler sa bilderberzima i trilateralcima. Bin Ladena je CIA obučila i stvorila da radi za dobrobit svih. To je već druga tema.

Gdje su Buš, Rokfeler i Saudi Haram Co. udarali? Tamo gdje se ubacivao Bin Laden. Tamo gdje su kovačnice cijene nafte i na crvena polja maka gdje je Bin Laden ko’ fol boravio i bio nadzornik uzgoja.

Pred kraj frke sapunica o nafti, Bušu,R okfeleru i Bin Ladenu uskače u pomoć pajdo Toni. Blair je volio pružati zaklon, gostoprimstvo i sigurnost „teroristima” . Normalno sve ima svoju cijenu.

Antiratna aktivistica Cindy Sheenan :

“Ako vjerujete vijesti o najnovijoj smrti Osama Bin Ladena onda ste glupi.”

Saznali smo i da su žene u dogovoru sa crkvenim ocima natjerale da Buš i Bler promjene religiju. Dreka je postao Kapucin, a Kapucin neka druga Dreka. Kasnije je bilo teško pratiti ko je koje podreligije, što i nije bitno. Bitan je pokušaj da se za odrađeno bratski rasterete bremena anglosaksonaca i dio prebaci na katolike i metodiste. No o v o nije nebitno; svi dolaze iz iste:

Savletove akademije.

Pravi, prirodni prašumski majmuni drekavci i kapucineri ,na njihov nagovor i svi ostali majmuni; ignorišući među anglosaksoncima popularne Č.Darvinove postavke odrekoše se srodstva i bilo čega zajedničkog sa statistima koji nisu u prvom planu ove basne.

Iz pouzdanih izvora znamo da ni majmuni ni većina urođenika nisu čuli za Darvina i da zaista nemaju ništa protiv onih koji vjeruju u nju. Njima to odgovara. To znači da su majmuni rodili Buša I Blera.

Ipak ne želimo dalje istraživati i Basnu vezati za grm i dreku koje je povijest poslala na izvor Panka koji je bio odrednica mladosti i jednog i drugogo.

Basna to ne zasložuje. Basna urođenika se te dvojice, po sjedalici , jarana odavno odrekla,i njihovih istomišljenika.

Basnu nismo čuli iz prve ruke. Vjerovatno je prepiračana mnogo puta u svom putovanju do nas i izgubila konkretnost i prirodnost; glavne odlike Urođenika. Ako se pisane knjige mogu mjenjati sa pričama je to lakše. Možda se poneka riječ izgubila ili promjenila značenje, dok je basna mijenjala vlasnike ali vjerujemo da je zadržala osnovni smisao. Uglavnom zbog toga što malo ko obraća veliku pažnju na basne.

Mi smo basnu prenijeli kako onako kako smo je čuli ,shvatili i prihvatli.

Na suprot ” kolijevki civilizacije ” mi se ne čudimo što ” primitivni ” narodi rađaju poučne basne iz kojih izvire razložna filozofija prirode i Univerzuma.

Ne čudim se što ” kolijevka civilizacije ” nikad nije shvatila ni ” urođeničku ” ,ni bilo čiju filozofijju koja izvire iz biti Univezuma.

Da je ” zapad ” išta shvatio ne bi činio to što čini. Niti urođenicima, niti bilo kome i čemu, čak ni vlastitim narodima.

Ono ostalo rđavo i zlo što dolazi sa drugih strana rađa se kao odgovor ( nagovor ) na činjenje Zapada.

Uzrok i posljedica što bi rekli Kahiva urođenici./br> Možda su oni u pravu,šta vi znate?

Ukoliko vas Basna dirne i zainteresujte se za mudrosti Kahiva ili nekih drugih uređenika proučite ih prije nego što nestanu. Poslije ih pustite na miru, nježni su, vaša znatiželja ih može za tren uništiti.

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / V Epizoda

 

Frkin usud

Deba je bio mršav k'o girica, a mogo pojest k'o vo. Vrckav  k'o kokot u parenju; uvijek je trzajem glave ustranu zabacivao one dvi-tri vlasi sa čela. Ponekad su ga u šali zvali Fićfirić., najčešće Mojsije. Drugi ili nisu smjeli ili su ga voljeli. Mršavi  ko girica, prgavi ko’ kokotić,   bi tada poludio.

Njegova sreća spasio ga   Mojsije, dok se nadimak Fićfirić još nije ukorjenio. Nije da mu ne bi sasvim solidno pristajalo. Znao je Mojsije šra radi. Pukao bi od jada , kad bi neko na ulici ili našem stolu dobacio samo radi mahalskog zezanja. Mladić jedan, Roda zvani , a metar i po žileta visok bi ga najćešće zvao:

„Đes’ ba Fićfirić? Je’ šta ma'i Fićfirić?

Ne što je Mojsije puco od jeda,već eto ti belaja, to Fić…Deba ne da nase. Na Rodu nije smio njega Mojsije branio,  jer ga je on , na tu prozivku nagovaro. A Roda skoro uvijek  znao da kasni u razmišljanju.  Mjedeničani mu raja bili.

Poslijednje decenije života Deba zaista postaje najdeblji  u okruženju, pa ga ova priča retrospektivno, ab ovo, što bi rekli pagani, prati kao Najdebljeg , ali opet izgovara kao Deba,

Jedno jutro, sabah in the early morning zorom , vraćali se četiri mladića sa Sedernika od Daire Zlate, Ibrik Lele, Džugum Frke, Pošte Vuka, Blažene Kose, Sokak Koka, Hana-Ana,Tuberoza Berki,Levi Ankica, Epi Kurejki…Nije sad ni bitno ni upitno  razmatrat od koje ili kojih.

Tako ih oni zvali, i u rosama mirisnim uživali. One bi se uz njih prigrlile i čvrsto, najčvršće držali. Zaista su to bila prelijepa , radosna vremena,  joj , mamo mamice.

Idu oni tako niz džadu kad odjednom Deba nestade. Zna se; u nečiju baštu se zarovio.Volio taj po tuđim baštama ubirati i cvijeće i voće i povrće, nekad iz šale, češće iz potrebe. Otac mu dobro zarađivao, moler bio, ali puno  lošiji od Mojsija. Govedina livanjska uvijek se kockala i još češće gubila. Nikad kući pare koje je zaradio nije donosio. Deba sa trinaest godina kolporter postao i zbog toga školu batalio. Ni jedan ćumur i drva  bjelavska nisu ga mogli mašiti.

Evo Debe nosi buket neke kiselice, jal jagorčevine, a mere'bit da bidne i visibaba. Sve smješo. Impresinisti bi to nazvali poljsko svijeće i narodu pod nos natakarili  puno boja i svjetlosti, a narod ne razabire šta je šta. Možda je Deba neki bleso nalik slikarima kojima je impresija život.

Došli do Podhrastove, a oko pet hrastova zavezano pet bosanskih brdskih konja. To je ono mjesto gdje se sada četrneska okreće.

Dobri zino ko peš. Gleda u konje, ne trepće. Uzima Debino cvijeće  bez riječi i nosi konjima. Njima to kozrno ječma, ni lizalo nije. Obiđe konje jednom , pa drugi , pa treći put. Zasto,  pa se zamislio, a osmjeh ne silazi s’ lica. Pa ih još jednom obiđe. I svakog po labrnji pomiuluje  i po leđima potapše.

Lenji će Debi, koji će nekad, u nekom drugom vaktu postati najdeblji:

„Neće ovo na dobro izaći. Čim se Dobri namah u nešto zaljubi, to ne valja. Neku psinu hoštapler sprema.“

„Nije valjda da će takarit jadne konje, ima da im oči ispadnu.“-najdeblji nikad mimo svog rezona.

„Mrš Firaune jedan, ne laj. Koji bi to normalan insan takario bilo kojeg hajvana.To samo bolesni ljudi i bolestan mozak mogu činiti i zamisliti.“

Dobri čučno i malo se porazgovara sa jednim brkatim  čovom.  Vidi se da nije sa ovih mahalskih  meridijana. Klimnuše glavom i rukovaše se. Jedino su Deba i Lenji vidjeli , da je Dobri u hipu neke penezi brki  proturio.

Četiri mladića sa Bjelave spustiše se ka kućama.

Jedan zaostaje. Po harmonici koju jedva tegari, može se razabrati da je to Mojsije. Pognuo glavu i presabira se. Jako je podne, idu spiti, a Zlatu sinoć nije poveo. Sve sami belaj do zijana.

Noću se lumpovalo, pjevalo, igralo i plesalo,radovalo i tugovalo ćekajuć svitanja dan. Bože moj mili kako se silno voljelo i ljubav vodila. Nekad,ili najčešće nikad , nisu to bile sretne ljubavi.

Ljubavi sretne ili nesretne, sve su opjevane u pjesmam veselim i tužnim. Vjekovima su se brusile te pjesme , dok nisu iznjedrile sevdah,  koji se poput svežeg povjetarca širio Bosnom.

Nekada su to bili nizovi dana i noći,  što se poput sna gube u bijelini i uzdrhtalosti ženskih tijela i cjelova.Poslije su dolazile ledene pahulje bijele. Prvo tisuće , pa milione njih, dok se snježenje nije pretvorilo u santu koju je valjalo prtiti kroz čitav život. Ali samo ako si bio sretnik.

Oni nesretni vukli su preznine koje su bile teže, a ništa nisu značile.

Tako bi to neko nabrajao.I pogriješio ,uglavnom.

To je bio sevdah, poetika i snovi.

Neko bi to pokušao objasniti.I  opet bi, sasvim sigurno pogriješio.

Šta je sevdah to je teško objasniti.

Tajne o sevdahu su kod Boga Milostivog,na sigurnom.

Niko  živ, ti , bolan ne može objasniti šta je sevdah.

O Sevdahu su tajne zaključane u  nebeskim seharama , čiji ključeve meleke nose. Kad vide da dvoje ; žensko i muško , djevojčica i dječak počinju jednom slamčicom da dišu,ključarke blago otvore seharu,malo sevdah praha prospu.

Obaziru se bojažljivo ; jer strogi  sudac Usud vreba.Na svaku prašku sevdaha osvetu sprema.

Čovjek se rodi sa sevdahom, sa njim živi i spije, sa njim mre.

Iako je imao hiljadu i jednu gasulhanu u Gradu čednosti se rijetko umiralo. Hiljadu džamija, hiljadu jedna gasulhana, pet hiljada ezana i  pride tisuće i tisuće sevadah meleka i insana. Nasilno se nikad nije umiralo. Nego   onako, polako i po istilahu. Samo se naprsno umiralo od sevdaha. Neko ko na njega nije sviko, samo presvisne i nema ga. Ili te neko kokno što si mu ljubu mjerko, ili ti žensko otrov u čašu sipala što ju je tvoja duša izdala.

Sevdahom su mirisale  žute dunje, đule,snijeg i behar, jorgovan, zumbul, ljubičica,k adifica,

bijela janjad male , djevojčice i nježne žene, ibrici  i kahve. A najviše đardini. Da, i ovi, i oni.

Sevdahom je vladao neprikosnoveni vladar:ljubav.

Bosnu i njeno plavetnilo su prihvatili Sefardi  i  velove svoje španske tuge u sevdah udahnuli.

Sevdah su bili izvori, zelene gore, đardini i ljube, a to mu na isto dođe.Pa onda bekrije, meraci, fesići, pogačice, vino, šljiva i kiseljak.Kasnije je došla klipača.

 

Sevdah su bili svaka ašik djevojka i momak , a zakletve nam ni stariji ašici nisu zaostajali. Djeca  su sve pomno posmatrala i veoma zorno učila.I načešćbili ko vrapčići. Što vrapćić vidi, to vrabac imitira.

Sevdah su sve one drage – anterli djevojčice Zlata,Frka,Lela Jela Jelena,Hana i Ana,Borke,Rade,Nade,Vesne proljeće,Anabel Lee  i Ane Snjegine,iz srca Sanje,Jasne, Sonje,Anđele,iz kiše Barbare,Milicea Milosavljević sa zagubljenim Malim princom, Tanje,Lidije,Josipe sa dnevnikom jedne žene i sejmenima, Zvjezdane,djevojčica nježna žena Fahreta ,Senke,Kaliopi, Vlaste,Bisere milo moje,jedna Meri sa četiri stađuna i predgrađem,Vasilija sa bekrijom, Jasmina sa fesićem,Silvana sa ranama,mala Pjaf,Velike Besi,Bili i Janis,i princeza Dajana . I ona mila Grlica sa svojim tugama , pišućo pisma očima crnim i uz to očima lažnim.

Nekih se sjećamo, nekih ne. Neke znamo,neke nas znaju.Nekih se mi sjećamo,one nas ne.Žao nam jer ne možemo sve pobrojati;neke i ne smijemo.Svaka od njih sevdah priča i još bajka pride.Na svaki ispjevani,tisuć neispjevanih a doživljenih sevdaha.

Ovaj naš sevdah poklanjamo svim ženema i djevojčicama svijeta.

Njačešće je sevdah bio samo elegija duše koja sanja i sebe poklanja :

Duša usud;nijemo, osluškivanje,čekanje i podnošenje onoga što neizostavno mora doći.

Duše; teško,  mukotrpno otkrivanje i oslobađanje suštine bosanskg bića,ali i podneblja.

Duše zaljubljene u ljubav i milovanje,strasti i predavanju

Duše zarobljene u jecaju:joj,mamo mamice i dahtaju uh,uh i uh

Duše predane bezuslovnoj ljubavi najvećeg oslonca apsolutne istine.

Duše zaljubljene u krajolik i podneblje;sveto i iskreno,prelijepo i vječno,mirisno i modro zeleno.

Duše zaljubljene u Djedovsku hižu, stećke,Kamenog spavača i Modru rijeku što kraj Dvora  teče,

Dušu zaljubljenu u svoju Bosnu – Zemlju Božje milosti i  svoj Sarajevo – Grad Čednosti

Duše zaljubljene u milost ljubavi,dobrotu čovjeka,ljubavnika svoga.

Duše zaljubljene u radost ljubavi,dobrotu žena i djevojčice,drage svoje.

-Sevdah, ljubav su ponekad gori od mržnje.Lome te,zamaraaju,šamaraju,na plač tjeraju,ranjavaju i kao u završnom činu drame efektno ubijaju.Ludo je biti ljubomoran na duhove. Još luđe biti zaljubljen u njih.

Eto odakle bosanskom biću toliko nježnosti,ljubavi i sanja.

Malo pomalo druženja bjelavskih mahalaša su nadrasla običnost okupljanja.

Jednom je i Lenji „pricrvljio“ Đugum Frku. Ne mereš ti Frku tek tako pricrvljiti. Jok ba. Treba ti tu minimum bar malo duše imati. Jel’ mu tek tako prhnulo, da li mu ko šta šaretio ili mu se primeračilo nije u početku bilo jasno. Pricvrljio jednom, i još jednom htio, ali nije,  i nikad više nikoga na taj način.Od tada njih dvoje ni riječi nisu progovorili. Niko ne zna ni kako, ni zašto. Ono k'o fol.

Isto veče Frka i Debu otkantala , pa se jadna i čemerna slomila.Vile joj razum nosile. Joj mamo, mamice suza, krikova i bola.

Što bi reko Mojsije za čitav jedan se život  slomila ..

Aha,bilo to stu veče kad je Lenji pricvrljio. Djevojčicu su malu nečasno prevarili oni kojima je vjerovala.

Evo kako je to bilo. Harmonika se nova još nije kupila. Samo što nije.Možda i jeste ali se krilo. Ne mere se svako veče po jedna ramunjika hekati. Oni  još nisu jahali. Samo što nisu.

Mojsije nije imao harmoniku za bacati, a kako je raspoložen bio nije mu ni trebala.Povalilo  se dvoje i izgazilo vaskoliko cvijeće u Nećka, Živana i kod njega.

Otac mu reče neka životinja. Mojsije šuti i klima glavom, a zna da nije životinja,već Deba i Frka.

 

Utvrđivali dva gradiva.Ono o broju listića centifolija. Tu su  loše prošli; nisu se mogli dogovoriti ko je u pravu. Ono drugo ,što za četiri pet noći samo Bosanac na recke može nakantati,  im išlo od ruke,  u tu su se svojski dogovorili. Ne zna se šta je veću štetu napravilo, jal brojanje jal reckanje.

Jahači se  skupili kod Đugum Frke. Njih četvorica, ona i pizdučica  koja je postala žena i koja će te večri postati okrutna, pa samilosna žena.

Reko Mojsije, ovaj put bez ženskijeh,osim domaćice.

 

Kraj prvog dijela

 

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca IV Epizoda / Sedmi dio

Deba prvi put te večeri, pametnu progovori:

„Ne reče nam, jesi li ti nju natakario?“

 

Niko ni riječi.Svi oboriše poglede.

Samo se Hana zarumenila i pogled spustila,kao da joj čitaju misli.

Mojsije sumnjičavo mjerka harmoniku.Konta,skroz naskroz je nova.Nije vrijedno.

Uzima harmoniku,svi u nekom iščekivanju.

„E tako vam ja i sa svakom mojom harmonikom.“-cijedi Mojsije i otpuhuje.Nevoljno sa Zlate ruku skida.

Prihvata se harmonike , onako, nježno  kao sa ženom.Ispred sebe je stavlja.Otkopčava je polako kao da je svlači. Lijevu ruku ispod remena do sto dvadeset basova primiče i titra kao po bjelini , lijeve nabrekle dojke. Desna ruka slobodno po klavijaturi klizi, desnoj nabrekloj kao da se nešto imputira.

Akord prvi se javlja, pa  zatim drugi i treći, to je već muzika koja se prepoznaje.

Prvo Frka,zatim Lela i na kraju Zlata puštaju zvonke, biserno čiste, nestašne, radosne, vrckave  i  poletne glasove:

 

‘Joj,mamo mamice

Crven fesić u dragana mogajoj mamo mamice

da ga hoće nakriviti

joj mamo mamice…

dala bih mu medna usta…

srce iz njedara

joj,mamo mamice…

 

Noć po ko zna koji put miriše na anterije i ono što one nude, sevdah, bolero i ljubav. Mogu se tu naslutiti neka buduća tanga.

Hana naslonjena na Dobrog počinje da uči.

Frka tužno gleda u njih, njeni su snovi ukradeni. Ništa ona tu ne može učiniti.

Vrijeme buduće…

 

Ni harmonike nema, samo gitara u ušima, i muzika neka mi šapuće znane riječi :

 -Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet, nek čuti bol u srcu mom. No glasnija je guši i pobija.

 Nježno najnježnije usne dodirujem, cjelov joj, za života željenog darujem.

Darujem..

 Darujem…

 Kao da me neka strujica tresnu, usne žive cjelov upiše.To se njena duša tek tada od tijela rastala. Čekala na dodir mojih usana što život znače.

 Penđer se iznenada rastvori. Hladan vazduh pohrli u sobu. Odar uzdrhta. Niotkuda , grlica bijela sa rubin ogrlicom , na prozoru se stvori, pogledava ka nebu. Kiša je prestala i sve je svijetlo.

 Dugo , pogledom grlicu pratim i ona mene; dvoumi se. U duši mojoj , neizmjerna punoća i mir, u njima hiljadu pahulja bijelih večeras pada. Molim grlicu da još malo ostane, priče naše završio nisam; ni pismo pročitao, bar jednu pjesmu da joj pročitam. Želim da mi svjedoči tome.

 Ona kao da klimnu glavom, neku grančicu nađe i na pismo je spusti. Malo se odmakne od njega pa zastaje.

 Otvaram pismo i gledam. Rukopis sitan, blag, pravilan i okrugao, skoro pa ženski. Vidim skorilo se tisuće požutjelih suza.

 Grlica mi na lijevo rame doleprša.

 Čitamo.

 Dobri moj,

 Ne mogu ni oproštaj početi sa mili moj. Bilo mi suđeno da te volim i da bježim od tebe.

 Nekako si se polako uvlačio u moje snove, zbog nježnosti i tuge koji si krio. Uvijek je među nama titralo, ono neko , veliko nešto.

 Onu večer kad pričao si o anterijama i nevinosti vidjela sam bajku o kojoj ne želiš pričati. Ljepota neka koja ti bol, mnogo boli nanosi. Sve riječi si nekoj stvarnoj djevojčici poklanjao i molio se za nju. Ali sebičan nisi bio, dio bajke si nama i ostalim ženama svijeta poklanjao. Ja sam to osjetila i u srce svoj dio zakopala. I zavoljela te , čisto i iskreno; kako to djetinje srce može činiti.

 Znam; tu istu veče sam te i zauvijek izgubila. Neko druga djevojčica je u tvoje srce ušla, ne i u dušu , to sam znala.

 Iz srca se lako gubi, iz duše nikad. Tako si me učio. Čitala sam i krala neke tvoje pjesme i misli, kad si drugim ”poslovima” zauzet bio.

 Te tvoje crne oči. Kako su iskrile .o koliko sam ih voljela.

 Želio si sanjati svoju bajku i ja sam tvoju želju poštovala.

 U tvoj život , poslije đardina skršenih srdaca, više nisam dolazila. jedno vrijeme nisam smjela, a poslije…

 Recimo bilo je kasno. Tada ti je ona prekrasna plavet ušla malo dublje od srca.

 Znam da si me volio najviše što si mogao, odmah iza svoga djeteta i plaveti.

 Meni to dovoljno nije moglo biti. Patila sam onoliko koliko bih patila , da sam koji slučajem sa tobom ostala. Možda i malo manje jer sam troje djece rodila. Moje radosti i ljubavi. Život je često bio podnošljiv.

 ”Srećom” nisam tugovala kao ti, koju godinu gore dolje, ali žešče. A onda je usud dodao bol do neba, zvijezda i maglica. Dijete nalik tebi, Princa Malog majčinog, su na moje oči nestali.

 Dogodilo se , to što se dogodilo.

 Za neke sam stvari kriva, za većinu nisam. Život i neki pogrešni odabiri su krivi.

 Ne tuguj Prinče ljubavi i dobrote; ovo nije došlo iznenada. Tako je moralo da bude.

 Samo mi žao koliko je u meni ljubavi bilo , a koliko malo su ljudi milodarja mojih uzeli.

 I tebi sam se darovala i od tebe krala. Dosta si toga uzeo, kad si htio sve , nisam mogle. A i suđeno nam nije bilo. Znam svileni srebreni šal, svjedoka te noći , još uvijek čuvaš. Ipak toliko toga je prelijepog i dosanjanog bilo. Dovoljno da kasniji život podnošljiviji bude.

 Od trešanja onih, me zvijer ščepala i polako mi utrobu trgala. Prije godinu su mi je svu izvadili. Borila sam se koliko sam mogla, ali više nisam mogla izdžati. Rekli mi neću dugo ida će me sve više boljeti.

 Bolove sam za živote sve pregrmila, nisam ih se bojala. Ne može me boljeti koliko ja mogu izdržati i podnijeti.

 Nisam htjela da me bolest izjede i nagrdi. I da na teret kćerki ili tebi budem.

 Htjela sam da se sjećaš one Frke, one malene tvoje djevojčice kako pleše i lebdi nad obroncima i baštama srećnih dana. Kako za svojim snovima, po poljima ljubičica leprša ka oblacima i iznad njih.

 Mili moj

 uvijek sam te voljela

 Ti

 oprosti mi.

 Znam da ću te boljeti više od ijedne druge.

 

Hvala ti za ono što si mi dao i za ono što sam ti krala.

 Zauvijek tvoja mala Frka

 P.S. Ponekad mi na grob dođi , kćer mi povedi. Čitaj o nama, nebeskim plesačicama i jahačima, ljubavi, muzici i tvome i mome Gradi čednosti. Novi je vakat ,dijete skoro ništa ne zna, a treba unučadima mojim o svojoj majci pričati.

 Ponekad je nazovi, provjeri da li je dobro. Jaka je kao ja i mnogo srećnija. Valjda joj usud vraća ono što je meni oteo.

 Ako želiš i bajku tvoju, onu skrivenu, mi pročitaj . Neće me više boljeti.

 Tu se jasno pismo završavalo, pa i ono usnilo.

 Noć je bila trptaj sna i ljubavi.

 Dijete je samo to od života htjelo.

 Ljubav i ništa više.

 Sabah se stidljivo i tužno, nekako inatno, skoro veselo promalja i prepušta mjesto ezanu.

 Ezan hiljadu i jedne džamije klizi i slijeva se od čaršije i mahala ka Bjelavama.

 Sve slavi usnulu ljepotu. Ezan tiho jeca i bruji. To vjetrove ljubavi, milosti i oprosta sa nebamojoj malenoj Grlici šalje.

 

Dunjaluk osjeća da se nešto veliko događa.

 Kad je ezan stao duboku ; bolnu tišinu i prazninu je dao. Razmaknu se put do zvijezda i maglica. Sve se oboji safirom, rubin sunce zaiskri, suze na oči navlači.

 Poljubi me Grlica bijela. Shvatam to se Frkina duša oprašta sa mnom.

 Spremna je.

 Tiho odleti. Odleprša do neba, među zvijezde i maglice, svoje druge. Znam , tamo ćekaće me . Ako oprost dobijem. To će biti vrlo teško. Varalo je srce moje.Mnogo.

 Odleti i dio moje duše sa njom.

 Neko mi šapće , ne tuguj Prinče Mali. Veseli se, evo živa sam i čekam te .

 Uskoro eto i tebe meni. Ne brini, zaslužio si.

 I nek to druga grlica otpjeva, onu istu pjesmu. I to si zaslužio.

Muzika utihnu.

 Bol kao santa leda zaleže u dušu , koju ona u tisuće kockica ledenih u srce prenese.

 Dvije kockice leda u očima. Jedna plava , iz oka na strani srca nikako da padne. I nikad neće.

 Druga crvena kockica iz onog nevjernog oka, koje nije na strani srca je kanula. Kako je to zaboljelo. Ali se odmah tu, ispod oka i zaustavila. I sada i peče i boli. Naročito kada se tango ili zvuk neba javi.

 A u međuvremenu? Tajac. Tišina.

 Tišina i tajac.

 Samo pitanja.

 Kako, šta i zašto?

 Odgovori ?

 To će poslije doći, kontam.

 Ili neće. Bolje da sniju.

 (Frku, moju Malenu ljepotu i frkicu uvijek u duši prtim i bolim. I moje oči nisu lažne. Svjetlucave su i nježne. samo vole da lutaju, jer su oči estete. Toliko ljepote na dunjaluku ima , na svakom koraku. A insan ko hajvan u polju ljubičica, ne mere a da ne utone u nju , dok je svu ne upije…

 A lutanja krše srca. Sada to znam. Al’ džabe…)

Na sahrani bili kćerka i ja.Tako željela.Sin nije mogao doći posla imao.Frka mu je oprostila.Majka je to,predobra.

Lijep dan bio.

Davno prije jednu sam  pjesmu  sročio. Njoj i svima ženama što bol i jecaj u srcu nose.

Malo je nevesla, šta se tu može. Znam Frku, sigurno bi je u damar strefila i malo nasmijala. Takva je bila djevojčica mila .Boli je , a ona se smije. Janje malo iz mog sna  na tren odlutalo.

Za sve mile djevojčice što mrenjem ljubavi kroče:

Vrišteća kraljica boli

 

Znate li onu plahu srnu

Frku proljećnu

Pa još Frku frkicu

Nesrećnu.

Lirik, pjesnikinja

Reći ćete – kanda

Frka nikad luđakinja

Donekle – valjda..

Ali – vapaja ljubavi

Krika ljubavi

Željna

I posne korice hljeba

I gladna ljubav  traži

Hoće da se da.

Njen očaj krik

Plaši

Muškarce

– biti kukavice

Bola krik

Plaši

ženskinje– zle vučice

Muškarce na kuje sviklih

Ne na Srne u ljubavi niklih.

Žene na grubosti obučene

Na prinčeve male naučene.

Ne  na ljubav frkičavu

Neštedimice što se daje

Ljubav majke preplašene

Bol-žene ostavljene.

Bol djeteta dobrote

Anterija od safira

Nježne mile krasote

Let malog  leptira.

Bol srne ljubavnice

Što u jadu vremena

Što u jadu jada

Što u jadu sjemena

Grlica let sanjaju

Ne želi potkovice.

Bol košute majke

Troje djecu što ljubi

Dvoje spašava od hajke

Sina od istih neljudi gubi

Put rubina želi da kroči

Srna Ljubavnica

Srna prijateljica

Srna poetesa

Srna umorna

A se zaspila.

Uvijek samo nježne žene

Bijelini anterije da iskoči.

U ljubavi uzlet vidi

A bila je samo – lane

Što hoće da se svidi

U proljeća snene – dane.

Golubica u sve dane ružne

Kraljica vrišteće boli

U sve njene snove  tužne

Nikada nikoga ne moli.

Starog a novog zadnji dan

Dragana milog spoznala

Ostvari se djevojčaki san

Al’ se njemu nije dala.

Dugo se molilo i snilo

Za hiljadu pahulja bijelih dan

Nekako se dockan zbilo

Iako bio je dugin dan.

Kraj IV  Epizode

/ In momoriam  jednoj anteriji i jednoj nevinosti…/

Dogodilo se na današnji dan 29. Aprila / Travnja

Danas je Subota  29.  April  / Travanj 2017. godine.

Ovako su se dani  naslikali:

118   lagano položeno   u zemljicu crnu , sa evidentno tenzijom za vaskrsnućem ,   a  za 247  dana ovog ljeta se pokrovi spremaju, pažljivo i neprimjetno   . Danima ne trabaju fanfare,   Oni to ne vole. Mnogi su  progutali svoje ćemane.

Što bi poete  rekli:

-Koliko svirke toliko muzike i takara.

U prevodu:

-Tamo vam lova ne treba. Čak ni ona za pogrebni prevoz. Tamo vas sa nestrpljanjem očekuju.            Jal’ hladovina , jal'pržun.

Na današnji dan se igramo  tančica f'rtutme   :

1429.- U Stogodišnjem ratu probija Jeannea d’Arc zajedno sa Étienneom de Vignollesom i nekoliko drugih muškaraca englesku odbranu od grada Orleansa i oslobađa grad od Engleza.

Za tu zaslugu i mnoge druge Vatikanski zemljaci je na lomaču nasadili i živu zapalili. Tako Vatikan i dan danas propagira Isusovu samilost i ljubav.

1628.-Švedska i Danska su u Straslundu sklopile savez protiv češkog generala u službi Habzburgovaca, grofa Albrehta Vencela fon Valenštajna, koji je u Tridesetogodišnjem ratu predvodio rimokatoličku vojsku protiv protestantskih snaga, čime je i Švedska ušla u taj vjerski rat.

Onamo sto, ovamo tris'et godina rakara, dobro se kerapilo.

1769.- Rođen engleski vojskovođa i državnik Artur Velzli, prvi vojvoda od Velingtona, koji je porazio Napoleona I 1815. kod Vaterloa. Kao vođa torijevske desnice bio premijer od 1828. do 1830.

1818.- Rođen Aleksandar II Nikolajevič Romanov, ruski car od 1855. Tokom njegove vladavine ukinuto kmetstvo, reformisani sudovi, data ograničena samouprava gubernijama i gradovima. U februaru 1881. ubio ga pripadnik organizacije “Narodna volja”.

1854.-Rođen francuski matematičar Žil Anri Poenkare, autor teorije automorfnih funkcija i jedan od osnivača topologije.

1899.-Rođen je  Edward Kennedy „Duke“ Ellington (Washington, 29. travnja 1899. – New York, 24. svibnja 1974.), američki pijanist, dirigent i skladatelj jazz glazbe.

Od 1926. godine nastupa s vlastitim orkestrom po Americi i Europi, a poslije rata širom svijeta. Jedan je od stvaratelja orkestralnog stila u jazzu. Najpoznatije kompozicije: “Solitude”, “Sophisticeated lady” i “Mood indigo”, a skladao je i višestavačna koncertna djela, balet, musicale te filmsku i scensku glazbu. U svojim aranžmanima i kompozicijama razvio je svoj specifični “Ellington sound”, koji je u zvučnim bojama pod utjecajem glazbenog impresionizma.

Sumnjamo da je u rodu se porodicom kenedi od Džona Kenedija. Čak ne vjerujemo da je Džonijev  mlađi brat po njemu dobio ime. Niko nam nije dao te informacije. Mi sami skontali. Baš smovidjelice. Nije džaba Mara Gatara živjela u Bjelavskim mahalama.

1901.- Rođen japanski car Hirohito, koji je vladao od 1921, kad je kao regent zamenjivao bolesnog oca. Krunisan 1926. i bio na prestolu do smrti, 1989.

1907.-Rođen je američki filmski režiser austrijskog porijekla Fred Cineman, autor filmova realističke opservacije i angažovanog tretmana socijalnih problema i unutrašnjih moralnih sukoba. Filmovi: “Oči u noći”, “Sedmi krst”, “Ljudi”, “Tereza”, “Tačno u podne”, “Svat”, “Odavde do vječnosti” , “Oklahoma!”, “Šešir pun kiše”, “Starac i more”, “Priča o kaluđerici”, “Čovjek za sva vremena” , “Operacija `Šakal`”.

1936.- Rođen je Zubin Mehta, indijski dirigent i violinista, jedan od najvećih dirigenata 20. vijeka.

„Svi smo potpuno poraženi ovim što vidimo.

Nadamo se da će se nakon našeg odlaska desiti nešto što će uvjeriti nekoga da zaustavi ovo ludilo.’ (Zubin Mehta)

Sarajevo je još bilo pod opsadom, svakodnevno izloženo granatama i snajperskoj vatri, kada je, 19. juna 1994. godine, u ruševinama sarajevske Vijećnice održan koncert Sarajevske filharmonije pod dirigentskom palicom maestra Zubina Mehte. Izveden je Mozartov ‘Requiem’, a solisti koji su nastupili na koncertu su: Jose Carerras, Ruggero Raimondi, Cecilia Gasdia i Ildiko Komlosi.

Hvala im.

1945.- Američke snage oslobađaju zloglasni koncentracioni logor Dachau, nedaleko od Münchena, u kome je ubijeno na tisuće Jevreja.

Ukupno je preko 200.000 zatvorenika bilo smešteno u Dahau.. Veruje se da je 25.613 zatvorenika umrlo u glavnom logoru i još oko 10.000 u okolnim logorima. uglavnom od bolesti, neuhranjenosti i samoubistava. Početkom 1945. pojavila se epidemija tifusa pre njegove evakuacije, od kojeg je umrlo veliki broj slabijih zatvorenika.

Gleb A. Rar (Gleb A. Rahr) /Zatvorenik R 64923:

„Konačno, svih 32 600 zatočenika sjedinjuje se u klicanju dok se prvi američki vojnici pojavljuju iza žičane ograde logora. „

Naša logika, ne ne truhla hronološka računica, nam kaže da 200.000 ciklonom  tuširanih logoraša nije  tisuće, čak ni desetine tisuća logoraša/Jevreja.

1945.- Snage nacističke Nemačke   kapitulirale su u sjevernoj Italiji, Austriji, Štajerskoj i Koruškoj.

1946.- U Tokiju podignuta optužnica za ratne zločine protiv 28 bivših japanskih lidera iz Drugog svjetskog rata.

1947.- Premijerno je prikazan igrani film “Slavica”, prvi dugometražni film u FNR Jugoslaviji. Produkcijska kuća bila je Avala film Beograd, režiser Vjekoslav Afrić, a u glavnoj ulozi bila je glumica Irena Kolesar.

1965.- Vlada Australije je odlučila da pošalje trupe u Vijetnam radi pomoći snagama južnovijetnamskog režima i američkoj vojsci u borbi protiv armije Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga, oslobodilačkog pokreta Južnog Vijetnama.

1967.- Muhamed Ali odbija poziv za regrutaciju, zbog čega mu je oduzeta šampionska titula u boksu.

Sport i rat, kakva nacistička logika.

1975.- Američke trupe otpočele su povlačenje iz Vijetnama.

1980.- U Los Angelesu je umro Alfred Hitchcock (1899.- 1980.) kojeg mnogi smatraju kultnim režiserom, majstorom kriminalističkog žanra. Zanimljivo je da nije dobio nijednog Oscara, iako je više puta bio nominiran. Bio je poznat i po cameo ulogama – kratkom pojavljivanju u svojim filmovima.

1991.-U zemljotresu u sovjetskoj republici Gruziji poginulo više od 140 ljudi.

1992. Jedinice Teritorijalne odbrane i policije Bosne i Hercegovine blokirale kasarne Jugoslovenske narodne armije u Sarajevu.

Koje kasarna šugave JNA. To su postali regularni objekti od UN priznate države BiH i koji su se smjestili vojnici   agresora Srbije i Crne Gore.  Tako mi objašnjavamo stvari nepismenim hronolozima.

1995.-  U Šri Lanki, tamilski pobunjenici oborili vojni avion u kojem su poginule 52 osobe.

1998.-Kontakt grupa u Rimu usvojila paket sankcija protiv Jugoslavije zbog pogoršanja situacije na Kosovu.

1999.-U vazdušnim udarima NATO na Jugoslaviju srušen telekomunikacioni toranj na Avali.

Da je NATO bio tako agresivan za agresije na  BiH, rata ne bi ni bilo. Ali Vatikanu i papi Ivančici Pavlu drugom to nije odgovaralo.

2003.- U Zagrebu preminuo penzionisan hrvatski general Janko Bobetko, kog je Haški tribunal u septembru 2002. optužio za ratni zločin 1993. u vojnoj akciji “Medački džep”.

2008.- Umro je Albert Hofman, švajcarski hemičar, pronalazač LSD-a.

 

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / IV Epizoda – šesti dio

 

To djevojče nije nikako   k'o one  Omine hevine. Sa himenli Niko tako djetetom moraš biti i  nježan i obazriv. Polahko, malo po malo je uhavizavat i u jaram ljubavi i strasti uvoditi. Ako fuliš eto još jedne tribadije,  kojoj su truhle „muškinje“ kumovale i na krivu stranu gurnule.

Prvo malo bajki pričat treba. Tomu Palčića ili Pinokia ni slučajno pominjati. Bajkama led probiti, djevojčice su to, pa onda lagano po kosi pogladiti. Onako, očinski ili bratski. Ako se trzne treba se izviniti i još nježnije nastavit gdje se stalo. Pa  onda  neku laganu bedastoću, opasku o poljubcu sročit.

Nešto ; k'o vidio ti kako se dvije grlice ljube…pa te stid što glavu nisi odmah okrenuo.

Ako ona ćuti i crveni se, nije dobro, nije se led počeo topiti.

Ti onda kažeš da si i golubove vidio da se ljube, ali nisi glavu okrenuo. Interesovalo te šta će biti dalje. Tada će djevojče oči bolje otvoriti i uši načuliti.

Ti je tada pitaš , da li je ona grlice ili golubove gledala kako se ljube? Ako kaže da nije, ti joj ne vjeruj. Laže, lažljivica mila, k'o himenli kujica ,  što u oči gleda i vrti repom. Ti se njoj čudiš i pitaš je, ne direktno već više sebe :

-Ko to nije vidio da se grlice i golubovi ljube? I vrapci u žbunju o tome cvrkuće.Što vrabac vidi to vrabac imitira.

Već je spremna za viši nivo.

Ako kaže da jeste i crveni se i okreće glavu u stranu, znaš da je spremna za dalje, jer vidjela je šta poslije poljubaca ptice rade. Leti perje na sve strane.

Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora pod hitno  naći.

Znao sam jednu japanku, zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. ( U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali  isto mu se  po Bosanski kanta.) .

 

Ti onda curetku kažeš da to nije ništa strašno, da je to sasvim normalno i prirodno i da se to ptice vole. Kada se neko voli , ništa nije ni sramota ni grijeh.

Zatim joj kažeš da ti se sviđa i da ti se čini da je malkice voliš i po ruci je dodirneš i pomiluješ, na lice joj očinski poljubac spustiš. Neće ona negodovati;ni jedna ne bi.

Zatim je počneš upisivati k'o vilu: lijepe, bistre i te i te boje pametne oči, take i take rumene obraze i rupice ,što se iza osmijeha kriju, visoko pametno čelo, sočna usta, joj uzbibane medene medne usne , ruste kose svilenkaste, prsti za klavira i tu staneš.

Ako se zajapurila,znači skontala je čupri o medu i rupicama.

Ako se nije bunila,a vidiš da nije,ti polako bez žurbe,dalje.

Ne smiješ se još grudi ni išta dalje i dolje ni za živu glavu; ni riječima, ni rukom ni okom dotaknuti. Rađe to otkini ili iskopaj.Tako Isus Nazarećanin reko. Da ne bi bilo spoticanja.

Mislima , ako se šta ima, može se okom dodirnuti, pa ti dodirneš. Ako nema, ti se pripremi i gledaj kao da ima.

Žensko je to. Svako je lijepo, poželjno, slatko, umiljato i srcu drago. Ne može se tu birati. Ti tu ništa ne odlučuješ. Neko drugi umjesto tebe to radi, a vama dvoma se to u zasluge prikanta.

Ona očekuje dalju upisvilnu sliku, ali ti čutiš. Ona malo zarumljena i zadihana gleda u tebe, a ti skrećeš pogled. Ono ko fol  sa nelagodom je ispod oka pogledavaš. Kažeš da te je pomalo stid dalje gledat je i pričat, jer ti na um palo da je poljubiš , kao neku svoju malu prelijepu golubicu ili barem grlicu.

Dobri kao slučajno šalje sneni  pogled u baštu, onaj dio tik pored Hane , što ubečila oči pa svjetluca ko zrikavac u tami. Vraćajući odlutali pogled kači se za Hanu i vuče njeno rumenilo za sobom. Ona se meškolji i nesvjesno primiče koju dekiku bliže.

To drugo dijete, ljubičica mala, se smješka ; koža joj nasrhnula i znatiželjna je.

Čini se Dobri je uzbuđen, a nekad je i u dramskoj glumio.Ustaje, afektira zatvara oči, zamišlja. Sve oči uprate uprte u njega. Oni to ne primejćuje, grlo mu ko promuklo. Nesvjesno se približio Hani i na divan pored nje sjede i nastavlja.,

Ti joj se primičeš, groznočavo je gledaš u oči. Otvori svoje oči Dobri , a pred njim plaventilo Haninih očiju uznemireno ga miluje i trepti.

Gledaš je u oči , onda u zadnji tren zastaneš, kao hoćeš da se dvoumiš. Ali vidi čuda, ona  ne želi odmicanje, već ti usne, i sebe nudi. Ti  prislanjaš usne polako, nježno. Njene su već vlažne i ona ih nesvjesno(?) otvara i ti je ljubiš,s nažiš pritisak, ona ti uzvraća. Oči se same zatvaraju.

Vi ne biste, ali je to neko jako pametan skonto: otvorene oči, uključen mozak, zatvorene oči mozak u mraku i u stranu.

Hana zatvorila oči slušajući, želi i čeka i osjeća poljubac iz priče, i   uzvraća ga  i sluša zatvorenih očiju šta se dalje zbiva. Svi zatvorili oči i slijede priču kao uputu, testament  neki.

Ti je zagrliš oko ramena, ništa drugo i čvrsto je prigrliš. Ona i bi i ne bi da se odmakne, ali poljubac traje, i ona zaboravlja da je stiščeš. Poljubac, dva, tri ,četiri. Nikad pet. Previše je to za prvi poljubac jednoj mladoj djevojci.

Dok dolazite do daha ti ispreplećeš prste svoje lijeve ruke sa  prstima njene desne ruke ,i  ljubiš ih i tiho prošapćeš: milo moje,zastaneš, udahneš duboko,  pa dodaš :

-Takotako si mi lijepa i blaga.

Obgrliš je desnom  rukom preko ramena, ona izbora nema, refleksno lijevu ruku oko tvoga struka steže i na grudi ti se naslanja.

Riječi ljubavi ostavljaš za kasnije, ne želiš je preplašiti. Sada ste samo vrlo bliski, jedna statua i dvije ruke, lijeva u desnoj,desna u lijevoj. I ona već zna da to samo ljubav može biti. Ruke su ljubavi to. Da, poljupci i zagrljaj ljubavi su to.

Sad ljubav čini da dodiri su sve su češći, kao i poljubci i milovanja. Ponekad i ruku niže ramena kao slučajno nasloniš i staviš . Zasad ništa ispod struka. Dok joj pričaš o njenom poprsju i tijelu bisti , ogrnutom atlas anterijom, bjeljom od nevinosti, blijeđom od snijega, izvezenom i opšivenom đuvezlijom, safir  i srebrenom svilom. To nije bilo kakva haljina, to je jedan čarobni i uzburkani krajolik, jedinstveni veo prirode i mladosti  koja diše i buja.

Kažeš joj da više ne znaš da li sanjaš ili razum gubiš, samo želiš da se uranjaš u tu ljepotu i upijaš mirise djevičanskih ljubičica. Vjerujte mi čulnijih i mirisnijih zanosa nema.

Riječi su ubojice mladosti, ubojce nevinosti.

Djevojčica, dijete što u život tek  treba da kroči , sluša otvorenih, orošenih očiju . Čak i ona vidi kako iz bijele anterije lebde ruke , od ramena oko vrata do kose,  uvijajući se i  mrseći je. Lepršaju blijede ruke nalik anđeoskim, povlača kosu na lice i sklanjaju je, čas otkrivajuči  rumen usta, čas zagušujići vatre plam očiju

Ruke lagano klize do grudi, mazno,treperavo prelaze preko njih, one hoće da iskoče, ona ne da. Iako dijete lukavica je to. Dovoljno i  previše se vidi. Sve mimo toga je vulgarno.Ruke se spuštaju niže i preko stomaka, pa još niže do bedara. Slike neumoljivo klize do njenih dugih vitkih nogu iz procjepa što vire i sežu od đardina slasti. Do riječi ovih,dragana svoga, nije ni znala  koju ljepotu , bjelinu, vatru i mramornost ima.

Anterija, ne nikako ona sama, je sva u bunilu, dolijeću odnekud velovi bijeli, plavi , ružičasti i jedan srebrenkasti , što se uvijaju, plešu i grče  na makadamima budućih dodira, milovanja i obeznanivanja. U ludili sve leprša, igra, vije i leti na sve strane.Neka čarobna muzika, njoj nepoznata, kao opsjena  se uvlači u čula i opija.

Svi se otvori zabunili i pobunili, pomknuli i razmaknuli, ovlažili i razigrali. Dodira, milovanja, strasti i još po nečeg prelijepog su željni. Nudi se sve, i raspada. Rasplesane noge, lepršave ruke, uskomešana srcolika kadifica, rumena usne i medna  usta, sedefaste cvatajuće grudi, labuđi vrat i ruste kose.

Ne možeš ni opisati ni nabrojati tu milinu i ljepotu,još manje osvojiti.

Sve hoće da se preda, da se izgubi, da se bjesomučno daje. Predaje se šuma, predaje se žbunje i grmovi, vrtovi i  gajevi, med i rumen, kadifice i svilice. Sve hoće da se uznese, da izleti.do neba i poleti do mjeseca i zvijezda i  još dalje do maglica. Sve je orošeno mirisima snova , da  se u njih , u tijelo  nevinosti, strasti i čežnje njen pjesnik zagnjuri i izgubi.

Jer njen dragi sada je  i pjesnik, koji sa njom na javi sanja buduće njihove ljubavne dane.

Pjesnik iznenada i neočekivano, lagano i blago sakuplja skute anterije, ovlaš, vrškom ruke prelazi preko đul medenog brežuljćića. Sve je vlažno kao  poslije jutarnje rose.Sve je uzdrhtalo,  ustreptjelo,  pomahnitalo.

Tijelo grči i uvije, pa srce i nestali um odgovor tijelu daju , vape, vrište i mole:

” Joj,mamo joj, mamice, crven fesić u dragana moga, joj da ga hoće jako nakriviti oj mamo,mamice.“

Pjesnik joj tada dodiruje  bez dodira, skoro bestežinski bjelokosne grudi i diže ih i nosi. Grudi cvile,  ječe, jauču i izdišu; poljubaca su, dodira,stiskanja, muških ruku željne; hoće da se raspuknu.On skida poglede sa te ljepote jer i njegovo srce hoće da se slomi i u pakao ga prevede. Navodeći djevojčicu da se zaljubi i on sam postaje žrtva nevinosti.

Jedva osjetilno milujući i ljubeći  grudi, pupoljke i cvijeće, sve u anteriju  potiskuje, vraća i ušuškava. Skoro nečujno, promuklo kao da avaza nema, kaže:

Nećemo sada mila, vrijeme ti nije. Sklupčava  se niže uzdrhtalih grudi i malo iznad uzbibanog đardina mirisnih ljubičica i šapuće:

-Volim te mila moja, proljeće moga života.

Ona samo raspomamljeno diše, više ne želi ništa da brani i odbija. Ona samo hoće da se daje i anterije mnoge i mnogo, što češće, svaki dan i noć da skida.U njoj se žena rađa.

I zbog toga, dijete  već slijedeći put mora da se izgubi, izbezumi i preda.Misli jedva skreću od tog nekog skorog  dana i onda sneno i zaljubljeno progovara:

-Znam mili moj i ja sam tebe večeras zavoljela.“

Tu je Dobri zastao u Hanine safir oči pogledao, pa pogled niz tijelo spušta. Ona njegove oči prati i vidi, sva je raskopčana, ustrepatal i uzvarela.

To je Dobri njen plam uznosio i na vrijeme je prekinuo. Zahvalna mu zbog toga. Nepoznati su joj ovi ljudi, sramota bi joj bilo. Nije ona osjećala stid i nelagodnost zbog  doživljenih dodira. Ne, to je tako prirodno i očekivano došlo. U ljubavi je sve prirodno.

Kao poljubac grlica malih. I ona želi da i njeno perje leti i da je Dobri čerupa, još isto veče.

U sebi osjeća vatru, ne vatru nego vulkan,što hoće da se nebu vine.

Tu je Dobri prekinuo, cigar zapalio, konjaka  neuobičajeno jak gutljaj coknuo, kurvoazije je tada pio, dim otpuhnuo , pa se nešto zamislio, neko bi dodao i očima zaiskrio.

Kod Zlate, Lele i Frke suze i hanterije lahore dugo već, snoviđenje ih zbunilo i uskomešalo. Frka je nešto neutješnija. Nije da anterije nema ,ima je, ne ovu Zlatinu brilijantno bijelu,već bagrem bijelu i mirisnu. I safirmu i rubinovu ima. Spremala se za ljubav ona. Nikad ih nije i nikad više neće obući na način ove male djevojčice kojoj Dobri večeras poklanja priču.

Bujice suza, podsjetile ih na djetinje dana i žao im  sebe samih. Nisu ni ljubomorne na to malo djete , plavetnih očiju,  što hoće da se da i ženu da  rodi. U tren im bliska postala. Sretnica je to. Tek tako, reda radi, malo zavisti ima.

Lenji zino, otežao, par ženskih suza na ruku mu kapnulo. Mala Guza suze kanula. Liže ih i konta baš su slane, kao što kažu. Puno je to misli, pa se umorio. Ne progovara, ne zbog lenjosti, sada zaista ne nalazi ni misli ni riječi. I još misli ova Mala guza,  glupa je ili pojma nema. Ni mukajet, samo plače.

Oma nije ni slušao, apetitu pažnju posvetio i udovoljio ,kavonoza se ostavio i čudi se odakle ta tuč tišina odjednom. Sve nešto misli da se drugi ibrete njegovom apetitu. Nije ga briga.

Deba prvi put te večeri pametnu progovori:

„Ne reče nam, jesi li ti nju natakario?“

Oni jašu Mojsije harmoniku baca IV Epizoda / V dio

Tu žensku, djevojačku kućnu anteriju ćemo morati predstaviti na jedini mogući način, kada se steknu uslovi za pokazivanje njene svrhe. To će biti vrlo brzo, već u tekstu koji slijedi.

Deba se vrpolji ne smije da zucne, njih je četvoro: Mojsije ,Zlata ,harmonika,i Frka,a on je sam. Ne vjeruje on,  da će ga iko zaštititi.

Đugum Frka samo što mu nije dala nogu. Njemu će to biti normalno.

Dvoje se nađe,  pa se poslije ne nađe. Nema tu nikakve filozofije.

Samo ni on, ni ona tu nogu još ne slute. Blagost ljeta i miris noći ih opija i zavarava. Dobro, legne tu i koje piće više, a dardina mi, i  takar pride.

Onog Dobrog nikako ne mo'š prokontat. Sa svima dobar i sa svima druguje i šuruje.Nije to dobro, konta Deba. Tu nešto ne štima.Ne m're čo'ek toliko dobrote u sebi nafatati.

Lenji toliko lenj ,lenjivac mu ravan nije.I njemu će Frka crveni dati i doživotnu zabranu prilaska, obaška. Skoro da i ne diše. Džaba mu, sada ,  Mala Guza vještačko daje i remeti  ritam. On u sve veći bandak pada. Stvar navike.

Oma gleda kako će koga u bulu uvaliti i natandariti. Bolje on nekoga , nego neko njega. Čista logika. Kosa nešto poboljevala, tu veče nije došla .Poslala Omu nervoznog i pregladnjelog; nije joj se dalo kazane  pripremati i prati. On kaharli, stvarno večerao nije, pa se sofre dohvatio i  brsti.

Herco u Lelu Jelu Jelenu zateleban k'o hipnotisani  kurban u nož. Dva zečića svaki čas , iz bašte  u odaju, jal’ iz odaje u baštu.Lejla sva uzbibana i  sve nešto pjevuši, ne može se razumjeti što, ali svakako na neki veseli sevdah sliči. Za njih drugi ne postoje,samo im jahanje na umu.

Nije to da bi Mojsije imo razloga heknut harmoniku. To je zato što tako mora biti.

Dobri večeras plaho tužan bio,ali vješto krije.Proljeće kao da se gubilo,djevičanske ljubičice su nestajale. Mali Princ je odlutao, nebo je još jednog anđela uzelo. Svakog trena po jednog. Koliko samo nevine dječice zvijeri iščekuju i nestaju.

Tu je i Hana rođaka, koju Zlatina majka ostavi , da nadzire kuću , da se kakv nered ne bi zbio. Upečene  i kisela ko turšija u ustima djeteta. Uspravna ka kameni stećak ispred muzeja,  sa strane gleducka  o mršti se.

Deba nju ne zna ,ali mu se čini da kolonjsku žubori.

U crnoj školjskoj kecelji skoro do poda,zakopčana do grla,rukavi  do maloga prsta.Vrpolji se i samo u Dobrog bleji. Debi je nije žao.  Misli tako joj i treba,jadna li joj majka. Ne zna da u belaj živi gleda.

Vrti se Deba,uznemirio se,Frku i ne gleda samo joj od jeda jednu dojku stišće i ka sredini gura. Onu manju,razrooku, desnu  na lijevo. Ona ga strelja očima.Kasnije će ga osveta stići. Da li za ovu ili neku drugu veče; za ovu fazu priče to nije bitno.

Lenji u njega pa u Dobrog zenta i pogledava. Zna Dobri to ga Lenji moli, kumi, učini, prozbori nešto. Konta sporać, ovi mu Dobri večeras neku smutnju sprema. Previše je snen i tužan. Nije ni slutio koliko je u pravu bio.

Dobri večeras nije htio doći, kaharli bio, a dobro večero. Taki je red kad se insan na akšamluk sprema. Dobro se doma najesti da bi se godpodski mezuckalo. Nije  to zbog večere, iako mu se danima ništa jelo nije, a moro.

Zamolila ga Zlata da dođe. Kaže majka joj pizdunčicu ostavila da je nadgledava.Ova se zdušno toga prihvatila, jer Zlatu očima nije mogla vidjeti. Načula, za bolero, šalove, plesove, vrisku i ciku .

Ne boji se ona ničega ali osvetoljubiva bila i želi da joj Dobri pripomogne koliko može.Sve mu o Hani-Ani ispričala.Hana sama sebe Ana prozvala ,modernije joj zvučalo.Ništa joj to nije vrijedilo.Vidi ona da ove blentovije nije dojmila, pa se malo pokunjila..

Dobri se okreće Mojsiju, zna nagodan je večeras, jer novu harmoniku ima, a i Zlatu miluje. Dogovor je dogovor. A dobar dogovor plahom takaru vodi. Zasjela mu među koljena,anterija se ko bijela đula rascvetala.Bjelina se na sve strane razbacala. On joj nešto šapuće . Ona ustaje zove Lelu i Frku; njih tri u kuću odlaze.

Dobri,  k'o tamo neke stranjske hablečine, ili progovorit ili ne progovoriti, pitanje je sad?

Pogledava ka Lenjom, ovom mozak otekao, koliko šareti. Dobri mora  i hoće da progovori , ali zastane jer vidi Mojsije rukom stop signališe. Ostalim oči na drške ispale.

Okrene se i ima šta vidjeti.

Tri vile, tri anđele, tri djevojčice, tri žene u osvjetljenu đul baštu iz tamnog vajata kroče.

Ne hodaju, lebde grlice mile, kao reflektorima nebeskim obasjane.

Zlaćanu vilu Zlatu samo su  po plamenoj rubin anteriji  prepoznali. I nekako drugačija u društvu drugih meleka bila. Joj vatre, kao sunce u zalasku nad morem,šro svjetluca i iskri, a talasi ga ka obali u srce dragana ulijeva.

Joj bjeline što vri; ni behar joj ašlame nije ravan, joj crvenila boliglava, ljudi mili. Prsatija, jača, utegnutija, sve kipti, dankanova za nju dim i magla bila.

Da nije svilom vezena i pojačana, anterija bi se se raspukla na tri dijela; leđni, prednji lijevi i prednji desni. Znamo zasigurno. Musa se u Heroda pretvorio, pa u pokćerku  Salomu bleji, nije mu više bitno što harmoniku javno vara. Zna oprostiće mu prva ljubavnica sve , zbog ljepote te.

Deba je već od početka večeri vidio na koji bi to merak moglo proizaći, zato nije smio u Zlatu ni zavirit. Sve se nada oprostiće Mojsije ,radi nje i njega samog , što on tu ljepotu mjerka.

Anđeoska Lela Jela Jelena u safir anteriju obučena. Stasita je je tih godina  bila. Plavetnilo; nijansu od neba poslijepodnevnog tamnije; crnu joj kosu miluje i ljubi. Ružičaste i srebrene niti krugove i srca prave ; tamo gdje  tijelo samo po sebi pupa i bubri.J oj brežuljka, joj pupoljaka, joj mramor nogu, ruku,  grudi, ljudi moji. Đardin se tek mirisom rosnim naslućuje. Gejše bi joj na nauk trebale dolaziti.

Hercu herc namah strefi, i figurativno i bukvalno. Oduševljenje i zanos bez daha ga ostavili, tako da udar niko pa ni on osjetio nije.Samo se za srce hvatao i dah tražio.Svi mislili da se od silne ljepote zapanjio ,pa se prenemaže.

Tek da vidite Frku.Blista ljepotica mila. Sjaji Princeza milošču  i sjenu na đul bašću baca. Bašta se zastidjela. Bjelja i blistavija od brilijanata, svjetlucava anterija , ovjekovječava njenu put orijentalke.Ona je sada jemenka iz hamama, čoček djevojke iz saraja i čengije iz harema.

Niko ne priznaje , ali na Salambu haramsku najviše liči. Nasuprot bjeline atlas svile iskri njena tamna figura Afrodite sa mediteranskih valova. Blago licem boginje mudrosti i strpljenja , sa bogumilskih podneblja strašću i nevinosti gori i vri. Djevojčica u njoj vapi, kumi i moli za  poljubcima, milovanjem i ljubavlju pravog muškarca kojeg ona nikad neće imati. Ona to još ne zna, tek negi nagovještaj, neki hudi osjećaj joj rovari dušu.

Sve tri preko čela u kosu zlatne lančiće ukitile.Oko nožnih članaka narukvice okačile,u rukama velove pripremile i smiju se, grlice i golubice mile.To radost, ljubav, esenciju života sa nama blaženim i blesavim hoće da podijele.

Pa hajde, ne ljubi, ljubav ne vodi i ne popij. Bolje se upucati ko kurban pred klanje, nego  tu svjetlost ne doživjeti.

Joj, ljudi dajte da pijemo,život da slavimo. I đardinima da se čitav život skrivamo.

Pijano pijanisimo.

I u smrti ve ljubav i muzika je.

Bosanka i kad mre želi da se daje ; žudi za ljubavlju i umire.

Malo se od zaprepaštenja i ushićenje odmaklo, neki uzdah prometnuo, neka ruka otišla pod anteriju, tamo gdje joj u društvu nije mjesto. Neka oprostiće čitalac, ove se rijetko, uglavnom u mnogim životima nikad ne dašava. Zbog putnika nenamjernika smo malo anterije primirili.

Svi nijeme, svi nešto iščekuju, kad eto Dobri, neko bi rekao led čovjek, kao da ga se te ljepote ne dotiču, progovara:

„Vidim,Mojsije, harmonika glanjc nova, vjerujem da joj, što bi Deba rekao, fržu još nisi skinuo. Imaš li pojma , kad bi otprilike celofan pao?  Debu interesuje svirka neka. Recimo nikad mu nisi svirno onu:

”Dođe jesen rana,jabuke i kruške zriju,

Kuku meni, mene ćale ćera u armiju”

”I nisi” – razgovorio se Lenji,jedva dočekao.

Deba ćuti u harmoniku srebrenu što se presijava bleji; sve se nešto jadnik nada.

-Fićfiriću ti se to  Lenjom i Dobrom i ko zna još kome, k'o biva na mene, Zlatu i harmoniku žalio. Ne ide ti to sa novim ćemanetom tek tako.To ti je k'o sa junferli djevojkom. Nek ti Dobri to ispriča. On to najbolje zna. Ja ne smijem, puno bi me Zlata poslije mogla propitivati, možda bih i kakav degenek fasov'o. On to bolje umije.  A tu pjesmu idi Beštiji neka ti ona poskočice kraducka i falša.’

Dobri preuzima nema mu druge, ali ipak provjerava.

Herco ga ne čuje, žvalji se Ibrik Lelom, iako se tek iz spavaće vratio. Provjeravao anterijska svojstva i djelovanja, iako ga srce strefilo.

Što ti je Bosanac i kad odapinje on ljubi, ljubav vodi i umire.

Lenji kažiprstom odmahuje srce mu potaman, opet je Debu na belaj navuko.

Oma kako pregladnio tako kavonozima još uvijek trpa hranu u se. Zaboravio da je Kosa plaho bolesna.

Što ti je stomak?Kad je prazan insanu ni ašik ljuba ne pada na pamet.

Debu, ipak stomak u tandaru pretekao nije. Ni u takaru prevazišo nikad nije.

Vidi, nema druge, mora on, otpočinje, čini se malo nespretno, ali jedino se tako Debi može nešto objasniti::

”Junferli djevojka ti je himenli čeljade. Mlado veselo, lijepo, čedno i probuđeno. Svrbi na sve strane, nema se mira, ne može se  sama počešati, ne koristi, a lijek se mora naći.

Znao sam jednu japanku, zvali je Niko Tako. Poslije promijeila ime u Acbo San Metako Vaouh. ( U prijevodu: Joj, mamo mamice , skoro, ali  isto mu se kanta.) .

Oni jašu Mojsije harmonike baca / IV Epizoda / Treći dio

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću.

I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

Taksi polako klizi do ulice iznenadnih poljubaca, do kučice male i  trošne.

Na vratima Frka u rubin  anteriji. Sa kapidžika se čini malo većom i krupnijom. Anterija se raspucava i nudi. Priđem i saginjem se da  je poljubim , ali ona okreće glavu i poljubac na obraz pada.

Žena se se smješi kroz suze . To nju Dobri za majku zamjenio. Drago joj i uvodi osjedjelog zbunjenika u kuću.

A tamo, odar boli i tuge.

Na odru ; svilenom od bjeline ; nježnom od ljepote ,urešenom đulama svih boja, prekrasno dijete u anteriji, plavičastim safirima  optočenoj , sanja. Strast svoju, neutoljenu, vedrinu svoju, nepatvorenu,  žeđ za životom, neugaslu sa sobom, na nebo nosi.

Buket djevičanskih ljubičica joj u ruci i jedna slika. Znam je, lica anterijska i nevina sa nje glede. Igrom slučaja ja pored nje i zagrlio je, lagano kosu joj ljubim.

Sada joj lice mirno i spokojno ; kao da je odahnula i smiješi se.

Piano!

I u smrti –  ljubav i muzika  sve je.

To je dijete moje ,naša ,mala Velika Frka je usnula.

Kraljica vrišteće boli , čini se sni.

O Frko, Frkice otvori oči, mladoženja tvoj , Princ Mali je došao.

Čuti dijete, ne progovara.  Neumorna od čekanja mene neuviđavnog, umorila se,  pa spije

Oko nje nema nikoga , samo kćer joj, tuga i ja.

Kapi kiše po penđerima  liju i pjesmu nose:

-Ti si nam bila u svemu naj, naj, naj; u sve'mu naj.

Priđem meleki i poljubacem joj, kao nekad , orosim  onaj dio između kose i čela i samo jedna jedina suze kanu na usne njene.

Znam sada bi se smijala i ne bi dala da joj tu suzu brišem,već nestašno čekala da se sama u usne upije.

Kćer kaže :

Ma'ma bi htjela i poljubac nježni što sve znači.

Sve zna . Majka ispričala. I šta se zbilo i što se nije zbilo ; a trebalo je da  se zbude.  Glupava mladost ili dušmani neki, ili jednostavno sudba, na put nekoj sreći uvijek nesavladive prepreke nose.

Zastidi me ova mlada žena, načisto.

Kćer mi kafu, žestoke cigar plave kutije , za koju su francuzi ukrali Frke ples, bez filtera i kurvoazije, čitav bocun i dvije kristalne čaše  na sto iznijela.

Kaže, ma'mo mame joj rekla  šta volim, a i trebaće mi. Dignem obrvu na ono ma'mo mame. Ona se nestašno smješka, kao nekad Frka.

Na tacni srebrenoj pismo. Kaže za vas je. Osvrćem se i gledam, nema nikoga  doli nas troje.

Ide ona sada nazvati brata i ka'sti mu da je majka umrla. Brat joj u tuđini radi. Nije bio doma već pet godina.

Majka joj znala da ću  , po običaju , odocniti kad treba odocniti i sve pripremila za to kašnjenje. Poželjela  jednom glavnu ulogu po svom scenariju odigrati. U tom scenariju  sa njom se oproštam na njen način.

Još jednom joj život scenario po njenoj zamisli poklonio; skoro. Onu veče bjeline i oproštaj poljubaca i hiljadu pahulja  bijelih.

Ode  Frkina kćer u drugu odaju.

Ista ljepota . Mila i blaga.Vrckava i vesela. Ni tuga to ne može ukrasti. Diskretna. Nadam se da je bolju sreću u životu ma'mo mame pokupila.

Primičem sto odru blještavom  i čitabe što sam za nju pripremio iz đepova vadim. Uzimam njenu desnu ruku u moju lijevu ,  đozluke na nos tandarim i čitam joj:

Predah pravim, cigar palim. Dim polako uvlačim i otpuhujem. Kontam dim joj nikad smetao nije, a i pušila je u ona naša vremena. Poslije nije. Za cigar treba kafa, piće i društvo. Pića i kafe imala, društva nije. Šta će joj onda cigar go golcat , da je truje. I poće bacila. Samo joj kafa ostala. Okretala je, iz navike u nju gledala. A mene nema pa nema. Znala je da tako mora biti. Ne treba joj fildžan za to.

Kurvoazije sipam i cokćem.

Čašu odlažem i Frku gledam.

Ne javlja se, ćuti. Zeru ublijedila, kao insan koji  nešto sprema, a tuga ga mori.

Joj,Frko Frkice,gdje si sad?

Gledam to djetešce , u anteriju bijelu svoju ljepotu obukla. Misli se kovitlaju u dane kada  su anterije bile sve .

Anterija je haljina nad haljinama, kao meleka među djevojkama. Anterije su mogle biti svečane,  kućne i djevojačke. Ova svečane treba  raskošnoću i bogatstvom da zadive posmatrača.

Kućne  i djevojačke su bile namjenjene oku pojedinačnih posmatrača. Nikad u isto vrijeme te haljine nisu mogle nagledavati dva para muških očiju. Nikako , jer bi to bio otvoreni grijeh i ulaznica za pržun.

Kućna anterija, eh. Ta je u samom raju skrojena. Žene su najviše voljele anterije boje rubina ili plavog safira, zavisno od blagosti i bjelokosnosti lica i tijela. Djevojke su voljele antertije brilijantne bjeline i svjetlucavosti.

Anterije su bile bogato i raskošno izvezene đuvezlijom, srebrenom i zlatnom svilom. Druge boje su se uglavnom izbjegavale, ali ukoliko je nekom detalju radi kontrasta i raskođi bila potrebna svila neke druge boje, ona se vezla.

Zamislite sada boju rubina, safira ili brilijanta, zatim ružičastu, srebrenu, zlatnu, modru i zelenu svilu i vješte ruke vezilja,bile one žene ili djevojke. Koji je to spoj ljepote, mladosti, ljubavi i strasti i vještine.

Anterije su se uvijek vezle u društvu ; da bi se mogla razmijeniti iskustva i novi vezovi i novi uzorci svila za vezenje. U društvu se ljepše veze,veseli i raduje.

Nekad se vezlo šutke, nekad se šalilo i tračalo. Nekad bi se sve zabibalo i  prolomio bi se ženski glas: čist, kristalno jasan, veseo, vrckav, čeznutljiv i nježan. Nekad blag i umilan, nekad opor i ogorčnen, nježan i tužan. Ponekad čulan i strastan, najčešće veseo i razuzdan. Ali uvijek, baš uvijek, pri svakom vezenju se morala više puta , od srca, otpjevati ona:

„Joj,mamo mamice,crven fesić u dragana moga joj,mamo mamice…“

Rjeđe ona

„Moj dilbere,kud se šećeš, haj, štio i mene ne povedeš…“

 

Kako i  bi?!

Često pominjemo anterije i nevinost. Većina ljudi misle da znaju šta je to i kako to izgleda.Vjerovatno neki znaju.

Mnogu samo kažu ; anterije su starinske anterije i njih su izrađivali terzije.

Mere biti.

Da su starinske nisu. One su neuništive i za sva vremena i prilike krojene.

Kad se  dvije ljepotice : žena i anterija sastanu; ništa ljepše i svežije se u dunjalučkim rabotama ne može vidjeti. I nikad neće zastarjeti.

Vi mislite da ćemo sada razvezat priču o grlicama, đardinu i cvijeću i tako to. Hoćemo, ali kasnije. Polako, po redu.

Ma jok boni. Ne ide to tako.

Priča ide prvo o anterijama. Kako ćeš pričati o anamo onoj ljepotici,  kad joj se još nije anterija izvezla ni natandarila. Pa onda , kad se obuče,  mora se malo pronosati,pa mazno prošetati.

Ovdje ćemo stati,vi nas radoznalci zamalo na tanak led navukli. Hoćete sve nešto preko reda, bezbeli. Mora sve potaman.

Terzije su pravile anterije za bogati svijet, dokone žene i lijena ženska čeljada. Te terzijske navlakuše na tijelo nisu imale ni duše ni ljepote. Ponekad bi im se posrećilo,  pa bi nešto nalik našim anterijama napravili. Urijetko.

Krcate im anterije zlatne svile, i krute ko da su od pravog zlata pravljene. Đez’ ba ti vidio da išta valja ako samo zlatnu svilu takariš i štancaš? Ima zlaćani sjaj da uguši pravu ljepotu.

Malo skrenuli, ali ćemo se brzo vrnut na pravu riječ.

Mi gledali i pregledali, čak i baterije poneko upotrebljavo, i još uvijek nismo sigurni da smo dobro vidjeli i šta smo to vidjeli. Ako ne znamo protumačiti i skontati, znamo opisati. Bar tako mislimo.

To što smo vidjeli ćemo vam ispričati. Tako je najlakše i tu zabune nema.

Pitanje za Stivena Hovkina (Stephan Hawking ) – III dio(Stephan Hawking ) – III dio

 

Još neke neobavezne poruke S.H.

Ima jedna knjiga * koju dvije milijarde ljudi bezuslovno prihvataju kao dar Božje Milosti.

Knjiga je nastajala u periodu od 609 do 632. godine.Većina„istočnjaka“ ali još više „zapadnjaka“,nije upoznato sa njenim sadražajem i o njoj govore gluposti koje proističu iz neupućenosti i neznanja.

Ono što je važno treba i podcrtati:

Šesti vijek je period kada podjela rimskog carstva i nametanje hrišćanstva koje počinju gurati zapad u mrak i izolaciju srednjeg vijeka.Ostali dio svijeta je tonuo u mrak neznanja,varvarsta,razvrata i nevjerstva.

U takvim obeshrabrujućim vremenima  u središtu prvog monoteističkog Abrahamovog svetog hrama  objavljuje se Knjiga.

Ona će jednu bezumnu,surovu,barbarsku i mnogobožaćku prostor prosvijetliti do krajnjih mjera za samo tridesetak godina.Knjiga je bila krcata obiljem,blago rečeno,mudrosti koje navode na razmišljanje.i izazivaju preporod.

Za samo stotinjak godina taj preporod unosi mir u domove stotine miliona ljudi širom Azije, Afrike,Bizantije i Pirineja. Tokom potonjih četrnaest vijekova broj onih koji vjeruju Knjizi širom svijeta se povećao na preko dvije milijarde ljudi.

Mnoge mudrosti te knjige su pretočene u naučna saznanja i istine.Dobar diojoš uvijek čeka na spoznavanje.

Navodimo neke misli iz Knjige koje se mogu dovesti u vezu sa naučnim radom Stivena Hovkinga  i općenito naukama koje se bave Univerzumom :

-Njemu pripada vlast na  nebesima i zemljom.On oživljava i usmrćuje iOn može sve.

-On prethodi svemu i On zna svaku stvar,(On)će ostati iza svega,vidljiv je (po svojim djelima) i tajan ( nevidljiv po Svom biću).

-Što ne pogledaju u nebo iznad sebe,kako smo ga sagradili,a na njemu nema nikakve pukotine.

-On je stvorio za vas sve što je na zemlji,zatim usmjerio moć i naum prema nebu i stvorio ih sedmokatnim nebesima

-I Mi smo iznad vas stvorili sedam slojeva,i Mi nismo nepažljivi prema stvaranju(1*)

-U stvaranju nebesa i zemlje i izmjene noći i dana ima znakova za razumne.

-Mi smo stvorili nebesa i zemlju i ono što je međi njima u šest dana (vremenskih perioda)  i nije nas našao umor.

-Reci:“Zar vi uistinu poričete Onoga koji je stvorio zamlju za dva dana (vremenska perioda) i Njemu pripisujete drugove.To je Gospodar svjetova.

-I stvorio je na njoj nepomična brda iznad nje..,

-Zatim odluči (da uredi)  nebo,a ovo je bilo u plinovitom( stanju)

-I On ih odredio (da budu)sedam nebesa u dva dana (perioda) i odredio svakom nebu njegovu dužnost. Ukrasili smo najbliže nebo zvijezdama i čuvamo ih.To je odredba Silnoga i Sveznjućeg.

-Mi nismo stvorili  nebesa i zemlju i ono što je među njima za zabavu.

-Mismo ih stvorili  samo s mudrošću (svrhom) ali to većina ne zna (*2)

-Nema ni jedne životinje na zemlji,niti ptice koja leti krilima,a da nisu skupine slične vama (u stvaranju i održavanju) (*3)

-On je onaj kojim je spustio  vodu s nebesa.(*4)

-…Bog je dobročinitelj svim svijetovima.(*5)

-Mi smo stvorili na nebu zviježđa i ukrasili smo ih radi gledalaca (*6)

-Bogu pripada tajna nebesa i zemlje (*7)

-Zar ne vide oni koji ne vjeruju,da su nebesa i zemlja bili cjelina,pa smo ih Mi razdvojili,a od vode smo stvorili svaku živu stvar.Pa zar oni ne vjeruju?(*8)

-I on je stvorio noć i dan,i sunce i mjesec,u svemiru svi plivaju.(*9)

-…koji je stvorio svaku stvar,odmjerivši je mjerom (zakonom).(*10)

– Bog počinje stvaranje,pa ga ponavlja.(*11)

– Slavljen je Onaj koji je stvorio parove od svega…(*12)

-Mi smo stvorili nebesa i zemlju i ono što je među njima samo sa mudrošću i određenim rokom ,a nevjernici okreću glave od onoga čime im se prijeti.

Mi smo zaiste sve rodili prema odredbi (zakonu).(*13)

-I Sunce ide svom smiraju.To je odredba Jakoga,Znalca.(*14)

-Niti je Suncu potrebno da dostigne Mjesec,niti noći da pretekne dan,i sve u svemiru pliva.(*15)

-Tako mi neba punog putanja.(*16)

-Sunce i mjesec (se kreću) prema određenom računu (putanji)(*17)

-Kunem se zvijezdama koje se vraćaju/koje idu i koje se kriju! (*18)

 

Mali prilog teorijama sudnjeg dana;velikom(j) smrzavanju,sažimanju, rascjepu i promjeni:

-…i brda se prospu,i pretvore se u razasutu prašinu(*I)

-Onoga dana kada bude nebo kao rastaljena rudača,/a brda budu kao raspucana vuna(*II)

-Nebo će se tada raspuknuti.(*III)

-a mjesec se pomrači/i sastave se sunce i mjesec (na jednom mjestu i jednom            vremenu)/Ne,nema skloništa .(*IV)

-Pa kada se zvijezde ugase/i kada se nebo rastvori/i kada se brda smrve,..(*V)

-i nebo će se rastvoriti,pa će biti vrata/i brda će se pokrenuti pa će biti kao zračna opsjena (fatamorgana)(*VI)

-Kada se sunce smota/i kada zvijezde popadaju/i kada se nebo ukloni (*VII)

-Kada se nebo rascjepi,/kada se zvijezde prospu,/i kada se mora otvore(i spoje) /i kada se grobovi isprevrću(*VIII)

-Kada se nebo rascjepi/kada se zemlja izravna(nestane brda i planina) /i izbaci ono što je u njoj i postane prazna,(*IX)

-Mi vas možemo smotati u desnicu.

-u vama samima ima znakova za one koji razmišljaju

O vremenu

– danu koji je pedeset tisučća godina kako vi to računate

– danu koji je kao hiljadu godina kako vi računate

Još jednom moramo naglasiti da ove riječi dolaze sa početka sedamog vijeka.Dakle;izrečene su prije prije četrnaest stoljeća.Možete uzeti historiju i tražiti slične naučne i prosvetiteljske mudrosti.Do Kopernika i Galileja nećete ništa naći.Od njih;misao po misao otkrivaju se djelići nauka izrečenih u Knjizi koju vam preporučujemo.

Ja nisam naučnik,niti poznavalac rada S.Hovkina , osim onog uobičajeno površnog laičkog čitanja  štiva koja se nude. Znam da je on jedan od rijetkih naučnika koji se zista potrudio da svoje radove približi takozvanom običnom čovjeku.E,to je dostojno razmišljanja umnog čovjeka.

Nisam ni veliki poznavalac Kur'ana.Da li to iko to može reći za sebe kada se neke njegove Istine tek otkrivaju ili čekaju da budu otkrivene?Da li ikoima toliko sveobuhvatno znanje da ga shvati.

Ja sam  čitalac kome ne smetaju Hovkinove misli i riječi jer svako ima pravo da misli i da bude mislilac,kao što svako ima pravo da se kreće.

Netolerantni i nepodnošljivo iskljičivi način na koje su izrečene riječi o Stvoritelju i njegovom djelu smetaju me kao ljudsko biće koje vjeruje u Boga  Stvoritelja zemlje i nebesa.A ja sam samo jedan od milijardi,pa vidite koliko je to uvrijeđenih

Neobavezne poruke važe i za one komentatore i pobornike Stivena H. koji tvrde,da za  argumente za ili protiv njegovih stavova,uporište ne mogu pronaći u svetim knjigama.

Lipi pozdravi.

Vodič za neobavezne poruke Stephan Hawkinga

* Kur'an

**Historia est testis temporum,lux veritatis,vitae memorae,magistra vitae,nuntia vetustatis.

/ Historija je svjedok vremena,svjetlost istine,život pamćenja,glasnica starine./

 

*1 – 57.6.Kaf 2 i 3.// 2.El.Bekare29 /// 23.El-Mu'minun 17. isto i 67.Mulk 3.i.4.sa poučnim dodatkom:

nauka 20 vijeka dijeli atmosferu na:toposferu, stratosferu,mezosferu, ermosferu,

egzosferu, jonosferu i heterosferu.Sem toga broj 7 je na orijentu simboličan (formulističan)broj koji označava mnoštvo tako da se tu mogu priključiti i djelovi atmosfere poput Magnetosfere, Van Alenovih pojaseva zračenja ,pa čaki plutajuće plazma cijevi (u duhu Kur'ana : plivajuće plazma cijevi – što jeu kontekstu zemljinog okretanja oko osvoje ose adekvatniji izraz.)

*2 – 3.Ali-Imran 38.1/Kaf 38.//41.Fussilet (ES Seđde) 9-12. ///44.Ed-Duhan 36. i 39. i En.Nahl 3.

*3 – 6.El-En'am  38.(upućuje na zajednuičke osobine DNK)

*4 -6.El-En'am 99. / 16.En-Nahl 65.

*5 – 2.El-Be kar 251 (savremena nauka govori o mogućnosti života na drugim planetama,paralelnim svijetovima …)

*6 – 15.El-Hidžr 16 isto govori 25.El-Furkan 61) .( teleskop Huble dan za danom

otkrivao ljepote univerzuma ,a i ostali teleskopi ga slijede i potpomažu)

*7 – 15.El-Hidžr 77.

*8 – 21.El-Enbija  3o.

*9 –  21.El-Enbija 33. i 36.Jasin 40.

*10 – 25.El-Furkan 1.

*11 – 30.Er-Rum 11

*12 – 36.Jasin (muško-žensko,pozitivno-negativno,materija-antimaterija…)

*13 – 46.El-Ahkaf  3./54.El Kamer 49.

*14 – 36.Jasin 38.

*15 – 36.Jasin 40.

*16 – 51.Ez-Zarijat 7.

*17 – 55.ER-Rahman 5.

*18 – 81.et Tekvir 15.i 16.

 

*I – 56.El-Vakia 4 i 5.

*II  – 7o.EL-Me'aridž 8.i  9.

*III – 73.El-Muzzemmil) 18.

*IV – 75.El-Kij ame 8.,9. i 11.

*V – 77.El-Murselat8.9. i 10.

*VI – 78.En-Nebe 19. i 20.

*VII – 81.Et-Tekvir 1,2,11

*VIII – 82.El-Infitar1-4.

*IX – 84.El-Inšikak 1.,3. i 4.

 

Oni jašu Mojsije harmoniku baca / IV Epizoda / II dio

Ustajem,kasno je poslijepodne,brzo će ga akšam smijeniti.

To je ono,naše vrijeme , kad ludovanje kreće i ne može da se zaustavi. Zna to ona;z nam to  ja. Mislim vrijeme je da pođem.

Kaže sjedni, još jednu zapali.  ‘Ajd’,poslušam je. Sada će ona , samo nešto da završi. Nešto se zamisli, otvori onu , ovih novih dana haber kutiju i pristavi nam Keminu:

Hiljadu pahulja bijelih.

 

 ona spava

 

Muzika teče, mozak ubija. Sjećanja naviru ko duga poslije kiše, samo se prelijevaju u pahulje duginih boja. Ni cigar nisam završio, ona se vraća.

Pogledam je.

Meni suze niz lice. Ono skoro.  Jedna izdajnička suza ,  u lijevom oku visi, ni tamo ni ovamo. Treći put  u životu,  jer  Ona ulazi u  bijeloj anteriji, nov novcatoj. Mislim da  u onoj suzi , Frka  može vidjeti  svu  tugu  naših dana.

Vrijeme kao da se vratilo ,  na ono veče kad su tri golubice u anterijama bile. Jermenka , ona haramska preda mnom stoji i pogledava u me. Sretna je što me usrećila izgledom , koji mladost doziva.

Kemo tuguje :

Hiljadu pahulja bijelih večeras pada

Umiru pahulje bijele i moja nada

Da li te vjetrovi nose

Jedina moja

Na nekom oblaku mekom duginih boja

Ne zna se ko je ljepši ona ili anterija. Muzika i pahulje joj se prelijevaju kroz kosu, vlaže oči i lice, nalik su suzama. Dotiču joj  nježne ruke, ona ih podiše i sve počinje da treperi i da nestvarno biva.

Ona je ; mila Frka iz Đul bašte , kada je puna nade i života bila. Njeno tijleo igra, gori i lebdi.

Sluti se, ništa  ispod nema. Grudi i noge djevojačke, boje ćilibara , ispod bjelila anterije nestvaran krajolik tvore.  Ona je mlada što svoju poslijednju djevojačku noć oplakuje.

Budući muž nije njen  dragi već očevog prijatelja sa sela sin. Dragi će tu noć usniti i ona će se iskrasti i uplskana pobjeći.

Zla sreća je stizala i prestizala na svakom koraku. Gdje god krene, gdje god se makne,  njena zla sreća je sa osmjehom čeka. Ako nema nesreće, ako se primiri,  neko joj ništavilo utrobu kida,  priziva slijedeću nesreću.

Zato se ovaj bolero posvećuje onoj maloj Frki što na krlilima ljubavi je htjela da živi.

Šteta, mislim, trebao sam ovu ljepotu prije nekih drugih upoznati i ubrati.

Možda?

A možda i ne?

Neće duša Princa malog , ni u ovoj nebeskoj slici, isključivosti.

Ništa drugačije ne bi bilo. Samo bi jedna uloga  u bajci bila  dopisana i tada bajka ne bi bila bajka, već nejasni trolist srama neki.

A ovo , dijete malo,  bi vjerovatno još nesretnije bilo, ako je to moguće. Mali Ptinc bi,  u svojoj dobroti , opet odlutao.

Njoj suze na licu, meni suze u očima, valjda se pahulje tope.

Osjetimo; i srca i duše plaču.

Smirimo se, valja izaći pred svijet. Sreća njena, ona se nikad šminkala nije. Nije joj trebalo, toliko je blistava i lijepa.

Malo se sagnem, poljubim  u čelo, uvijek oniža krasotica bila i kažem:

Čuvaj se  dobroto moja,  milosti puna. Volim te.

Ona se raznježi, suza samo što ponovo ne pođe, klima glavom, riječi nema. Trgnu se i sa osmijehom reče:

” Ali ima da u komšiluku pukne bruka, od zavisti i jeda. Nemaju šta raditi već samo olajavati,i tuđe brige voditi.Sve tračaruše u džamije odreda idu. Ovdje i tebe i konzilij svi znaju , i kakav nas grlice  glas bije. Neke tvrde da su sa vama bile. Mnogo njih. Neke nas mrze što sa nama nisu bile, još više njih. I muškinje nas mrze. Ti hadumčari će me najviše olajavati. Ljubomore i pakosti radi.”

Pušta Montena ponovo i pojačava do daske. Prati me, do ulice, vrata kučice trošne ostavlja širom otvorena. Muzika  titra, bjele sjene nalik anđelima izlaze, kao da ih hiljadu pahulja bijelih na led života tjeraju i pramenova svjetlosti razbacuju..

Zavjese u susjedstvu  se tresu.

Ljepota moja,  me zagrlila čvrsto i ljubavnički . Privija uz mene. Dvije siluete, besprijekorne, bijele i blještave na kapidžiki stoje. Ljepota prošlih dana i sjećanja čine ih  nestvarnim urotnicima. Zalazeće sunce je na njima, dok se pahulje lome i ne tope.

Mahala te sjene, tu bajkovitu nošnju i bjelinu nije vidjela četrdeset   ili pedeset godina. Neki od škiljavca iza penđera nikad. Ni strasnije poljubce žene i čovjeka, što iskustvom i neugasivim plamenom ljubavlji gore.

U predahu ona šapuće šteta, mogli smo dobri glumci biti.

Ja se šalim; nismo vremena za gluposti imali, trebalo je glumiti preteške uloge života.

Zatim me ponovo ljubi dugo,očajnički.Kao na rastanku dvoje ljudi svjesnih da se ovaj djelić sna,  nikada više ponoviti neće. Ja se ne bunim, uzvraćam joj, za sve naše neljubljene dane i noći; i njene i moje.

Dok se rubini presijavaju u njenoj kosi, Kemin refren bruji i ja zapjevušim, možda treći put u životu:

 

Ti si noćes sva u bijelom

Tamo gdje se pjesma čuje

Pahuljice srca moga

Ko te ljubi i miluje.

 

Ona se odvaja,  teško , sli se ispak odvaja. Suze joj u očima.

Nije dobro ,mislim ja!  Neka me ledena  jeza hvata.

Kažem vratiću se mila, nekog od ovih dana , da nastavimo gdje smo stali, ako treba pobjeći od sveg sad…

Uvijek ti Indexi, gdje god kreneš, šta god uradiš, pomisliš ili usniješ evo ti njih. Moraju svojim tuč muhurom  sve ovjeriti.  Neka ih, muzika ljubavi je to, takve više nema. niti će biti.

Ona se smješka, neizmjerna tuga sjaji joj u očima. Samo prošaputa:

-Kako ti kažeš,mili.

Miluje me  ručicom malom po obrazu,dugo, nježno, a grčevito. Okrenu se i lahko, kao pahuljica odleprša. Vidim bijelu anteriju  na vratima kako se i njiše i maše i poljubce šalje.

Tako je izgledao rastanak mladih ljubavnika sa početka sedamdesetih, ne zrelih osoba nekih novoga, a već bajatog milenija.

Trenutak zastane, kao da bi sa vratila i nešto rekla. Glava klima : ne .Ona ulazi u kućicu malu, trošnu i pritvori vrata.

Na kapidžoku zapalih cigar usporeno, duboko udahnuh i izdahnuh. Niz ulicu hodim. Povučem dim,dugo ga otpuhujem. Izvučem pljosku, što bi Mojsije reko alkoholeru, nije kurvoazije, sada pijem štok. Nema više tog slatkog vakta. Gucnem nikad viši cug,skoro da se zgrcnem, ne mogu sebi doći.

Ne od štoka.To život se ponovo zbio. Koračam niz brdo, taksi ne tražim. Niz brdo se sve kotrlja.

Nikad više nisam imao prilike da joj se zahvalim , za svu dobrotu koju mi je i koju nam je poklonila.

To evo sada iz srca i blagosti čiste duše kličem jer znam da me osjeća i čuje:

-Hvala ti velika čestita i mila ženo, mala  Velika Frko , najdivniji prijatelju i dobrota naša. Hvala ti za sve što si nam darovala. Nikad nije kasno da kažemo voljeli smo te, svi od reda. Svako od nas na svoj način, iako to nekad nismo znali pokazati.

Dani su prolazili , izgubilo se vrijeme. Raspisalo se o Jahačima, Harmonici, anterijama i Frki; i pjesmu koju pride. Ništa na haberu nisam objavio. Mislim iznenadiću je i sve napisano joj lično pokloniti. Valja i obećano ispuniti. Vidim četrdeset dana je prošlo,a meni kao tren.

Nazovem. Javi se. Ili pospana ili umorna , taji joj glas.  Može kaže,  sutra se o akšamu kog nje vidimo. Sat gore dole ništa ne mjenja.

Suta u podne sve natenane, po tabijatu.

Žilet, voda, sapun, miris, teget plišano odijelo, leptir mašna i prsluk od kadife, glanc cipele, kare i zejtin osmijeh na licu i pičim.

Srce drhti i pjeva pičim, pičim, pićiču i na Bjelave veselo stičiću. I stigoh.

Ali nije bilo veselo.

 

Pitanje za Stivena Hovkina ( Stephen Hawking ) – II dio

 

 A šta Stephen Hawking  zna; možda ga je Bog ostavlja na životu  da otkriva još djelića misterije zvanog Univerzum? Da upoznavajući čedo Božjeg stvaranja , možda ,  spozna veličinu i savršenstvo Božje milosti i da to podjeli drugima.

Hovkin zna da je sve stvoreno od atoma.Upoznat je i sa  Standardnim Modelom. Zna i većinu ovoga što slijedi.

Standardni model  objašnjava masa drugih čestica ima 17 otkrivenih elementarnih čestica.

Femini,njih dvanaest čine sve tvari vildljivim;po šest kvarkova i leptona.

Pretpostavljenih pet bozona odgovorni su za svu silu u Univerzumu osimgravitacije.To su trebali biti:

G – gluon, (ok)

P –  photon  ili Ph  – photon  a nikako ne   y  – foton

Z –  bozon (ok)

W – bozon (ok)

Y  – bozon    a nikako ne   higgs bozon

Dvije na izgleda bezazlene greške,dvije pogrešne oznake čine da su desi veliki propust u modelu koji sva istraživanja  vodi u krivom smjeru.Kada propustite redosljed ,time poremetite harmoniju strune i izazove mali haosu teoriji koji opet sve uskomeša i zamuti.

Francis Englert i Peter Higgs su otkrili y bozon i za njega dobili Nobelovunagradu.Y  (Higgs)  bozon nikako nije tražena „božanska“ čestica.

Z i  W bozoni su čestice vrlo kratkog trajanja,odnosno brzina raspada u odnosu na momenat nastajanja im je skoro trenutna.Sile privlačenje (gravitacija) među njima su neumoljive,tako da dva bozona ne mogu opstati jedan bez drugoga.Zbo toga se poništavaju ili stapaju a njihovu masu i novi singularitet preuzima bozon Y (Higgs).Ubrzanje raspada i djelovanja gravitacije čestica Z i W  bozona plus njihova masa dobijetemasu bizona Y ( Higgs) koja je 130 puta teža od protona.

To je sedamnaest čestica.Nedostaje parna osamnaesta čestica stnadardnog modela i četvrti bozon.

To je  X – bozon, a to je nedostajuća  Božanska čestica,

X bozon bi po logici trebao biti parnjak bozonu Y ( Higgs).On to je jeste i nije.

Jeste, jer sve je u parovima.

Nije jer sedamnaeset ostalih čestica su pravi par bozona X.

Proračuni kažu da je masa bozona X  ekvivalentna masi ostalih 17 čestica standardnog modela.

Ja ne bih savjetovao traženje „božanske“ opasno je.Možda se ništa ne desi jer je raspad svake od čestica modela različit.A šta mislite da se u nekom opitu raspad poklopi,

I to bi trebala biti to.Upotpunjenje nedostajuće poveznice sa gravitacijom.

Sa X bozonom bi se zaokružio standardni model i bilo  bi lako povezati gravitaciju sa ostale tri fundamentalne interakcije između čestica od kojih se sastoji sva materija.

Rješenje problema  Standardnog modela bi zaokružila Teoriju polja,kvantnu mehaniku i teoriju relativiteta.Onda bi trebalo krenuti na mukotrpan put i povezati teorijou svega,teorijom struna i svim teorijama koje slijede.

Povezati ili odbaciti u zavisnosti od naučnih činjenica.

Samo zaboravite teoriju haosa ,uslovi ni terijski ni prektični za njeno saživljavanje i povezivanje sa drugim teorijama ne  postoje.

Kako je  je Bog jedini singularitet i stvoritelj svega ,to je on dao krilima leptira let.Svaki treptaj leptira ima svoju svrhu u Božanskoj harmoniji..

Bog u svojoj Bezgraničnoj Milosti ne bi dozvolio da sićušno biće nalik prekrasnom cvijetu napravi haos i pukotinu u savršenstvu njegovog stvaralaštva,već i radi ljepote  samog tog cvijeta.

Treba razmisliti i o mogućnosti da je Bog ostavio Hovkina da on; i pored uma  i života kojim je obdaren,kao neki slijepac ne prepoznaje i negira istinu koja mu je data. Možda Hovkin treba da  uveća balasti svoga nevjerstva i ovjeri svoju putovnicu za destinaciju sasvim suprotnu negiranom Raju.

Nikad ne budite sigurni u to šta je za vas dobro ili zlo.